U svakom slučaju, bila je to prilika pridružiti se hordi raznih fotografija Mjeseca. Također je bila prilika posjetiti Konjščinu gdje se održavala rekonstrukcija bitke sa turcima kod starog grada (utvrde). I bilo je sjajno, ali nažalost pucali su topovi pa se moja kćer Una bojala..i zato se nisam mogao udaljiti i ufotkati Mjesec koji je u tom trenutku izlazio. Ipak, kad je “bitka” završila uspjeli smo na brzinu napraviti poneku fotku. Nisam zadovoljan kako je ispalo, ali svejedno evo par primjera pa možda vas potakne da probate nešto slično.

Laura drži Mjesec na (malom) prstu:

Una daje Mjesecu pusu:

Ova fotografija je snimljena digitalcem, a istu verziju sam napravio sa srednjeformatnom Mamiyom, no to ću staviti kad razvijem i skeniram dijapozitiv.

Nikon D5100, ISO 800, 6s ekspozicije na f/8 i nekih 30mm žarišne duljine.

Sljedećih mjesec dana biti će još zanimljivije gledati događaje na nebu. Naime Venera i Jupiter prividno se približavaju jedno drugom sve do 12. i 13. ožujka kada će međusobno biti udaljeni tek tri stupnja. To će biti fantastičan prizor jer se radi o dva najsjajnija objekta na nebu nakon Sunca i Mjeseca. Činjenica da su vidljivi već u sumrak na tamnoplavom, ponekad i malo ljubičastom nebu biti će odlična prilika za dobre i jednostavne astrofotografije ova dva planeta uz neki zanimljivi pejzaž ili gradske vedute.

Ipak udaljenost od tri stupnja i nije toliko malena – to je šest promjera punog Mjeseca. Isti raspon na nebu ima i naša najbliža velika galaksija koja se nalazi u zviježđu Andromede, nedaleko od mjesta konjunkcije Venere i Jupitera. Na žalost golim okom ne možemo vidjeti njenu cijelu površinu čak niti na najtamijem noćnom nebu i zato će nam ova dva planeta pomoći da vidimo koliko je ta galaksija zapravo velika – naročito kad uzmemo u obzir da je od nas udaljena više od dva milijuna svjetlosnih godina!

Iako takve erupcije mogu biti opasne za satelite u orbiti, za nas na Zemlji nema prevelikog učinka. Ova erupcija je klase M9, a tek one klase X mogu uzrokovati nestanke struje i slično. Klasifikacija ovisi o ukupnoj energiji eksplozije. Dovoljno je znati da idu od 1 do 10, a slova su A, B, C, M i X, po redu jačine. Budući da nema jačih erupcija od X, brojke mogu biti i veće od 10.

Za nas na Zemlji je najzanimljivije to što takve erupcije izazivaju pojavu polarne svjetlosti. Erupcije klase M uzrokuju prekrasnu auroru u polarnom krugu, ali su nažalost vidljive samo sa krajnjeg sjevera kontinenta. Ipak, poneka snažnija eksplozija može rezultirati aurorom vidljivom ih Hrvatske. Zadnji puta se to desilo 2003. godine kada smo auroru mogli vidjeti u čak tri navrata. Pronašao sam na webu moj tadašnji izvještaj pa tko želi može pročitati. Fotografije veće rezolucije su ovdje. Polarnu svjetlost nije lako fotografirati. Nastojte da vam ekspozicija bude što kraća jer boje mogu vrlo brzo “zaplesati”, poput zavjesa na nebu. Zato je dobro imati objektiv velikog relativnog ovora objektiva, što veću ISO osjetljivost i ekspozicije do 5 sekundi. Ponekad je moguće fotografirati polarnu svjetlost koja nije odmah uočljiva golim okom. Naravno, budući da dolazi sa magnetskog pola, aurora će biti vidljiva u smjeru sjevera i moguće da bude blizu horizonta pa svakako odaberite mjesto sa što manje svjetlosnog onečišćenja na sjevernoj strani.

Erupcije vidljive iz Hrvatske 2003. godine bile su klase X10 i uzrokovale kp index od 9. Kp indeks označava poremećaj u zemljinoj magnetosferi. Kreće se u vrijednostima od 0 do 9. Jedino u slučaju jake erupcije sa velikim kp indeksom možemo očekivati auroru vidljivu iz Hrvatske. Ipak, kako se bližimo maksimumu sunčeve aktivnosti, možemo se nadati da će aurora opet zaplesati i na našem nebu…

 (Fotografije: aurora vidljiva iz Hrvatske 2003. godine. Autor: Boris Štromar)

Hmm, to bi zapravo onda bio “Vanzemaljac ne ljuti se?”  Laurini su ovi crveni i ljubičasti, Marija ove šarene dvobojne, aja sam napravio grayse i male zelene. Baš je gušt igrati sa vlastitim figuricama i puno je maštovitije i ljepše od bilo čega što se može kupiti!

Za snimanje tragova zvijezda potreban vam je čvrst stativ i fotoaparat sa mogućnošću snimanja dugih ekspozicija i/ili automatskog uzastopnog snimanja fotografija. Postoje dvije metode snimanja tragova zvijezda:

• Snimanje samo jedne fotografije željenog vremena ekspozicije.
• Snimanje nekoliko uzastopnih kraćih ekspozicija koje se kasnije kombiniraju u jednom od programa za obradu.

Prva metoda se koristi kod fotografiranja na film ili profesionalnih modernih DSLR fotoaparata koji imaju malo digitalnog šuma. Naime, kod digitalnih fotoaparata digitalni šum raste što je dulje vrijeme ekspozicije. Sa vremenima ekspozicije duljim od 10-20 minuta digitalni šum je toliki da snimka postaje neupotrebljiva čak i sa opcijom redukcije šuma. Osim toga, kod jako dugačkih ekspozicija riskirate da se isprazne baterije i fotografija bude nepovratno izgubljena! Zbog navedenih razloga kod digitalaca se češće koristi druga metoda.

Prednost u fotografiranju zvjezdanih tragova imaju fotoaparati sa što većim senzorom odnosno površinom filma. Naime, količina zvijezda koja će se moći snimiti ovisi najprije o fizičkom otvoru blende objektiva. To nije relativni f-broj već svarni promjer objektiva izražen u milimetrima. Senzori kompaktnih fotoaparata su maleni i njihovi objektivi imaju fizički malene otvore tako da će, na žalost, moći snimiti manji broj zvijezda u odnosu na DSLR fotoaparate. Ako je ikako moguće za snimanje tragova zvijezda koristite DSLR, ali objektiv ipak zatvorite jednu ili dvije blende da bi slika bila oštrija.

Zvijezde su toliko daleko da su praktički točkasti izvori svjetlosti. Zvijezda nema površinu zbog koje će se mijenjati količina svjetlosti koja dolazi do senzora ako ju se pokuša povećati ili smanjiti upotrebom različitih žarišnih duljina. U tom slučaju relativni otvor (f-broj) objektiva ne igra nikakvu ulogu u prikazivanju sjaja zvijezde već on isključivo ovisi o fizičkom promjeru objektiva. Moj izbor za snimanje zvjezdanih tragova je filmski fotoaparat srednjeg formata Mamiya Super 23. Površina na koju snima je veličine čak 6×9 centimetara (full frame format je 36×24 mm), a njen objektiv od 100mm žarišne duljine ima znatno veći otvor na istom f-broju od ekvivalentnog 50mm objektiva za 35mm format (“full frame”) odnosno 35mm za APS veličinu čipa kojeg ima većina DSLR fotoaparata.

Prije početka snimanja važno je odabrati lokaciju sa što manje svjetlosnog onečišćenja ako ne želite biti ograničeni samo na kratke ekspozicije. Naravno, za stjecanje iskustva može se snimati i iz nekog tamnijeg mjesta u gradu, ali svjetlosno onečišćenje “pojesti” će sve tamnije zvjezde i uzrokovati pojavu bolesne žuto-narančaste boje neba. Evo kako izgleda jedna moja fotografija noćnog neba sa Zvjezdarnice Zagreb. Ekspozicija je bila svega 30s pri f/11 na dijapozitiv filmu od 400 ASA. Na svim duljim ekspozicijama zvijezde se zbog svjetlosnog onečišćenja uopće nisu vidjele! Računajte na to da i Mjesec smeta svojom svjetlošću pa odaberite datume ili vrijeme noći kada je ispod horizonta.

Mjesto snimanja trebalo bi imati i neku zanimljivost u okolišu jer fotografija samih zvijezda i nije jako interesantna. Neka to budu siluete drveća, obrisi planine, planinarska kuća, spomenik i slično. Tragove zvijezda je moguće snimiti kako se reflektiraju od površine mora ili jezera. Tako ćete dobiti magični spoj ljepote neba i prirode našeg planeta. Nastojte proučiti osnove fotografske kompozicije kako bi fotografija izgledala skladno.

Postavke fotoaparata neka budu jednake kao što sam objasnio u prvom članku – ručno podesiti trajanje ekspozicije (recimo 30s), otvor objektiva, fokus i white balance (daylight). Za snimanje uzastopnih ekspozicija potrebno je namjestiti fotoaparat da automatski okida fotografije jednu za drugom. Noviji digitalci imaju intervalometar – mogućnost namještanja broja ekspozicija u određenom razmaku. Ako to nemate pokušajte koristiti žičani okidač sa fotoaparatom postavljenim na uzastopnom okidanju (“burst mode”, obično označen kao tri okvira jedan iza drugoga). Za Canon fotoaparate može se nabaviti Timer Remote i programirati ga po želji, a postoje slični okidači i za druge DSLR fotoaparate.

Da bi dobili snimku tragova zvijezda od silnih pojedinačnih fotografija, potrebno ih je sve spojiti u jednu. To se može napraviti uz pomoć Photoshopa tako da se sve željene fotografije učitaju kao poseban layer u jednom dokumentu i blending layera stavi na “lighten”. Jednostavnija opcija je koristiti neki od besplatnih programa kao što su Startrails ili noviji StarStaX. Koristan program je i Star Tracer uz pomoć kojeg ćete moći popuniti “praznine” koje nastanu zbog pauze između ekspozicija.

Ako ste se ipak odlučili snimati na film, preporučam da koristite kolor dijapozitiv kako bi dobili što intenzivnije bokje zvijezda. Preporučam film osjetljivosti od 400 ASA (meni je Fuji Provia 400X odlična!) i za početak otvor blende od f/8 za dugačke ekspozicije (2-3 sata i više). Eventualno ako ste na nekom vrlo tamnom mjestu možete otvoriti objektiv na f/5.6. Obrnuto, na lokaciji sa više svjetlosnog onečišćenja rađe koristite film od 100 ASA nego da idete dodatno zatvarati objektiv. Budite strpljivi, bilježite postavke i eksperimentirajte. Sa Petrove Gore uspješno sam snimao na 400 ASA pri F/6.7 i 3-4 sata ekspozicije, dok je snimka sa Sljemena sa istim postavkama i samo 2h ekspozicije ispala preeksponirana i jedva sam ju uspio spasiti u Photoshopu.

Nekoliko savjeta za kraj:

• Kako bi vam baterije što dulje trajale, isključite prikazivanje slike na LCD ekranu. Svakako uzmite i rezervnu bateriju!
• Sporijim memorijskim karticama treba više vremena da se fotografija zabilježi u memoriju kartice. Neka interval između svake fotografije bude 3-5 s kako bi se datoteka stigla zabilježiti na karticu.
• Provjerite kada na vašoj lokaciji pada astronomski sumrak. Tek tada će biti dovoljno tamno za snimanje dugačkih ekspozicija.
• Kako bi dobili jako dugačke tragove planirajte snimati barem 3-4 sata, po mogućnosti i više.
• Naučite se na nebu pronači Sjevernjaču. U njenu blizinu je usmjeren zemljin sjeverni pol pa se sve zvijezde prividno okreću oko nje. Zvijezde će dalje od Sjevernjače raditi će sve veće i veće kružnice!
• Iako sam savjetovao da snimate dok nema Mjeseca na nebu, možete i to probati – nastojte da Mjesec nije u kadru i koristite kraće ekspozicije (10-tak sekundi). Dobiti ćete pejzaž osvijetljen kao po danu (Mjesec ipak reflektira sunčevu svjetlost), a istovremeno i tragove zvijezda na nebu! Pogledajte kako je to napravio Vedran.
• Okoliš možete umjetno osvijetliti šarenim lampicama – drveće, zgradu, čak i ljude. Lampicom možete pisati i slova po zraku!