Astrobobo

PGSP 3./4.4.2008.

Budući da je Vid dobio teleskop, u subotu je bila odlična prilika za isprobavanje kombinacije CGE i WO 110 FLT. Na Petrovoj Gori je Vid već bio sve posložio kada sam došao. CGE je stvarno mrcina!!! Iako je ogroman i težak, mislim da vrijedi truda nositi ga - najviše mi se svidjelo što ima opciju polu-automatskog rektificiranja (usjeveravanja). Nema više dugotrajnog driftanja! Nadam se da će Vid to uskoro usavršiti pa da vidimo neke opake astrofoto rezultate

Kontroler, odnosno softver, je također super. Goto je odličan, traženi objekt je uvijek bio u vidnom polju. Dosta je brz i nije preglasan. Odlična fora je biranje objekata - ima raznih turneja po nebu, od Messiera i NGC-a, može se odabrati turneja samo unutar jednog zviježđa, postoji katalog sa zanimljivim CCD objektima, dakle za astrofotografiju. Također na nekim objektima se mogu pročitati informacije o njima koje svakako čine promatranje zanimljivijim.

Imam dojam da se Vid više zabavljao sa montažom nego sa teleskopom iako je na početku birao objekte koji su valjda jedva bili iznad horizonta pa je teleskop često bio uperen u “Twingo” zviježđe Ali kada je krenuo, pa valjda je u pola sata vidio dvadeset raznih objekata. Dok sam ja nekon Pentaxa na montažu stavljao Intesa, Vid je cijelo vrijeme brbljao “joj ajmo sad M64..eee super, kaj je sljedeće, hm, kaj je to M51?” Odmah se vidi mana go-to teleskopa, zujanje po nebu bez da uopće znaš šta se gdje nalazi. Nodobro, naravno da je Vid morao to sve isprobati

Što se tiče teleskopa, William Optics FLT-110 je stvarno prekrasan. Maneken među teleskopima. Moj Pentax je pokraj njega djelovao nekako..starinski Uspoređivali smo neke objekte ali usporedba baš i nije bila odgovarajuća. Naime zbog razlika u žarišnoj duljini nismo mogli uspoređivati na istim povećanjima. Najbliže smo uspjeli sa 10mm Pentaxom u WO i 9mm HR planetary u Pentaxu. Povećanja su bila 154x u WO i 149x u Pentaxu, ali razlika se činila nešto veća, možda jer smo koristili drukčije barlow leće. Gledali smo Saturn i M13. Činilo se kao da se WO može bolje fokusirati i da je slika oštrija. E sad, to može biti i do preciznijeg fokusera (Crayford sa finim pomakom) na WO, a možda i stabilnije platforme. No star test (sa 6mm orthom u oba teleskopa) je pokazao da Pentax ima dosta bolju kromatsku korekciju. U fokusu je sve bilo OK, bez kromatske, ali kad se defokusira, vanjski prsten kod WO ima ljubičasti halo kojeg nije teško primjetiti. Kod Pentaxa se jedva nešto vidi van fokusa, i više mi je vuklo na roza. WO je također imao nešto nejednolikije prstenove sa vanjske i unutarnje strane fokusa nego Pentax, što bi možda upućivalo na malo više sferne aberacije. I ovaj test bi trebalo ponoviti, naročito pri boljem seeingu i na zvijezdi koja je više bijela. Gledali smo Arktura, Vega je bila relativno nisko, a smetali su i oblaci.

Nakon testiranja, ja sam upregnuo Intesa na galaksijama, a Vid je probao malo astrofotografije. Uspoređujući Intesa i refraktore, na Saturnu baš i nije bilo drastične razlike. Moguće da se mak-newt malo raskolimirao, a i seeing je mogao biti bolji. Nisam dugo promatrao Saturn već sam se prebacio na galaksije u Berenikinoj kosi i drugdje. Bit će da nisam dugo promatrao sa većim teleskopom pa sam bio oduševljen. NGC 4565 je bila ogromna, odnosno vrlo dugačka, i lako se vidjela pruga u sredini. Sombrero galaksija me također iznenadila, karakterističan oblik se uočavao bez problema. M51, wow, spirale, detalji, ludnica! I to još nakon što su se počeli skupljati neki tanki oblaci. Definitivno ću nabaviti novi fokuser za Intesa, ovaj helikalni me izživcirao, a pronašao sam Moonlite fokusere koji imaju adaptere baš za Intesa pa se ne mora ništa bušiti! Mislim da ću uzeti crveni

Nažalost, nismo mogli promatrati cijelu noć budući da su već spomenuti oblaci okupirali cijelo nebo. Sigurno će biti još prilika za detaljnije usporedbe

20.12.2012. - smak svijeta!

U mnogim medijima željnim senzacionalističkih članaka (hm..ima li nekih koji nisu takvi?) pojavila se vijest o “kraju svijeta” koji bi se trebao dogoditi 2012. godine. Spominje se kalendar Maja i poravnavanje Sunčevog sustava sa ravninom galaktike. Kao što je vidljivo iz raznih naslova, autori tih tekstova se zapravo ne mogu odlučiti za konkretan datum. Negdje je 20.12., negdje 21.12., a negdje 12.12.! Nažalost po senzacionaliste, kalendar Maja ne završava niti na jedan od ovih datuma, već 21.12. započinje trinaesti b’ak’tun, ciklus od 144.000 dana (395 godina).

Ravnina Sunčevog sustava i galaktike je još jedna žešća glupost. Srećom, autori tekstova očito ne daju preveliku važnost tom smaku svijeta. Da je tako, malo bi bolje proučili stvari o kojima pišu, a ne razumiju ih. Jer, ovako je i astronomu početniku vrlo jednostavno vidjeti kolika je to glupost. Naime, da dođe do poravnavanja ravnine Sunčevog sustava i naše galaksije, Mliječnog puta to bi bilo vrlo vidljivo na nebu. Ravnina Sunčevog sustava je, naime, ekliptika. Po ekliptici se (znaju to i astrolozi ) vrte planeti. Da se te dvije ravnine poklope, značilo bi da planete možemo vidjeti na nebu kako plove unutar Mliječnog puta! Svatko tko na nebu može prepoznati Mliječni put i poneki planet moći će potvrditi da se ekliptika nije baš previše naginjala u zadnje vrijeme, i da planeti znaju otići prilično daleko od Mliječnog puta. A možete pitati i stare Maje

Zapravo se radi o tome da će na zimski solsticij 2012. Sunce biti poravnato sa središtem naše galaksije. To je, kao nešto strašno. Prekinut će se dotok energije središta galaksije. Stvarno, evo upravo dok ovo pišem, osjećam kako energije iz središta galaksije prolazi mojim prstima koji lupkaju po tipkovnici (a u trenutku kad mi je mačak skočio u krilo i prekinuo taj dotok, skoro sam napisao “tastaturi”). Dakle, tih desetak minuta 2012., vjerujte, neće stvoriti nikakav problem. Veći problem stvaraju nadriznanstvenici koji se svim silama trude izmisliti nove smakove svijeta, još od kad su kometi, pomrčine Sunca i Mjeseca izgubili kredibilitet pokazivača nadolazećeg zla.

Zvjezdarnica Tićan

Fotografija je snimljena noć prije ovogodišnjeg Messierovog maratona u Višnjanu/Rušnjaku. Ovo je bio zadnji maraton koji se održao na Rušnjaku - ubuduće će lokacija biti upravo pokraj teleskopa na Tićanu. S obzirom na veliku čistinu, biti će prilika za dobre širokokutne fotografije natjecatelja po noći koji švrljaju sa svojim crvenim lampicama

Za fotografiranje sam koristio Pentax 6×7 srednjeformatni fotoaparat, 55mm Takumar objektiv zatvoren na f/6.7. 55mm na 5×7 formatu je ekvivalent 28mm na leica (35mm) formatu filma. Nažalost, Pentax ima problem sa premotavanjem filma, no ova fotka je uspjela jer je bila prva na filmu Ove lampice koje se vide su moj pokušaj (neuspješnog) osvjetljavanja zvjezdarnice tehnikom “light paintinga”.

Recenzije

Recenzije koje sam do sada pisao ovdje moći ćete pročitati na novom webisteu Bobina kuhinja. “Kuhinja” je namijenjena recenzijama teleskopa i astronomske opreme, a otvorena je za sve koji se registriraju. Registrirani korisnici će moći komentirati članke, a nakon odobrenja administratora (mene) moći će pisati vlastite recenzije. Nadam se da ćete se aktivno uključiti u “kuhinju” i uživati u njenim delicijama Svi prijedlozi i kritike su dobrodošli!

PGSP 31.3.2008.

Napokon da stignem napisati kratak izvještaj. Bilo je super, bili smo samo Matija i ja. Ja sam imao ležerno vizualno promatranje kroz P105 - osvježenje nakon silnog gombanja za astofotografiju! Počeo sam sa Saturnom - fantastičan je! APO stvarno radi čuda! Našiljio sam ga na 222x bez ikakvog problema, i to sa šugavim kineskim barlowom jer sam Ultimu i Powermate ostavio doma. Bio je super, Cassini se vidio bez problema, iako je prsten pod malim kutem. Oštrina fantastična, kontrast predobar, a i atmosfera je bila taman mirna za 4″. Fino se vidjela i pruga na disku. Joj, jedva čekam Jupiter! Probao sam i Mars, ali je bio katastrofa. Malen, nikakvi detalji (ma, bilo je nešto tamnije, ali nedovoljno za proučavanje) i atmosferski kromatizam (gore crveno dole plavo).

Nakon uživanja u Saturnu, bacio sam se na par galaksija. M65 i 66 i onaj treći NGC su bili lijepi zajedno u vidnom polju na 67x (10mm Pentax XW mi je najčešće bio u upotrebi). M94 i M63 su bili lijepi i sjajni, fino pokazali svoj eliptični oblik. Pokušao sam naci NGC 4565, ali bez karte nisam uspio. No zato se bez problema vidio obližnji NGC 4559 (mag. 10). Nakon toga sam potražio NGC 4656 - žao mi je da nisam pogledao i NGC 4631 koji je također u blizini i nešto je sjajniji (mag. 9.2 naspram 10.5). Galaksije u Berenikonoj kosi su mi puno draže od Messiera u Djevici - uglavnom se vide sa ruba, tanke duguljaste iglice, meni ljepše od okruglih bezveznih mrlja kao sto su M84 i kompanija.

Potražio sam M51 i M101. 101 je klasika, velika mrljetina bez detalja, ali na M51 sam se iznenadio kako je sjajan, a pomalo se mogla odrediti i struktura, odnosno nepravilnost. Najbolje galaksije tu večer su mi bile NGC 4490 i 4485. Prekrasan par, velika 4490 mag. 9.8 i vrlo blizu mala 4485 mag. 11.9, lako su se vidjele i bile lijepo uokvirene u “kontekstu” obližnjih zvijezda na 67x povećanju. Ko kaže da mali refraktori nisu dobri deep sky teleskopi! Sa dobrim kontrastom vide se mnoge NGC galaksije koje će svoje detalje tako i onako eventualno pokazati tek u 10″ ili čak većim dobsonima.

Baš mi je bilo super. Samo sljedeći puta trebam Sky Atlas i Kompanjona ponijeti sa sobom umjesto da ih ostavim doma na stolu Srećom da ostoji MobileStarChart koji mi je pomogao da nađem 4490 i 4485 Nažalost, nisam tada znao da je u NGC4490 nedavno otkrivena supernova, magnitude 13.7! Sumnjam da bi ju uspio vidjeti, ali svakako bi bilo zanimljivo probati.

8″ schmidt-cassegrain

Postoji mnogo vrsta teleskopa, ali mi se čini da je najpopularniji i najstandardniji od svih upravo 8″ schmidt-cassegrain. Ovdje ću se osvrnuti općenito na taj tip teleskopa budući da su optičke razlike raznih proizvođača minimalne, a ostalo se svodi na kozmetiku, montažu i kompjuterizaciju.

Iako se u FAQ-u o teleskopima mogu pročitati mnoge mane schmidt-cassegraina, to su zapravo odlični teleskopi. 8″ (20cm) schmidt-cassegrain je zapravo najbliži “univerzalnom teleskopu”. Evo zašto:

• promjer od 8″ omogućava pogled na tamne galaksije i maglice
• odlični detalji na planetima (uz dobru kolimaciju i mirnu atmosferu)
• kratak tubus znači dobru prenosivost i balans na montaži
• mogućnost stavljanja reduktora/korektora za deep sky astrofotografiju
• velika žarišna duljina omogućava lako i kvalitetno snimanje planeta
• veliki izbor montaža - od ekvatorijalne do kompjuteriziranih GPS viličastih (fork) montaža
• pristupačna cijena

Univerzalan dizajn znači i da ima mnogih nedostataka. Ipak, oni nisu tako strašni i lako se može živjeti s njima:

• osjetljivost na greške u kolimaciji
• zatvorena optička cijev - dulje vremena potrebano da se postigne temperaturna stabilnost
• manja propusnost svjetla zbog puno optičkih površina
• veliko sekundarno zrcalo koje smanjuje kontrast

Sve navedene mane mogu se lako “opravdati”. Problem s kolimacijom imaju gotovo svi teleskopi, osim refraktora. Veliki refraktori su nezgrapni, glomazni i skupi. 8″ refraktor je užasno skup, a za transport je potreban omanji kamion. Vrlo je važno da schmidt-cassegrain bude adekvatno kolimiran. U tom slučaju će dati izuzetno oštru i detaljnu sliku planeta. Pri dobrom seeingu, Jupiter se može promatrati satima. Loša kolimacija je najčešći problem kod SCT-a (Schmidt-Cassegrain Teleskop) - recenzije znaju često biti nepovoljne što se tiče kvalitete slike, a zapravo je problem u kolimaciji. Uspoređivao sam svoj 7″ mak-newt sa 8″ Celestron SCT-om. Oba su bila dobro kolimirana. Da, mak-newt je dao bolju sliku, ali razlika nije bila niti približna razlici u cijeni! Istovremeno je raskolimirani 9.25″ Celestron SCT davao naznake da slika može biti bolja, no jednostavno se nije mogo fokusirati kako treba. Dakle, SCT koji je na prvi pogled loš možda (zapravo, najvjerovatnije) samo treba dobro kolimirati. To je bilo itekako očito kada sam jednom promatrao kroz 8″ Celestron SCT sa ZG Zvjezdarnice.

Temperaturna stabilnost se može ubrzati upotrebom raznih ventilatora; no to je uglavnom bitno samo kod promatranja planeta i dvostrukih zvijezda. Dok se teleskop hladi, možete bez problema promatrati galaksije i maglice.

Uspoređujući detalje na planetima, obično se zbog manjeg kontrasta kod SCT-a slika uspoređuje sa APO refraktorima promjera 5″. To zapravo uopće nije loše ako uzmemo u obzir da samo optička cijev dotičnoga košta barem duplo više nego cijeli kompjuterizirani 8″ SCT! Zbog velikih žarišnih duljina lako je dobiti velika povećanja odnosno velike efektivne žarišne duljine za snimanje web ili firewire kamerama.

Moje iskustvo sa 8″ SCTovima je do sada bilo jako pozitivno. Zapravo, toliko su “standardni” da im ništa ne mogu zamjeriti! Još se sjećam pogleda na Veil nebulu kroz 9.25″ Celestron SCT. Nezaboravno iskustvo! Svi filamenti su se detaljno vidjeli, i to kroz nekoliko vidnih polja okulara. Za još bolji doživljaj kod promatranja planeta moguće je koristiti binoviewer kojem neće faliti svjetlosti kao kod manjih APO refraktora.

U ovo vrijeme su APO refraktori popularni za wide field promatranja i astrofotografiju, veliki dobsoni za deep sky…ljudi kao da su zaboravili na nekad egzotične, a sada “obične” schmidt-cassegrain teleskope koji mogu sve - od detalja na planetima do tamnih galaksija i astrofotografije. Osim toga, sada se rade i modificirane verzije (netočno nazvane Richtey-Chretien; zapravo se radi samo o drugačijem obliku sekundarnog zrcala, a ne o pravom RC-u) koje mogu dati još bolje rezultate u astrofotografiji, čak i na velikim čipovima DSLR aparata i full-frame CCD kamerama.