Ljepše zvijezde i balans boja u obradi astrofotografija

Prilikom obrade astrofotografija fotograf uglavnom nastoji iz rezultirajuće snimke (nakon kalibracije i stackiranja) izvući maksimum detalja iz tamnih dijelova. Takvom obradom često zapostavljamo izgled zvijezda koje tada izgledaju “prekurene” odnosno njihovi središnji dijelovi su potpuno zasićeni, bez ikakvih detalja i informacija o sjaju i boji. Naravno, za prikazivanje fotografija na webu ili izložbi to i nije tako bitno kao što je kod  npr. određivanja točnog sjaja zvijezde, no moje je mišljenje da u tome gubimo jednu čar astrofotografije – šarene i dobro definirane zvijezde uvijek su estetski privlačne gledatelju. Međutim, prilikom obrade teško je održati sjajne zvijezde pod kontrolom kako ne bi izgubile informacije u svojem središtu. Umjesto kreiranja maske kojom će se zaštititi centri sjajnih zvijezda od gubitka informacije moj prijedlog je da se korekcije naprave kasnije, nakon “deep sky” obrade.

Prvo je potrebno postići odgovarajući balans boja na fotografiji. Mnogi programi to pokušavaju napraviti automatski sa više ili manje uspjeha, ali ako ste dobro kalibrirali snimke (korekcije sa dark i flat frameovima) pozadina neba bi vam trebala biti neutralno crna ili siva. Pozadina NE SMIJE IMATI RGB VRIJEDNOST 0/0/0 !! Tako ćete izgubiti dragocjene informacije u tamnom dijelu snimke što je sve samo ne poželjno! Često je teško odrediti koji dio fotografije bi trebao biti “crni”. Pokušajte to napraviti u Photoshopu tako da odaberete opciju image -> adjustments -> threshold. Pomicanjem strelice sa lijeve strane na desno slika će postepeno sa potpuno bijele boje dobivati crne fleke gdje je pozadina najtamnija. Od trenutka kada vidite prve “crne” detalje pomaknite strelicu za još 10-20 piksela u lijevo kako ne bi došlo do gubitka informacije prilikom daljnje obrade. Na tu vrijednost potrebno je postaviti lijevi kraj levelsa svakog od RGB kanala (image -> adjustments -> levels).

DC_01_tresh

Obratite pažnju gdje se nalaze ti najtamniji dijelovi i na njih postavite “eyedropper tool” točku koja će vam u desnoj kućici “info” dati podatke o vrijednosti tog polja. Veličina uzorka (“sample size”) treba biti barem 5×5 piksela. U mojem primjeru stavio sam tri kontrolne točke – RGB vrijednost se vidi u kućici “info” na desnoj strani.

DC_02

RGB vrijednost tih najtamnijih dijelova potrebno je postaviti da bude približno jednakih vrijednosti. Ovisno o fotografiji, ta vrijednost će biti između 20 i 50. Ja sam u ovom primjeru to napravio vrlo uspješno, no često to neće biti tako. Zato je potrebno imati više kontrolnih (“sample”) točaka i iz njih pokušati zaključiti koja vrijednost je odgovarajuća.

Pogledajte sada na desnoj strani histogram – iako je crna točka namještena na neutralnu boju evidentno je da je pozadina precrvena. To se vidi po tome što je crveni histogram “deblji” od zelenog i plavog. U situaciji kada imate crvene maglice (poput maglice Sjeverna Amerika) to je možda moguće tolerirati, ali ovdje gdje se nalaze samo zvijezde želimo dobiti neutralni balans boja. Pomoću opcije image -> adjustments -> curves pod “options” odabrati opciju koja će izjednačiti vrijednosti histograma. U mom slučaju to je bio odabir “Enhance per Channel Contrast” kao što se vidi na slici. Dobro pazite da “clipping” crnog dijela ne bi pojeo detalje koje ste u prethodnom dijelu pažljivo namjestili!

DC_03_levels

Nakon toga treba krenuti na dodatno namještanje boja. Ova metoda dobro će doći svima kojima je pozadina neba “šumovita”. Ako je puno šuma probajte ovaj korak napraviti prvi! Duplicirajte layer (layer -> duplicate layer) i nakon toga dabirom opcije filter -> noise -> dust&scratches treba pokušati eliminirati šum pozadine i tamnije zvijezde. Pokušajte sa vrijednostima radiusa od 2 ili 3 piksela. Međutim, rezultirajuće zvijezde su nekako nepravilne. “Zaokružite” ih upotrebom filtera “gaussian blur” manje vrijednosti (1-2 piksela). Sada duplicirajte taj layer i na njemu još jednom napravite isti gaussian blur – taj layer će se kasnije koristiti za povećanje saturacije boja.

Isti taj najgornji layer selektirajte (edit -> select all) i kopirajte (edit ->copy). Kliknite na “oko” koje se nalazi lijevo od tog layera tako da ne bude vidljiv – koristiti ćete ga kasnije. Klinite na srednji layer i odaberite layer -> layer mask -> reveal all. Desno od tog layera će se pojaviti bijela kućica koja predstavlja masku layera. Tu masku ćemo koristiti kako bi “popunili” sredine sjajnih zvijezda u kojima na početku nije bilo informacija sa bojom koju smo dobili “zamućivanjem” drugog (sada središnjeg) layera. Držite tipku “alt” i kliknite na bijelu masku tog layera i zatim naredite edit -> paste (iliti kombinaciju tipki ctrl+V za napredne 😉 ).

Oprostiti ćete mi ako ovaj opis djeluje zamorno, ali bitno je da shvatite o čemu se radi. Princip je zapravo vrlo jednostavan i jednom kada ga shvatite koristiti ćete ga redovno! Slična metoda je opisana u elektronskoj knjizi Jerrya Lodrigussa, no on ju koristi u nekim drugim slučajevima. Korištenje maske je vrlo moćan alat za astrofotografe, pa i obične fotografe u mnogim situacijama.

Sada ćete vidjeti crno bijelu mutnu sliku – točnije, gornji mutni layer koji ste kopirali u prethodnom koraku. Maska djeluje na način da BIJELI dijelovi PROPUŠTAJU obradu i efekte na layer na kojem se maska nalazi, a CRNI ih BLOKIRAJU. Ja sam namjestio “curves” tako da pozadina neba bude potpuno crna (lijevu točku na krivulji sam povukao malo udesno – vidi sliku), a tek najsjajnije zvijezde su potpuno bijele. Maska je mutna (gaussian blur se može napraviti i kasnije na samoj maski, u ovom primjeru je to napravljeno unaprijed) kako se na rezultatu ne bi vidio oštri prijelaz između obrađenog i neobrađenog dijela snimke, ali i da se lakše može manipulirati obradom (curves) maske.

DC_04_mask

Kliknite natrag na središnji layer (pazite da gornji layer bude isključen, tj. da mu se ne vidi “oko”!) i primjetite razliku – sredine sjajnih zvijezda koje su do sada bile “spaljene”, tj. potpuno bijele bez detalja poprimile su boju od središnjeg zamućenog layera! Klikom na “oko” središnjeg layera vidjeti ćete razliku. Ukoliko vam se efekt čini prejak, namjestite “opacity” srednjeg layera na manju vrijednost. Ja sam u ovom slučaju stavio opacity na 50%. Efekt je moguće pojačati različitim vriejdnostima gaussian blura i obradom maske. Efekt možda djeluje suptilno, ali meni je dovoljno da su rubovi zvijeda bar malo manje oštri. Izgledaju puno ljepše kada se gledaju na 100% veličini slike na ekranu ili kada se približite uvećanoj razvijenoj fotografiji na fotopapiru.

Za kraj uključite gornji layer i namjestite mu blending na saturation. Zatim opcijom image -> adjustments -> saturation povećajte zasićenost boja (+30 je obično dovoljno). Bitno je da taj layer također bude “mutan” (gaussian blur) kako se ne bi znatnije pojačavala saturacija pozadine neba i šuma koji se tamo nalazi. Naravno, i u ovom layeru možete koristiti masku i pojačati zasićenost boja samo sjajnim zvijezdama!

Dolje je moj rezultat na snimki Double Clustera. Pozadina neba je neutralna, zvijezde definirane, saturirane, ugodnih rubova bez oštrih prijelaza. S lijeve strane je cijela, umanjena fotografija (malo croppana u odnosu na original), a desno je detalj jednog od skupova u originalnoj (100%) veličini.

DC_usporedba

Ukoliko imate pitanja ili prijedloga, slobodno ostavite komentar!

IC 1318

Ovu maglicu koja se nalazi blizu zvijezde Sadr (gamma Labuda) sam snimao tijekom tri noći sa Petrove Gore. To je kombinacija 10×15 min ekspozicije kroz h-alpha filter, 9x10min luminance i po 5x10min za RGB filtere. Kamera je SBIG STL-11000 CCD kamera, a teleskop Pentax 105 SDP. Sa ukupno 6.5 sati ekspozicije ovo je definitivno moja najdetaljnija fotografija do sada!

Gamma_HaLRGB_dobra

Jupiter 7.8.2009.

Bio sam na Sljemenu sa ciljem snimanja Jupitera. Nisam ga pošteno snimio još od 2006. sa Japetića pa je bilo vrijeme da ispravim “nepravdu” prema najvećem planetu Sunčevog sustava 😉 Ovaj puta, umjesto web kamere koristio sam Imaging Source kameru. Iako imaju isti čip, ova kamera omogućava 30-60 FPS-a pri punoj kvaliteti snimke. Ostatak setupa je standardan, dakle Intes MN-71 (7″ mak-newt) i 5x Powermate što daje cca 5500mm žarišne duljine.

Jupiter_sve

Tijekom večeri sam snimio puno filmića, ali u ovom kolažu predstavljam samo 6 komada gdje se vidi rotacija Jupitera u periodu u kojem sam snimao. Prva snimka je nešto mutnija – Jupiter je bio nisko, a ni teleskop nije bio potpuno aklimatiziran. Kasnije je seeing bio jako dobar i ovo je definitivno najveća količina detalja koje sam do sada izvukao iz Jupitera! Svaki od ovih rezultata je kombinacija 600-800 frameova iz 1.5 minutnog AVI-ja koji ima ukupno oko 2500 frameova.

Snimao bih i dulje da nisam kod kuće bio (opet) zaboravo protuuteg! Ovako sam balansirao sa vrećicom u kojoj je bilo 2 litre Pepsija i antifriz..što baš i nije bilo previše stabilno 🙂 Snimanje sam htio ponoviti i sljedeću noć, ali me tada izdao kontroler za fokuser, došli su i oblaci i sve je neslavno propalo 🙁 Ipak, sa ovim snimkama sam jako zadovoljan! Vjerujem da je bilo presudno to što sam se odlučio ići na Sljeme – vjetar je puhao sa sjevera, pa pretpostavljam da bi bilo jakih turbulencija da sam ostao u gradu.

Startrails sa Sljemena

Jedna “stara” fotografija, ali meni jako draga. Snimljena je u studenome 2006. sa Sljemena za vrijeme geminida. Aparat Mamiyu Super 23 (srednji format, 6×9) i 100mm objektiv sam stavio na stativ i pustio da snima nekih pola sata na dijapozitiv Fuji Provia 400F. U nizini se vidi magla osvijetljena javnom rasvjetom. Vizuano nije izgledalo tako šareno, ali su boje na dugačkoj ekspoziciji ispale pekrasne. Ovo je dobar prijmjer kako je jednostavno napraviti efektnu astrofotku – a moram se pohvaliti da je dotična objavljena u hrvatskom izdanju National Geographica, a druga fotografija iz iste serije u Sky&Telescope-u iz svibnja 2007.

Obrada je minimalna, dodano je malo saturacije na osvijetljenoj magli kako bi izgledalo efektnije. Nažalost po mraku je bilo malo teže kadrirati, pa nisam uspio u potpunosti uhvatiti kućicu koja je u prvom planu.

Pomrčina Mjeseca, 21.2.2008.

Jučerašnja potpuna pomrčina nije baš bila povoljna za područje Hrvatske. Sa početkom parcijalne pomrčine oko 2:50 i totalitetom oko 4:00 ujutro po lokalnom vremenu, samo su najuporniji odlučili biti budni. Najviše zbog razloga što će sljedeća potpuna pomrčina biti tek u prosincu 2010. godine! Odlučio sam da ću se ipak probuditi na vrijeme jer ipak nisam toliko lijen da čekam gotovo tri godine na sljedeću priliku za fotografiranje 🙂 Odlučio sam se na jednostavan pristup, bez previše opreme (što je značilo da sam jedva uspio svu aparaturu u jednom pokušaju dovući do auta). Dalekozor za vizualno promatranje, srednjeformatni fotoaparat Mamiya Super 23 (kojeg mi je nesebično posudio Korado Korlević) za fotografiranje sekvence pomrčine i termosica sa čajem (Towkok Assam, preporučam).

Snimanje sekvence pomrčine je uvijek zanimljivije ako je u fotografiji uključen okoliš – panorama grada, prirode i sično. Iako je pomrčina bila u ranim jutarnjim satima, to je zapravo značilo da će Mjesec biti relativno nisko i da će se lako uklopiti u fotografiju sa “zemaljskim” elementima. Odlučio sam se snimati sa sjevernog nasipa Save (pokraj Močvare) jer je na mostu previše puhalno – a već je i bez vjetra noć bila jako hladna.

Mamiya_Super_23

Mamiya Super 23 je odličan srednjeformatni fotoaparat (format 6×9) sa izmjenjivim držačem filma i naravno objektivima. No budući da sam navikao na fotoaparate kojima se mijenja samo objektiv, uredno sam prvi dio pomrčine snimio na metalnu pločicu koja štiti da svjetlost ne dođe do filma kada držač nije na aparatu 😀 U prijevodu – svjetlost nije stigla do filma i ništa se nije snimilo! 😀

Pomrčina MjesecaSekvencu faza pomrčine Mjeseca sam snimio u razmacima od 6 minuta. Ekspozicije sam odredio prema tablici sa web stranice Mr. Eclipse. Na parcijalnim dijelovima odmah nakon kraja totaliteta sam produžio vrijeme ekspozicije za još jednu blendu – trebao sam tako do kraja pomrčine jer su smetali tanki oblaci i nažalost sekvenca ne izgleda ujednačeno.

Svejedno, zadovoljan sam rezultatom jer sam barem nešto uspio snimiti 🙂 Nažalost, rasvjeta na nasipu za koju sam mislio da će biti “fotogenična” je ispala prilično ružna. Ipak, pomrčina je bila zanimljiva..počevši od činjenice da sam se probudio oko 2h ujutro vjerojatno među prvima u ZG 🙂 pa do joggera na nasipu koji su me u 5 ujutro pitali je li to sad možda pomrčina. I na kraju, naravno, odličan jutarnji burek kojeg je donio Dag nakon što je on pofotkao pomrčinu sa Cmroka 😉

Sunčev stup

sunpillar

..iliti “sun pillar”. Snimio sam ga 18. veljače odmah nakon zalaska Sunca. Iako to nije tako rijetka pojava, ja sam ju vidio tek treći puta – jer nisam baš često prisutan da vidim izlazak ili zalazak 🙂 Sunčev stup čini odsjaj sunčevog svjetla od malenih kristala leda. Ponekad je moguće vidjeti i donji stup, ako se promatrač nalazi na uzvišenom mjestu, planini ili avionu. Osim svjetlosnog stupa od sunčevog svjetla, može se vidjeti onaj uzrokovan svjetlosti Mjeseca, Venere, pa čak i javne rasvjete u daljini!

Ovu fotografiju sam snimio srednjeformatnim Pentax 6×7 fotoaparatom i 150mm objektivom na dijapozitiv Kodak E200. Zapravo sam imao namjeru snimiti prelet ISS-a, no nebo je bilo previše svijetlo da bi ga vidio, a usput su došli i oblaci koji su uzrokovali ovaj efekt.