Djelomične pomrčine obično nisu jako interesantne za promatranje. Za vrijeme potpune pomrčine Mjesec dobije prekrasnu crvenu boju. Prekrasan prizor i za gledanje i za fotkanje! Kod djelomične pomrčine vidimo samo dio Mjeseca zakolnjen tamnom sjenom, a kod ove pomrčine taj dio bio je tek 25% za vrijeme maksimuma. Ipak iz AD Beskraj odlučili smo napraviti promatranje na Cmroku. Bilo je štosno što će Mjesec iznad obzora izaći već zahvaćen sjenkom, a totalitet nastupa 15-tak minuta nakon izlaska.
Na Cmroku nas je dočekala naoblaka baš u smjeru izlaska Mjeseca! Uz početno razočaranje, nakon 10 minuta ugledali smo vrh Mjeseca kako izviruje iznad niskog sloja oblaka! Oduševljenje je trajalo svega 5-10 minuta – Mjesec je opet uletio u oblake. No ipak sam uspio napraviti zanimljivu fotku. Ovaj put je Mjesec bio crven zbog izmaglice i dima koji se vidio u tom smjeru!
Lekcija naučena – uvijek se isplati gledati astronomske pojave – nikad ne znaš kako će te iznenaditi 😉
U subotu, 15.7 u Lovincu održati ću predavanje nakon kojega će biti promatranje teleskopom na izletištu Cvituša. Kako u ovim ljetnim danima noć dolazi kasno, sumrak ćemo iskoristiti za prepoznavanje zviježđa i drugih astronomskih ljepota pomoću zelenog lasera. Lovinac je odlično mjesto za astronomska promatranja, lako dostupno automobilom, a daleko od većih gradova i svjetlosnog onečišćenja. Dođite, biti će super 🙂
Najčešće pitanje koje se postavlja prilikom kupovine teleskopa je upravo kako napraviti fotografiju kroz teleskop. Fotografije šarenih maglica i udaljenih galaksija mamac su za sve koji vole astronomiju. Odmah u startu morate znati da je astrofotografija kroz teleskop vrlo zahtjevna. Odabir teleskopa, montaže i aparata za fotkanje ključan je za uspješnu astrofotografiju. Zahtjevi su znatno drukčiji od teleskopa za vizualno promatranje. Ako vam astrofotografija nije ključna, teleskop za vizualno promatranje će vas znatno manje koštati uz puno veću satisfakciju.
Ukratko – ne, ne možete fotografirati kroz teleskop iz dućana koji košta samo 3000 kn! OK, da budem precizniji – može se okinuti fotka Mjeseca, uz par trikova snimiti poneki detalj na planetima, napraviti snapshot mobitelom kroz okular, ali to je otprilike sve. Ako vam je to dovoljno, ok, ali za kvalitetne fotke potrebna je i kvalitetna oprema.
Astrofotografijom se vrlo uspješno možete baviti i bez teleskopa. O tome više u sljedećim tekstovima:
Također preporučam i tekst o kupovini teleskopa kao poklon budući da sve u njemu napisano odgovara za bilo koji početnički teleskop.
Ovaj tekst nije step by step uputa kako napraviti astrofotografiju. Biti će opisane smjernice za opremu koja je potrebna za astrofotografiju kroz teleskop, na vama je da usavršite metodu jednom kada opremu nabavite.
Za snimanje maglica i galaksija nužne su dugačke ekspozicije. Ovisno o teleskopu i aparatu ekspozicije se kreću od 2 pa čak i do 30 minuta. Za to vrijeme slika koju projicira teleskop mora biti savršeno mirna. Dakle, zvijezde se doslovno ne smiju niti malo mrdnuti inače će fotografija biti mutna i upropaštena.
Kako fotografirati kroz teleskop?
Teleskop se zapravo koristi kao jedan veliki teleobjektiv. Umjesto okulara, direktno u fokuser se stavlja fotoaparat s kojega je skinut objektiv. Potreban je adapter (prsten) za odgovarajući bajonet proizvođača (Canon, Nikon, Sony…) na T navoj, a zatim još jedan adapter s T navoja na 1.25″ ili 2″ promjer fokusera. Neki teleskopi na fokuseru već imaju T navoj, a moguće je nabaviti i barlow leću s T navojem. Astronomske CCD/CMOS kamere često imaju već 1.25″ ili 2″ nastavak ili adapter.
T-prsten za DSLR i adapter za 1.25″ fokuser.
Montaža
Ključna stvar za astrofotografiju kroz teleskop je montaža. Ona je vrlo važna za dobru astrofotografiju i mora imati sljedeće karakteristike:
ekvatorijalna
motorizirana
čvrsta i robustna
Astrofotografija se može raditi jedino s ekvatorijalnom montažom. Takva montaža ima os koja je usmjerena prema nebeskom polu. Motori pokreću montažu brzinom rotacije Zemlje, ali u suprotnom smjeru – na taj način objekt ostaje u vidnom polju kamere tijekom snimanja fotografije. Alt-azimutalne montaže mogu također biti motorizirane i pratiti objekt koji se promatra. Međutim, zvijezde se prividno gibaju u krugu oko nebeskog pola, dok alt-azimutalna montaža radi korekcije u smjeru gore-dolje (altituda) i lijevo-desno (azimut) u odnosu na tlo.
Tragovi zvijezda oko nebeskog pola tijekom 45 minuta snimanja fotografije. Snimljeno blizu Metajne na Pagu.
Montaža za astrofotografiju je često skuplja od samog teleskopa. Nosivost montaže koju navode proizvođači obično se odnosi na vizualno promatranje. Za astrofotografiju se najčešće računa polovica te vrijednosti.
Prije snimanja montaža se mora nivelirati i jako dobro usjeveriti (rektificirati). Za vizualna promatranja dovoljno je os otprilike usmjeriti prema nebeskom polu, no za astrofotografiju rektifikacija mora biti gotovo savršena. U protivnom ćete na fotografiji dobiti rotaciju vidnog polja – na rubovima će zvijezde opisivati maleni luk oko središta fotografije. Što je veća žarišna duljina teleskopa, i rektifikacija mora biti bolja.
Neke fork (viličaste) montaže, popularne kod katadioptričkih teleskopa (schmidt-cassegrain) mogu se “pretvoriti” u ekvatorijalne upotrebom tzv. wedge-a. To je vrlo praktično, no takav sustav je nestabilniji od alt-azimutalne postavke.
Ekvatorijalna montaža
Montaže za astrofotografiju mogu imati polarni tražioc. To je maleni tražioc najčešće unutar rekstacenzijske osi (ona koja je usmjerena prema nebeskom polu) s ucrtanim zvijezdama za točno lociranje nebeskog pola. Na sjevernoj nebeskoj polutci nebeski pol se nalazi blizu Sjevernjače, ali ipak je udaljen otprilike 3/4 stupnja od zvijezde. Poželjno je da tražioc bude osvijetljen da bi se ucrtane oznake mogle vidjeti u mrklom mraku, ali možete se snaći tako da sami osvijetlite nitni križ crvenom lampicom prilikom namještanja montaže.
Usjeveravanje montaže
Ovaj dio možete preskočiti ako vas samo zanima što je sve potrebno za astrofotografiju. Ipak nije loše da se upoznate s metodom jer kod astrofotografije nije dovoljno samo “postaviti teleskop i početi fotkati”.
Montaže za astrofotografiju najčešće su kompjuterizirane i u svom programu imaju opciju za usjeveravanje. Nakon što montažu usmjerite prema nebeskom polu najbolje što možete, na kontroleru montaže treba precizno kalibrirati go-to. Prvo je potrebno u kontroler upisati datum, vrijeme i točne geografske koordinate. Zatim, program u kontroleru ponudi nekoliko sjajnih zvijezda koje su trenutno vidljive, a na vama je da ih točno centrirate u vidnom polju okulara ili fotografije. Zato bi bilo dobro da znate imena sjajnih zvijezda ili sa sobom imate barem nekav atlas ili planetarij program na smartphoneu/laptopu. Naime, ovisno o točnosti kojom ste napravili prethodne korake, program montaže pokušati će sam nanišaniti zvijezde za kalibraciju, ali je sasvim moguće da će prvu potpuno promašiti. Osim toga, ovisno o konfiguraciji terena Sjevernjača možda nije vidljiva na nebu! U centriranju će vam pomoći okular s nitnim križem ili označena točna sredina vidnog polja fotoaparata.
Nakon go-to kalibracije program će vas uputiti da napravite korekcije na samoj montaži kako bi se precizno usjeverili. Znači, morati ćete uz pomoć vijka malo pomaknuti osi/nagib ekvatorijalne montaže. Metode proizvođača se mogu razlikovati, no najčešće treba centrirati Sjevernjaču ili neku drugu zvijezdu u okularu. Dobre montaže uopće ne moraju uzeti u obzir Sjevernjaču za usjeveravanje.
Ovaj korak se mora napraviti sa pažnjom i može trajati 30-60 minuta.
Ukratko:
niveliranje tronošca
grubo usjeveravanje
unos datuma, vremena i geografskih koordinata
go-to kalibracija
korekcija ekvatorijalne glave za precizno usjeveravanje
Ne, montaža ne mora imati go-to da bi se precizno usjeverilo. U tom slučaju ćete morati koristiti drift metodu i vrijeme za usjeveravanje se jako produljuje.
Sad je možda jasnije zbog čega se mnogi astrofotografi odlučuju na izgradnju vlastite male zvjezdarnice. Usjeveravanje se napravi samo jednom, vrlo precizno, i to je to!
Periodička greška
Ne, nismo još gotovi s montažom 🙂 Pa napisao sam već da je montaža najbitnija za astrofotografiju, zar ne? 😉
OK, fino ste usjeverili montažu, stavite aparat, počnete snimati neki zanimljiv objekt poput ostatka supernove Messier 1 u Biku i nakon par minuta ekspozicije dobijete ovo:
Periodička greška za vrijeme 13 minuta ekspozicije maglice M1. Sitne točkice su hot pikseli.
Problem je sljedeći: motore teleskopa pokreću pužni vijci koji nikada nisu savršeno izrađeni već imaju neke malene greške. Prostim okom to ne primjećujemo, ali za astrofotografiju, kao što sam već napisao, zvijezde moraju stajati savršeno mirno tijekom ekspozicije. Te greške se sa svakim okretom vijka ponavljaju pa to zovemo periodičkom greškom. Ona se manifestira tako da se cijelo vidno polje prividno giba prvo u jednom pa zatim u drugom smjeru i to se periodički ponavlja.
Teleskop, ovisno o žarišnoj duljini i velični piksela fotoaparata, ima neku moć razlučivanja. Razlučivost ovisi i o stabilnosti atmosfere (seeing). Zbog gibanja zraka vidimo da zvijezde trepere – dugačke ekspozicije će svjetlost zvijezde razvući na nekoliko piksela. Seeing se označava u lučnim sekundama (oznaka “) koju prividno zauzima zvijezda. Tipičan seeing je 2-3″. S druge strane, periodička greška može biti ±15″ ili više u jednom smjeru!
Periodička greška montaže. Lijevo je skala u lučnim sekundama.
Rješenje? Morate raditi korekcije brzine gibanja motora. Neke montaže imaju ugrađenu PEC (periodic error correction) funkciju. Čak i sa PEC funkcijom ostaje neka mala greška, obično oko 5″. Nekada dok se snimalo na film, to je bilo sasvim dovoljno, no za CCD kamere i digitalne fotoaparate se moraju raditi dodatne korekcije.
Autoguider
Još nismo došli ni do teleskopa, a već evo nove investicije u nizu opreme potrebne za astrofotografiju! Za potpunu eliminaciju grešaka u praćenju potreban je autoguider. Autoguider je dodatna kamera koja snima jednu jedinu zvijezdu u blizini objekta snimanja. Čim se zvijezda malo pomakne, autoguider šalje signal montaži da malo uspori ili ubrza okretanje pužnog vijka kako bi zvijezda ostala na istom mjestu.
Da, morate imati dodatnu kameru za korekcije praćenja. To može biti specijalizirana autoguider kamera, kamera za snimanje planta, jeftina (starija?) CCD kamera ili čak bolja web kamera. Ona mora biti dovoljno osjetljiva da otprilike u 2-3 sekunde ekspozicije može snimiti neku zvijezdu prema kojoj se rade korekcije. Ponekad se može dogoditi da u blizini željenog objekta vaš autoguider uopće ne može naći dovoljno sjajnu zvijezdu!
Da bi autoguider kamera uopće mogla snimiti zvijezdu mora nekako doći do njene slike! Autoguider kamera se može staviti na dodatni teleskop ili čak jači finder koji se stavlja paralelno uz primarni teleskop, a može se staviti i na off-axis guider.
Off-axis guider
Off-axis guider ima maleno zrcalo koje “krade” dio svjetlosti teleskopa i odbija ga sa strane gdje se stavlja kamera. Prednost je što se ne mora koristiti dodatni teleskop, ali je nedostatak ograničenost u mogućnosti traženja zvijezde za korekcije.
Tvrtka SBIG (Santa Barbara Instrument Group) koja proizvodi odlične astronomske CCD kamere ima patentirani dizajn gdje je paralelno s glavnim CCD čipom postavljen manji čip koji služi za autoguiding.
Fotoaparat ili CCD/CMOS kamera?
Kod astrofotografije se teleskop zapravo koristi kao veliki teleobjektiv. Zbog toga aparat za snimanje mora imati mogućnost skidanja objektiva ili se može koristiti specijalizirana CCD/CMOS kamera za astrofotografiju. Moderni digitalni aparati rade jako dobre fotografije u slabim svjetlosnim uvjetima, no specijalizirane astro kamere su znatno bolje.
Najveći neprijatelj snimanja tamnih objekata je digitalni šum. Pikseli na čipu “izmišljaju” neke vrijednosti kada se pojačava signal pa zato slika nikada nije potpuno crna, čak i ako se fotografira sa poklopljenim teleskopom ili objektivom. Šum reagira na temperaturu okoliša – što je hladnije, manji je i digitalni šum. U astrofotografiji je cilj svesti taj šum na najmanju moguću razinu da bi se željeni objekt bolje snimio. Budući da se šum ne pojavljuje uvijek jednako na istom pikselu (hot pikseli su nešto drugo!) radi se po nekoliko snimki objekta koje se uprosječuju kako bi se smanjio šum.
Šum se rješava i snimanjem tzv. dark framea – ekspozicije je jednaka kao kada se snima željeni objekt, ali se snima sa poklopcem na teleskopu! Na taj način snima se samo digitalni šum koji se u obradi fotografije oduzima od glavne fotografije da bi se smanjio šum.
CCD/CMOS kamere za astronomiju imaju brojne prednosti u odnosu na digitalne fotoaparate. Jedna od njih je upravo mogućnost hlađenja čipa. Čip se može hladiti 30° od temperature okoliša, ponekad čak i niže! Sa svakih 5-7° šum se dvostruko smanjuje pa je to velika pogodnost.
CCD/CMOS kamere snimaju fotografije u tzv. FITS formatu. Datoteke imaju 32-bitnu dubinu boje, a to znači ogroman dinamički raspon, tj. broj nijansi koje ostaju zabilježene. Najbolji DSLR aparati imaju tek 14-bitni konverter.
Mnoge maglice na nebu su od vodika koji im daje karakterističnu crvenkastu boju. DSLR aparati ispred čipa imaju filter koji blokira veći dio emisijske linije vodika (h-alpha linija). Neke sjajnije maglice će se zabilježiti kao crvenkaste, ali mnoge će ostati blijedo sive. Postoje posebni DSLR-ovi koji propuštaju nešto više crvene svjetlosti (Canon 60Da, Nikon D810A), ali i dalje će CCD kamere biti puno osjetljivije na taj dio spektra. Dobro rješenje je kupiti stariji i jeftiniji DSLR te ga modificirati micanjem filtera ispred čipa. Treba staviti drugi filter koji blokira infracrvenu svjetlost jer su čipovi osjetljivi na infracrveno.
CCD kamere mogu biti monokromatske – bez bayer filtera na pikselima. Prednost je puno veća osjetljivost jer bayer filteri propuštaju samo 1/3 dolazne svjetlosti. Astronomskim kamerama bayer filter nije potreban budući da su objekti dubokog svemira – nepokretni. Da bi se dobila fotografija u boji snimaju se fotografije kroz R, G i B filter koje se zatim kombiniraju s L (luminance) kanalom snimljenim kroz prozirni filter koji propušta cijeli spektar, a blokira samo infracrveno. Astronomske CCD kamere ponekad imaju integrirani kotač sa filterima, najčešće njih 5. Uz L (luminance, propušta cijeli vidljivi spektar), R, G i B filtere dodaje se i h-alpha filter koji propušta samo vodikovu liniju kako bi se dobile spektakularne fotografije vodikovih maglica.
California Nebula
Neki astrofotografi se odlučuju modificirati svoj DSLR stavljanjem peltier hlađenja. Astronomske CCD kamere i dalje su u prednosti – hlađenje je najčešće regulirano, tj. drži se konstatno na zadanoj temperaturi. Naime, da bi dark frameovi bili efikasni moraju se snimati na jednakoj temperaturi kao i fotografije objekta. Ovako se dark frame može snimiti kasnije, a noć cijela iskoristiti za astrofotografiju. Također, dark frameovi se mogu snimiti samo jednom i onda koristiti kasnije više puta!
CCD kamere za astronomiju nemaju memorijske kartice pa je potrebno korisiti laptop za snimanje i korekcije praćenja.
Teleskop
Evo, napokon smo došli i do teleskopa! Naravno da on nije najmanje bitan, ali za astrofotografiju je vrlo važno shvatiti gore napisane probleme.
Nije svaki teleskop pogodan za astrofotografiju. Kao i kod objektiva za fotoaparate, važan je f-broj – što je manji to će i ekspozicije biti kraće.
Najbitnije je, ipak, odabrati odgovarajuću vrstu teleskopa. Akromatski refraktori nisu pogodni za astrofotografiju upravo zbog kromatske aberacije. Zvijezde će imati ljubičasti halo i cijela fotografija će izgledati neoštro. Mnogi reflektori također nisu povoljni ako nisu osmišljeni baš za astrofotografiju. Moraju imati dovoljno veliko sekundarno zrcalo kako ne bi došlo do vinjetiranja, te fokuser niskog profila da slika na čipu uopće može doći u fokus.
Katadiopteri poput maksutov-cassegrain teleskopa imaju veliki f-broj i maleni snop svjetlosti pa bi ekspozicije trebale biti ekstremno dugačke i došlo bi do vinjetiranja. Neki maksutov-newton teleskopi su optimizirani za astrofotografiju. Schmidt-cassegrain teleskopi se pak često koriste u astrofotografiji iako su obično f/10. Ponekad se koriste u kombinaciji sa reduktorom fokusa. Katadiopteri su odlični za snimanje Mjeseca i planeta video kamerama.
Teleskopi za astrofotografiju moraju biti jako dobro korigirani na optičke pogreške. To naročito dolazi do izražaja na rubovima fotografije budući da su moderni čipovi sve većih formata. Čak i veliki, skupi teleskopi će profitirati od nekakvog korektora ili field flattenera. Nije baš zgodno da uz svu tu silnu opremu na rubovima vidnog polja imate izdužene i deformirane zvijezde.
Najčešći teleskopi za astrofotografiju su mali apokromatski refraktori. Ne zahtjevaju masivne montaže, uz field flattener zvijezde su oštre do ruba, a f-broj je obično povoljan. odlični su za snimanje maglica, no najčešće nemaju dovoljnu žarišnu duljinu za većinu galaksija. Uz nekoliko iznimaka, galaksije su obično malene
Reflektori, newtoniani, također su popularan izbor. Obično se koriste oni veliki, od 8″ na više. Potrebne su im vrlo čvrste montaže pa nije čudno da teleskop nosi montaža koja je 3× skuplja od njega! Reflektori na rubu vidnog polja imaju komu pa je za veće čipove također potreban korektor. Dobro je što imaju male f-brojeve, ne pate od kromatske aberacije, a velike žarišne duljine i promjeri omigućuju detaljne fotografije galaksija.
Postoje i razni drugi dizajni teleskopa, specijalizirani astrografi koji se koriste samo za astrofotografiju. To su razni richtey-chretieni (“kreteni”), brzi newtoniani sa ugrađenim korektorima, brzi apo refraktori sa dodatnim lećama, korigirani schmidt-cassegraini itd. No o tome sada nije potrebno pisati – astrofotografi koji ih žele sigurno neće čitati ovaj tekst 😉
Astro Systeme Austria f/3.8 newtonian sa Wynne korektorom.
Za kraj
Još uvijek se želite baviti astrofotografijom? 😉 Nadam se da je sada jasnije zbog čega astrofotografija kroz teleskop nije jednostavna da se samo stavi aparat i počne pucati fotke. Nemojte da vas ovaj tekst obeshrabri – napraviti astrofotku kroz teleskop veliko je zadovoljstvo. Ovo što ste pročitali shvatite kao prečac za odabir opreme za astrofotografiju.
Uzmite u obzir da se sve ovdje napisano odnosi na fotografiranje objekata dubokog neba kroz teleskop. Astrofotografija može biti puno više od toga! Kroz teleskop se mogu snimati fantastični detalji na planetima bez korištenja silne navedene opreme (autoguidera, korekcija…). Kao što sam napisao na početku, astrofotke su odlične čak i bez teleskopa, a dugačke ekspozicije možete napraviti širokokutnim objektivima ili čak manjim teleobjektivima uz pomoć barndoor montaže vlastite izrade ili komercijalnog trackera. Osim toga, fotoaparat možete koristiti piggyback na svom teleskopu s ekvatorijalnom montažom!
U svakom slučaju, sretno s izborom, slobodno pišite komentare i pitajte što vas zanima!
Piggyback astrofotografija
Mliječna staza snimljena modificiranim Nikon D5100, 50mm objektivom, 16×30 s ekspozicija, piggyback na teleskopu.
Iz Hrvatske će se u ponedjeljak moći vidjeti (prividni) prelet Međunarodne svemirske postaje (ISS) preko Mjesečevog diska! Svemirsku postaju ovih dana možemo lako vidjeti iz cijele Hrvatske u večernjim satima, ponekad i dva puta u jednoj večeri (provjerite link za točno vrijeme).
Preleti svemirske postaje na noćnom nebu nisu rijetkost. Postaja je velika i može se lako uočiti. Sjaj joj može biti poput najsjanijih planeta, Jupitera i Venere. Upravo prije nekoliko dana fotografirao sam širokokutnim objektivom večernji prelet iz centra Zagreba dok se u HNK održavala dodjela nagrada “Večernjakova ruža”. Postaja je prividno prošla kroz zviježđe Orion, a na desnom rubu fotografije vidljiv je i Mjesec.
Prelet ISS-a kod HNK, 31.3.2017.
Ponekad orbita ISS-a prividno prolazi točno preko sunčevog ili mjesečevog diska. Takvi tranziti nisu rijetkost, no koridor vidljivosti je vrlo uzak, svega par kilometara od središnje linije. U ovom slučaju koridor je širine 11 km. Svemirska postaja orbitira na visini od 400 km, no u trenutku tranzita neće biti ravno iznad naših glava u zenitu već će do nje biti oko 1000 km “zračne linije”.
Gdje se može vidjeti?
Tranzit prolazi kroz centar Zagreba, pa će se vidjeti iz cijeloga grada. Zanimljivo je da centralna linija prolazi gotovo točno preko Zagrebačke zvjezdarnice! Smjer gibanja je od sjeverozapada prema jugoistoku.
Centralna linija tranzita ISS-a preko Mjeseca za ponedjeljak, 10.4.2017., Zagreb
Tranzit će trajati 2.52 sekunde, a preko središta Mjeseca prolazi u 21h 01m 08s.
Centralna linija kroz Hrvatsku prolazi blizu Zaprešića, Kutine i Nove Gradiške, ugrubo u smjeru autoceste A3. Što je lokacija istočnije i tranzit će biti nešto kasnije. U Zaprešiću je u 21:01:06, Kutina 21:01:15, Nova Gradiška 21:01:20. Detaljne informacije potražite na Google Maps karti:
Kako promatrati?
Netom prije tranzita preko Mjeseca svemirska postaja će ući u Zemljinu sjenu. To je dobro jer će preko Mjeseca proći samo tamna silueta, pa će postaju biti lakše uočiti na sjajnom disku. Obavezno pratite prostim okom prelet postaje preko noćnog neba – proći će nam direktno u zenitu i tada će postići sjaj od čak -3.9 magnitude!
Putanja Međunarodne svemirske postaje na nebu, 10.4.2017.
Za promatranje će ipak biti potreban teleskop. Bilo koji teleskop će biti dobar. Povećanje ne mora biti veliko, 50-100x, tako da cijeli Mjesec stane u vidno polje. Mjesec će biti blizu obzora, a postaja se prividno udaljavati od promatrača, pa tako i ovaj tranzit traje relativno dugo. Nažalost, sama postaja biti će malena. Promatrajući prostim okom vidjeti će se tek malena crna točkica kako juri preko Mjeseca. Smjer gibanja na donjoj simulaciji je odozgo prema dolje. Simulacija odgovara za središnju liniju tranzita – ako niste točno na liniji, putanja će ići malo lijevo ili desno od nacrtane!
Putanja Svemirske postaje preko Mjeseca, 10.4.2017.
Može li se tranzit snimiti?
Fotografiranje/snimanje tranzita je moguće, ali će biti jako teško. Morati ćete koristiti jaki teleobjektiv ili fotkati kroz teleskop. Za fotografiranje kroz teleskop trebate koristiti aparat sa izmjenjiivim objektivima, T2 navoj i T2 adapter koji se stavlja u fokuser teleskopa. Tako se teleskop koristi kao veliki teleobjektiv. Da bi fotografija bila zadovoljavajuća, teleskop mora biti na čvrstom stativu! Vrijeme ekspozicije treba biti što kraće – najviše 1/1000 sekunde. Ovisno o tome podesite ISO. F-broj možete birati samo ako koristite teleobjektiv. U tom slučaju ga zatvorite za dvije blende da slika bude oštrija.
Fotografiranje će biti teško jer prije svake fotografije se diže zrcalo, što proizvodi vibracije i slika će biti neoštra. Trebalo bi koristiti mirror lock up u kombinaciji sa burst okidanjem – opcija koju rijetko koji aparat ima. Zato bi bilo najbolje snimati HD video (ili još bolje, 4K!) sa najvećom mogućom FPS vrijednosti. Naravno, počnite snimati barem minutu prije samog tranzita!
Za fotografiranje i snimanje se mogu koristiti i kompaktni ultrazoom aparati. Za njih također vrijedi sve ovo gore napisano.
Tranzit se može snimiti i smatphoneom ako ima mogućnost snimanja videa. U tom slučaju ćete snimati objektivom aparata na mobitelu kroz okular (tzv. afokalna projekcija). Ovdje je problem držati objektiv na odgovarajućoj poziciji blizu okulara. Samo s rukama ćete teško moći držati mobitel bez da vam slika bježi. Postoje adapteri kojima se mobitel postavi na okular. Ja koristim Carson adapter. nabavio sam ga preko Amazona, sumnjam da se kod nas može naći nešto slično što je odmah dostupno u trgovinama. Ako sam u krivu, molim ostavite komentar!
Snimka tranzita biti će slična videu ispod, s time da će dulje trajati i postaja će biti manja:
Pogledajte i jednu vrlo kvalitetnu snimku tranzita, no tada je postaja bila osvijetljena Sunčevom svjetlosti:
Nadajmo se da će biti vedro! Sretno svima s promatranjem, a ako uspijete nešto snimiti, ostavite komentar ili pišite na moj Facebook page!
Teleskop je čest izbor kao poklon za rođendan ili Božić, nerijetko za djecu i mlade koje zanima znanost i astronomija. Od velikog izbora različitih vrsta teleskopa i cijena, nije lako napraviti dobar izbor. Ovim tekstom pokušati ću razbiti neke mitove o teleskopima i nadam se da ću vam olakšati kupovinu.
Teleskop nije nužan za astronomiju kao hobi. Prije nego što sam kupio teleskop, dvije godine koristio sam samo dalekozor. Dalekozor je odlična sprava za astronomiju, jednostavan za upotrebu, prenosiv, a može se koristiti i za promatranja u prirodi. Detaljnije pročitajte u članku o dalekozorima u astronomiji.
Mit br. 1: Dječji teleskop
Ne postoji “dječji teleskop”!
Teleskopi služe za gledanje svemira. Pravog svemira koji je jednak za sve nas koji u njemu živimo. Teleskopi nisu igračke! Kupite li teleskop-igračku ne možete od njega očekivati da će vam pokazati nebeske ljepote kao što niti od autića na pedale ne možete očekivati da će se voziti u stvarnom prometu.
Teleskopi mogu, doduše, biti masivni i teški, no takvi su uglavnom oni skuplji. U ovom tekstu ograničiti ćemo se na izbor povoljnijih teleskopa koji su težinom uglavnom ispod 10 kg.
Djeca se lako razočaraju, pa izbjegavajte jeftine teleskope. Komplicirani su za sastavljanje i upravljanje, klimavi su (slika se trese), slabe su svjetlosne moći (slika je tamna). Minimalni iznos za teleskop ne bi trebao biti manji od 1500-2000 kuna. Sve jeftinije od toga će u 90% slučajeva završiti u ormaru ili na Njuškalu, a dijete će izgubiti volju za astronomijom.
Mit br. 2: Povećanje teleskopa
Povećanje teleskopa nije njihova presudna karakteristika!
Teleskop koji se reklamira sa 565x povećanjem treba u širokom luku izbjegavati. Primarna funkcija teleskopa je skupljanje svjetlosti! Veći promjer objektiva = veća površina = sjajnija i oštrija slika. Velika povećanja koriste se samo za opažanje planeta, a i u tom slučaju rijetko kada će se moći koristiti više od 200x.
Ograničavajući faktori za postizanje velikog povećanja su promjer teleskopa i stabilnost atmosfere. Maksimalno moguće povećanje okvirno se računa kao promjer objektiva teleskopa u milimetrima pomnožen sa 2. Maleni 60 mm teleskop može podnijeti povećanje od 120x, nipošto 300x ili više kao što se često navodi.
Objekte dubokog svemira (maglice, galaktike, skupovi zvijezda) najbolje je opažati na malim i umjerenim povećanjima (30x – 100x). Naša najbliža galaktika M31 u Andromedi prividno je 6x veća od punog Mjeseca! Velika maglica u Orionu, M42, dvostruko je veća.
Mit br. 3: Tronožac
Teleskop uopće ne treba imati tronožac!
Najveći neprijatelj za astronoma početnika je – klimava montaža. Čak i maleni teleskop može biti optički solidan, ali ako se slika trese pri najmanjem dodiru i vjetru, to će biti vrlo frustrirajuće iskustvo. Teleskopi sa lećama, refraktori, često imaju dugačku cijev pa efekt poluge pogoršava situaciju.
Stvar spašava tzv. dobson montaža – drvena kutija s polukružnim utorima gdje se stavi teleskop koji ima “krugove” na cijevi. Jednostavno, efektno i stabilno.
Korado Korlević impresioniran velikim dobson teleskopom. Izvor: arhiva AD Beskraj
Mit br. 4: Ekvatorijalna montaža
Ekvatorijalna montaža je komplicirana za upotrebu i kod jeftinih teleskopa vrlo nestabilna!
Ne znate što je ekvatorijalna montaža? Učinite si uslugu i nemojte kupovati teleskop sa takvom montažom. Za početnike, naročito djecu, zbunjujuća je i komplicirana što rezultira frustracijama. Najbolja montaža za početnika je alt-azimutalna: pomaci su jednostavno gore-dolje, lijevo-desno. No sad kad ste to pročitali, pazite da montaža bude čvrsta – bolje stabilna montaža nego veći teleskop.
Alt-azimutalne montaže možete prepoznati pod oznakama “ALT-AZ” ili samo “AZ”. Dobsoni su također alt-azimutalni.
Ekvatorijalna montaža
Ekvatorijalne montaže imaju jednu os koja se usmjerava prema Sjevernjači. Pravilno namještena ekvatorijalna montaža omogućava praćenje objekata na nebu okretanjem samo jedne osi. U praksi to znači puno “koji je ovo vrag” i “šta sad da radim” pitanja prilikom slaganja montaže. Montaža se treba i balansirati, pa ako to ne napravite kako treba, teleskop će vas zveknuti po glavi kada otpustite kočnice.
Teleskopi sa ekvatorijalnom montažom obično negdje u nazivu imaju oznaku “EQ”.
Mit br. 6: Kompjuterizirani teleskop
Teleskopi sa bazom podataka i elektronskim kontrolerom neće vam olakšati snalaženje na nebu!
Takvi teleskopi nisu u mogućnosti bez ljudske pomoći tražiti nebeske objekte – treba ih kalibrirati. To znači – nivelirati, odrediti sjever, identificirati i teleskopom pronaći nekoliko sjajnih zvijezda na nebu. Tek tada će se teleskop moći pravilno orjentirati na objekt kojeg odaberete iz baze podataka. Ako se već trudite vizualno naći tih nekoliko zvijezda na nebu, onda možete pronaći i druge objekte uz pomoć karte neba, bilo papirnate ili mobilne aplikacije. Razliku u cijeni rađe potrošite na kvalitetniji teleskop.
Mit br. 7: slika kao na fotografijama
Slika u okularu nije ni približno slična astronomskim fotografijama!
Šarene maglice vidljive su jedino na fotkama dugih ekspozicija. Kroz teleskop ćete uglavnom gledati mutne sive mrlje i malene točkice. Objekti na nebu su tamni, a ljudskom oku treba jako puno svjetlosti da bi raspoznalo boje.
Niti najveći teleskopi ne pokazuju boje i detalje kao što se vide na fotografijama pa ako ste to očekivali, odustanite od kupovine. Boje se mogu vidjeti tek na nekim zvijezdama i suptilne nijanse na planetima. To je sve.
Poanta je vidjeti svemir vlastitim očima. Osjećaj kada gledate galaktiku čija je svjetlost na put krenula dok su još dinosauri šetali Zemljom, nezamjenjiv je!
Gdje kupiti teleskop?
Teleskope nemojte kupovati u supermarketima i shopping centrima. Loše su kvalitete, klimavi, slabe svjetlosne moći, prodavači uglavnom o teleskopima neće znati ništa više od onoga što piše na kutiji.
Teleskop obavezno kupite kod znalaca. U Hrvatskoj to su tek dvije trgovine – Teleskop centar te OI Optimus. Obje trgovine vode entuzijasti koji će vam rado pomoći u odabiru pa im se obratite s povjerenjem. OI Optimus je samo internet trgovina, a Teleskop centar ima dućan u Zagrebu. Izbor možete proširiti potragom po stranim internet trgovinama, ako naručujete iz EU, ne morate plaćati carinu.
Otvorenje Teleskop centra u Zagrebu, rujan 2010.
Ali, teleskopi su skupi!
I jesu i nisu. Sada su znatno jeftiniji i kvalitetniji nego krajem devedesetih kada sam se počeo baviti praktičnom astronomijom. Ako nemate barem 1500 kn za teleskop, bolje razmislite o nekoj knjizi, kalendaru sa fotografijama, posteru…ili jednostavno, štedite za kvalitetniji teleskop.
Što se sve dobije u paketu?
Osim teleskopa i montaže najčešće dobijete dva okulara, znači dva različita povećanja. Ako ih se nudi više za malo novaca – nemojte kupovati. To je garancija loše kvalitete. U optici nema magije kojom bi se mogla dobiti kvaliteta za male novce.
Dobra investicija je barlow leća – pomoću nje se dobivaju veća povećanja korisna za Mjesec i planete. Okular se stavlja u barlow leću i povećanje postaje veće za oznaku koju leća nosi – 2x, 2.5x ili 3x (barlow leća ima samo jednu od ovih oznaka!). Uz barlow leću od 2x, okular žarišne duljine 20mm daje povećanje poput okulara od 10mm bez barlow leće (20 mm/2x = 10 mm). Pazite dakle ako teleskop dolazi sa 20 mm i 10 mm okularima! U tom slučaju uzmite 2.5x ili 3x barlow da se ne kopiraju žarišne duljine.
Povećanje se računa tako da žarišnu duljinu teleskopa podijelite sa žarišnom duljinom okulara. Dakle, teleskop žarišne 900 mm i okular od 10 mm daju (900/10) 90x povećanje. Sa 2x barlow lećom povećanje je dvostruko veće – 180x.
114/900 reflektor nije loš izbor. Promjer od 114mm prima dovoljno svjetlosti za sjajnije maglice i zvjezdane skupove, naročito ako se maknete iz grada pod tamno nebo. Mjesec će biti fantastičan, na Jupiteru se naziru detalji u prugama, a Saturn pokazuje Cassinijevu pukotinu u prstenu. Montaža EQ2 bi mogla biti stabilnija. Cijeni od 1490 kn dodajte još cijenu barlow leće jer povećanje od 90x nije dovoljno za planete. Nezgodno je što dolazi sa 10 mm i 20 mm okularima. TS StarScope 114 je € 169. Nisam oduševljen izborom okulara.
Promatranje Sunca s 120/1200 refraktorom na ekvatorijalnoj montaži. Izvor: arhiva AD Beskraj
Najbolja opcija je 150/1200 dobson teleskop. Cijena od 2390 kn je vrlo povoljna, a promjer od 150 mm dovoljan je za godine i godine uživanja u pogledu na maglice i planete. Veća verzija od 200 mm je još bolja, no 1000 kn skuplja. TS nudi 150mm dobson za € 300. Računajte da se isplati nabaviti ove teleskope jer ako prestane interes za astronomijom, bez problema ćete ih moći prodati na Njuškalu.
SkyWatcher 150/1200
Maleni dobson 130/650 je štosan stolni teleskop, no kratka žarišna znači da optička os mora biti vrlo precizno namještena, a veća povećanja nisu dovoljno oštra i kontrastna. S cijenom od 1750 kn, osobno bi rađe odabrao nešto drugo. TS nudi 100mm Orion SkyScanner kratki dobson za € 139.
Maksutov teleskopi su nešto skuplji, ali jako dobri za promatranje planeta. Prednost im je što su kratki i kompaktni. 90/1250 dođe 1400 kn, a 102/1300 1940 kn – i to samo za optičku cijev, bez montaže, što je zgodno ako imate nekakav fotostativ. U protivnom, uzmite verziju na jednostavnoj StarQuest ekvatorijalnoj montaži za 2200 kn (90 mm) ili 2500 kn (102 mm). U ponudi je i 90mm maksutov sa malenom motoriziranom stolnom dobson montažom za 2000 kn.
Imate li kakvih pitanja za konkretne teleskope ili ako vam treba još koji savjet, slobodno napišite komentar!
Opet sam složio timelapse video – no ovog puta to nije samo dva-tri isječka, već sam postojeće video snimke ukomponirao sa pjesmom “Under the Milky Way” od grupe “The Church”. Snimke ste možda već prije vidjeli, no ovako u cjelini zajedno s glazbom nadam se da ljepše prikazuju ljepote noćnog neba.
Poštedjeti ću vas priče o svjetlosnom onečišćenju – nadam se da ovom uratku nije potrebno pojašnjenje. 😉
