Pomrčina Sunca, 20. 3. 2015.

Nakon dugo vremena imamo priliku iz Hrvatske svjedočiti djelomičnoj pomrčini Sunca. Točno na ekvinocij, 20. ožujka, Mjesec će prekriti nešto više od polovice sunčevog diska. Linija totaliteta (potpune pomrčine) prolazi daleko na sjeveru, uglavnom preko oceana, a jedino lako dostupno kopno za njeno promatranje su Farski otoci.

Animacija pomrčine Sunca 20. 3. 2015. Crna točka predstavlja putanju totaliteta, a sivi krug prikazuje vidljivost djelomične pomrčine.

Neki domaći “portali” nažalost samo su brzinski preveli engleske članke koji, naravno, ne vrijede za Hrvatsku. Naime, od 1999. godine kada smo iz Hrvatske vidjeli 99% pomrčinu Sunca imali smo još jedan prekrasan spektakl 2003. godine kada je Mjesec prekrio više od 80% Sunca. Maksimum je bio točno u vrijeme svitanja, pa se na obzoru mogao vidjeti – sunčev srp! Pročitajte izvještaj na zvjezdarnica.com i pogledajte video snimku iz Donje Stubice. Definitivno najljepša pomrčina Sunca koju sam gledao, tada sa Zavižana.

Pomrčina Sunca 20. ožujka 2015. u Hrvatskoj

GradPočetakMaksimumKraj% pomrčine
Zagreb09:3310:4211:5358%
Rijeka09:3010:3911:5159%
Osijek09:3710:4511:5654.5%
Split09:3110:3911:5053%

Kao što vidite, u Hrvatskoj nema velikih razlika u vremenu i postotku pomrčine, no ako želite apsolutno točne podatke, odaberite točnu lokaciju na Google karti koju je pripremila NASA. Dovoljno je zumirati i kliknuti te će vam se pokazati informacije.

Za promatranje pomrčine OBAVEZNO KORISTITE ZAŠTITU! Direktno gledanje Sunca golim oko prouzorčiti će oštećenja oka, a uz optičko pomagalo spržiti će vam rožnicu i uzrokovati trajno sljepilo!

Ako želite gledati pomrčinu, najbolje da se raspitate kod lokalnog astronomskog društva. Moći ćete uživati u pogledu kroz teleskope opremljene filterima, ali i zagnjaviti astronome pitanjima i čuti mnoge zanimljive informacije o Suncu i pomrčini.

Djalomična faza pomrčine Sunca, snimljeno u Australiji, 2012.

Djelomična faza pomrčine Sunca, snimljeno u Australiji, 2012.

Za gledanje u Sunce možete koristiti naočale za pomrčinu, masku za zavarivanje ili napraviti projekciju slike Sunca. Začađeno staklo se ne preporuča jer se sloj čađe može biti neravnomjerno raspoređen i vrlo lako se skida pa postoji opasnost od ozljeda. Koristite li teleskop, filter za Sunce obavezno mora biti postavljen ispred objektiva. Neki “dječji” teleskopi imaju filtere koji se našarafe na okular – oni vrlo lako mogu puknuti usljed fokusirane topline svjetlosti – odmah ih bacite u smeće!

Tijekom pomrčine, vrlo zanimljiv efekt može se primjetiti među sjenama drveća – maleni otvori u krošnjama djeluju poput “camere obscure” i projiciraju sliku Sunca na tlo. Vidjeti ćete mnoge srpove čiji se oblik mijenja kako napreduje pomrčina – a to je upravo slika Sunca projicirana kroz grane!

Projekcija sunčevog diska kroz grmlje tijekom pomrčine Sunca u Mađarskoj 1999. godine.

Projekciju možete napraviti sami uz pomoć stare krpe ili papira na kojem ste izbušili sitne rupice veličine oko 1mm. Na 2-3 metra udaljenosti postavite drugi komad papira ili bijelu plahtu na koju ćete projicirati sliku Sunca. Što je veća udaljenost i projekcija će biti veća, ali tamnija. Manja rupica za projekciju daje tamniju i oštriju sliku, a veća svjetliju i mutniju. papir sa rupicama neka bude tvrđi da se ne bi savijao. Probajte na njemu izbušiti rupice u obliku slova, smajlića  :paint: ili što vam već padne napamet. Ovu zabavu podijelite u vašoj školi ili sa kolegama na poslu i pošaljite fotke da se vidi kako je ispalo! :lol:

Geometrija pomrčine Sunca

Geometrija pomrčine Sunca

Video – Sunčevim sustavom brzinom svjetlosti

Često se u udžbenicima i popularnim člancima mogu vidjeti informacije da svjetlosti treba oko 8 minuta da dođe od Sunca do Zemlje. Zanimljiv podatak i čini se da je brzina svjetlosti (300 000 km/s) relativno brza. Alphonse Swinehart potrudio se napraviti fantastičnu animaciju koja dočarava put fotona iz središta Sunca brzinom svjetlosti. Animacija traje 45 minuta, a za to vrijeme “stignemo” do Jupitera. Sljedeći planet, Saturn, još je dvostruko toliko udaljen!

Riding Light from Alphonse Swinehart on Vimeo.

Pokušajte pogledati video u stvarnom vremenu barem do Zemlje. Zgodno je što se na putu do Jupitera susreću neki veći asteroidi i patuljasti planet Ceres. Ipak, u toj praznini, čini se da vrijeme protječe jaaako sporo :shock:  i vrlo se dobro dobiva utisak veličine svemira. Treba se prisjetiti da je najbliža zvijezda udaljena nešto više od 4 svjetlosne godine…

“Prohodati” Sunčevim sustavom moguće je uz pomoć umjetničke instalacije “Devet pogleda” autora Davora Preisa. Polazak je od Kožarićevog “Prizemljenog Sunca” (na linku je detaljan opis originalnog djela i analiza instalacije) u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, a planeti su raspoređeni po gradu na odgovarajućim udaljenostima i u stvarnom omjeru.

Ako ćemo pravo, video ne prikazuje realno proticanje vremena za putnika, odnosno foton koji se giba brzinom svjetlosti već iz perspektive protjecanja vremena za stacionarnog promatrača. Naime, teorija relativiteta kaže da vrijeme protječe brže što se promatrač brže giba. Brzinom svjetlosti vrijeme prolazi beskonačno brzo pa bi ovaj foton bio istovremeno kod Merkura, Venere, Zemlje…tj. video bi trajao 0 sekundi :cool:

Za kraj pogledajte realan odnos veličine i udaljenosti Zemlje i Mjeseca, najudaljenijeg mjesta kojeg je čovječanstvo do sada posjetilo.

Zemlja-Mjesec

Udaljenost i veličina Zemlje i Mjeseca u realnom omjeru.

Albedo objekata Sunčevog sustava

U Sunčevom sustavu jedino Sunce zrači vlastitom svjetlošću koju svi ostali objekti reflektiraju. Podatak o albedu, koji se izražava u postotcima ili kao vrijednost između 0 i 1, govori koliki postotak te svjetlosti se odbija od površine. U Sunčevom sustavu objekt koji reflektira najviše svjetlosti je Saturnov satelit Enceladus (Enkelad). Njegova površina u potpunosti je pokrivena ledom i reflektira gotovo svu sunčevu svjetlost – 99%. Od planeta  Venera reflektira 90% svjetlosti, Zemlja 30% (promjenjivo ovisno o količini oblaka), a najtamniji je Merkur koji odbija tek 11% svjetlosti.

Ljudsko oko se brzo prilagođava različitim svjetlosnim uvjetima, a lako ga je i zavarati. Kao što se vidi na poznatoj demonstraciji sa kvadratima i “sjenom”, kvadrate A i B doživljavamo kao različitih nijansi sive iako su u stvarnosti jednakih nijansi, što se može provjeriti u Photoshopu.

Polja A i B jednakih su niansi sive.

Polja A i B jednakih su niansi sive.

Mjesec obično doživljavamo kao vrlo sjajan objekt. Astronomi amateri često ga doživljavaju kao “smetalo” budući da djeluje poput svjetlosnog onečišćenja i onemogućava pogled teleskopom na tamne maglice i galaksije. No Mjesec je zapravo prilično taman jer mu je albedo tek 12%. Najtamniji objekti sunčevog sustava su neke vrste asteroida te kometi. Komete također doživljavamo kao vrlo sjajne – što i jesu kada se približe Suncu i razviju prekrasan dugačak rep. Međutim jezgra tipičnog kometa reflektira tek 3-4% svjetlosti što je tamnije od najtamnijeg asfalta! Površina im je potpuno prekrivena kamenim i organskim materijalom te prašinom.

Usporedba albeda Enceladusa, Zemlje, Mjeseca i kometa 67P/Churyumov-Gerasimenko

Usporedba albeda Enceladusa, Zemlje, Mjeseca i kometa 67P/Churyumov-Gerasimenko

Znanstvenici misije Rosetta, sonde koja je poslana do kometa 67P/Churyumov-Gerasimenko složili su vrlo zanimljivu ilustraciju za usporedbu različitih vrijednosti albeda. Komet se na ekranu jedva može uočiti! Obavezno pogledajte originalni članak. Također primjetite kako se mijenja prividni sjaj asteroida Steins ovisno o kutu pod kojim se nalazi Sunce u odnosu na sondu.

Mit o ravnoj Zemlji

Često se u razgovorima navodi kako su ljudi nekada vjerovali da je Zemlja ravna ploča. No ono što je razočaravajuće je činjenica da se u današnjim udžbenicima iz geografije spominje to vjerovanje sve do Magellanovog putovanja koje je, navodno, dokazalo da je Zemlja okrugla.

To je, jednostavno, pogrešno, ali ujedno i sramotno za autore udžbenika. Doista, postojala su vjerovanja da je Zemlja ravna ploča, no ona su prestala negdje oko 3. stoljeća pr.n.e. Mit o Zemlji kao ravnoj ploči drugdje u svijetu spominje se u kontekstu Kolumba, no u hrvatskim udžbenicima to je prebačeno čak do Magellana u 16. stoljeću!

Izvor mita najvjerojatnije je Kolumbova biografija iz 1823. godine koju je napisao Washington Irving. U njoj su događaji potpuno izmišljeni, uključujući vjerovanje o ravnoj Zemlji. U stvarnosti Kolumbo je itekako dobro znao da je Zemlja okrugla i htio je pronaći put do Azije ploveći prema zapadu. Bilo je potrebno pronaći put do Indije čime bi se olakšala trgovina koja je bila u opasnosti zbog Otomanskog carstva. Jedina nepoznanica bila je stvarna veličina planeta, pa je Kolumbio bio uvjeren da je doplovio do Indije umjesto da je otkrio nepoznat kontinent.

Kolumbo je čak i šešire imao u obliku broda

Kolumbo je čak i šešire imao u obliku broda

U trećem stoljeću pr.n.e. u antičkoj Grčkoj ne samo da se znalo da je Zemlja okrugla (npr. gledajući zemljiinu sjenu za vrijeme pomrčine Mjeseca, grčki astronomi vidjeli su da je sjena – okrugla!) već je izmjeren i njen promjer. To je izračunao Eratosten. On je znao da se u gradu Asuanu za vrijeme solsticija Sunce nalazi točno u zenitu. Koristeći običan štap (gnomon) izmjerio je visinu Sunca u Aleksandriji te je izmjerio razliku. Uz pomoć te razlike u kutevima i poznate udaljenosti od Asuana do Aleksandrije vrlo je precizno izračunao promjer Zemlje.

eratosthenes100_v-ARDFotogalerie

Eratostenu na čelu piše da je Zemlja okrugla.

Od tada na dalje apsolutno nitko u civiliziranom svijetu nije vjerovao u ravnu Zemlju – osim kineza do 17. stoljeća i otkrića teleksopa. Čak niti “zadrti crkvenjaci” nisu nikada dvojili da je Zemlja okrugla. Astronomi Ptolomej (90.-168.) i Kopernik (1473.-1543.) su okrugli oblik Zemlje uzimali kao normalnu stvar, a optužbe na račun crkve i tamnog srednjeg vijeka zapravo su plasirane od strane nekih znanstvenika u 19. stoljeću.

Portreti zviježđa sa soft filterom

Na radionici astrofotografije u Korenici isprobao sam novi dodatak za meni vrlo drage širokokutne fotografije zviježđa, tj. kako ih ja zovem “portrete zviježđa”. Digitalni fotoaparati svima su približili mogućnost jednostavne, a efektne astrofotografije, no zvijezde kao točkasti izvori svjetlosti na digitalnim senzorima pokrivaju svega nekoliko piksela. Kada se takva snimka izradi na papiru ili smanji za prikaz na ekranu, ostane nam samo manje ili više sjajna točkica koja definitivno ne odgovara doživljaju oblika zviježđa kakve smo navikli gledati golim okom.

Ipak, jedan astrofotograf iz Japana, Akira Fuji, uspio je snimiti portrete zviježđa kod kojih su sjajne zvijezde znatno veće i na njima se odlično vide različite boje zvijezda te prepoznaju klasični oblici zviježđa. Takve fotografije zanimljive su i kada na njima nema Mliječnog puta niti raznih maglica – obavezno pogledajte njegove fotografije!

Tzv. “Akira Fuji efekt” praktički je nemoguće kvalitetno simulirati u bilo kojem softveru. Iako sam Akira Fuji nikada nije otkrio tajnu svojih fotografija, radi se o tome da je tijekom snimanja ispred objektiva fotoaparata stavio “soft” filter. Takav lagano mutni filter inače se koristi za snimanje portreta, ali u ovom slučaju on će na umjetan način povećati sjajne zvijezde – točnije, raspršiti će njihovu svjetlost na susjedne piksele.

Trgovina Praxis omogućila mi je testiranje Cokin diffuser filtera. Cokin filteri su četvrtasti te se stavljaju u nosače sa navojima za određeni promjer objektiva. To je odlično rješenje za astrofotografiju iz dva razloga. Prvi je naravno taj da je dovoljno kupiti samo jedan filter i jedan nosač na koji se stavljaju različiti navoji pa se isti filter može koristiti za više objektiva. Drugi razlog je vrlo važan za astrofotografiju – nije potrebno šarafiti filtere u mraku! Držač filtera može ostati na objektivu, a filter se vrlo lako makne ili ponovo stavi. Odlično rješenje, naročito u hladnijim noćima. Cijena filtera je u trenutku pisanja teksta (kolovoz 2014.) 150kn plus 70kn za nosač filtera te 90kn za navoj.

Cokin filter sistem

Alan Dyer iz Sky & Telescope-a preporučio je Hutech filter, no po meni Cokin sistem je puno bolje rješenje. Akira Fuji je, koliko vidim, zviježđa snimao na dijapozitiv film tako da difuzne sjajne zvijezde izgledaju mekanije i prirodnije nego na digitalnim snimkama.

Evo moje fotografije Kasiopeje:

CassiopeiaTo je kombinacija pet snimaka po dvije minute ekspozicije sa filterom i isto toliko bez filtera. Oba seta su registrirana i stackirana u PixInsightu, a rezultat obrađen u Photoshopu. Fotoaparat je modificirani Nikon D5100 sa fiksnim 50mm objektivom na barndoor montaži. Filter je Diffuser 2 za koji mi se čini da možda ipak malo previše zamućuje sliku tako da sam nakon testiranja kupio Diffuser 1. Svakako bi trebalo probati zasebno kombinirati ekspozicije sa i bez filtera kao različite layere u Photoshopu i definitivno koristiti više ekspozicija.

Rezultat je više nego obećavajući. Iskreno se veselim budućim portretima zviježđa, a tko zna, možda se odlučim opet izvaditi svog dobrog starog Nikona FM2n i u njega upucati Fuji Proviu (666)   (uh, taj tekst je stariji od Akira Fujievih fotografija…)

 

Barndoor test

Za radionicu astrofotografije potrudio sam se napraviti barndoor ili scotch montažu za jednostavno praćenje do desetak minuta ekspozicije. Detaljnija objašnjenja za izradu biti će uskoro u posebnom postu, no za sada mogu reći da stvar funkcionira odlično. Izvor informacija mi je bio stari web Miljenka Kiša pa ako ste nestrpljivi pogledajte tamo.

Nakon duljeg vremena zvijezde su se smilovale i otišao sam na Sljeme isprobati montažu. Barndoor zbilja nije neka velika mudrost, no ipak je zadovoljstvo kada se napravi nešto tako jednostavno, a rezultati budu dobri.

barndoor

Gotova barndoor montaža

Nebo na Sljemenu nije nikada savršeno, no bilo je sasvim ok s obzirom da su cijeli dan na nebu visili dosadni cirusi. Mliječni put se čak slabašno nazirao. Sasvim dovoljno za testiranje montaže, ali na kraju me rezultat ugodno iznenadio:

sve-mala

Maglice u Labudu. Modificirani Nikon D5100, ISO 800, 50mm, f/5,6, 5x2min

Samo per ekspozicija sa vrlo konzervativnim postavkama: ISO 800, f/5.6, ekspozicije od dvije minute, a maglice u Labudu su nakon pažljivije obrade jako dobro vidljive. Ovo je svega deset minuta ukupne ekspozicije kroz fiksni 50mm objektiv.

Praćenje je potpuno ručno, ravnomjernim okretanjem kotača (poklopca kantice jogurta) jednom u minuti mogu se dobiti savršeno oštre zvijezde. Evo crop u 100% rezoluciji:

sve-cropDvije minute nije puno, ali za usporebu napravio sam kratku animaciju kako izgleda isti dio neba bez praćenja i nakon dvije minute ručnog šarafljenja kotača barndoora (kliknite na fotku):

barndoor-usporedba-animacija

Maglice u Labudu, 50mm objektiv, 2 min sa i bez praćenja

Dugo se bavim astronomijom i astrofotografijom, no moram priznati da nisam vidio češću upotrebu barndoora. Osim nekoliko početnih pokušaja montaže su ostale zaboravljene i neiskorištene. Šteta, jer uz par dasaka i malo šarafljenja svatko može napraviti jednostavnu montažu za povremenu astrofotografiju. Komercijalne montaže koštaju oko 400 USD/EUR što mi se čini zbilja puno, a uz malo truda i ovakva montaža se može motorizirati i napraviti još učinkovitijom.