21.12.2012. – smak svijeta!


Priču o Nibiruu pročitajte u posebnom postu.

Napomena: tekst označen drukčijom bojom je link! Da bih izbjegao npr. dosadna objašnjavanja majanskog kalendara, dodao sam link koji možete provjeriti i koji će pojasniti neke stvari.

Još jedan odličan i detaljan tekst o smaku svijeta pročitajte na stranicama Astronomskog magazina i Sky & Telescope.

OK, sad mogu početi:

U mnogim medijima željnim senzacionalističkih članaka (hm..ima li nekih koji nisu takvi?) pojavila se vijest o “kraju svijeta” koji bi se trebao dogoditi 2012. godine. Spominje se kalendar Maja i poravnavanje Sunčevog sustava sa ravninom galaktike. Kao što je vidljivo iz raznih naslova, autori tih tekstova se zapravo ne mogu odlučiti za konkretan datum. Negdje je 20.12., negdje 21.12., a negdje 12.12.! Nažalost po senzacionaliste, kalendar Maja ne završava niti na jedan od ovih datuma, već 21.12. započinje trinaesti b’ak’tun, ciklus od 144.000 dana (395 godina). U majanskim zapisima nigdje se ne spominje smak svijeta niti bilo kakav prelazak na drugi nivo – to su sve izmišljotine senzacionalista koji žele zaraditi na račun drevnih civilizacija. Čak štoviše, navedeni datum se spominje samo u dva navrata, od koga je jedan otkriven upravo nedavno – niti u jednom od tih natpisa nema govora o bilo kakvim katzastrofama koje će zadesiti Zemlju ili čovječanstvo! Osim toga, u majanskim tekstovima spominju se i datumi nakon 13. baktuna. Taj datum je zapravo ekvivalent naše 2000.-te godine, a dobro znamo što se tada desilo – apsolutno ništa.

Ravnina Sunčevog sustava i galaktike je još jedan žešći propust. Srećom, autori tekstova očito ne daju preveliku važnost tom smaku svijeta – da je tako, malo bi bolje proučili stvari o kojima pišu, a ne razumiju ih. Jer, ovako je i astronomu početniku vrlo jednostavno vidjeti kolika je to glupost. Naime, da dođe do poravnavanja ravnine Sunčevog sustava i naše galaksije, Mliječnog puta to bi bilo vrlo vidljivo na nebu. Ravnina Sunčevog sustava je, naime, ekliptika. Po ekliptici se (znaju to i astrolozi 😉 ) vrte planeti. Da se te dvije ravnine poklope, značilo bi da planete možemo vidjeti na nebu kako plove unutar Mliječnog puta! Svatko tko na nebu može prepoznati Mliječni put i poneki planet moći će potvrditi da se ekliptika nije baš previše naginjala u zadnje vrijeme (čitaj: nije se naginjala uopće, planeti se i dalje normalno kreću oko Sunca kao što su to činili milijardama godina), i da planeti znaju otići prilično daleko od Mliječnog puta. A možete pitati i stare Maje 😉

Zapravo se radi o tome da će na zimski solsticij 2012. Sunce biti poravnato sa središtem naše galaksije. To se zapravo već dogodilo, 1998. godine – pogledati link (Hvala Rogati!), a dešava se svake godine tijekom ukupno 36 godina. Za vas kojima se ne da klikati evo ilustracije sa tih web stranica:

Prema tome ništa posebno se neće desiti niti 2012. godine, ali zagovaratelji katastrofa tvrde da je to, kao, nešto strašno. Prekinut će se dotok energije središta galaksije. Kakav dotok? Koje energije? kao da smo pupčanom vrpcom spojeni sa središtem galaksije dok smo u stvarnosti samo jedan od nebrojenih zvjezdanih sustava koji se kreću Mliječnim putem… Stvarno, evo upravo dok ovo pišem, osjećam kako energije iz središta galaksije prolazi mojim prstima koji lupkaju po tipkovnici (a u trenutku kad mi je mačak skočio u krilo i prekinuo taj dotok, skoro sam napisao “tastaturi”). Dakle, tih desetak minuta 2012., vjerujte, neće stvoriti nikakav problem, kao što se nikakvog problema nije bilo niti prijašnjih godina. Veći problem stvaraju pseudoznanstvenici koji se svim silama trude izmisliti nove smakove svijeta, još od kad su kometi, pomrčine Sunca i Mjeseca izgubili kredibilitet pokazivača nadolazećeg zla. Svaka generacija ima nekoliko “sigurnih” smakova svijeta u pokušaju da doba u kojem živimo naprave “posebnim”. Ljudi, shvatite – mi se nalazimo na maloj kuglici koja se giba oko malene zvijezde u moru milijardi i milijardi drugih većih i manjih zvijezda i baš ništa ovo doba ne čini posebnim – osim nas samih koji smo evoluirali da o tome možemo raspravljati.

Za kraj malo humora koji vrlo slikovito prikazuje da su svi kalendari obična ljudska izmišljotina:

Recenzije

Recenzije koje sam do sada pisao ovdje moći ćete pročitati na novom webisteu Bobina kuhinja. “Kuhinja” je namijenjena recenzijama teleskopa i astronomske opreme, a otvorena je za sve koji se registriraju. Registrirani korisnici će moći komentirati članke, a nakon odobrenja administratora (mene) moći će pisati vlastite recenzije. Nadam se da ćete se aktivno uključiti u “kuhinju” i uživati u njenim delicijama 😉 Svi prijedlozi i kritike su dobrodošli!

PGSP 31.3.2008.

Napokon da stignem napisati kratak izvještaj. Bilo je super, bili smo samo Matija i ja. Ja sam imao ležerno vizualno promatranje kroz P105 – osvježenje nakon silnog gombanja za astofotografiju! Počeo sam sa Saturnom – fantastičan je! APO stvarno radi čuda! Našiljio sam ga na 222x bez ikakvog problema, i to sa šugavim kineskim barlowom jer sam Ultimu i Powermate ostavio doma. Bio je super, Cassini se vidio bez problema, iako je prsten pod malim kutem. Oštrina fantastična, kontrast predobar, a i atmosfera je bila taman mirna za 4″. Fino se vidjela i pruga na disku. Joj, jedva čekam Jupiter! Probao sam i Mars, ali je bio katastrofa. Malen, nikakvi detalji (ma, bilo je nešto tamnije, ali nedovoljno za proučavanje) i atmosferski kromatizam (gore crveno dole plavo).

Nakon uživanja u Saturnu, bacio sam se na par galaksija. M65 i 66 i onaj treći NGC su bili lijepi zajedno u vidnom polju na 67x (10mm Pentax XW mi je najčešće bio u upotrebi). M94 i M63 su bili lijepi i sjajni, fino pokazali svoj eliptični oblik. Pokušao sam naci NGC 4565, ali bez karte nisam uspio. No zato se bez problema vidio obližnji NGC 4559 (mag. 10). Nakon toga sam potražio NGC 4656 – žao mi je da nisam pogledao i NGC 4631 koji je također u blizini i nešto je sjajniji (mag. 9.2 naspram 10.5). Galaksije u Berenikonoj kosi su mi puno draže od Messiera u Djevici – uglavnom se vide sa ruba, tanke duguljaste iglice, meni ljepše od okruglih bezveznih mrlja kao sto su M84 i kompanija.

Potražio sam M51 i M101. 101 je klasika, velika mrljetina bez detalja, ali na M51 sam se iznenadio kako je sjajan, a pomalo se mogla odrediti i struktura, odnosno nepravilnost. Najbolje galaksije tu večer su mi bile NGC 4490 i 4485. Prekrasan par, velika 4490 mag. 9.8 i vrlo blizu mala 4485 mag. 11.9, lako su se vidjele i bile lijepo uokvirene u “kontekstu” obližnjih zvijezda na 67x povećanju. Ko kaže da mali refraktori nisu dobri deep sky teleskopi! Sa dobrim kontrastom vide se mnoge NGC galaksije koje će svoje detalje tako i onako eventualno pokazati tek u 10″ ili čak većim dobsonima.

Baš mi je bilo super. Samo sljedeći puta trebam Sky Atlas i Kompanjona ponijeti sa sobom umjesto da ih ostavim doma na stolu 😉 Srećom da ostoji MobileStarChart koji mi je pomogao da nađem 4490 i 4485 😉 Nažalost, nisam tada znao da je u NGC4490 nedavno otkrivena supernova, magnitude 13.7! Sumnjam da bi ju uspio vidjeti, ali svakako bi bilo zanimljivo probati.

Startrails sa Sljemena

Jedna “stara” fotografija, ali meni jako draga. Snimljena je u studenome 2006. sa Sljemena za vrijeme geminida. Aparat Mamiyu Super 23 (srednji format, 6×9) i 100mm objektiv sam stavio na stativ i pustio da snima nekih pola sata na dijapozitiv Fuji Provia 400F. U nizini se vidi magla osvijetljena javnom rasvjetom. Vizuano nije izgledalo tako šareno, ali su boje na dugačkoj ekspoziciji ispale pekrasne. Ovo je dobar prijmjer kako je jednostavno napraviti efektnu astrofotku – a moram se pohvaliti da je dotična objavljena u hrvatskom izdanju National Geographica, a druga fotografija iz iste serije u Sky&Telescope-u iz svibnja 2007.

Obrada je minimalna, dodano je malo saturacije na osvijetljenoj magli kako bi izgledalo efektnije. Nažalost po mraku je bilo malo teže kadrirati, pa nisam uspio u potpunosti uhvatiti kućicu koja je u prvom planu.

Pomrčina Mjeseca, 21.2.2008.

Jučerašnja potpuna pomrčina nije baš bila povoljna za područje Hrvatske. Sa početkom parcijalne pomrčine oko 2:50 i totalitetom oko 4:00 ujutro po lokalnom vremenu, samo su najuporniji odlučili biti budni. Najviše zbog razloga što će sljedeća potpuna pomrčina biti tek u prosincu 2010. godine! Odlučio sam da ću se ipak probuditi na vrijeme jer ipak nisam toliko lijen da čekam gotovo tri godine na sljedeću priliku za fotografiranje 🙂 Odlučio sam se na jednostavan pristup, bez previše opreme (što je značilo da sam jedva uspio svu aparaturu u jednom pokušaju dovući do auta). Dalekozor za vizualno promatranje, srednjeformatni fotoaparat Mamiya Super 23 (kojeg mi je nesebično posudio Korado Korlević) za fotografiranje sekvence pomrčine i termosica sa čajem (Towkok Assam, preporučam).

Snimanje sekvence pomrčine je uvijek zanimljivije ako je u fotografiji uključen okoliš – panorama grada, prirode i sično. Iako je pomrčina bila u ranim jutarnjim satima, to je zapravo značilo da će Mjesec biti relativno nisko i da će se lako uklopiti u fotografiju sa “zemaljskim” elementima. Odlučio sam se snimati sa sjevernog nasipa Save (pokraj Močvare) jer je na mostu previše puhalno – a već je i bez vjetra noć bila jako hladna.

Mamiya_Super_23

Mamiya Super 23 je odličan srednjeformatni fotoaparat (format 6×9) sa izmjenjivim držačem filma i naravno objektivima. No budući da sam navikao na fotoaparate kojima se mijenja samo objektiv, uredno sam prvi dio pomrčine snimio na metalnu pločicu koja štiti da svjetlost ne dođe do filma kada držač nije na aparatu 😀 U prijevodu – svjetlost nije stigla do filma i ništa se nije snimilo! 😀

Pomrčina MjesecaSekvencu faza pomrčine Mjeseca sam snimio u razmacima od 6 minuta. Ekspozicije sam odredio prema tablici sa web stranice Mr. Eclipse. Na parcijalnim dijelovima odmah nakon kraja totaliteta sam produžio vrijeme ekspozicije za još jednu blendu – trebao sam tako do kraja pomrčine jer su smetali tanki oblaci i nažalost sekvenca ne izgleda ujednačeno.

Svejedno, zadovoljan sam rezultatom jer sam barem nešto uspio snimiti 🙂 Nažalost, rasvjeta na nasipu za koju sam mislio da će biti “fotogenična” je ispala prilično ružna. Ipak, pomrčina je bila zanimljiva..počevši od činjenice da sam se probudio oko 2h ujutro vjerojatno među prvima u ZG 🙂 pa do joggera na nasipu koji su me u 5 ujutro pitali je li to sad možda pomrčina. I na kraju, naravno, odličan jutarnji burek kojeg je donio Dag nakon što je on pofotkao pomrčinu sa Cmroka 😉

Sunčev stup

sunpillar

..iliti “sun pillar”. Snimio sam ga 18. veljače odmah nakon zalaska Sunca. Iako to nije tako rijetka pojava, ja sam ju vidio tek treći puta – jer nisam baš često prisutan da vidim izlazak ili zalazak 🙂 Sunčev stup čini odsjaj sunčevog svjetla od malenih kristala leda. Ponekad je moguće vidjeti i donji stup, ako se promatrač nalazi na uzvišenom mjestu, planini ili avionu. Osim svjetlosnog stupa od sunčevog svjetla, može se vidjeti onaj uzrokovan svjetlosti Mjeseca, Venere, pa čak i javne rasvjete u daljini!

Ovu fotografiju sam snimio srednjeformatnim Pentax 6×7 fotoaparatom i 150mm objektivom na dijapozitiv Kodak E200. Zapravo sam imao namjeru snimiti prelet ISS-a, no nebo je bilo previše svijetlo da bi ga vidio, a usput su došli i oblaci koji su uzrokovali ovaj efekt.