Nibiru, Elenin, i predviđanja katastrofa

Povremeno od poznatih dobijem pitanja o raznim katastrofama i smakovima svijeta koje će navodno uzrokovati neki nova ili nepoznata nebeska tijela. Nedavno sam upozoren i na rasprave na forumu.hr u rubrici alternativa o takvim stvarima, pa sam u nevjerici čitao što sve ljudi pišu i kakve pseudoznanstvene informacije se navode kao činjenice i dokazi. To me potaklo da napišem ovaj tekst u kojem će neke stvari, nadam se, biti objašnjene. Tekst je namijenjen normalnim ljudima koje takva predviđaja opravdano plaše – freakovi koji uporno vjeruju u doomsday katastrofe tako i onako neće uzeti u obzir niti jednu stvarnu činjenicu. Očito je da nema dovoljno informacija na hrvatskom jeziku o tim pojavama, a ljudi nažalost i ne svojom krivnjom premalo znaju o astronomiji kako bi shvatili da te tvrdnje nemaju uporište u stvarnosti.

Update: komet Elenin se raspada!

Spoiler: I, što se desilo sa kometom? Da, raspao se. I bio je običan jadan mali komet.

Prvo i osnovno – nikakve katastrofe neće biti! Nibiru ne postoji, a Elenin i ostali kometi su samo to – obični kometi, gromade leda i prašine veličine manje od 10km koje nemaju apsolutno nikakvog utjecaja na Zemlju! Za više detaljnih informacija svakako pročitajte web stranice 2012hoax.org. Slobodno u komentarima napišite ako vas još nešto zanima – komentari doomsayera i provokacije biti će izbrisane!

two-planets

Glavni motiv priča o katastrofama i  smakovima svijeta je prije svega novac. Oni od kojih kreću te priče bogate se prodajom knjiga, savjeta, zaštita protiv tih katastrofa, putuju svijetom na razne “alternativne” konvencije i tako zarađuju. Na taj način postaju popularni, a svoje ideje ugrađuju drugima koji se osjećaju posebnima jer “znaju istinu” i onda to šire dalje bez upotrebe kritičkog razmišljanja, bez propitkivanja o valjanosti tvrdnji (uz najčešće objašnjenje “svi nas lažu”) i na taj način, a da nisu toga svjesni, naivno pridonose daljnjem bogaćenju ovih prvih koji iz toga lukavo izvlače materijalnu korist.

Nije problem u vjerovanju tim pričama (jer ovdje se radi o vjeri, ne o pravim činjenicama) već u posljedici toga vjerovanja. Ono može dovesti do ozbiljnih psihičkih problema, naročito mladih ljudi, poremećaja u ponašanju, zapostavljanja obaveza (škola, posao, obitelj), a u najgorem slučaju i do sudjelovanja u nekim kultovima što može rezultirati masovnim (samo)ubojstvima kao što je to bilo za vrijeme kometa Hale-Bopp kada je 39 članova Heaven’s Gate kulta počinilo masovno samoubojstvo vjerujući da je komet svemirski brod koji će ih odvesti na novi nivo postojanja.

heavens_gate_dead
Posljedica samoubojstva Heaven’s Gate kulta

Najave hipoteza o smaku svijeta i čudnim nebeskim tijelima koja ih uzrokuju (to nisu teorije – znanstvena teorija je nešto potpuno drugo) najlakše je prepoznati kao lažne ako pogledamo karakteristike koje ta tijela imaju u raznim izvorima. Hipotetski Nibiru je najčešće objekt velike mase (smeđi patuljak, zvijezda crveni patuljak), nevidljiv u vizualnom dijelu spektra, dolazi iz smjera Sunca ili sa južne polutke, cijela znanstvena zajednica se urotila  da javnost o tome ne sazna i slično. Osnovna karakteristika mu je, zapravo, da nitko ne može provjeriti da taj objekt stvarno postoji te ima karakteristike koje nigdje u znanstvenim istraživanjima do sada nisu potvrđene.

Objekt velike mase bio bi odavno vidljiv sa Zemlje, i to golim okom. To možete provjeriti sami – uz pomoć planetarij programa Stellarium ili karte sa Skymaps.com locirajte neki od planeta i vidjeti ćete kako su sjajniji od većine zvijezda i bez problema se vide i iz najvećih svjetloonečišćenih gradova. Tvrdnja da je tzv. Nibiru smeđi patuljak koji se vidi samo u infracrvenom dijelu spektra ne stoji. Takav objekt zaista ima najveći sjaj u infracrvenom dijelu spektra, ali i dalje emitira u vidljivom dijelu. Osim toga, reflektirao bi i sunčevu svjetlost i bio itekako vidljiv. Na prethodnom linku možete vidjeti da smeđi patuljak mora imati masu od barem 13 masa Jupitera – gravitacijski efekti tako masivnog tijela bili bi odavno vidljivi i mjerljivi na promjenama putanja planeta pa da ga vanzemaljci i svojim tijelima skrivaju od nas. Kao primjer uzmite Mars kojem je promjer dvostruko manji od Zemlje, a jedan je od najsjanijih objekata na nebu, magnitude (prividnog sjaja) od -1.5 do -3.5 (što je manja magnituda, objekt je sjajniji) za vrijeme opozicije. Uran je najudaljeniji planet koji se može vidjeti golim okom, a sa promjerom od 50.000 km znatno je manji od Jupitera (150.000 km).

270 Anahita
Asteroid 270 Anahita

Da takvo tijelo dolazi u unutarnji Sunčev sustav krajem 2012. godine, a ima orbitu od 3600 godina što navodi Stichin u svojim knjigama, sada bi se trebao nalaziti na udaljenosti orbite Jupitera ili bliže. Gore navedeni Hale-Bopp ima sličnu orbitu koja mu je prolaskom blizu Jupitera smanjena sa 4200 na 2500 godina. Otkriven je dvije godine prije periheliona, na udaljenosti od 7.2 astronomske jedinice, što je između Jupitera i Saturna. Čak i da ima vrlo maleni albedo, tj. da reflektira samo 1% sunčeve svjetlosti, bio bi vidljiv golim okom. Opet kao primjer uzimam Mars kojem je magnituda trenutno 1, a udaljenost 2 astronomske jedinice. Njegova reflektivnost je 15%. Tijelo sa 1% reflektivnosti biti će 15 puta tamnije, a to je razlika od 3 magnitude. Zvijezde 4. magnitude vidljive su golim okom i iz velikih gradova. Nijedan nepoznati objekt tog sjaja ne postoji na nebu! A u ovoj računici nije uopće uzeta u obzir činjenica da je takozvani Nibiru objekt veći od Marsa kao što bi trebao biti po tim proročanstvima…

Argument da objekt dolazi sa južnog neba nije valjan jer cijelo južno nebo se vidi sa južne zemljine polutke (južno od ekvatora) prema tome svima koji tamo žive bio bi također vidljiv golim okom ili bi se pojavio na astronomskim snimkama. Mnogo je astronoma amatera koji rade širokokutne fotografije neba i snimaju kroz teleskope tako da niti jedna zavjera znanstvene zajednice ne bi mogla sakriti činjenicu da dolazi nekakav veliki objekt koji bi unio pomutnju u Sunčevom sustavu. Već i običnim fotografskim teleobjektivom  moguće je snimiti Pluton, patuljasti planet na rubu Sunčevog sustava – pogledajte snimku koju je napravio Bojan. Bojan se, inače, nalazi u Australiji (kao što možete vidjeti u njegovom potpisu), astronomija mu je hobi i znao bi prepoznati i snimiti neko strano sjajno tijelo na nebu, kao uostalom i bilo koji drugi astronom amater sa južne zemljine polutke. Osim toga, iz Hrvatske se vidi gotovo polovica južnog neba, sve do deklinacije od otprilike -40 stupnjeva!

southern-constellations-sky
Južno nebo vidljivo iz naših krajeva je sve što se nalazi ispod linije nebeskog ekvatora.

Ukoliko tijelo dolazi iz smjera Sunca biti će mu prividno u blizini tek kratko vrijeme. Orbite oko Sunca su eliptične i poštuju Keplerove zakone. Mogu biti i hiperbolične, što znači da će objekt nakon prolaska biti izbačen iz sustava. Zemlja se također giba oko Sunca pa se iz naše perspektive neki planet ili objekt tek privremeno zadržava u blizini Sunca. Osim toga, imamo satelit SOHO koji stalno snima Sunce i na njegovoj LASCO kameri se bez problema vide sjajnije zvijezde, planeti, pa čak i kometi. Na SOHO snimkama do sada je otkriveno više od 2000 novih kometa!

Kometi su još jedna omiljena tema zagovaratelja katastrofa. Na forumu je bila diskusija o kometu Elenin koji je ili nije Nibiru, a sa svakim svojim “poravnanjem” sa Zemljom uzrokuje katastrofe, zatim da je navodno nekoliko puta veći od Zemlje i slično. Kometi su mala tijela Sunčevog sustava sastavljena od leda, stijenja i prašine. Jezgre su im najčešće veličina manjih od 10km. Njihove jezgre ne mogu se direktno vidjeti teleskopima jer imaju komu od leda koji sublimira kada se dovoljno približe Suncu. Zbog toga su točne dimenzije bile nepoznate sve dok letjelice nisu posjetile i direktno snimile komete. Proračuni koji tvrde da Elenin ima ogroman promjer i masu kreću od potpuno krivih pretpostavki da je koma zapravo promjer čvrste jezgre, a to je, kao što vidimo, netočno. Da, nevjerojatno je da malo tijelo od recimo 5km može proizvesti komu od nekoliko stotina tisuća kilometara, ali to je činjenica i njihova fascinantna karakteristika. Tu je i primjer kometa Holmes koji je 1892. kada je otkriven te ponovo 2007. imao epizodu naglog povećanja sjaja i koma mu je toliko narasla da je u jednom trenutku bila veća od promjera Sunca!

Komet Holmes, 12.11.2007.
Komet Holmes, 12.11.2007.

Poravnanja kometa sa Zemljom ili bilo kakva poravnanja planeta nemaju apsolutno nikakvog utjecaja na Zemlju. Kometi imaju toliko malenu masu pa sve i da prođu vrlo blizu zemlje svojom gravitacijom ne mogu utjecati na potrese, vulkanizam i slično. Argument da je komet Elenin bio poravnat sa Zemljom u trenutku velikog potesa u Japanu i Čileu ne znači da je komet uzrokovao potres! Velikih potresa, većih od 6. magnitude u svijetu godišnje ima prosječno 150, što znači jedan veliki potres svaka 2.4 dana! Na taj način se bilo kakva konjunkcija i poravnanje može pripisati nekom potresu, a to je potpuno netočno! Fizičke veze između potresa i nebeskih poravnanja nema – osim možda u astrologiji, no astrologija nije znanost već obično vračanje (kad smo već kod toga, pročitajte zanimljiv tekst o tome kako je astrologija slična rasizmu). Da bi vam bilo jasnije zamislite situaciju kad, recimo, u dva navrata papa posjeti Hrvatsku, a vi se oba puta razbolite. Da li to znači da je papin posjet uzrokovao vaše oboljenje? Naravno da ne. To će biti samo zgodna anegdota za ispričati prijateljima, ali te dvije stvari nisu u uzročno posljedičnoj vezi.

Već sam spominjao sjaj nekog objekta na nebu. Komet Elenin se u trenutku pisanja ovog teksta ponaša kao tipični maleni komet. Trenutno je negdje blizu orbite Marsa, a magnituda mu je oko 13. Prisjetite se da Mars, ovisno o međusobnom položaju u odnosu na Zemlju ima magnitudu od -1.5 do -3.5. Razlika sjaja između zvijezde 1. magnitude i 2. magnitude je 2.512 puta. Računamo li dalje, dobiti ćemo da je razlika između 1. mag. i 3. mag (2.512 x 2.512) 6,3 puta, a između 1. mag. i 4. mag (2.512 x 2.512 x 2.512) 39,8 puta, itd. Ako se uzme da je Mars -2, a Elenin 13, to je razlika od 15 magnituda. Izračunajte sami: 2.512ˆ15 je razlika u sjaju od milijun puta! Nemoguće je da objekt veličine planete bude toliko taman.

Ovo su otprilike glavne stvari koje tvrde zagovornici katastrofa. Uz malo vremena i informiranja po internetu lako ćete moći saznati da su priče o katastrofama obmane. Ne dajte se zavarati i lakovjerno vjerovati u sve što vam netko tvrdi, makar imao i “dokaze” jer ti dokazi se brzo raskrinkaju uz malo osnovnog znanja o astronomiji. Astronomija je jedna od rijetkih znanosti gdje se mnoge stvari mogu vrlo lako provjeriti tako da sami izađete pod tamno i vedro nebo i uz kartu zvijezda pogledate u nebeska prostranstva. Pokušajte…tko zna, moglo bi vam se svidjeti 😉

Perzeidi i sv. Lovro

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.
Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Meteorski potok perzeida najpoznatiji je javnosti jer je aktivan za toplih ljetnih mjeseci kada su mnogi na moru, planinama i općenito na zasluženom godišnjem odmoru te imaju vremena uživati u toplim ljetnim noćima. Izvor meteora je periodični komet Swift-Tuttle koji u svojoj 133-godišnjoj putanji oko Sunca za sobom ostavlja trag prašine. Planet Zemlja presijeca taj trag u kolovozu i tako nastaje meteorski potok. Naziv “perzeidi” odnosi se na prividan izvor meteora koji se u ovom slučaju nalazi u zviježđu Perzej. Meteori se mogu pojaviti blo gdje na nebu, no ako u mislima produžite trag meteora unazad, vidjeti ćete da dolaze iz iste točke na nebu – radijanta.

Maksimum obično pada u noći 12. ili 13. kolovoza i moguće je vidjeti oko 60 meteora u jednom satu. Nemojte da vas zbune veće vrijednosti ZHR-a (zenithal hourly rate) jer se one odnose na idealne uvjete, odnosno koliko bi se meteora vidjeli da je radijant (točka iz koje prividno dolaze meteori) u zenitu (najvišoj točki na nebu, direktno iznad glave) i to na vrlo tamnom nebu bez svjetlosnog onečišćenja i mjesečeve svjetlosti To znači da će za vrijeme maksimuma od 100 ZHR vidjeti 20-50 meteora u jednom satu, ovisno o vašoj lokaciji. Za promatranje perzeida treba pričekati do 23h, a sve više će ih biti vidljivo u jutarnjim satima.

Perzej_slova_radijant
Zviježđe Perzeja. Foto: Boris Štromar.

Da biste vidjeli čim više meteora, obavezno se udaljite od gradskog svjetlosnog onečišćenja. Svjetlost Mjeseca također može “pokvariti” maksimum perzeida pa budu vidljivi samo najsjajniji meteori. No sjajni perzeidi su uvijek spektakularni jer u atmosferu ulijeću brzinama od oko 60 km/s te ponekad za sobom ostavljaju trag vidljiv nekoliko sekundi nakon što se meteor ugasi. Perzeide nemojte tražiti u smjeru radijanta – tamo će ih biti najmanje i tragovi će biti kratki budući da iz tog smjera idu ravno prema promatraču. Zato gledajte u nekom drugom smjeru, po mogućnosti dalje od Mjeseca koji će vas zaslijepiti ako se nalazi na nebu. Nebo je obično najtamnije u zenitu pa se udobno smjestite u ležaljku ili vreću za spavanje i uživajte. Ne zaboravite da noći i ljeti mogu biti hladne, naročito kada mirujete.

Perzeid snimljen sa Petrove Gore, 2012. g.
Perzeid snimljen sa Petrove Gore, 2012. g.

Perzeidi se u kršćanskom svijetu predstavljaju kao goruće “suze sv. Lovre“, mučenika koji je spaljen 258. godine. Perzeidi su prvi puta zabilježeni u kineskim spisima još 36. godine, što je više od 200 g. prije Lovre (izvor). Radi se o tome da se u Italiji dan sv. Lovre obilježavao festivalima za vrijeme kojih su ljudi primjećivali “zvijezde padalice” i od toga stvorili legendu.

Istraživajući po internetu naišao sam na zanimljivost koja je najvjerojatnije izvor “mita”  o famoznim suzama. Giovanni Pascolli, poznati talijanski pjesnik 19. stoljeća opjevao je smrt svoga oca kojeg su ubili baš na noć sv. Lovre:

San Lorenzo, io lo so perché tanto
di stelle per l’aria tranquilla
arde e cade, perché si gran pianto
nel concavo cielo sfavilla…

Meteore uspoređuje sa suzama koje padaju s neba, a podsjećaju ga na dan ubojstva njegovog oca (tj. (10.8., dan sv. Lovre). U Italiji je vrijeme perzeida padalo na “noć sv. Lovre”, a suze su se u izraz uvukle kasnije. Budući da izraz zvuči nekako romantično, vrlo brzo se pojam raširio i stvorio dojam da u jeziku postoji od davnina. Međutim, u priči o sv. Lovri nema ni spomena o suzama. Prema legendi spržili su ga na rešetki te je nakon nekog vremena navodno rekao “gotov sam s ove strane, okrenite me na drugu”. Znanstveno priznata činjenica je da mu je jednostavno – odrubljena glava.

Astronomske pojave ipak treba ostaviti u domeni astronomije jer sa nadnaravnim i vjerskim pojavama nikada nisu bile povezane.

Radijant perzeida (2016.) snimljen ultra širokokutnim objektivom.

“Super-Mjesec” će 19.3.2011. uzrokovati prirodne katastrofe – samo u SF scenarijima!

O ne, još jedna apokaliptična najava…zaista mi nije jasno kako ljudima ne dosadi konstantno najavljivati smakove svijeta i prirodne katastrofe koje bi trebali uzrokovati neki obični astronomski fenomeni. Ovaj puta na tapeti je naš vjerni pratilac Mjesec koji će 19.3. našoj Zemlji biti bliže nego ikada u zadnjih 18 godina. Naime, približiti će nam se na “svega” 356.577 kilometara.

I to ne bi bio nikakav problem za svekoliko pučanstvo da se nije javio neki astrolog koji tvrdi da će tada biti izuzetno puno potresa i prirodnih katastrofa. Doduše, zaista je logično razmišljati da će Mjesec u perigeju (točki najbližoj Zemlji) imati veći gravitacijski utjecaj na našu majčicu, ali taj efekt je zapravo zanemariv. Točnije, znanstvenici su izmjerili povećanje potresa i vulkanizma za vrijeme mjesečevog perigeja, ali efekt je manji od 1% iako bi po nekim računicama trebao biti i veći.

Zapravo, sad kad malo razmislim, točno znam koji je razlog tih apokaliptičnih najava. Blagoglagoljivi kvazi-stručnjaci računaju na to da nitko od njihovih čitatelja neće ići provjeravati informacije koje prezentiraju u svojim tekstovima, a koje na prvi pogled djeluju logično postavljene. Takav tekst zapeti će za oko nekom novinaru željnom senzacije i eto ti sljedećeg jutra naslovnice u novinama tipa “24 sata” ili možda lokalnoj radio stanici. Konzumenti takvih medija nakon 2 minute potrošene za tu “vijest” uzet će ju zdravo za gotovo i neće im pasti na pamet (zbog neznanja, nedostatka volje, vremena, itd.) dalje provjeravati istinitost tvrdnje. I eto pet minuta slave za onoga tko se sjetio proširiti vijest svijetom…

Srećom, iole zainteresirani čitatelj prosječne inteligencije će:

  1. igonorirati glupost
  2. provjeriti istinitost tvrdnje

Također je sreća što su mnoge informacije sada vrlo lako dostupne uz pomoć interneta. Jedna potraga na Google tražilici sa pojmom “Moon perigee” izbaciti će kao prvi rezultat web stranicu sa izračunom udaljenosti Mjeseca u perigeju i apogeju tijekom godine. Letimični pogled na podatke pokazati će činjenicu da je Mjesec već 19. veljače bio na udaljenosti od 358.246 km što je svega 1.669 km razlike od najavljenog apokaliptičnog Mjeseca 19. ožujka. Razlika za travanj, rujan i listpad 2011. godine još je manja!

Umjesto da skupljate posljednje zalihe kulena i kiselih krastavaca za mogući potres, napravite eksperiment i pogledajte stvarnu razliku u veličini Mjeseca na njegovoj najmanjoj udaljenosti od Zemlje (perigej) u odnosu na onu najveću (apogej). Potrebno je koristiti teleobjektiv jednake žarišne duljine i može se vidjeti zaista značajna razlika:

…no ta razlika se ponavlja u svakoj mjesečevoj orbiti i ne uzrokuje nikakve veće prirodne katastrofe od onih koje bi se inače pojavile!

Mars velik kao Mjesec?

I ove godine internetom (e-mail, Facebook, itd.) kruži glasina da će 28. kolovoza planet Mars biti velik poput zemljinog prirodnog satelita Mjeseca. Citiramo: “Planeta Mars bit će vrlo sjajna na nebu i imati će veličinu Mjeseca, premda je planet Mars udaljen 34,65 miliona kilometara od Zemlje.

To je, ako samo malo bolje promislite, potpuna besmislica. Ipak, na prvi pogled je lako pasti u zamku budući da se u toj poruci ništa ne prodaje, nema male djece koje boluju od opakih bolesti a kojima će AOL donirati 10 centi za svaku proslijeđenu poruku ili sličnih budalaština koje krase ostala lančana pisma/poruke. Govori se o spektakularnom prirodnom fenomenu vidljivom jednom u životu.

No ako ipak malo promislite lako ćete zaključiti da je to apsolutno nemoguće – planeti kruže oko Sunca na svojim putanjama koje su tek u “najekstremnijim” slučajevima blage elipse. Kada je neki planet najbliži Zemlji, što se dešava gotovo svake godine (sjetite se da Zemlja napravi jedan krug oko Sunca u jednoj godini, a drugima treba više ili manje, ovisno o odaljenosti od Sunca), postoje tek neznatne varijacije u prividnoj veličini tog planeta gledanog sa Zemlje. Putanja Marsa je doista nešto izduženija od drugih, međutim njegova prividna veličina u trenutku kada je najbliži Zemlji, što se zbiva otprilike svake dvije godine varira do nekih 50%. To je doista značajna razlika međutim zapitajte se – da li ste ikada na nebu vidjeli planet Mars kao disk koji je duplo manji od našeg Mjeseca?

Naravno da niste. Planet Mars u trenutku kada je najbliži Zemlji zaista može biti sjajan i lako vidljiv golim okom, ali tek kao sjajna crvenkasta zvijezda. Originalno pismo od kojega je sve počelo je datirano iz 2003. godine kada je Mars bio u jako povoljnoj opoziciji (tj. najbliži Zemlji) tako da bi imao prividnu veličinu Mjeseca kada bi ga promatrali teleskopom na povećanju od 100x!

Stvarni promjer Marsa je 6.780 km. Da bi na našem nebu bio prividnom veličinom sličan Mjesecu trebao bi od nas biti u tom trenutku udaljen dvostruko više nego Mjesec, odnosno nekih 760.000 km. To je jako velika razlika od navedenih 34.65 milijuna kilometara! Čak štoviše, engleska verzija poruke govori u miljama, a autor prijevoda nije se niti udostojao prevesti milje u kilometre. Stvarna udaljenost Marsa od Zemlje u kolovozu 2003. iznosila je, dakle, 55.7 milijuna kilometara!

Ova lančana poruka ponavlja se točno svake dvije godine od 2003. Nažalost, orbitalne karakteristike Zemlje i Marsa su takve da ova dva planeta nisu najbliži jedan drugom točno 28. kolovoza, već se taj datum mijenja – sljedeća opozicija Marsa biti će 27. siječnja 2010. godine kada će međusobna udaljenost biti dobrih 99.3 milijuna kilometara.

2003. godine mnoga astronomska društva u Hrvatskoj, pa tako i astronomsko društvo Beskraj, organizirala su promatranje najpovoljnije opozicije Marsa teleskopima. Događaj je bio iznimo uspješan uz mnogo posjetitelja, no Mars kao planet vizualno i nije pretjerano spektakularan zbog slabog kontrasta površinskih detalja. Ipak, ako budete u prilicni, pogledajte Mars i ove godine. Zapitajte se, dali je moguće da gledate planet koji je nekada imao tekuću vodu, rijeke, mora, a možda i primitivne oblike života. Prisjetite se da gledate planet na čijoj površini još uvijek “šetaju” robotizirani roveri te snimaju sateliti iz njegove orbite. A ako vam na povećanju od 100x ne bude izgledao velik kao naš Mjesec, bez brige – vi u teleskop stavite okular koji će vam dati povećanje od 200x!

LHC – crna rupa će uništiti Zemlju!

Sudeći po popularnosti mog članka o “smaku svijeta” 2012., pučanstvo je očito zabrinuto za sudbinu našeg planeta. Još jedna stvar koja, “evo samo što nije” uništila Zemlju je LHC, Large Hadron Collider, akcelerator za sudaranje čestica koji će, pišu novine, proizvesti crnu rupu koja će progutati Zemlju.

Da kažem odma na početku: NEĆE!

(napomena: tekst označen drugačijom bojom je link gdje se mogu pročitati dodatne informacije; također, pročitajte tekst o sramotnom odnosu novinara dnevnika HTV-a o LHC-u)

Iako ova konstatacija ima isto toliko kredibiliteta kao i medijski izvještaji koji tvrde da smo u opasnosti, ipak je potrebno malo objasniti stvari.

Kao prvo, ovakvi akceleratori postoje već desetljećima – LHC je najmoderniji i najjači. U njemu se sudaraju zrake protona sa najvećim energijama do sada proizvedenim u takvim kolizijama – 7.000 puta većim nego što ju ima proton u stanju mirovanja.  U sudarima, osnovne čestice se raspadaju u svoje sastavne dijelove koji se bilježe u detektorima. Akcelerator znanstvenici koriste umjesto mirkoskopa da bi detektirali te “sastavne dijelove” čestica koji se ne mogu vidjeti ni najjačim mikroskopom. Osim toga, takve čestice imaju vrlo kratak životni vijek, tj. nestanu, odnosno pretvore se u nešto “normalno” u toliko kratkom vremenu da ih ne možemo detektirati. Einsteinova teorija relativiteta nam govori da vrijeme sporije teče što se objekt brže kreće – to je neprimjetno na ovozemaljskim brzinama, međutim kod brzina bliskih brzinama svjetlosti (kolizije u LHC-u se vrše pri brzinama od 99.9999% brzine svjetlosti), vrijeme je dovoljno usporeno da te čestice možemo detektirati!

Pročitajte na koji način funkcioniraju akceleratori, vrlo je zanimljivo!

Koje čestice se traže? Većina ih je do sada već otkrivena, a najinteresantije su one koje narjeđe nastaju. Zato je potrebno upotrijebiti pun energije i veliki broj sudara kako bi se detektirale – zato se grade ogromni akceleratori koji bi nam dali odgovor od čega se ovaj svijet zapravo sastoji.

Može li u takvim eksperimentima nastati crna rupa? NEMOŽE! Takvi “eksperimenti” se konstanto dešavaju na Zemlji, udarom kozmičkih zraka – u atmosferu, vaše tijelo, vaš kompjuter na kome sada ovo čitate. Do sada u zadnjih 4.5 milijardi godina niti jedan nije proizveo crnu rupu koja bi progutala Zemlju. Udare kozmičkih zraka redovito detektiraju astronomi na svojim CCD snimkama (i ja sam ih snimio), tako da je do sada bilo više vremena da nastane “sranje” nego što će to LHC ikada moći isprobati. Više o sigurnosti LHC-a pročitajte na njihovim službenim stranicama.

Ako ne vjerujete, postavite pitanje (i kliknite na link) – da li je LCH uništio svijet?

Žao mi je, ali vaše kredite ćete ipak morati otplatiti – neće ih uništiti LHC eksperiment (od kojeg se, BTW, prvi konkretni rezultati očekuju tek za nekoliko godina), niti “smak svijeta” 2012. godine.

Možda zvuči razočaravajuće, ali stvari ipak tako stoje. Međutim, fizika čestica je fascinantna, pa čitateljima koji znaju engleski preporučam da posjete službenu stranicu koja objašnjava što nam ti eksperimenti mogu pokazati: počevši od onog što već znamo o česticama, preko činjenice da je naš univerzum pretežno sastavljen od čestica umjesto antičestica, do toga da čestice imaju masu (famozni Higgsov bozon).

I na kraju, ljudi, nemojte vjerovati da će svaka pizdarija napisana u novinama ugroziti svijet.

21.12.2012. – smak svijeta!


Priču o Nibiruu pročitajte u posebnom postu.

Napomena: tekst označen drukčijom bojom je link! Da bih izbjegao npr. dosadna objašnjavanja majanskog kalendara, dodao sam link koji možete provjeriti i koji će pojasniti neke stvari.

Još jedan odličan i detaljan tekst o smaku svijeta pročitajte na stranicama Astronomskog magazina i Sky & Telescope.

OK, sad mogu početi:

U mnogim medijima željnim senzacionalističkih članaka (hm..ima li nekih koji nisu takvi?) pojavila se vijest o “kraju svijeta” koji bi se trebao dogoditi 2012. godine. Spominje se kalendar Maja i poravnavanje Sunčevog sustava sa ravninom galaktike. Kao što je vidljivo iz raznih naslova, autori tih tekstova se zapravo ne mogu odlučiti za konkretan datum. Negdje je 20.12., negdje 21.12., a negdje 12.12.! Nažalost po senzacionaliste, kalendar Maja ne završava niti na jedan od ovih datuma, već 21.12. započinje trinaesti b’ak’tun, ciklus od 144.000 dana (395 godina). U majanskim zapisima nigdje se ne spominje smak svijeta niti bilo kakav prelazak na drugi nivo – to su sve izmišljotine senzacionalista koji žele zaraditi na račun drevnih civilizacija. Čak štoviše, navedeni datum se spominje samo u dva navrata, od koga je jedan otkriven upravo nedavno – niti u jednom od tih natpisa nema govora o bilo kakvim katzastrofama koje će zadesiti Zemlju ili čovječanstvo! Osim toga, u majanskim tekstovima spominju se i datumi nakon 13. baktuna. Taj datum je zapravo ekvivalent naše 2000.-te godine, a dobro znamo što se tada desilo – apsolutno ništa.

Ravnina Sunčevog sustava i galaktike je još jedan žešći propust. Srećom, autori tekstova očito ne daju preveliku važnost tom smaku svijeta – da je tako, malo bi bolje proučili stvari o kojima pišu, a ne razumiju ih. Jer, ovako je i astronomu početniku vrlo jednostavno vidjeti kolika je to glupost. Naime, da dođe do poravnavanja ravnine Sunčevog sustava i naše galaksije, Mliječnog puta to bi bilo vrlo vidljivo na nebu. Ravnina Sunčevog sustava je, naime, ekliptika. Po ekliptici se (znaju to i astrolozi 😉 ) vrte planeti. Da se te dvije ravnine poklope, značilo bi da planete možemo vidjeti na nebu kako plove unutar Mliječnog puta! Svatko tko na nebu može prepoznati Mliječni put i poneki planet moći će potvrditi da se ekliptika nije baš previše naginjala u zadnje vrijeme (čitaj: nije se naginjala uopće, planeti se i dalje normalno kreću oko Sunca kao što su to činili milijardama godina), i da planeti znaju otići prilično daleko od Mliječnog puta. A možete pitati i stare Maje 😉

Zapravo se radi o tome da će na zimski solsticij 2012. Sunce biti poravnato sa središtem naše galaksije. To se zapravo već dogodilo, 1998. godine – pogledati link (Hvala Rogati!), a dešava se svake godine tijekom ukupno 36 godina. Za vas kojima se ne da klikati evo ilustracije sa tih web stranica:

Prema tome ništa posebno se neće desiti niti 2012. godine, ali zagovaratelji katastrofa tvrde da je to, kao, nešto strašno. Prekinut će se dotok energije središta galaksije. Kakav dotok? Koje energije? kao da smo pupčanom vrpcom spojeni sa središtem galaksije dok smo u stvarnosti samo jedan od nebrojenih zvjezdanih sustava koji se kreću Mliječnim putem… Stvarno, evo upravo dok ovo pišem, osjećam kako energije iz središta galaksije prolazi mojim prstima koji lupkaju po tipkovnici (a u trenutku kad mi je mačak skočio u krilo i prekinuo taj dotok, skoro sam napisao “tastaturi”). Dakle, tih desetak minuta 2012., vjerujte, neće stvoriti nikakav problem, kao što se nikakvog problema nije bilo niti prijašnjih godina. Veći problem stvaraju pseudoznanstvenici koji se svim silama trude izmisliti nove smakove svijeta, još od kad su kometi, pomrčine Sunca i Mjeseca izgubili kredibilitet pokazivača nadolazećeg zla. Svaka generacija ima nekoliko “sigurnih” smakova svijeta u pokušaju da doba u kojem živimo naprave “posebnim”. Ljudi, shvatite – mi se nalazimo na maloj kuglici koja se giba oko malene zvijezde u moru milijardi i milijardi drugih većih i manjih zvijezda i baš ništa ovo doba ne čini posebnim – osim nas samih koji smo evoluirali da o tome možemo raspravljati.

Za kraj malo humora koji vrlo slikovito prikazuje da su svi kalendari obična ljudska izmišljotina: