Barnardove tamne maglice

Tamne maglice su definitivno drukčiji objekti od onih “standardnih” maglica koje obično promatramo, a koje fasciniraju svojim bojama na astrofotografijama. To su guste nakupine međuzvjezdane prašine zbog kojih ne možemo vidjeti zvijezde ili maglice koje se nalaze iza njih. Vizualno izgledaju kao “rupe u svemiru” – zapravo, nekad se čak mislilo da su te rupe nastale jer je od tamo nestao materijal od kojeg su se formirali skupovi zvijezda, kao na primjeru skupa NGC 6520 i B 86. To naravno nije doslovno tako, ali neke od tih tamnih maglica će svakako stvoriti nove zvijezde.

Tamne maglice je najbolje promatrati ljeti, kada je povoljan pogled na zvijezdama prepunom Mliječnom putu. Najpopularniji katalog tamnih maglica je Barnardov, pa svakako pogledajte listu najboljih Barnardovih maglica. Mnoge od njih su dovoljno velike da se mogu vidjeti golim okom, ali samo na tamnom nebu. Jedan od pokazatelja kvalitete neba je Dark Horse Nebula i njen stražnji dio, Pipe Nebula. U blizini je popularni objekt za astrofotografiju, Snake Nebula. Coalsack je također lako uočljiva, ali nažalost nalazi se na južnom nebu. Puno Barnardovih tamnih maglica, iako ne toliko očitih kao ove već navedene, se nalaze u blizini otvorenog skupa M11. Još jedna maglica koja se često fotografira je B 168 na čijem kraju se nalazi svijetla i kompleksna Cocoon Nebula.

Manje tamne maglice se nalaze posvuda, često baš u sklopu svijetlih maglica – kao npr. B 33 ili Horsehead Nebula, B 88 (tamna područja unutar M8) i B 85 koji stvara karakterističan oblik Trifid Nebule (M20). Maglicu B 92 možete lako uočiti na fotografijama – pogledajte moju snimku Mliječnog puta; B 92 je mala, izrazito tamna crna maglica u sredini lijevo, na sjevernom rubu M24.

Za ležerno promatranje ovih manje popularnih maglica preporučam tamno nebo, dalekozor i dobru kartu s kojom ćete moći identificirati o kojim maglicama se radi. Vjerujem da će biti zanimljivo gledati ljetni Mliječni put na nov način.

Arp atlas neobičnih galaksija

Možda ste već čuli za Arpov atlas neobičnih galaksija (Arp’s Atlas of Peculiar Galaxies). Halton Arp je 1966. dovršio atlas galaksija neobičnih oblika za pročavanje evolucije galaksija. Atlas je česta meta amatera astronoma koji žele gledati egzotičnije objekte. Iako su Arp galaksije uglavnom male i blijede (i daleke), neke, poput M51, M101, M77 i M32, moguće je vidjeti kroz teleskope malih apertura. Druge, pak, imaju toliko deformirane oblike da se jedva mogu raspoznati kao galaksije (Arp 141-144). Ima tu i poznatih parova kao što su Miševi (Arp 242) i Antene (Arp 244, nije ih bilo teško vidjeti sa Petrove Gore kroz Pentaxa 105 SDP), te skupina galaksija poput Stephanovog kvinteta. Tražeći malo po netu, naletio sam na zanimljive stranice posvećene ovim neobičnim galaksijama. Mnogi amateri su ih uspjeli fotografirati sa relativno skromnom opremom. Tako nešto je napravio Dick Miller, koji je uspio snimiti cijeli katalog. Kod svake fotografije se nalazi i kratko objašnjenje. Sličan projekt imaju i dvojica francuza, Alain Amsaleg i Christian Dupriez. Dennis Webb je na svojim web stranicama skupio puno informacija o raznim Arp galaksijama. Tu je, osim Hubbleovih fotografija, moguće vidjeti spektakularne amaterske fotografije poznatih astrofotografa Roberta Gendlera, Russela Cromana i drugih.

Nadam se da sam vas barem malo zainteresirao da pokušate pronaći neki od ovih neobičnih oblika galaksija. Svakako su osvježenje nakon uvijek istih okruglih mutnih mrljica kako izgledaju “obične” galaksije.

Usporedba skenera: V700 vs Imacon

Ako se astrofotografije snimaju na film, dijapozitive obavezno treba skenirati kako bi se fotografije mogle naknadno digitalno obraditi. Obični fotostudiji koji imaju 1h laboratorije nisu baš najbolji izbor za skeniranje astrofotografija. Skenovi moraju biti kvalitetni kako bi se izvuklo što više informacija. To znači da moraju postojati detalji u najtamnijim dijelovima filma, a najsvjetliji ne smiju biti “pregoreni”. Ovdje je usporedba skenera Epson V700 kojeg sam kupio zbog mogućnosti skeniranja srednjeformatnih filmova, te Imacon skenera iz fotostudija Labart, koji je specijaliziran i skup stroj samo za skeniranje filmova. Odmah se vidi da je Imacon puno detaljniji i oštriji – čak možda i preoštar, pa film izgleda vrlo zrnato. Dodavanjem unsharp maska u Photoshopu, sa V700 skena mogu se izvući dodatni detalji. Skenovi su sirovi, bez obrade, pa ne treba obraćati pažnju na razlike u bojama – to se tako i onako sređuje u kasnijoj obradi.

scan-usporedba_web1

Epson V700 je odličan izbor ako često snimate na film srednjeg formata, bez obzira da li je to astronomska ili obična fotografija. Ako snimate na 35mm (Leica) format, možda je bolji izbor uzeti ispravan rabljeni film skener (dakle, samo za skeniranje filmova) ili pronaći fotostudio koji će moći napraviti kvalitetne skenove (preporučam Labart). Za astrofotografije ne savjetujem nabavku jeftinijih flatbed skenera jer ne mogu izvući sve detalje sa filma.

Epson u ponudi ima i model V750 sa antirefleksivnim premazima na staklu, pa ako financije dozvoljavaju, svakako ga nabavite jer V700 ponekad pokaže refleksije oko sjajnih zvijezda koje nakon obrade još više dođu do izražaja.

Koji film odabrati?

Ovo je vjerojatno jedno od prvih pitanja početnika astrofotografa koji još žele snimati klasičnim fotoaparatom. Odabir filma ne ovisi o tome želite li snimati kroz teleskop ili širokokutno. Doduše, u ovo “digitalno doba” izbor filmova je vrlo ograničen. Kada sam tek počinjao sa astronomijom i astrofotografijom, najcjenjeniji filmovi su bili negativi Fuji Super G i crno-bijeli hipersenzitizirani Kodak Tech-Pan. Nažalost, više se ne proizvode, hyperiranje nije jednostavno napraviti u kućnoj radinosti, a već hyperirani filmovi su skupi i moraju se relativno brzo potrošiti inače se gubi osjetljivost.

Trenutno najbolji filmovi za astrofotografiju su dijapozitivi Kodak E200 i Fuji Provia/Sensia 400 (Provia je “profesionalna” verzija Sensie – nisam stručnjak da bi primjetio razlike, pa preporučam jeftiniju Sensiu).

Kodak E200 ima odličnu osjetljivost u crvenom dijelu spektra u kojem zrače h-alpha maglice (656 nm). Nije ga problem pushirati (duljim razvijanjem povećati osjetljivost) iako ne bi preporučio push veći od jedne blende jer je film i onako dosta kontrastan, a jačim pushiranjem se kontrast dodatno povećava. Ja sam ga uspješno koristio i bez pushiranja. E200 se može koristiti u “Tech-Pan stilu” – budući da je jako osjetljiv na crveno, ispred objektiva se može staviti h-alpha filter da bi se uhvatile maglice te nakon skeniranja izvući crvenu komponentu i prebaciti u crno-bijelo.

Fuji Provia/Sensia 400 je odličan film finog zrna, ali nešto slabije osjetljiv u h-alpha području od E200. Ja ga koristim kod piggyback fotografija kako bi dobio prirodnije boje jer E200 ipak malo previše vuče na crveno. Idealno bi bilo kombinirati snimke sa Proviom za balans boja i E200 kao luminance ili crveni kanal da se naglase h-alpha maglice.

Negativi nisu dobri za astrofotografiju jer gotovo da nisu osjetljivi na crveni dio spektra. H-alpha maglice kao North America Nebula će izgledati sive! Otprilike slično kao kada fotografirate nemodificiranim digitalnim fotoaparatom – možda čak i lošije. Negative preporučam samo prilikom fotografiranja meteora. Visokoosjetljivi negativi (1600 ASA) u kombinaciji sa ribljim okom (“fish-eye”) ili širokokutnim objektivima mogu dati zanimljive rezultate. Zadnji negativ koji je bio relativno dobar u crvenom području je Konica Centuria.

Još informacija: