Uranovi sateliti

Snimajući asteroide sa Petrove Gore u kolovozu, dosjetio sam se još nečemu što nisam do sada viđao na amaterskim snimkama – pokušati snimiti satelite oko Urana. Sasvim sigurno ih nije problem snimiti sa amaterskom opremom budući da je magnituda najsjajnijih satelita oko 14-15. I dosita, nakon 5 minuta ekspozicije, oko Urana sam uhvatio dva satelita, Titaniu i Oberona. U razmaku od dva sata između dvije snimke čak se vidi i njihov pomak:

Ova snimka je povećana 3x od originala, kako bise bolje vijeli sateliti. Prema podacima o sjaju drugih satelita, trebali bi biti vidljivi i Ariel i Umbriel, no očito ih je “pojeo” sjaj Urana jer su tada bili dosta bliže planetu od Titanie i Oberona.

Asteroidi sa Petrove Gore, 26.8.2011.

Sa Petrove Gore sam bio pokušao snimiti nekoliko sjajnijih asteroida u jednoj noći. Svi su tada bili negdje oko 10. magnitude. Nažalost pred kraj noći mi se malo pomaknuo fokus i zvijezde su lagano mutne, ali ipak se vidi pomak. Neki su bili toliko blizu da sam mogao snimiti dva u jednom kadru (Leto i Harmonia, Anahita i Urania).Već prije sam na svojim snimkama našao dva asteroida  (103 Hera i 118 Peitho)  Zato predlažem svima koji snimaju deep sky objekte da ponekad pregledaju svoje snimke, možda su na njima uhvatili koje malo tijelo  😉

Kliknite na slike da vidite animaciju.

 

Messier 42, maglica u Orionu

Nakon dugo vremena uspio sam složiti snimku M42 koju sam napravio prošle zime. Iako je relativno malo ekspozicija, rezultat je prilično dobar, iako malo šumovit.

Snimka je kombinaija 5x5min ekspozicija kroz LRGB filtere plus još 3x15min kroz h-alpha i 7x1min kroz RGB filtere za središnji dio. Teleskop je moj ljubimac Pentax 105 SDP i CCD kamera SBIG STL-11000. Nažalost imao sam problema sa praćenjem pa sam neke snimke morao izbaciti. Definitivno fali još h-alpha ekspozicija. Nevjerojatno puno detalja je u ovom predjelu, ali je isto tako izazov sve to obraditi i posložiti u rezultat koji neće izgledati previše nabrijano ili umjetno. Zato sam ostavio središnji dio da bude sjajan kao bi izgledao koliko toliko prirodno. Na ovoj maloj fotki za web se to ne vidi, ali na 100% cropu se primjećuju detalji:

Cijelo područje je prepuno prekrasnih detalja koje je zaista potrebno proučavati na 100% veličini. Evo još dva cropa:

 

Mamiya opet u akciji

Skoro zaboravih staviti nove star trailse ovdje na stranice! Bio sam opet upogonio dobru staru Mamiyu Super 23 (6×9 format filma) koju mi je posudio Korado..sa 100mm objektivom idealna je za star trailse. Nažalost u velikom formatu (4×5) nema dijapozitiva od 400 ASA pa je ova Mamiya najveći format na kojem se može fotkati sa Proviom 400. Ove dvije snimke nastale su na ljeto/jesen 2010., a ekspozicija je 3-4 sata. 100m Mamiya-Sekor objektiv zatvorio sam na f/8. 100mm objektiv na ovom formatu je ekvivalent 50mm objektivu na 35mm formatu filma. Šteta što nemam ništa širokokutnije za Mamiyu (postoji 75mm objektiv), ali zato budem sljedeći puta probao sa Pentaxom 6×7 i 55mm objektivom – što je ekvivalent 24mm na leica formatu!

Stay tuned 😉

California Nebula

Napokon se vraćam astrofotografiji! Od siječnja ove godine nisam ništa snimao, što zbog privatnih, što zbog zdravstvenih problema…i nakon jednog “vježbanja”  na PG, evo i konkretne snimke 🙂

Pentax 105 SDP apo refraktor
Celestron CGE
SBIG STL-11000 CCD
Ha:L:R:G:B 90:30:30:30:25 min (3h 25min total)
Petrova Gora, studeni 2010.
Obrada Deep Sky Stacker + Photoshop

Ljepše zvijezde i balans boja u obradi astrofotografija

Prilikom obrade astrofotografija fotograf uglavnom nastoji iz rezultirajuće snimke (nakon kalibracije i stackiranja) izvući maksimum detalja iz tamnih dijelova. Takvom obradom često zapostavljamo izgled zvijezda koje tada izgledaju “prekurene” odnosno njihovi središnji dijelovi su potpuno zasićeni, bez ikakvih detalja i informacija o sjaju i boji. Naravno, za prikazivanje fotografija na webu ili izložbi to i nije tako bitno kao što je kod  npr. određivanja točnog sjaja zvijezde, no moje je mišljenje da u tome gubimo jednu čar astrofotografije – šarene i dobro definirane zvijezde uvijek su estetski privlačne gledatelju. Međutim, prilikom obrade teško je održati sjajne zvijezde pod kontrolom kako ne bi izgubile informacije u svojem središtu. Umjesto kreiranja maske kojom će se zaštititi centri sjajnih zvijezda od gubitka informacije moj prijedlog je da se korekcije naprave kasnije, nakon “deep sky” obrade.

Prvo je potrebno postići odgovarajući balans boja na fotografiji. Mnogi programi to pokušavaju napraviti automatski sa više ili manje uspjeha, ali ako ste dobro kalibrirali snimke (korekcije sa dark i flat frameovima) pozadina neba bi vam trebala biti neutralno crna ili siva. Pozadina NE SMIJE IMATI RGB VRIJEDNOST 0/0/0 !! Tako ćete izgubiti dragocjene informacije u tamnom dijelu snimke što je sve samo ne poželjno! Često je teško odrediti koji dio fotografije bi trebao biti “crni”. Pokušajte to napraviti u Photoshopu tako da odaberete opciju image -> adjustments -> threshold. Pomicanjem strelice sa lijeve strane na desno slika će postepeno sa potpuno bijele boje dobivati crne fleke gdje je pozadina najtamnija. Od trenutka kada vidite prve “crne” detalje pomaknite strelicu za još 10-20 piksela u lijevo kako ne bi došlo do gubitka informacije prilikom daljnje obrade. Na tu vrijednost potrebno je postaviti lijevi kraj levelsa svakog od RGB kanala (image -> adjustments -> levels).

DC_01_tresh

Obratite pažnju gdje se nalaze ti najtamniji dijelovi i na njih postavite “eyedropper tool” točku koja će vam u desnoj kućici “info” dati podatke o vrijednosti tog polja. Veličina uzorka (“sample size”) treba biti barem 5×5 piksela. U mojem primjeru stavio sam tri kontrolne točke – RGB vrijednost se vidi u kućici “info” na desnoj strani.

DC_02

RGB vrijednost tih najtamnijih dijelova potrebno je postaviti da bude približno jednakih vrijednosti. Ovisno o fotografiji, ta vrijednost će biti između 20 i 50. Ja sam u ovom primjeru to napravio vrlo uspješno, no često to neće biti tako. Zato je potrebno imati više kontrolnih (“sample”) točaka i iz njih pokušati zaključiti koja vrijednost je odgovarajuća.

Pogledajte sada na desnoj strani histogram – iako je crna točka namještena na neutralnu boju evidentno je da je pozadina precrvena. To se vidi po tome što je crveni histogram “deblji” od zelenog i plavog. U situaciji kada imate crvene maglice (poput maglice Sjeverna Amerika) to je možda moguće tolerirati, ali ovdje gdje se nalaze samo zvijezde želimo dobiti neutralni balans boja. Pomoću opcije image -> adjustments -> curves pod “options” odabrati opciju koja će izjednačiti vrijednosti histograma. U mom slučaju to je bio odabir “Enhance per Channel Contrast” kao što se vidi na slici. Dobro pazite da “clipping” crnog dijela ne bi pojeo detalje koje ste u prethodnom dijelu pažljivo namjestili!

DC_03_levels

Nakon toga treba krenuti na dodatno namještanje boja. Ova metoda dobro će doći svima kojima je pozadina neba “šumovita”. Ako je puno šuma probajte ovaj korak napraviti prvi! Duplicirajte layer (layer -> duplicate layer) i nakon toga dabirom opcije filter -> noise -> dust&scratches treba pokušati eliminirati šum pozadine i tamnije zvijezde. Pokušajte sa vrijednostima radiusa od 2 ili 3 piksela. Međutim, rezultirajuće zvijezde su nekako nepravilne. “Zaokružite” ih upotrebom filtera “gaussian blur” manje vrijednosti (1-2 piksela). Sada duplicirajte taj layer i na njemu još jednom napravite isti gaussian blur – taj layer će se kasnije koristiti za povećanje saturacije boja.

Isti taj najgornji layer selektirajte (edit -> select all) i kopirajte (edit ->copy). Kliknite na “oko” koje se nalazi lijevo od tog layera tako da ne bude vidljiv – koristiti ćete ga kasnije. Klinite na srednji layer i odaberite layer -> layer mask -> reveal all. Desno od tog layera će se pojaviti bijela kućica koja predstavlja masku layera. Tu masku ćemo koristiti kako bi “popunili” sredine sjajnih zvijezda u kojima na početku nije bilo informacija sa bojom koju smo dobili “zamućivanjem” drugog (sada središnjeg) layera. Držite tipku “alt” i kliknite na bijelu masku tog layera i zatim naredite edit -> paste (iliti kombinaciju tipki ctrl+V za napredne 😉 ).

Oprostiti ćete mi ako ovaj opis djeluje zamorno, ali bitno je da shvatite o čemu se radi. Princip je zapravo vrlo jednostavan i jednom kada ga shvatite koristiti ćete ga redovno! Slična metoda je opisana u elektronskoj knjizi Jerrya Lodrigussa, no on ju koristi u nekim drugim slučajevima. Korištenje maske je vrlo moćan alat za astrofotografe, pa i obične fotografe u mnogim situacijama.

Sada ćete vidjeti crno bijelu mutnu sliku – točnije, gornji mutni layer koji ste kopirali u prethodnom koraku. Maska djeluje na način da BIJELI dijelovi PROPUŠTAJU obradu i efekte na layer na kojem se maska nalazi, a CRNI ih BLOKIRAJU. Ja sam namjestio “curves” tako da pozadina neba bude potpuno crna (lijevu točku na krivulji sam povukao malo udesno – vidi sliku), a tek najsjajnije zvijezde su potpuno bijele. Maska je mutna (gaussian blur se može napraviti i kasnije na samoj maski, u ovom primjeru je to napravljeno unaprijed) kako se na rezultatu ne bi vidio oštri prijelaz između obrađenog i neobrađenog dijela snimke, ali i da se lakše može manipulirati obradom (curves) maske.

DC_04_mask

Kliknite natrag na središnji layer (pazite da gornji layer bude isključen, tj. da mu se ne vidi “oko”!) i primjetite razliku – sredine sjajnih zvijezda koje su do sada bile “spaljene”, tj. potpuno bijele bez detalja poprimile su boju od središnjeg zamućenog layera! Klikom na “oko” središnjeg layera vidjeti ćete razliku. Ukoliko vam se efekt čini prejak, namjestite “opacity” srednjeg layera na manju vrijednost. Ja sam u ovom slučaju stavio opacity na 50%. Efekt je moguće pojačati različitim vriejdnostima gaussian blura i obradom maske. Efekt možda djeluje suptilno, ali meni je dovoljno da su rubovi zvijeda bar malo manje oštri. Izgledaju puno ljepše kada se gledaju na 100% veličini slike na ekranu ili kada se približite uvećanoj razvijenoj fotografiji na fotopapiru.

Za kraj uključite gornji layer i namjestite mu blending na saturation. Zatim opcijom image -> adjustments -> saturation povećajte zasićenost boja (+30 je obično dovoljno). Bitno je da taj layer također bude “mutan” (gaussian blur) kako se ne bi znatnije pojačavala saturacija pozadine neba i šuma koji se tamo nalazi. Naravno, i u ovom layeru možete koristiti masku i pojačati zasićenost boja samo sjajnim zvijezdama!

Dolje je moj rezultat na snimki Double Clustera. Pozadina neba je neutralna, zvijezde definirane, saturirane, ugodnih rubova bez oštrih prijelaza. S lijeve strane je cijela, umanjena fotografija (malo croppana u odnosu na original), a desno je detalj jednog od skupova u originalnoj (100%) veličini.

DC_usporedba

Ukoliko imate pitanja ili prijedloga, slobodno ostavite komentar!