Tri dana nakon bolida koji je izgorio iznad Čeljabinska u Rusiji najčešća pitanja koja se postavljaju je na koji način se Zemlja može zaštititi od opasnog svemirskog kamenja i kako to da ovaj objekt nije na vrijeme uočen. Uz standardnu dozu spekulacija o teorijama zavjere došlo je čak do toga da se neki pitaju “što ti astronomi uopće rade” – dobivaju se silni novci za teleskope i svemirski program, a bolid je došao sasvim nenadano.

Kao što sam objasnio na forum.hr, ovaj bolid je došao iz smjera Sunca. Objekti veličine 10-20 metara su iznimno tamni. Mogu se otkriti tek kada su već blizu Zemlji, poput onoga koji je izgorio nad Sudanom 2008. godine. Znatno manji od ruskog (2-5m), otkriven je tek jedan dan prije udara koji se srećom desio iznad nenaseljenog područja. Ovakve pojave nisu uopće toliko rijetke kako se misli – objekt poput ruskog bolida dešava se u prosjeku jednom svakih sto godina. Površina Zemlje je 70% prekrivena oceanima, a ljudska pisana povijest stara svega par tisuća godina, pa nije čudno što su mnogi takvi događaji ostali nezapaženi ili nezabilježeni. Prve stanice koje detektiraju infrazvukove u zemljinoj atmosferi napravljene su relativno nedavno, za drugog svjetskog rata i tek od tada imamo globalnu mrežu za detekciju većih bolida bez da ih direktno snimimo

Sa Zemlje je nemoguće otkriti objekt koji dolazi iz smjera Sunca. Naša atmosfera raspršuje dio sunčeve svjetlosti pa se za astronomska promatranja mora pričekati dok Sunce zađe barem 18 stupnjeva ispod horizonta. Tek tada nebo postaje dovoljno tamno:

Iz iskustva znam da za najbolje astrofotografije (odnosno najtamnije objekte) treba još malo pričekati. Osim toga, nikada se ne snimaju objekti koji su direktno na horizontu. U tom smjeru instrumenti bi gledali kroz vrlo debeli sloj atmosfere koji je podložan turbulenciji i atmosferskoj ekstinkciji (slabljenje sjaja zbog apsorpcije atmosfere) pa se ne isplati snimati niže od 20 stupnjeva iznad horizonta. Sve zajedno, to znači da se objekti ne mogu uopće tražiti u krugu od minimalno 90° centiranom na Sunce! Za usporedbu, širokokutni fotografski objektiv od 24mm žarišne duljine (ili ekvivalentno) ima vidno polje od 84° po dijagonali. Možda vaš fotoaparat ima takvu ekvivalentu žarišnu duljinu – probajte okinuti jednu fotografiju i vidjeti koliko je to veliko područje!

Mnogi asteroidi kojima putanja siječe zemljinu većinu vremena provode u blizini Sunca. Jedino moguće rješenje je postavljanje svemirskih teleskopa u orbitu između Merkura i Venere kako bi mogli snimati u smjeru Zemlje bez ometanja sunčeve svjetlosti.

Iako je imperativ na vrijeme pronaći asteroide koji su potencijalno opasni za Zemlju, na svijetu je tek šačica opservatorija koji se bave isključivo time. Svi su na teritoriju SAD-a osim zvjezdarnice La Sagra u Španjolskoj na kojoj su radili članovi astronomskog društva Beskraj, Stefan i Aleksandar Cikota.

Do 2005. u tom malobrojnom društvu je bila i zvjezdarnica Višnjan. Do kraja 2001. godine iz zvjezdarnice je otkriveno 1400 novih asteroida, više nego što ih je do tada uopće bilo numerirano (što znači da im je bila poznata orbita). Od 2005. više uopće nema otkrića iz Višnjana – oprema je zastarjela, svjetlosno onečišćenje je uništilo tamno nebo, država ne financira modernizaciju zvjezdarnice i sad je već odavno “prošao voz”! A Višnjan je još uvijek među prvih 20 u svijetu po broju otkrivenih asteroida.

Što je više zvjezdarnica po svijetu to je veća šansa da se ranije otkrije neki potencijalno opasni asteroid. To je dužnost cijelog čovječanstva, a ne samo NASA-e ili Rusije jer asteroidi ne biraju mjesto udara po naciji i političkoj podobnosti. Sljedeći puta će možda doletjeti stijena od 100 metara posred Indije gdje živi više od milijardu ljudi – još ako uništi neku elektranu, baš me zanima kako će se riješiti problem izbjeglica…

U Hrvatskoj je već odano evidentno da su astronomija i znanost općenito zadnja rupa na svirali. Crkvu muči što dio populacije masturbira, a javnost zabavljaju nogometaši i skijaši koji si trgaju koljena za svojih 5 minuta slave. Nemam ništa protiv sporta, no da je bilo sluha za unapređivanje zvjezdarnice Višnjan Hrvatska je sada mogla biti pri vrhu ovog popisa, a možda se i ova stijena mogla otkriti baš iz Višnjana ili neke druge svjetske zvjezdarnice od strane mladih hrvatskih astronoma koji su svoj zanat ispekli u Istri. Tada bi moćni Putin morao sjašiti sa konja, spustiti se na koljena i našoj maloj državici reći “hvala na upozorenju”. Ali ne, kod nas se sada na jedinu lokaciju koja se redovno koristi za amaterska astronomska promatranja (jer profesionalnih nema, Višnjan je sada edukacijski centar, a sa opservatorija na Hvaru se promatra Sunce), Petrovu Goru, postavljaju najprimitivnije moguće rasvjetne kugle koje ne daju spavati divljim svinjama i lisicama. Umjesto da se zaštiti tamno noćno nebo za promociju astronomije, mi smo ostavljeni na milost lokalnog tehničara da možemo i dalje raditi astrofotografije za inspiraciju drugima. Srećom taj je čovjek dobra duša i nedavno je po najvećem snijegu išao gasiti lampe da tri freaka mogu na -10 snimati maglice udaljene par tisuća svjetlosnih godina…

Novo postavljene neekološke kugle na platou spomenika na Petrovoj Gori.

A onda, kada nešto iznenada zvekne iz svemira ljudi se čude “kako i zašto i što rade ti astronomi”. Molimo i žicamo za malo mraka, za ljudsko pravo na pogled u naše životno stanište – svemir, eto što radimo…

Na današnji dan poznato je 9700 objekata koji se povremeno približavaju Zemlji. Od toga ih je 1380 potencijalno opasnih za naš planet. Godine 1995. kada je zvjezdarnica Višnjan počela sa radom bilo ih je zabilježeno 370 od kojih 175 opasnih. Krhki smo poput onih prozora koji su se porazbijali kad je do njih stigao udarni val raspada bolida.

Recommended Posts

No comment yet, add your voice below!


Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.