Jednostavna astrofotografija (2)

Jednostavna astrofotografija, prvi dio.

Snimke zvjezdanih tragova za mene su jedna od naljepših vrsta astrofotografija. Snimajući tragove zvijezda na noćnom nebu na fotografiji uspijevamo zabilježiti polagano, ali neumoljivo kretanje našeg planeta. Naglašen je kontrast sa prividno statičnom prirodom, ali i pripadanje svemiru kroz kojeg putujemo. Iako se snimanje zvjezdanih tragova može činiti prilično jednostavno, u igri je puno faktora koji se moraju uzeti u obzir da bi dobili uspješnu fotografiju.

Kako fotografirati tragove zvijezda?

Za snimanje tragova zvijezda potreban vam je čvrst stativ i fotoaparat sa mogućnošću snimanja dugih ekspozicija i/ili automatskog uzastopnog snimanja fotografija. Postoje dvije metode snimanja tragova zvijezda:

  • Snimanje samo jedne fotografije željenog vremena ekspozicije.
  • Snimanje nekoliko uzastopnih kraćih ekspozicija koje se kasnije kombiniraju u jednom od programa za obradu.

Prva metoda se koristi kod fotografiranja na film. Kod DSLR fotoaparata digitalni šum raste što je dulje vrijeme ekspozicije. Sa vremenima snimanja duljim od 10-20 minuta digitalni šum je toliki da snimka postaje neupotrebljiva. Osim toga, kod jako dugačkih ekspozicija riskirate da se isprazne baterije i fotografija bude nepovratno izgubljena! Zbog navedenih razloga kod digitalaca koristite drugu metodu.

Koji aparat i objektiv koristiti?

Prednost u fotografiranju zvjezdanih tragova imaju fotoaparati sa što većim senzorom (površinom filma kod klasičnih aparata). Količina zvijezda koja će se moći snimiti ovisi najprije o fizičkom otvoru blende objektiva. To nije relativni f-broj već svarni promjer objektiva izražen u milimetrima. Senzori kompaktnih fotoaparata su maleni i njihovi objektivi imaju fizički malene otvore tako da će, na žalost, moći snimiti manji broj zvijezda u odnosu na DSLR fotoaparate. Ako je ikako moguće za snimanje tragova zvijezda koristite DSLR, ali objektiv ipak zatvorite jednu ili dvije blende da bi slika bila oštrija te da fotografija ne bude prenatrpana tragovima.

Zvijezde su toliko daleko da su praktički točkasti izvori svjetlosti. Zvijezda nema mjerljivu površinu zbog koje će se mijenjati količina svjetlosti koja dolazi do senzora ako ju se pokuša povećati ili smanjiti upotrebom različitih žarišnih duljina. U tom slučaju relativni otvor (f-broj) objektiva ne igra nikakvu ulogu u prikazivanju sjaja zvijezde već on isključivo ovisi o fizičkom promjeru objektiva. Moj izbor za snimanje zvjezdanih tragova je filmski fotoaparat srednjeg formata Mamiya Super 23. Površina na koju snima je veličine čak 6×9 centimetara (full frame format je 36×24 mm), a njen objektiv od 100mm žarišne duljine ima znatno veći otvor na istom f-broju od ekvivalentnog 50mm objektiva za 35mm format (“full frame”) odnosno 35mm za APS veličinu čipa kojeg ima većina DSLR fotoaparata. Moj digitalni izbor je Nikon D600 sa ultra širokokutnim 14mm objektivom.

Tragovi zvijezda iznad zvjezdarnice Tičan. Mamiya 6x9, 400 ASA, 3h ekspozicije.
Tragovi zvijezda iznad zvjezdarnice Tičan. Mamiya 6×9, 400 ASA, 3h ekspozicije.

Lokacija

Prije početka snimanja važno je odabrati lokaciju sa što manje svjetlosnog onečišćenja. Naravno, za stjecanje iskustva može se snimati i iz nekog tamnijeg mjesta u gradu, no svjetlosno onečišćenje “pojesti” će sve tamnije zvjezde. Računajte na to da i Mjesec smeta svojom svjetlošću pa odaberite datume ili vrijeme noći kada se nalazi ispod horizonta.

Mjesto snimanja trebalo bi imati i neku zanimljivost u okolišu jer fotografija samih zvijezda i nije jako interesantna. Neka to budu siluete drveća, obrisi planine, planinarska kuća, spomenik i slično. Tragove zvijezda je moguće snimiti kako se reflektiraju od površine mora ili jezera. Tako ćete dobiti magični spoj ljepote neba i prirode našeg planeta. Nastojte proučiti osnove fotografske kompozicije kako bi fotografija izgledala skladno.

Tragovi zvijezda iznad Metajne na Pagu.
Tragovi zvijezda iznad Metajne na Pagu.

Postavke

Postavke fotoaparata neka budu jednake kao što sam objasnio u prvom članku – ručno podesiti trajanje ekspozicije (recimo 30s), otvor objektiva, fokus i white balance (daylight ili incandescent). Za snimanje uzastopnih ekspozicija potrebno je namjestiti fotoaparat da automatski okida fotografije jednu za drugom. Noviji digitalci imaju intervalometar – mogućnost namještanja broja ekspozicija u određenom razmaku. Ako to nemate pokušajte koristiti žičani okidač sa fotoaparatom postavljenim na uzastopnom okidanju (“burst mode”, obično označen kao tri okvira jedan iza drugoga). Za Canon fotoaparate može se nabaviti Timer Remote i programirati ga po želji, a postoje slični okidači i za druge DSLR fotoaparate.

Softver

Da bi dobili snimku tragova zvijezda od silnih pojedinačnih fotografija, potrebno ih je sve spojiti u jednu. To se može napraviti “ručno” uz pomoć Photoshopa tako da se sve željene fotografije učitaju kao poseban layer u jednom dokumentu (File -> Scripts -> Load Files into Stacks) i blending layera stavi na “lighten”. Jednostavnija opcija je koristiti neki od besplatnih programa kao što su Startrails ili noviji StarStaX. Koristan program je i Star Tracer uz pomoć kojeg ćete moći popuniti “praznine” koje nastanu zbog pauze između ekspozicija.

Tragovi zvijezda na Petrovoj Gori. Nikon D600, 24mm f/2.8, spojeno 200 fotografija po 30s ekspozicije.
Tragovi zvijezda na Petrovoj Gori. Nikon D600, 24mm f/2.8, spojeno 200 fotografija po 30s ekspozicije.

Ako ste se ipak odlučili snimati na film, najbolje je snimati na kolor dijapozitiv kako bi dobili što intenzivnije boje zvijezda. Preporučam film osjetljivosti od 400 ASA (Fuji Provia 400X se pokazala odlična!) i za početak otvor blende od f/8 za dugačke ekspozicije (2-3 sata i više). Eventualno ako ste na nekom vrlo tamnom mjestu možete otvoriti objektiv na f/5.6. Obrnuto, na lokaciji sa više svjetlosnog onečišćenja rađe koristite film od 100 ASA nego da idete dodatno zatvarati objektiv. Budite strpljivi, bilježite postavke i eksperimentirajte. Sa Petrove Gore uspješno sam snimao na 400 ASA pri F/6.7 i 3-4 sata ekspozicije, dok je snimka sa Sljemena sa istim postavkama i samo 2h ekspozicije ispala preeksponirana i jedva sam ju uspio spasiti u Photoshopu.

Nekoliko savjeta za kraj:

  • Kako bi vam baterije što dulje trajale, isključite prikazivanje slike na LCD ekranu. Svakako uzmite i rezervnu bateriju!
  • Provjerite kada na vašoj lokaciji pada astronomski sumrak. Tek tada će biti dovoljno tamno za snimanje dugačkih ekspozicija.
  • Kako bi dobili jako dugačke tragove planirajte snimati barem 3-4 sata. U tom slučaju snimke možete koristiti i za timelapse video!
  • Pokušajte pronaći Sjevernjaču i tamo usjmeriti fotoaparat. U njenu blizinu je usmjeren zemljin sjeverni pol pa se sve zvijezde prividno okreću oko Sjevernjače. Na većim udaljenostima od Sjevernjače zvijezde će raditi sve veće i veće kružnice!
  • Iako sam savjetovao da snimate dok nema Mjeseca na nebu, možete i to probati – nastojte da Mjesec nije u kadru i koristite kraće ekspozicije (10-tak sekundi). Dobiti ćete pejzaž osvijetljen kao po danu (Mjesec ipak reflektira sunčevu svjetlost), a istovremeno i tragove zvijezda na nebu! Pogledajte kako je to napravio Vedran.
  • Okoliš možete umjetno osvijetliti šarenim lampicama – drveće, zgradu, čak i ljude. Lampicom možete pisati slova po zraku!

 Jednostavna astrofotografija, prvi dio.

Startrails sa Sljemena

Jedna “stara” fotografija, ali meni jako draga. Snimljena je u studenome 2006. sa Sljemena za vrijeme geminida. Aparat Mamiyu Super 23 (srednji format, 6×9) i 100mm objektiv sam stavio na stativ i pustio da snima nekih pola sata na dijapozitiv Fuji Provia 400F. U nizini se vidi magla osvijetljena javnom rasvjetom. Vizuano nije izgledalo tako šareno, ali su boje na dugačkoj ekspoziciji ispale pekrasne. Ovo je dobar prijmjer kako je jednostavno napraviti efektnu astrofotku – a moram se pohvaliti da je dotična objavljena u hrvatskom izdanju National Geographica, a druga fotografija iz iste serije u Sky&Telescope-u iz svibnja 2007.

Obrada je minimalna, dodano je malo saturacije na osvijetljenoj magli kako bi izgledalo efektnije. Nažalost po mraku je bilo malo teže kadrirati, pa nisam uspio u potpunosti uhvatiti kućicu koja je u prvom planu.

Pomrčina Mjeseca, 21.2.2008.

Jučerašnja potpuna pomrčina nije baš bila povoljna za područje Hrvatske. Sa početkom parcijalne pomrčine oko 2:50 i totalitetom oko 4:00 ujutro po lokalnom vremenu, samo su najuporniji odlučili biti budni. Najviše zbog razloga što će sljedeća potpuna pomrčina biti tek u prosincu 2010. godine! Odlučio sam da ću se ipak probuditi na vrijeme jer ipak nisam toliko lijen da čekam gotovo tri godine na sljedeću priliku za fotografiranje 🙂 Odlučio sam se na jednostavan pristup, bez previše opreme (što je značilo da sam jedva uspio svu aparaturu u jednom pokušaju dovući do auta). Dalekozor za vizualno promatranje, srednjeformatni fotoaparat Mamiya Super 23 (kojeg mi je nesebično posudio Korado Korlević) za fotografiranje sekvence pomrčine i termosica sa čajem (Towkok Assam, preporučam).

Snimanje sekvence pomrčine je uvijek zanimljivije ako je u fotografiji uključen okoliš – panorama grada, prirode i sično. Iako je pomrčina bila u ranim jutarnjim satima, to je zapravo značilo da će Mjesec biti relativno nisko i da će se lako uklopiti u fotografiju sa “zemaljskim” elementima. Odlučio sam se snimati sa sjevernog nasipa Save (pokraj Močvare) jer je na mostu previše puhalno – a već je i bez vjetra noć bila jako hladna.

Mamiya_Super_23

Mamiya Super 23 je odličan srednjeformatni fotoaparat (format 6×9) sa izmjenjivim držačem filma i naravno objektivima. No budući da sam navikao na fotoaparate kojima se mijenja samo objektiv, uredno sam prvi dio pomrčine snimio na metalnu pločicu koja štiti da svjetlost ne dođe do filma kada držač nije na aparatu 😀 U prijevodu – svjetlost nije stigla do filma i ništa se nije snimilo! 😀

Pomrčina MjesecaSekvencu faza pomrčine Mjeseca sam snimio u razmacima od 6 minuta. Ekspozicije sam odredio prema tablici sa web stranice Mr. Eclipse. Na parcijalnim dijelovima odmah nakon kraja totaliteta sam produžio vrijeme ekspozicije za još jednu blendu – trebao sam tako do kraja pomrčine jer su smetali tanki oblaci i nažalost sekvenca ne izgleda ujednačeno.

Svejedno, zadovoljan sam rezultatom jer sam barem nešto uspio snimiti 🙂 Nažalost, rasvjeta na nasipu za koju sam mislio da će biti “fotogenična” je ispala prilično ružna. Ipak, pomrčina je bila zanimljiva..počevši od činjenice da sam se probudio oko 2h ujutro vjerojatno među prvima u ZG 🙂 pa do joggera na nasipu koji su me u 5 ujutro pitali je li to sad možda pomrčina. I na kraju, naravno, odličan jutarnji burek kojeg je donio Dag nakon što je on pofotkao pomrčinu sa Cmroka 😉

Sunčev stup

sunpillar

..iliti “sun pillar”. Snimio sam ga 18. veljače odmah nakon zalaska Sunca. Iako to nije tako rijetka pojava, ja sam ju vidio tek treći puta – jer nisam baš često prisutan da vidim izlazak ili zalazak 🙂 Sunčev stup čini odsjaj sunčevog svjetla od malenih kristala leda. Ponekad je moguće vidjeti i donji stup, ako se promatrač nalazi na uzvišenom mjestu, planini ili avionu. Osim svjetlosnog stupa od sunčevog svjetla, može se vidjeti onaj uzrokovan svjetlosti Mjeseca, Venere, pa čak i javne rasvjete u daljini!

Ovu fotografiju sam snimio srednjeformatnim Pentax 6×7 fotoaparatom i 150mm objektivom na dijapozitiv Kodak E200. Zapravo sam imao namjeru snimiti prelet ISS-a, no nebo je bilo previše svijetlo da bi ga vidio, a usput su došli i oblaci koji su uzrokovali ovaj efekt.

Double Cluster i maglice

Na Petrovoj Gori smo se našli Matija, Dag i ja sa istim ciljem – snimiti maglice u blizini double clustera. Matija je snimao digitalcem kroz ED80 i njegov rezultat možete vidjeti na njegovim stranicama. Dag i ja smo snimali srednjim formatom na film. Fotografija koju vidite ovdje je samo crop područja oko double clustera i maglica. Snimao sam sa Pentax 6×7 srednjeformatnim fotoaparatom, 150mm objektiv, dvije ekspozicije od 45 minuta na Kodak E200. Snimke su kombinirane u Registaru, obrađene u PixInsightu i Photoshopu.

Usporedba skenera: V700 vs Imacon

Ako se astrofotografije snimaju na film, dijapozitive obavezno treba skenirati kako bi se fotografije mogle naknadno digitalno obraditi. Obični fotostudiji koji imaju 1h laboratorije nisu baš najbolji izbor za skeniranje astrofotografija. Skenovi moraju biti kvalitetni kako bi se izvuklo što više informacija. To znači da moraju postojati detalji u najtamnijim dijelovima filma, a najsvjetliji ne smiju biti “pregoreni”. Ovdje je usporedba skenera Epson V700 kojeg sam kupio zbog mogućnosti skeniranja srednjeformatnih filmova, te Imacon skenera iz fotostudija Labart, koji je specijaliziran i skup stroj samo za skeniranje filmova. Odmah se vidi da je Imacon puno detaljniji i oštriji – čak možda i preoštar, pa film izgleda vrlo zrnato. Dodavanjem unsharp maska u Photoshopu, sa V700 skena mogu se izvući dodatni detalji. Skenovi su sirovi, bez obrade, pa ne treba obraćati pažnju na razlike u bojama – to se tako i onako sređuje u kasnijoj obradi.

scan-usporedba_web1

Epson V700 je odličan izbor ako često snimate na film srednjeg formata, bez obzira da li je to astronomska ili obična fotografija. Ako snimate na 35mm (Leica) format, možda je bolji izbor uzeti ispravan rabljeni film skener (dakle, samo za skeniranje filmova) ili pronaći fotostudio koji će moći napraviti kvalitetne skenove (preporučam Labart). Za astrofotografije ne savjetujem nabavku jeftinijih flatbed skenera jer ne mogu izvući sve detalje sa filma.

Epson u ponudi ima i model V750 sa antirefleksivnim premazima na staklu, pa ako financije dozvoljavaju, svakako ga nabavite jer V700 ponekad pokaže refleksije oko sjajnih zvijezda koje nakon obrade još više dođu do izražaja.