Je li zaista otkriven deveti planet?

Ukratko – nije. Za sad je to hipoteza koju treba potvrditi, iako su računalne simulacije prilično uvjerljive. No krenimo redom.

Za početak pogledajte kratak video koji su napravili u časopisu Science, a gdje se lijepo vidi koliko je zapravo udaljen potencijalni planet od ostalih planeta Sunčevog sustava:

Hipoteza o nepoznatom planetu nije novost. Još od otkrića patuljastog planeta Sedne vidjelo se da Sedna ima vrlo neobičnu orbitu. Tako veliki objekt (1000 km promjera) je mogao nastati samo u kružnoj orbiti iz koje ju je izbacilo neko drugo tijelo – možda bliski susret sa nekom zvijezdom ili još neotkriveni planetarni objekt u vanjskom dijelu Sunčevog sustava.

No, nakon Sedne otkriveno je još nekoliko objekata (u znanstvenom radu ih se spominje još 5) koji imaju vrlo sličnu putanju – eliptičnu i nagnutu u odnosu na ekliptiku. Astronomi Batigyn i Brown (Brown je jedan od otkrivača Sedne) krenuli su analizirati te putanje i na osnovi mnogih dugotrajnih računalnih simulacija zaključili da je tih šest objekata moglo doći na sadašnje putanje samo ako ih je tamo “pogurao” do sada nepoznat planetarni objekt.

Dvojica astronoma sami objašnjavaju kako su došli do tog zaključka u ovom vrlo zanimljivom videu u kojem još bolje možete vidjeti putanje Sedne i ekipe te hipotetskog planeta:

Proračuni, iako drugotrajni i komplicirani, dali su tek grube okvire putanje i dimenzije tog planeta. Taj objekt bi trebao imati masu 1-10x veću od Zemlje sa vrlo eliptičnom orbitom kojoj je perihel na cca 200-300 AJ, a afel 600 – 1200 AJ. Jednu orbitu bi hipotetski planet napravio za 10 – 20 tisuća godina. Za usporedbu, Neptun se kreće oko Sunca na udaljenosti od 30 AJ. Sedna ima perihel na 76 AJ, afel na 936 AJ i orbitalni period od 11 400 godina.

To je daleko od preciznosti načina na koji je otkriven Neptun. Nakon što su precizna mjerenja Urana pokazala da na njegovu putanju utječe tada nepoznato nebesko tijelo velike mase, Le Verrier je proračunao gdje bi se to tijelo moglo nalaziti. I zaista, unutar samo 1° od izračunatih koordinata (2x prividne veličine Mjeseca na našem nebu) otkriven je novi planet – Neptun.

Planet-Nine-orbital-plot

Orbita hipotetskog devetog planeta sa Sednom i još 5 manjih objekata. Sunčev sustav zajedno sa orbitom Neptuna prikazani su u sredini unutar žutog kruga.

I sami autori u svom radu navode da je planet još uvijek hipoteza dok se ne otkrije pomoću teleskopa. Njegova velika udaljenost znači da je vrlo slabog sjaja te će biti potrebno koristiti najveće teleskope na svijetu za njegovo otkrivanje. Također je odzvoljena mogućnost postojanja drugih objekata sa neobičnim putanjama, ali koje se razlikuju od Sedne i ekipe. Otkriće jednog od njih dodatno bi učvrstilo hipotezu o postojanju planeta.

Također da upozorim katastrofičare – ovaj planet se nije pojavio odjednom! Da bi se uspostavile ovakve orbite potrebni su milijuni godina i sada su te orbite stabilne. U ovome članku Brown kaže da je taj planet (ako postoji!) najvjerojatnije izbačen u udaljenu orbitu tijekom formiranja Sunčevog sustava zbog susreta sa drugim plinovitim divovima (Jupiter, Saturn). Dakle, situacija je riješena i stabilna više stotina milijuna godina. Osim toga, u tekstu njihovog znansvtenog rada možete pročitati da su kompjuterske simulacije rađene za razdoblja od 4 milijarde godina (4 Gyr).

Dok se ne napravi stvarno otkriće pomoću teleskopa, planet je za sada još uvijek samo hipoteza. Za njegovo otkriće trebati će upregnuti velike teleskope, što znači da ćemo čekati barem 5 – 10 godina za nekakve rezultate.

Detaljnije o potencijalnom devetom planetu pročitajte na respektabilnim astronomskim i znanstvenim web portalima. Nastojte ignorirati domaće senzacionalističke članke koje ne daju potpune informacije!

Zašto je “zviježđe za Bowiea” čista prevara?

Tog dana sam ujutro uz čaj standardno švrljao po Facebooku. Sve je izgledao standardno dok u jednom komentaru nisam vidio vijest o Bowieu. Kliknuvši reload, cijeli feed mi se pretvorio u obavijesti o nenadanoj smrti ovog legendarnog glazbenika.

Nadam se da ne moram objašnjavati da je David Bowie radi svojih pjesama rado slušan od strane mnogih astronoma. Prisjetit ću se odlične verzije “Space Oddity” koju je 2013. izveo astronaut Chris Hadfield, a spot je u cijelosti snimio na međunarodnoj svemirskoj postaji:

No ono što me jako neugodno iznenadilo je kada se nakon nekoliko dana pojavila “vijest” o “novom zviježđu” koje je smišljeno u njegovu čast od strane radio stanice Studio Bruxellesa i MIRA javne zvjezdarnice. Kažem neugodno jer dolazi od strane astronomske zajednice iako je više nego očito da se radi o iskorištavanju Bowievog imena za samopromociju.

Vijest o “novom zviježđu” prenijeli su mnogi ugledni novinarski portali – zvuči jako romantično da je “zvjezdani čovjek” dobio svoje mjesto na noćnom nebu – točnije, njegova poznata “munja” na licu.

bowie_1

Screenshot sa web stranice “novog zviježđa”.

Na žalost cijela priča je obična farsa. Međunarodna astronomska unije je 1922. godine imenovala 88 zviježđa i odredila njihove službene granice. Nekakvo novo zviježđe, dakle, nije više moguće izmisliti, pa čak i ako vijest o tome dolazi od strane neke zvjezdarnice. Mogli su se izvući da su napisali da se radi o asterizmu (velika kola su asterizam koji se nalazi u zviježđu Velikog medvjeda) no na web stranicama izričito piše da se radi o zviježđu.

Još jedan žešći propust je citat da se navodno novo zviježđe nalazi “u blizini Marsa”. Sramota je da navodni astronomi navode tako nešto budući da Mars kao planet nije statičan na nebu! Giba se ekliptikom i jedan krug oko Sunca (a prema tome i puni krug kroz zviježđa na noćnom nebu) napravi za otprilike dvije godine. Da, trenutno se nalazi blizu gornje dvije zvijezde, no vrlo brzo će se od tamo udaljiti pa cijeli koncept pada u vodu!

Pozicija Marsa u siječnju 2016. (dolje lijevo na karti).

Pozicija Marsa u siječnju 2016. (dolje lijevo na karti).

Na kraju “zviježđe” je osmišljeno tako loše da ga na noćnom nebu nećete moći prepoznati ako se ne nalazite na južnoj polutci Zemlje, a i tada je pitanje tko bi te zvijezde našao budući da se nalaze jako daleko jedna od druge.

Naime zvijezda Spica koja se nalazi u Djevici i Sigma Librae iz Vage (zviježđa pronađite na karti neba lijevo i desno od Marsa) još su vidljiva na sjevernoj polutci, no najdonja zvijezda nalazi se u Oktantu, zviježđu u kojem je južni nebeski pol! Za laike, to je kao da iz Australije pokušate vidjeti Sjevernjaču i sjeverni nebeski pol – jednostavno nije moguće.

bowie_2Za usporedbu, na screenshotu sam crvenim označio zviježđe Oriona (u sredini) koje je lako prepoznatljivo zimsko zviježđe te Velika kola (gore). Žuto je označena maglica u Labudu – tu se karta neba već ponavlja. Ove dvije flekice koje vidite desno od portreta su Mali i Veliki Magellanov oblak, satelitske galaksije Mliječnog puta vidljive također samo iz južnih dijelova našeg planeta. Ako su i htjeli napraviti hommage Bowieu nekakvim asterizmom, moglo se to osmisliti tako da se zvijezde mogu zaista i pronaći na noćnom nebu umjesto da imamo marketinšku akciju vidljivu samo na internetu.

Jedini korektan članak koji sam našao o cijeloj ovoj priči je napisan u National Geographicu. Kao zanimljivost navodi se da jedan asteroid nosi naziv 342843 DavidBowie. Otkriven je 2008. godine, a imenovan 5. siječnja 2015., nekoliko dana prije Bowievog 68. rođendana.

Orion (sredina) iznad Zagreba u magli.

Orion (sredina) iznad Zagreba u magli.

Gesta da se na noćnom nebu oda počast Bowieu je sjajna ideja; međutim način na koji je to izvedeno pun je grešaka te ostavlja dojam da je sve sklepano na brzinu da bi se dobilo medijske pažnje.

Geminidi – najbolji godišnji meteorski show!

Kada u ne-astronomskom društvu krene priča o “zvijezdama padalicama”, uvijek se spomenu perzeidi, popularni meteorski potok kojeg redovno viđamo svake godine istih dana u kolovozu. Razumljivo je da su popularni budući da se mogu vidjeti za vrijeme toplih i vedrih ljetnih noći kada su mnogi na odmoru i to još na moru ili otocima gdje je manje svjetlosno onečišćenje.

Ipak, znatno bogatiji meteori su geminidi u prosincu. Maksimum pada obično između 13. i 15. prosinca svake godine. Dok perzeidi za vrijeme maksimuma imaju ZHR od 60 do preko 100, vrijednosti geminida se kreću od 120 do 200 (pogledajte profil aktivnosti 2011. godine).

Kako gledati geminide?

Kao i perzeidi, geminidi su dobili ime po zviježđu u kojem se nalazi radijant – Blizancima. Nije važno znati prepoznati gdje se točno nalazi zviježđe budući da se meteori mogu pojaviti bilo gdje na nebu. Važno je da imate bistro nebo i čim manje svjetlosnog onečišćenja pa ćete vidjeti više meteora. Svjetlost Mjeseca također smanjuje broj vidljivih zvijezda, pa tako i meteora.

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Za promatranje geminida vam nisu potrebna nikakva optička pomagala! Dobra stvar kod geminida je da se zviježđe Blizanaca može vidjeti već u ranim večernjim satima pa meteorska aktivnost kreće već oko 21h. Ipak, meteori će postati brojniji tek nakon ponoći, sa maksimumom oko 2-3 po noći. Uzmite u obzir da se ZHR vrijednosti odnose na idealne uvjete, pa je realno očekivati dva ili tri puta manji broj vidljivih meteora. Meteori nisu pravilno raspoređeni u svojoj putanji oko Sunca pa se može dogoditi da ugledate 2-3 meteora kratko jedan za drugim, a zatim 5 ili 10 minuta niti jedan. Zato odvojite barem jedan sat za promatranje! Mnogo puta sam čitao komentare ljudi razočaranih meteorima da bi saznao da su gledali iz centra grada ili prije ponoći ili odustali nakon 10 minuta promatranja.

Budući da je prosinac, obavezno se dobro obucite! Pri tome jedna debela jakna nije dovoljna – stavite na sebe čim više slojeva odjeće! Ja obično stavim tri majice, košulju i dvije jakne te dva ili tri sloja na noge. Karimat ili dva plus vreća za spavanje i spremni ste za nebeski show!

Želite li fotkati meteore, proučite ovaj tekst.

Što su geminidi?

Geminidi su vrlo zanimljivi meteori. Primjećeni su prvi puta tek 1862. godine kada je aktivnost bila znatno slabija (ZHR 10-20). Svake godine postajali su sve brojniji da bi danas bili bogatiji od perzeida, što je vrlo kratko razdoblje u astronomskim terminima (perzeidi su prvi puta viđeni prije 2000 godina!).

Uzrok meteora obično su čestice kometa koje izgaraju u visokim slojevima atmosfere (40-80 km) kada putanja Zemlje prolazi kroz putanju kometa. U slučaju geminida, tijelo koje je izvor čestica nije komet već asteroid 3200 Phaeton!

Još uvijek nije potpuno jasno što se događa sa Phaetonom da proizvodi toliki broj čestica. Postoji hipoteza da je došlo do udara sa nekim drugim tijelom, da je Phaeton zapravo “ugasli komet”, no neke snimke su pokazale trag čestica koji se javlja za vrijeme periheliona. Phaeton prolazi zaista jako blizu Suncu, no mjerenja pokazuju da je broj izbačenih čestica u tom trenutnu vrlo malen, tako da ostaje misterij što se zapravo događa sa Phaetonom.

U svakom slučaju, ako bude vedro, skupite hrabrosti i dovoljno odjeće i obavezno ih pogledajte! A sljedeći puta kada u društvu počne priča o meteorima recite svima da geminidi jedu perzeide za doručak 😉

Što je pomrčina Mjeseca i kako ju fotografirati?

Pomrčina Mjeseca dešava se kada Mjesec uđe u Zemljinu sjenu, što se zbiva samo kada su Sunce, Mjesec i Zemlja točno poravnati. Pomrčina se dakle može dogoditi samo za punog Mjeseca (uštapa), no ne dešava se svaki puta jer zbog nagnutosti mjesečeve orbite ne dolazi uvijek do takvog poravnanja. Ipak, svakih nekoliko godina možemo uživati u ovoj pojavi. Za razliku od potpune pomrčine Sunca koju je moguće vidjeti samo sa uskog područja totaliteta, pomrčina Mjeseca vidljiva je gotovo sa cijele zemljine polutke koja je tada u mraku. Tijek pomrčine odvija se relativno sporo pa se u događaju može uživati i po nekoliko sati.

Geometrija pomrčine Mjeseca

Geometrija pomrčine Mjeseca

Pomrčina počinje ulaskom Mjeseca u zemljinu polusjenu, no zatamnjenje je vrlo blago i primjećuje se tek kada se Mjesec više približi zemljinoj sjeni. Djelomična pomrčina započinje ulaskom Mjeseca u zemljinu sjenu, a potpuna pomrčina kada je Mjesec u potpunosti u sjeni.

Pomrcina-skica-tekst

Tijek potpune pomrčine Mjeseca

Za vrijeme totaliteta Mjesec nije sasvim crn već poprima crvenkastu boju. Tome je zaslužna zemljina atmosfera koja lomi sunčevu svjetlost pa tako niti na Zemlji ne nastaje odmah mrak kada Sunce zađe ispod horizonta već znatno kasnije. Da se nalazite na Mjesecu za vrijeme pomrčine i pogledate Zemlju, odjednom bi vidjeli sve zalaske i izlaske Sunca te crvenkasno obasjanu atmosferu!

Pomrčinu Mjeseca nije teško fotografirati. Može se koristiti bilo koji fotoaparat, kompaktni ili refleksni, no u prednosti su oni koji imaju mogućnost ručnog namještanja postavki. Mjesec je relativno malen, zauzima svega 0.5° na nebu, pa će automatika biti prevarena tamnom noćnom scenom što će rezultirati preeksponiranjem mjesečeve površine i gubitkom detalja. Uzmite u obzir da je na Mjesecu – dan! Da bi se na površini vidjeli detalji (mora i krateri) biti će vam potrebne postavke aparata slične kao da fotografirate dnevnu scenu. Što više pomrčina napreduje i ekspozicije će trebati produljiti.

Iako se faze djelomične pomrčine mogu fotografirati bez upotrebe stativa, preporučam da ga koristite jer će za totalitet trebati eksponirati i nekoliko sekundi.

Koliko će se Mjesec zatamniti tijekom totaliteta ovisi o tome koliko mu putanja prolazi blisu središta sjene, ali i kakva je zemljina atmosfera u tom trenutku. Veća količina čestica u atmosferi uzrokovati će tamniju pomrčinu. Francuski astronom Danjon osmislio je jednostavnu skalu intenziteta L (luminoziteta) pomrčine:

  • L = 0 – Vrlo tamna pomrčina, Mjesec jedva vidljiv, naročito u maksimumu.
  • L = 1 – Tamna pomrčina s jedva vidljivim detaljima; Mjesec tamnosmeđe boje.
  • L = 2 – Tamno crvena boja Mjeseca, nešto svjetlija na rubovima sjene.
  • L = 3 – Mjesec boje opeke, svijetli rub sjene.
  • L = 4 – Svijetla pomrčina bakrene boje, na rubu sjene sjajnija, plavičastih tonova.

Brzi savjeti:

  • koristite odgodu okidanja i kod refleksnih aparata mirror lock up da se ne zatrese aparat i zamuti fotografiju
  • ne pretjerujte sa ISO osjetljivošću kako ne bi bilo previše digitalnog šuma
  • zatvorite objektiv na f/5.6, f/8 ili f/11 kako bi fotografija bila čim oštrija
  • fotkajte u raw formatu da kasnije po potrebi možete raditi korekcije

Tablica ekspozicija (izvor MrEclipse.com):

PomrcinaMjeseca_ekspozicije_bojaPreuzmite printer friendly PDF.

Puno je načina na koji možete fotografirati pomrčinu. Ako koristite širokokutni objektiv, slika Mjeseca će biti malena, no zato možete na jednu fotografiju složiti kompozit cijelog tijeka pomrčine. Budite pažljivi u kadriranju – ako je pomrčina na početku noći, ostavite mjesta na desno i gore jer će se tako kretati Mjesec kada bude se dizao iznad horizonta. Oko ponoći gibati će se gotovo pravocrtno prema desno, a pred jutro zalaziti će na zapadu odozgo prema dolje desno, kao što je bio slučaj na ovoj mojoj fotografiji pomrčine iz 2008. godine:

Pomrčina MjesecaPažljivo proračunajte vremenski razmak između pojedinih fotografija. Ja sam fotkao u intervalima od 6 minuta. Pojedinačne fotografije kasnije posložite jednu na drugu u nekom od programa za obradu ili u besplatnim programima za fotkanje tragova zvijezda kao što su Startrails i StarStaX.

Za detaljnije fotografije Mjeseca potrebno je koristiti teleobjektiv ili teleskop. Međutim, oprez – zbog rotacije Zemlje prividno se kreću i objekti na noćnom nebu, a s njima i Mjesec. Što je žarišna duljina veća, to će i pomak biti vidljiv na kraćim ekspozicijama. Sa teleobjektivom od 300mm pomak je vidljiv na ekspozicijama od 1-2 sekunde. To znači da treba postaviti veću ISO osjetljivost ili povećati otvor objektiva. Ne zaboravite na čvrsti stativ i odgodu okidanja!

No čak i sa 300mm objektivom Mjesec će biti relativno malen na fotografiji. Da bi bio zbilja veći na fotografiji morat ćete koristiti žarišnu duljinu (ili ekvivalent) od otprilike 1000mm.

Mjesec i planeti. Nikon D600 (full frame) + 300mm teleobjektiv.

Mjesec i planeti. Nikon D600 (full frame) + 300mm teleobjektiv.

Mjesec snimljen teleskopom - žarišna duljina 1340mm, Nikon D5100 (1.5 crop faktor).

Mjesec snimljen teleskopom – žarišna duljina 1340mm, Nikon D5100 (1.5 crop faktor).

Na skici pogledajte kako se mijenja veličina Mjeseca u odnosu na žarišnu duljinu objektiva. Lijevi broj je žarišna duljina full frame fotoaparata, desni se odnosi na 1.5x crop senzor digitalnog refleksnog fotoaparata.

Veličina Mjeseca u odnosu na žarišnu duljinu objektiva.

Veličina Mjeseca u odnosu na žarišnu duljinu objektiva.

Za fotografiranje totaliteta na većim žarišnim duljinama trebati će vam motorizirana ekvatorijalna montaža za teleskop. U protivnom će slika Mjeseca biti mutna zbog rotacije Zemlje. Ne brinite ako nemate moćni teleobjektiv ili ekvatorijalnu montažu – moderni digitalci imaju visoku rezoluciju pa slobodno izrežite (crop) samo Mjesec iz kadra i biti će to odlična fotografija za web i društvene mreže!

Zgodna ideja je napraviti kolaž pomrčine Mjeseca posložen u odnosu na sjenu našeg planeta tako da možemo vidjeti njen oblik. Donju fotografiju napravili su braća Cikota u Višnjanu za vrijeme pomrčine 2007. godine.

lunar_eclipse_vo_20070302_c1m

(c) Stefan & Aleksandar Cikota

U obradi fotografija ipak budite razumni i nemojte lijepiti izrezani Mjesec na širokokutnu fotku – svima koji su pročitali ovaj tekst biti će jasno da se radi o fotomontaži! 😉

Copy-paste novinarima i svima koji smatrate da vam je tekst bio dovoljno informativan, molim donirajte koju kunicu za trud 😉

Perzeidi 2015 – timelapse

Na brzinu sam složio kratak timelapse jučerašnjih perzeida sa Petrove gore. Aktivnost je bila odlična, sa više od 70 meteora u jednom satu. Bilo je i dosta sjajnih pa smo uživali u spektaklu tople ljetne noći. Na videu se na žalost vidi više aviona, no možete primjetiti i poneki perzeid koji ide s lijeva na desno :)

#croatiafullofstars update

Pet probdijenih noći tijekom #croatiafullofstars projekta i vrijeme je da i ovdje nešto napišem, ne samo na Instagramu i Facebooku :) Uglavnom, putovanje je vrlo naporno, svake noći biti budan, samo par sati spavanja tko zna gdje usput, povremene obrade fotografija…no jako je lijepo vidjeti rezultate, makar oni bili tek brzinski, budući da prava obrada tek slijedi. Obišli smo Cres, Lošinj, Krk, a sada pišem sa plaže u gradu Pagu.

Ukratko, radi se o “projektu” kojem je cilj pokazati da se na našoj obali, osim sunca i mora, može uživati u prekrasnom zvjezdanom nebu. O tome turisti često pričaju, ali je teško bez kvalitetne foto opreme, taj doživljaj prenijeti drugima. Sudeći po “razvoju”, u zvjezdanom nebu nećemo ni u Hrvatskoj moći još dugo uživati. 

Fotografije koje ovdje vidite tek su prvi pregled onih “pravih” uz više pažnje na detalje prilikom obrade. Ako se jednom pošteno naspavam, biti će i detaljniji izvještaji sa (još) boljim fotkama 😉 Do tada se nadam da će vam se ove fotke svidjeti – uživajte u zvjezdanom noćnom nebu!