Napokon se vraćam astrofotografiji! Od siječnja ove godine nisam ništa snimao, što zbog privatnih, što zbog zdravstvenih problema…i nakon jednog “vježbanja” na PG, evo i konkretne snimke 🙂
Pentax 105 SDP apo refraktor
Celestron CGE
SBIG STL-11000 CCD
Ha:L:R:G:B 90:30:30:30:25 min (3h 25min total)
Petrova Gora, studeni 2010.
Obrada Deep Sky Stacker + Photoshop
Ovu maglicu koja se nalazi blizu zvijezde Sadr (gamma Labuda) sam snimao tijekom tri noći sa Petrove Gore. To je kombinacija 10×15 min ekspozicije kroz h-alpha filter, 9x10min luminance i po 5x10min za RGB filtere. Kamera je SBIG STL-11000 CCD kamera, a teleskop Pentax 105 SDP. Sa ukupno 6.5 sati ekspozicije ovo je definitivno moja najdetaljnija fotografija do sada!
Pentax 105 SDP je apokromatski refraktor žarišne duljine 670mm i promjera 105mm. Sastoji se od 4 elementa u dvije grupe – verzija Petzval dizajna. U prednjoj grupi jedan element je od SD, a u zadnjoj od ED stakla. Ova kombinacija osigurava sliku bez kromatske aberacije i potpuno ravno vidno polje sa oštrim zvijezdama sve do ruba. Ovim refraktorom moguće je bez problema snimati astrofotografije na 6×7 srednjem formatu filma!
Pentax 105 SDP sam nabavio prvenstveno zbog astrofotografije. Za vizualna promatranja postoje i jeftinija rješenja, no ako je cilj astrofotografija, takvim teleskopima se moraju dodavati skupi field-flatteneri, pa ako financije dopuštaju, mislim da je bolje u startu nabaviti teleskop koji je predviđen za astrofotografiju.
Vizualno, 105 SDP je prekrasan. Izgleda masivno, što i jest sa svojih 6 kg. Nažalost, sjenilo je fiksno i nije ga moguće niti odšarafiti. Fokuser je na prvi pogled “obični” rack & pinion, ali vrlo solidan i vidi se da je napravljen da podnese velike terete. Volio bih da je precizniji ili da ima mogućnost finijeg pomaka, no nisam imao problema s postizanjem fokusa niti vizualno niti fotografski. Za vrijeme fotografiranja niti jednom se nije pomaknuo (izgubio fokus) nakon fiksiranja šarafom koji se nalazi sa gornje strane.
Negdje sam pročiato da Pentax kod svojih teleskopa garantira da zvijezda fokusira unutar 5 mikrometara. To zahtjeva precizno fokusiranje pa sam u tu svrhu nabavio Stiletto fokuser. Nakon pregledavanja fotografija snimljenih mojim friško modificiranim Canonom 20D, uočio sam grešku! Da, zvijezde su bile vrlo sitne i oštre, ali – dvostruke! Sve zvijezde su sa desne strane imale nešto tamniju refleksiju. Nakon prvotnog očajavanja da s teleskopom nešto nije u redu, ispostavilo se suprotno – na Canonu je zamjenski filter ispred CCDa bio postavljen naopačke! Teleskop je zapravo toliko oštar da je greška bila lako uočljiva.
Gore je usporedba snimke istog objekta (Flame Nebula) Pentaxom 105 SDP (lijevo) i 10″ newtonianom (desno, snimio Matija Pozojević; kliknite na sličicu za veću verziju). Kao prvo, usporedba nije fer ni objektivna ni prema jednom niti drugom teleskopu. Završne obrade su drukčije, a snimka sa C10 je smanjena da odgovara onoj na P105 budući da C10 ima žarišnu duljinu od 1200mm naspram Pentaxovih 670mm (slika sa Pentaxa je crop 100% veličine). Ipak, stavio sam u kao usporedbu količine detalja koji se mogu snimiti, a Pentax ovdje jako dobro konkurira puno većem promjeru, upravo zbog već navedenog preciznog fokusa. Na snimci napravljenoj Pentaxom također možete vidjeti “dvostruke zvijezde”, tj. refleksije uzrokovane pogrešnim postavljanjem filtera na Canonu.
Snimajući digitalnim SLR-om, na rubovima vidnog polja nema apsolutno nikakve degradacije u kvaliteti. Zvijezde na rubovima su jednako oštre kao u sredini. Do sada sam probao samo dva puta fotografirati na 6×7 format. Vinjeritanje na kutevima je izraženo, što je bilo za očekivati, ali i ovdje su zvijezde dovoljno oštre da se ne vidi značajna degradacija slike.
Dolje: maglice Flame i Horsehead. Pentax 105 SDP, modificirani Canon 20D, Astronomik CLS filter 4×8 min ekspozicija @ ISO 800.
Promatranje kroz Pentaxa je fantastično iskustvo. Iako se radi o samo 4″ promjera, detalji koje može izvući su nevjerojatni, a kontrast nenadmašan. Gledajući Mjesec sa binoviewerom, osjećaj je kao da se nalazite u orbiti. Sjene su potpuno crne. Kada sam gledao planete, Mars i Jupiter, atmosfera je nažalost bila vrlo turbulentna čak i za 4″ teleskop, no na trenutke se moglo razabrati poprilično detalja. Sasvim dovoljno za detaljnije proučavanje, iako efekt nije toliko impresivan kao kod Mjeseca. Uran i Neptun se bez problema vide kao diskovi izraženih boja.
Dolje: Pripreme za promatranje kroz Pentax 105 SDP na astronomskom kampu Letenka 2007. Foto Nedeljko Marković.
Deep sky objekti također izgledaju odlično. Pentax ima vrlo kvalitetne premaze na lećama, a kontrast omogućava pogled i na najtamnije objekte. Sa Petrove Gore sam bez problema uočio G1, kuglasti skup galaksije M31, magnitude 13.7. A pogled na M31 kroz 35mm Panoptic (19x, 2.5 stupnja vidno polje) je po prvi puta bio bolji nego u bilo kojem dalekozoru! North America Nebula se lako vidjela bez filtera. Fascinantno je kako se mogu promatrati objekti na malom povećanju, a onda npr. staviti 5x Powermate za detalje na planetima.
Pentax 105 SDP je odličan vizualni i fotografski instrument. Ako tražite vizualni APO refraktor, postoje jeftiniji teleskopi koji će vas jednako dobro služiti, ali kada se u jednadžbu uvrsti astrofotografija – tu mu nema premca.
Dolje: Pentax 105 SDP na HEQ-5 montaži; astronomski kamp Letenka 2007.
Nakon dugo vremena odlučio sam se na malo promatranja ispred zgrade. A nakon još više vremena sam odlučio napisati izvještaj 😉
Nebo je bilo relativno OK, a mamili su me Mjesec i Mars kojeg zapravo nisam pošteno niti promatrao za ove opozicije. Stellarium je rekao da će se vidjeti Syrtis Major, što znači da bi definitivno nešto trebao vidjeti, bez obzira na uvjete. Promatrao sam sa Pentaxom 105 SDP. Mars nije laka meta, a ovu noć mu je veličina bila 13.7″, što mi se čini kao dobar test za 4″ APO.
Prvi pogled kroz okular je potvrdio moju pretpostavku da je atmosfera relativno turbuletna, no niti teleskop se još nije bio aklimatizirao. Za početak sam se zadovoljio sa činjenicom da na povećanju od 67x (10mm Pentax XW) vidim tamnu mrlju koja predstavlja Sytris Major. Odmah sam okrenuo na Mjesec – naš pratilac je uvijek zanimljiv. I stvarno, bez obzira koliko ga puta gledao, svaki put će se naći nešto novo i zanimljivo. Ovaj puta je iza terminatora virio osvijetljeni rub jednog kratera – kao optička iluzija u pustinji 🙂
Vrativši se na Mars, turbulencije su se smanjile i već sam ga gledao na povećanju od cca 96x (14mm Pentax XL + 2x barlow). Syrtis Major se jasno vidio kao trokut, a također i tamniji dijelovi koji vode do njega. Baš tada je došla susjeda i oduševila se time da će moći vidjeti Mars. Nije se oduševila njegovom veličinom, pa sam u barlow ubacio 6mm ortho (223x). Naravno da se detalji baš i nisu vidjeli, ali je zato disk bio fini veliki 🙂 Pokazao sam joj i Mjesec, nakon čega je otišla oduševljena 🙂 Ja sam se ipak vratio na Mars, ali ovaj puta sa orthom bez barlowa. Sada je prizor već bio ljepši! Fino su se vidjeli tamni dijelovi i oblik Syrtis Majora, a prema suprotom polu od dotičnoga vidio sam jedan sjajniji okrugli dio – isprva sam pomislio da je polarna kapa, no ona ne može biti tako velika, a i nije se činila dosta svijetla. Onda sam skužio – Hellas! Na trenutke se baš fino vidio luk koji graniči sa tamnim dijelom gdje počinje Syrtis Major.
Budući da su počeli dolaziti tanki oblaci, nisam stigao pogledati na još malo većem povećanju, 10mm + barlow (134x), pa sam spremio aparaturu. Naravno, čim sam sklopio stativ i pogledao gore, nebo je bilo prekrasno vedro i bistro 🙂 Svejedno, zadovoljan sam da sam kvalitetno “odradio” svoje prvo ovogodišnje promatranje 🙂
U fotoradnji gdje obično kupujem filmove naletio sam na novu emulziju koju je nedavno Fuji lansirao na tržište. Radi se o zamjeni za postojeću Proviu 400F – novi naziv je Provia 400X. Provia je fantastičan film sitnog zrna, a nova verzija ima još manje zrno! Idealno za fotografiju. Na Petrovoj Gori sam ju isprobao na kometu Holmes i M42. Čini se da ima sličnu spektralnu osjetljivost kao i stara emulzija, što znači da je sasvim solidna u crvenom dijelu spektra (doduše ne kao E200, o čemu sam već pisao) i odlična u plavom. M42 sam snimio kroz Pentax 105 SDP refraktor. Rezultat je kombinacija tri različite ekspozicije od 1, 6 i 40 minuta, kako bi dobio detalje u centralnom, najsjajnijem dijelu maglice. Slika koju gledate je croppana – vidno polje je na srednjem formatu (Pentax 6×7) stvarno ogromno, sa M42 u sredini slike doseže čak do Horsehead maglice! Ako dobro pogledate, vidjeti ćete da gotovo po cijeloj slici ima magluštine. Definitivno ću još koji puta pofotkati ovo područje, i to sa E200 za usporedbu.
Skoro sam zaboravio staviti svoju posljednju fotku komete 😉 Snimljeno sa Petrove Gore kroz Pentax 105 SDP APO refraktor, ekspozicija 30 sekundi, ISO 800. Komet je već stvarno ogroman, prividno na nebu veći od Mjeseca, a u stvarnosti veći čak i od Sunca! Naravno, jezgra je malena, ali omotač plina i prašine je enormno narastao.
Imam par širokokutnih fotografija snimljenih na dijapozitiv, nadam se da ću i to uskoro staviti na web. U međuvremenu, ako je vedro, obavezno pogledajte komet!