Category: Svemirske zanimljivosti

I ove godine internetom (e-mail, Facebook, itd.) kruži glasina da će 28. kolovoza planet Mars biti velik poput zemljinog prirodnog satelita Mjeseca. Citiramo: “Planeta Mars bit će vrlo sjajna na nebu i imati će veličinu Mjeseca, premda je planet Mars udaljen 34,65 miliona kilometara od Zemlje.”

To je, ako samo malo bolje promislite, potpuna besmislica. Ipak, na prvi pogled je lako pasti u zamku budući da se u toj poruci ništa ne prodaje, nema male djece koje boluju od opakih bolesti a kojima će AOL donirati 10 centi za svaku proslijeđenu poruku ili sličnih budalaština koje krase ostala lančana pisma/poruke. Govori se o spektakularnom prirodnom fenomenu vidljivom jednom u životu.

No ako ipak malo promislite lako ćete zaključiti da je to apsolutno nemoguće – planeti kruže oko Sunca na svojim putanjama koje su tek u “najekstremnijim” slučajevima blage elipse. Kada je neki planet najbliži Zemlji, što se dešava gotovo svake godine (sjetite se da Zemlja napravi jedan krug oko Sunca u jednoj godini, a drugima treba više ili manje, ovisno o odaljenosti od Sunca), postoje tek neznatne varijacije u prividnoj veličini tog planeta gledanog sa Zemlje. Putanja Marsa je doista nešto izduženija od drugih, međutim njegova prividna veličina u trenutku kada je najbliži Zemlji, što se zbiva otprilike svake dvije godine varira do nekih 50%. To je doista značajna razlika međutim zapitajte se – da li ste ikada na nebu vidjeli planet Mars kao disk koji je duplo manji od našeg Mjeseca?

Naravno da niste. Planet Mars u trenutku kada je najbliži Zemlji zaista može biti sjajan i lako vidljiv golim okom, ali tek kao sjajna crvenkasta zvijezda. Originalno pismo od kojega je sve počelo je datirano iz 2003. godine kada je Mars bio u jako povoljnoj opoziciji (tj. najbliži Zemlji) tako da bi imao prividnu veličinu Mjeseca kada bi ga promatrali teleskopom na povećanju od 100x!

Stvarni promjer Marsa je 6.780 km. Da bi na našem nebu bio prividnom veličinom sličan Mjesecu trebao bi od nas biti u tom trenutku udaljen dvostruko više nego Mjesec, odnosno nekih 760.000 km. To je jako velika razlika od navedenih 34.65 milijuna kilometara! Čak štoviše, engleska verzija poruke govori u miljama, a autor prijevoda nije se niti udostojao prevesti milje u kilometre. Stvarna udaljenost Marsa od Zemlje u kolovozu 2003. iznosila je, dakle, 55.7 milijuna kilometara!

Ova lančana poruka ponavlja se točno svake dvije godine od 2003. Nažalost, orbitalne karakteristike Zemlje i Marsa su takve da ova dva planeta nisu najbliži jedan drugom točno 28. kolovoza, već se taj datum mijenja – sljedeća opozicija Marsa biti će 27. siječnja 2010. godine kada će međusobna udaljenost biti dobrih 99.3 milijuna kilometara.

2003. godine mnoga astronomska društva u Hrvatskoj, pa tako i astronomsko društvo Beskraj, organizirala su promatranje najpovoljnije opozicije Marsa teleskopima. Događaj je bio iznimo uspješan uz mnogo posjetitelja, no Mars kao planet vizualno i nije pretjerano spektakularan zbog slabog kontrasta površinskih detalja. Ipak, ako budete u prilicni, pogledajte Mars i ove godine. Zapitajte se, dali je moguće da gledate planet koji je nekada imao tekuću vodu, rijeke, mora, a možda i primitivne oblike života. Prisjetite se da gledate planet na čijoj površini još uvijek “šetaju” robotizirani roveri te snimaju sateliti iz njegove orbite. A ako vam na povećanju od 100x ne bude izgledao velik kao naš Mjesec, bez brige – vi u teleskop stavite okular koji će vam dati povećanje od 200x!

Sudeći po popularnosti mog članka o “smaku svijeta” 2012., pučanstvo je očito zabrinuto za sudbinu našeg planeta. Još jedna stvar koja, “evo samo što nije” uništila Zemlju je LHC, Large Hadron Collider, akcelerator za sudaranje čestica koji će, pišu novine, proizvesti crnu rupu koja će progutati Zemlju.

Da kažem odma na početku: NEĆE!

(napomena: tekst označen drugačijom bojom je link gdje se mogu pročitati dodatne informacije; također, pročitajte tekst o sramotnom odnosu novinara dnevnika HTV-a o LHC-u)

Iako ova konstatacija ima isto toliko kredibiliteta kao i medijski izvještaji koji tvrde da smo u opasnosti, ipak je potrebno malo objasniti stvari.

Kao prvo, ovakvi akceleratori postoje već desetljećima – LHC je najmoderniji i najjači. U njemu se sudaraju zrake protona sa najvećim energijama do sada proizvedenim u takvim kolizijama – 7.000 puta većim nego što ju ima proton u stanju mirovanja.  U sudarima, osnovne čestice se raspadaju u svoje sastavne dijelove koji se bilježe u detektorima. Akcelerator znanstvenici koriste umjesto mirkoskopa da bi detektirali te “sastavne dijelove” čestica koji se ne mogu vidjeti ni najjačim mikroskopom. Osim toga, takve čestice imaju vrlo kratak životni vijek, tj. nestanu, odnosno pretvore se u nešto “normalno” u toliko kratkom vremenu da ih ne možemo detektirati. Einsteinova teorija relativiteta nam govori da vrijeme sporije teče što se objekt brže kreće – to je neprimjetno na ovozemaljskim brzinama, međutim kod brzina bliskih brzinama svjetlosti (kolizije u LHC-u se vrše pri brzinama od 99.9999% brzine svjetlosti), vrijeme je dovoljno usporeno da te čestice možemo detektirati!

Pročitajte na koji način funkcioniraju akceleratori, vrlo je zanimljivo!

Koje čestice se traže? Većina ih je do sada već otkrivena, a najinteresantije su one koje narjeđe nastaju. Zato je potrebno upotrijebiti pun energije i veliki broj sudara kako bi se detektirale – zato se grade ogromni akceleratori koji bi nam dali odgovor od čega se ovaj svijet zapravo sastoji.

Može li u takvim eksperimentima nastati crna rupa? NEMOŽE! Takvi “eksperimenti” se konstanto dešavaju na Zemlji, udarom kozmičkih zraka – u atmosferu, vaše tijelo, vaš kompjuter na kome sada ovo čitate. Do sada u zadnjih 4.5 milijardi godina niti jedan nije proizveo crnu rupu koja bi progutala Zemlju. Udare kozmičkih zraka redovito detektiraju astronomi na svojim CCD snimkama (i ja sam ih snimio), tako da je do sada bilo više vremena da nastane “sranje” nego što će to LHC ikada moći isprobati. Više o sigurnosti LHC-a pročitajte na njihovim službenim stranicama.

Ako ne vjerujete, postavite pitanje (i kliknite na link) – da li je LCH uništio svijet?

Žao mi je, ali vaše kredite ćete ipak morati otplatiti – neće ih uništiti LHC eksperiment (od kojeg se, BTW, prvi konkretni rezultati očekuju tek za nekoliko godina), niti “smak svijeta” 2012. godine.

Možda zvuči razočaravajuće, ali stvari ipak tako stoje. Međutim, fizika čestica je fascinantna, pa čitateljima koji znaju engleski preporučam da posjete službenu stranicu koja objašnjava što nam ti eksperimenti mogu pokazati: počevši od onog što već znamo o česticama, preko činjenice da je naš univerzum pretežno sastavljen od čestica umjesto antičestica, do toga da čestice imaju masu (famozni Higgsov bozon).

I na kraju, ljudi, nemojte vjerovati da će svaka pizdarija napisana u novinama ugroziti svijet.

Priču o Nibiruu pročitajte u posebnom postu.

Napomena: tekst označen drukčijom bojom je link! Da bih izbjegao npr. dosadna objašnjavanja majanskog kalendara, dodao sam link koji možete provjeriti i koji će pojasniti neke stvari.

Još jedan odličan i detaljan tekst o smaku svijeta pročitajte na stranicama Astronomskog magazina i Sky & Telescope.

OK, sad mogu početi:

U mnogim medijima željnim senzacionalističkih članaka (hm..ima li nekih koji nisu takvi?) pojavila se vijest o “kraju svijeta” koji bi se trebao dogoditi 2012. godine. Spominje se kalendar Maja i poravnavanje Sunčevog sustava sa ravninom galaktike. Kao što je vidljivo iz raznih naslova, autori tih tekstova se zapravo ne mogu odlučiti za konkretan datum. Negdje je 20.12., negdje 21.12., a negdje 12.12.! Nažalost po senzacionaliste, kalendar Maja ne završava niti na jedan od ovih datuma, već 21.12. započinje trinaesti b’ak’tun, ciklus od 144.000 dana (395 godina). U majanskim zapisima nigdje se ne spominje smak svijeta niti bilo kakav prelazak na drugi nivo – to su sve izmišljotine senzacionalista koji žele zaraditi na račun drevnih civilizacija. Čak štoviše, navedeni datum se spominje samo u dva navrata, od koga je jedan otkriven upravo nedavno – niti u jednom od tih natpisa nema govora o bilo kakvim katzastrofama koje će zadesiti Zemlju ili čovječanstvo! Osim toga, u majanskim tekstovima spominju se i datumi nakon 13. baktuna. Taj datum je zapravo ekvivalent naše 2000.-te godine, a dobro znamo što se tada desilo – apsolutno ništa.

Ravnina Sunčevog sustava i galaktike je još jedan žešći propust. Srećom, autori tekstova očito ne daju preveliku važnost tom smaku svijeta – da je tako, malo bi bolje proučili stvari o kojima pišu, a ne razumiju ih. Jer, ovako je i astronomu početniku vrlo jednostavno vidjeti kolika je to glupost. Naime, da dođe do poravnavanja ravnine Sunčevog sustava i naše galaksije, Mliječnog puta to bi bilo vrlo vidljivo na nebu. Ravnina Sunčevog sustava je, naime, ekliptika. Po ekliptici se (znaju to i astrolozi 😉 ) vrte planeti. Da se te dvije ravnine poklope, značilo bi da planete možemo vidjeti na nebu kako plove unutar Mliječnog puta! Svatko tko na nebu može prepoznati Mliječni put i poneki planet moći će potvrditi da se ekliptika nije baš previše naginjala u zadnje vrijeme (čitaj: nije se naginjala uopće, planeti se i dalje normalno kreću oko Sunca kao što su to činili milijardama godina), i da planeti znaju otići prilično daleko od Mliječnog puta. A možete pitati i stare Maje 😉

Zapravo se radi o tome da će na zimski solsticij 2012. Sunce biti poravnato sa središtem naše galaksije. To se zapravo već dogodilo, 1998. godine – pogledati link (Hvala Rogati!), a dešava se svake godine tijekom ukupno 36 godina. Za vas kojima se ne da klikati evo ilustracije sa tih web stranica:

Prema tome ništa posebno se neće desiti niti 2012. godine, ali zagovaratelji katastrofa tvrde da je to, kao, nešto strašno. Prekinut će se dotok energije središta galaksije. Kakav dotok? Koje energije? kao da smo pupčanom vrpcom spojeni sa središtem galaksije dok smo u stvarnosti samo jedan od nebrojenih zvjezdanih sustava koji se kreću Mliječnim putem… Stvarno, evo upravo dok ovo pišem, osjećam kako energije iz središta galaksije prolazi mojim prstima koji lupkaju po tipkovnici (a u trenutku kad mi je mačak skočio u krilo i prekinuo taj dotok, skoro sam napisao “tastaturi”). Dakle, tih desetak minuta 2012., vjerujte, neće stvoriti nikakav problem, kao što se nikakvog problema nije bilo niti prijašnjih godina. Veći problem stvaraju pseudoznanstvenici koji se svim silama trude izmisliti nove smakove svijeta, još od kad su kometi, pomrčine Sunca i Mjeseca izgubili kredibilitet pokazivača nadolazećeg zla. Svaka generacija ima nekoliko “sigurnih” smakova svijeta u pokušaju da doba u kojem živimo naprave “posebnim”. Ljudi, shvatite – mi se nalazimo na maloj kuglici koja se giba oko malene zvijezde u moru milijardi i milijardi drugih većih i manjih zvijezda i baš ništa ovo doba ne čini posebnim – osim nas samih koji smo evoluirali da o tome možemo raspravljati.

Za kraj malo humora koji vrlo slikovito prikazuje da su svi kalendari obična ljudska izmišljotina: