Astrobobo

Pomalo mi je muka od komentara u priči o smaku svjeta na ovim mojim stranicama pa se ispričavam što sam zapostavio ovaj dio web stranica..zato vam nudim za kraj godine kratak filmić s putovanjem do kraja poznatog svemira:

Prilikom obrade astrofotografija fotograf uglavnom nastoji iz rezultirajuće snimke (nakon kalibracije i stackiranja) izvući maksimum detalja iz tamnih dijelova. Takvom obradom često zapostavljamo izgled zvijezda koje tada izgledaju “prekurene” odnosno njihovi središnji dijelovi su potpuno zasićeni, bez ikakvih detalja i informacija o sjaju i boji. Naravno, za prikazivanje fotografija na webu ili izložbi to i nije tako bitno kao što je kod  npr. određivanja točnog sjaja zvijezde, no moje je mišljenje da u tome gubimo jednu čar astrofotografije – šarene i dobro definirane zvijezde uvijek su estetski privlačne gledatelju. Međutim, prilikom obrade teško je održati sjajne zvijezde pod kontrolom kako ne bi izgubile informacije u svojem središtu. Umjesto kreiranja maske kojom će se zaštititi centri sjajnih zvijezda od gubitka informacije moj prijedlog je da se korekcije naprave kasnije, nakon “deep sky” obrade.

Prvo je potrebno postići odgovarajući balans boja na fotografiji. Mnogi programi to pokušavaju napraviti automatski sa više ili manje uspjeha, ali ako ste dobro kalibrirali snimke (korekcije sa dark i flat frameovima) pozadina neba bi vam trebala biti neutralno crna ili siva. Pozadina NE SMIJE IMATI RGB VRIJEDNOST 0/0/0 !! Tako ćete izgubiti dragocjene informacije u tamnom dijelu snimke što je sve samo ne poželjno! Često je teško odrediti koji dio fotografije bi trebao biti “crni”. Pokušajte to napraviti u Photoshopu tako da odaberete opciju image -> adjustments -> threshold. Pomicanjem strelice sa lijeve strane na desno slika će postepeno sa potpuno bijele boje dobivati crne fleke gdje je pozadina najtamnija. Od trenutka kada vidite prve “crne” detalje pomaknite strelicu za još 10-20 piksela u lijevo kako ne bi došlo do gubitka informacije prilikom daljnje obrade. Na tu vrijednost potrebno je postaviti lijevi kraj levelsa svakog od RGB kanala (image -> adjustments -> levels).

Obratite pažnju gdje se nalaze ti najtamniji dijelovi i na njih postavite “eyedropper tool” točku koja će vam u desnoj kućici “info” dati podatke o vrijednosti tog polja. Veličina uzorka (“sample size”) treba biti barem 5×5 piksela. U mojem primjeru stavio sam tri kontrolne točke – RGB vrijednost se vidi u kućici “info” na desnoj strani.

RGB vrijednost tih najtamnijih dijelova potrebno je postaviti da bude približno jednakih vrijednosti. Ovisno o fotografiji, ta vrijednost će biti između 20 i 50. Ja sam u ovom primjeru to napravio vrlo uspješno, no često to neće biti tako. Zato je potrebno imati više kontrolnih (“sample”) točaka i iz njih pokušati zaključiti koja vrijednost je odgovarajuća.

Pogledajte sada na desnoj strani histogram – iako je crna točka namještena na neutralnu boju evidentno je da je pozadina precrvena. To se vidi po tome što je crveni histogram “deblji” od zelenog i plavog. U situaciji kada imate crvene maglice (poput maglice Sjeverna Amerika) to je možda moguće tolerirati, ali ovdje gdje se nalaze samo zvijezde želimo dobiti neutralni balans boja. Pomoću opcije image -> adjustments -> curves pod “options” odabrati opciju koja će izjednačiti vrijednosti histograma. U mom slučaju to je bio odabir “Enhance per Channel Contrast” kao što se vidi na slici. Dobro pazite da “clipping” crnog dijela ne bi pojeo detalje koje ste u prethodnom dijelu pažljivo namjestili!

Nakon toga treba krenuti na dodatno namještanje boja. Ova metoda dobro će doći svima kojima je pozadina neba “šumovita”. Ako je puno šuma probajte ovaj korak napraviti prvi! Duplicirajte layer (layer -> duplicate layer) i nakon toga dabirom opcije filter -> noise -> dust&scratches treba pokušati eliminirati šum pozadine i tamnije zvijezde. Pokušajte sa vrijednostima radiusa od 2 ili 3 piksela. Međutim, rezultirajuće zvijezde su nekako nepravilne. “Zaokružite” ih upotrebom filtera “gaussian blur” manje vrijednosti (1-2 piksela). Sada duplicirajte taj layer i na njemu još jednom napravite isti gaussian blur – taj layer će se kasnije koristiti za povećanje saturacije boja.

Isti taj najgornji layer selektirajte (edit -> select all) i kopirajte (edit ->copy). Kliknite na “oko” koje se nalazi lijevo od tog layera tako da ne bude vidljiv – koristiti ćete ga kasnije. Klinite na srednji layer i odaberite layer -> layer mask -> reveal all. Desno od tog layera će se pojaviti bijela kućica koja predstavlja masku layera. Tu masku ćemo koristiti kako bi “popunili” sredine sjajnih zvijezda u kojima na početku nije bilo informacija sa bojom koju smo dobili “zamućivanjem” drugog (sada središnjeg) layera. Držite tipku “alt” i kliknite na bijelu masku tog layera i zatim naredite edit -> paste (iliti kombinaciju tipki ctrl+V za napredne ).

Oprostiti ćete mi ako ovaj opis djeluje zamorno, ali bitno je da shvatite o čemu se radi. Princip je zapravo vrlo jednostavan i jednom kada ga shvatite koristiti ćete ga redovno! Slična metoda je opisana u elektronskoj knjizi Jerrya Lodrigussa, no on ju koristi u nekim drugim slučajevima. Korištenje maske je vrlo moćan alat za astrofotografe, pa i obične fotografe u mnogim situacijama.

Sada ćete vidjeti crno bijelu mutnu sliku – točnije, gornji mutni layer koji ste kopirali u prethodnom koraku. Maska djeluje na način da BIJELI dijelovi PROPUŠTAJU obradu i efekte na layer na kojem se maska nalazi, a CRNI ih BLOKIRAJU. Ja sam namjestio “curves” tako da pozadina neba bude potpuno crna (lijevu točku na krivulji sam povukao malo udesno – vidi sliku), a tek najsjajnije zvijezde su potpuno bijele. Maska je mutna (gaussian blur se može napraviti i kasnije na samoj maski, u ovom primjeru je to napravljeno unaprijed) kako se na rezultatu ne bi vidio oštri prijelaz između obrađenog i neobrađenog dijela snimke, ali i da se lakše može manipulirati obradom (curves) maske.

Kliknite natrag na središnji layer (pazite da gornji layer bude isključen, tj. da mu se ne vidi “oko”!) i primjetite razliku – sredine sjajnih zvijezda koje su do sada bile “spaljene”, tj. potpuno bijele bez detalja poprimile su boju od središnjeg zamućenog layera! Klikom na “oko” središnjeg layera vidjeti ćete razliku. Ukoliko vam se efekt čini prejak, namjestite “opacity” srednjeg layera na manju vrijednost. Ja sam u ovom slučaju stavio opacity na 50%. Efekt je moguće pojačati različitim vriejdnostima gaussian blura i obradom maske. Efekt možda djeluje suptilno, ali meni je dovoljno da su rubovi zvijeda bar malo manje oštri. Izgledaju puno ljepše kada se gledaju na 100% veličini slike na ekranu ili kada se približite uvećanoj razvijenoj fotografiji na fotopapiru.

Za kraj uključite gornji layer i namjestite mu blending na saturation. Zatim opcijom image -> adjustments -> saturation povećajte zasićenost boja (+30 je obično dovoljno). Bitno je da taj layer također bude “mutan” (gaussian blur) kako se ne bi znatnije pojačavala saturacija pozadine neba i šuma koji se tamo nalazi. Naravno, i u ovom layeru možete koristiti masku i pojačati zasićenost boja samo sjajnim zvijezdama!

Dolje je moj rezultat na snimki Double Clustera. Pozadina neba je neutralna, zvijezde definirane, saturirane, ugodnih rubova bez oštrih prijelaza. S lijeve strane je cijela, umanjena fotografija (malo croppana u odnosu na original), a desno je detalj jednog od skupova u originalnoj (100%) veličini.

Ukoliko imate pitanja ili prijedloga, slobodno ostavite komentar!

Ovu maglicu koja se nalazi blizu zvijezde Sadr (gamma Labuda) sam snimao tijekom tri noći sa Petrove Gore. To je kombinacija 10×15 min ekspozicije kroz h-alpha filter, 9×10min luminance i po 5×10min za RGB filtere. Kamera je SBIG STL-11000 CCD kamera, a teleskop Pentax 105 SDP. Sa ukupno 6.5 sati ekspozicije ovo je definitivno moja najdetaljnija fotografija do sada!

Bio sam na Sljemenu sa ciljem snimanja Jupitera. Nisam ga pošteno snimio još od 2006. sa Japetića pa je bilo vrijeme da ispravim “nepravdu” prema najvećem planetu Sunčevog sustava Ovaj puta, umjesto web kamere koristio sam Imaging Source kameru. Iako imaju isti čip, ova kamera omogućava 30-60 FPS-a pri punoj kvaliteti snimke. Ostatak setupa je standardan, dakle Intes MN-71 (7″ mak-newt) i 5x Powermate što daje cca 5500mm žarišne duljine.

Tijekom večeri sam snimio puno filmića, ali u ovom kolažu predstavljam samo 6 komada gdje se vidi rotacija Jupitera u periodu u kojem sam snimao. Prva snimka je nešto mutnija – Jupiter je bio nisko, a ni teleskop nije bio potpuno aklimatiziran. Kasnije je seeing bio jako dobar i ovo je definitivno najveća količina detalja koje sam do sada izvukao iz Jupitera! Svaki od ovih rezultata je kombinacija 600-800 frameova iz 1.5 minutnog AVI-ja koji ima ukupno oko 2500 frameova.

Snimao bih i dulje da nisam kod kuće bio (opet) zaboravo protuuteg! Ovako sam balansirao sa vrećicom u kojoj je bilo 2 litre Pepsija i antifriz..što baš i nije bilo previše stabilno Snimanje sam htio ponoviti i sljedeću noć, ali me tada izdao kontroler za fokuser, došli su i oblaci i sve je neslavno propalo Ipak, sa ovim snimkama sam jako zadovoljan! Vjerujem da je bilo presudno to što sam se odlučio ići na Sljeme – vjetar je puhao sa sjevera, pa pretpostavljam da bi bilo jakih turbulencija da sam ostao u gradu.

Nema veze sa astronomijom, ali svejedno je bilo cool Pogledajte video snimke koje sam napravio u varaždinu – Gripen, MiG-21, galeb i drugi!

I ove godine internetom (e-mail, Facebook, itd.) kruži glasina da će 28. kolovoza planet Mars biti velik poput zemljinog prirodnog satelita Mjeseca. Citiramo: “Planeta Mars bit će vrlo sjajna na nebu i imati će veličinu Mjeseca, premda je planet Mars udaljen 34,65 miliona kilometara od Zemlje.”

To je, ako samo malo bolje promislite, potpuna besmislica. Ipak, na prvi pogled je lako pasti u zamku budući da se u toj poruci ništa ne prodaje, nema male djece koje boluju od opakih bolesti a kojima će AOL donirati 10 centi za svaku proslijeđenu poruku ili sličnih budalaština koje krase ostala lančana pisma/poruke. Govori se o spektakularnom prirodnom fenomenu vidljivom jednom u životu.

No ako ipak malo promislite lako ćete zaključiti da je to apsolutno nemoguće – planeti kruže oko Sunca na svojim putanjama koje su tek u “najekstremnijim” slučajevima blage elipse. Kada je neki planet najbliži Zemlji, što se dešava gotovo svake godine (sjetite se da Zemlja napravi jedan krug oko Sunca u jednoj godini, a drugima treba više ili manje, ovisno o odaljenosti od Sunca), postoje tek neznatne varijacije u prividnoj veličini tog planeta gledanog sa Zemlje. Putanja Marsa je doista nešto izduženija od drugih, međutim njegova prividna veličina u trenutku kada je najbliži Zemlji, što se zbiva otprilike svake dvije godine varira do nekih 50%. To je doista značajna razlika međutim zapitajte se – da li ste ikada na nebu vidjeli planet Mars kao disk koji je duplo manji od našeg Mjeseca?

Naravno da niste. Planet Mars u trenutku kada je najbliži Zemlji zaista može biti sjajan i lako vidljiv golim okom, ali tek kao sjajna crvenkasta zvijezda. Originalno pismo od kojega je sve počelo je datirano iz 2003. godine kada je Mars bio u jako povoljnoj opoziciji (tj. najbliži Zemlji) tako da bi imao prividnu veličinu Mjeseca kada bi ga promatrali teleskopom na povećanju od 100x!

Stvarni promjer Marsa je 6.780 km. Da bi na našem nebu bio prividnom veličinom sličan Mjesecu trebao bi od nas biti u tom trenutku udaljen dvostruko više nego Mjesec, odnosno nekih 760.000 km. To je jako velika razlika od navedenih 34.65 milijuna kilometara! Čak štoviše, engleska verzija poruke govori u miljama, a autor prijevoda nije se niti udostojao prevesti milje u kilometre. Stvarna udaljenost Marsa od Zemlje u kolovozu 2003. iznosila je, dakle, 55.7 milijuna kilometara!

Ova lančana poruka ponavlja se točno svake dvije godine od 2003. Nažalost, orbitalne karakteristike Zemlje i Marsa su takve da ova dva planeta nisu najbliži jedan drugom točno 28. kolovoza, već se taj datum mijenja – sljedeća opozicija Marsa biti će 27. siječnja 2010. godine kada će međusobna udaljenost biti dobrih 99.3 milijuna kilometara.

2003. godine mnoga astronomska društva u Hrvatskoj, pa tako i astronomsko društvo Beskraj, organizirala su promatranje najpovoljnije opozicije Marsa teleskopima. Događaj je bio iznimo uspješan uz mnogo posjetitelja, no Mars kao planet vizualno i nije pretjerano spektakularan zbog slabog kontrasta površinskih detalja. Ipak, ako budete u prilicni, pogledajte Mars i ove godine. Zapitajte se, dali je moguće da gledate planet koji je nekada imao tekuću vodu, rijeke, mora, a možda i primitivne oblike života. Prisjetite se da gledate planet na čijoj površini još uvijek “šetaju” robotizirani roveri te snimaju sateliti iz njegove orbite. A ako vam na povećanju od 100x ne bude izgledao velik kao naš Mjesec, bez brige – vi u teleskop stavite okular koji će vam dati povećanje od 200x!