Još jedan maraton je za nama, ali ovaj je bio manje astronomski, a više turistički i gastronomski. ADI ekipa je stigla u petak navečer (Mirko, Lidija, Marko, Ana i Luka), dok sam ja več obišao pol Istre – krenuo sam rano ujutro da stignem fotkati sa svojom drvenom igračkom 😉 Nebo je stalno bilo oblačno tako da niti za fotografiranje Istre nisu bili dobri uvjeti. Ipak, Istra je lijepa čak i kad vrijeme nije – bio je gušt ponovo posjetiti Hum, Roč, Buzet, Buje..a Rovinj je po noći stvarno prekrasan!
O da, posjetio sam i Oprtalj – prekrasno mjesto sjeverno od Motovuna na brdašcu visine cca 400m. Pogled na dolinu i Motovun je stvarno impresivan, ali vremenske prilike nisu dozvoljavale spektakularne fotografije 🙂 U mjestu ima odlična “zalogajnica”, nazvana Loggia, gdje sam se guštao uz porciju finog sira i predobre malvazije. Na povratku sam svratio u tavernu Ponte Porton u dolini – porcija domaćih pljukanaca sa šparogama i pršutom je bila highlight gastronomske ponude tog vikenda, ali mi je ostavila popriličnu rupetinu u novčaniku!
U petak navečer smo čak i vidjeli neke zvijezde – dovoljno da se odlučimo posjetiti Tičan (da, sa tvrdim “Č”!) do kojega sada vodi asfaltirana cesta. Ja sam pokušao (još) jednu noćnu fotku sa dugačkom ekspozicijom, ali je previše puhalo da bi se tamo dulje zadržali tako da smo se pokupili na spavanje.
U subotu ujutro je bilo najavljeno promatranje ptica na ušću Mirne, no mene to nije previše zanimalo nego sam išao fotografirati Buje i Grožnjan. Grožnjan mi je jedno od najljepših mjesta u Istri – očito nisam jedini tog mišljenja jer je sve vrvilo fotografima! Srećom fotkanje sa mojom drvenjačom je vrlo spori proces pa sam na 4 fotke potrošio sat i pol tako da su zujači sa digitalcima 🙂 već odavno digli sidro.
Umjesto tradicionalnog ručka u Tinjanu u konobi Điđi gdje su nam se prošlih godina zamjerili, išli smo u konobu Milena u Bačvi – ja sam testirao njoke sa divljači i dobio finu porciju bogatu mesom (za razliku od Điđija koji da dva komadića, a ostale čuva za prave turiste, talijane), a i ostali specijaliteti su se činili vrhunski – kao i njihova medica kojom su nas častili za kraj! Svakako ćemo se tamo vratiti i sljedeće godine!
Subota navečer je postajala sve tmurnija i na kraju je pala kiša sa jakim vjetrom. Svi koji su došli na maraton okupili su se u restoranu Burgonji u Višnjanu (osim nekih koji su se čudili kako na Tičanu nema nikoga, a nisu se sjetili pogledati u “bazu” 🙂 ) . Korado je održao zanimljivo predavanje o Tunguski i meteoritima u vijećnici ispod zvjezdarnice. Mi zagrepčanci (ekipa sa zvjezdarnice i ADIjevci) smo nakon toga napravili mini tulum u dormitoriju jer nije bilo nikakve šanse za razvedravanjem.
U nedjelju smo naravno pogledali unutrašnjost zvjezdarnice u Tičanu i s nestrpljenjem očekujemo sljedeći maraton kada bi teleskop mogao i proraditi! ADIjevci su se odlučili za ručak u Burgonji, a ja sam se ipak vratio do Huma na fine domaće istarske kobasice sa zeljem i predobru Humsku bisku.
Sve u svemu, događaj mršav astronomijom, ali uvijek je zadovoljstvo posjetiti Istru van sezone. Nadam se samo da maraton neće biti odgođen za ljeto već za sljedeću godinu jer ne vidim previše smisla u maratoniranju ako se ne održava na odgovarajući datum.
Evo napokon video snimka pomrčine iz Novosibirska! Snimljeno je par kadrova prije i poslije same pomrčine. Totalitet nije cijeli, ali snimka je dovoljna da se vidi (i čuje!) dio atmosfere sa glavnog trga.
Sa malo zakašnjenja predstavljam par fotografija za atrofoto sessiona na Tuškancu, odnosno Nazorovoj ulici prilikom testiranja SBIG ST-7XME CCD kamere. Prepoznati ćete (ili nećete?) mutne oblike Vida, Marka i Luke, te naravno vjernog pratioca Dona, i na kraju, vrlog autora ovog bloga.
ekipa na okupuchilloutoprema widefieldoprema izbliza
Ovogodišnji star party je bio drugi na Petrovoj Gori te jubilarni deseti od kad društvo AD Infinitum godišnje organizira veliki star party. PGSP je definitivno postao okupljalište astronoma amatera koji se aktivno bave promatranjem neba i astrofotografijom. Ove godine smo imali priliku vidjeti hrpu dobrih i različitih teleskopa.
Nažalost, i u petak i u subotu je nebo bilo tek povremeno vedro, no za to vrijeme je bilo prilično bistro pa smo se nauživali raznih astronomskih poslastica. U petak smo Gregor i ja pokušali snimiti tranzit exoplaneta, ali peripetije sa montažom su nas u tome spriječile. Za vrijeme jednog od vedrih razdoblja guštao sam u pogledu kroz Vedranov 300mm dobs – NGC 891 je bila fantastična, pruga se vidjela predobro! U kombinaciji sa Ethosom pogled je bio za pasti na guzicu! A M33, tako dobro ga još nikada nisam vidio..spiralni krakovi, detalji u njima, ma predobro.
U subotu popodne, nakon odličnog gulaša od divljači, održana su dva najavljena predavanja, o Hrvatskoj meteorskoj mreži (Željko Andreić) i snimanju tranzita exoplaneta (Gregor Srdoč). Predavanja su bila dobro posjećena i pratila su se sa zanimanjem. Najfascinantnije je bilo to što smo mogli vidjeti načine na koji amateri astronomi mogu sa relativno skromnom opremom pridonijeti novim otkrićima u astronomiji.
Kasnije smo se okupili na parkiralištu kod spomen doma kada još nije bila potpuna tama, pa smo mogli razgledati razne teleskope. Najljepši je definitivno bio Žacov dobson ručne izrade! Takvu stvarčicu se nitko ne bi sramio imati kod kuće u dnevnom boravku..možda sa teglom cvijeća umjesto primarnog zrcala 😉 Tu je još bilo svakakvih teleskopa, od apo refraktora, SCT-a, dobsona, pa do mog mak-newta koji je imao premijeru na Petovoj Gori. Naravno, moraju se spomenuti Ethosi – Zlatko iz OI Optimus je donio oba, 13mm i 8mm, pa smo mogli isprobati 13mm Ethose u binovieweru kod Vida! Žac je pak izmjerio svjetlinu neba koja se kretala između 21.3 i 21.5 mag./luč.sek., a u jednom trenu i 21.6, što je dosta blizu onome izmjerenom na Lastovu!
Kasnije oko 3-4 ujutro se definitivno naoblačilo pa je star party ubrzo bio gotov. Drago mi je da smo ove godine imali puno posjetitelja iz susjednih država, iz Slovenije, Srbije i Makedonije, ukupno čak desetak. Nadam se da je druženje svima bilo ugodno kao i meni i da se vidimo i sljedeće godine!
Dan prije nego što sam krenuo za Rusiju, posjetio sam firmu Skypoint u Campoformidu, predgrađu Udina (Italija). Skypoint ima ogromnu ponudu astronomske opreme i prekrasan dućan sa izloženom svom mogućom opremom.
Posjetio sam ih jer sam bio u blizini, a usput i da vidim gdje se nalaze – naime, od Skypointa sam naručio SBIG CCD kameru koja bi trebala napokon stići ovih dana 😉 Na gornjoj slici je Pentax 125 SDP apo refraktor – mrcina koja je bila na Paramount montaži sa još jednim teleskopom.
Puno teleskopa je posloženo u dućanu – nažalost nije mi imao tko pozirati pa nije moguće vidjeti kako je ogromna kombinacija ovog newtona na CGE montaži – visina glave mi dođe negdje na pol puta od montaže do okulara!
Takahashi FSQ-106 je puno veći uživo nego što bi se to dalo naslutiti na fotkama. Ovdje je na EM-200 montaži sa 60mm Takom.
Takahashi rade stvarno prekrasne teleskope! Nažalost ovaj dio dućana je bio daleko od izloga pa malo fali osvjetljenja – ali ovo je stvarno impresivna kolekcija astrografa! CN-212 je cassegrain-newtonian teleskop koji se mož koristiti i kao jedan i kao drugi dizajn. BRC-250 je 250mm Baker Richtey-Chretien, san svakog astrofotografa – f/5 i 100mm osvijetljenog kruga bez aberacija! Pokraj njega, apokromat TOA-130 izgleda malen – nije, vjerujte mi 😉 Dvojac pokraj CN-212 su “obični” Mewloni 😉 (ne zaboravite kliknuti na fotke i na linkove za info!)
I na kraju, set svih mogućih Televue okulara, barlowa, Powermatea…ovako fino poslagani u osvijetljenu vitrinu, nakon dužeg buljenja je ispred mene nastala lokvica sline 🙂 No dobro, gazda je obrisao, a ja otišao sretan sa deset komada naočala za gledanje Sunca 😉
Nakon dugo mjeseci iščekivanja, napokon je osvanuo dan kada je trebalo krenuti na avion koji će nas odvesti preko Moskve u Novosibirsk. Već na početku se moglo vidjeti da će putovanje biti avantura – naime, Mirko je gotovo ostao u Zagrebu, kada smo ga već bili otpisali i čekali u redu za bus koji vozi do aviona, on se uspio checkirati u zadnjim minutama! Naš Kizo je u međuvremenu već bio uletio jednoj nedužnoj ruskinji…
Odlazak sa zagrebačkog aerodroma
Put do Moskve je trajao mirno, sve do nešto grubljeg sletanja. Aerodrom Sheremetjevo 1, odnosno terminal gdje smo čekali let za Novosibirsk, nije ništa o čemu bi posebno mogao pričati, osim da je cuga vrlo skupa. Nakon što su nas pregledali temeljito tako da smo morali skidati cipele, prebacili smo se u drugi dio gdje je piva bila nešto jeftinija 😉 i gdje smo upoznali ruskog pivskog favorita, Sibirsku koronu!
Čekanje u Moskvi na let za Novosibirsk
Let do Novosibirska je trajao 4 sata, za razliku od 3 sata do Moskve, pa je bilo vremena i za odspavati i naviknuti se na vremensku razliku (Novosibirsk je +5 sati u odnosu na Zagreb). Avion koji nas je vozio je stvarno mrcina, ogromni Il-86, stara, pouzdana, ali vrlo bučna kanta. Od stjuardesa smo pomalo “učili” ruski, koji je u mnogim stvarima vrlo sličan hrvatskome pa smo tako jeli “kuricu” i pili “kafe”.
Naš Ilyushin 86 na aerodromu u Novosibirsku
Prije spuštanja u Novosibirsk pogled kroz prozor nije bio obečavajući – oblaci dokle god seže pogled! Tek pred samo sletanje vidjeli smo tlo, nepreglednu jednoličnu zelenu masu. Aerodrom Tolmachevo djeluje prilično moderno, iako smo prtljagu čekali dobrih 40 minuta. Isto toliko čekao je i Artem, naš domaćin koji nam je sredio apartman u kojem smo odsjeli, kao i prijevoz za koji je organizirao svoje prijatelje. Već tu smo vidjeli da su novosibirščani vrlo dobri domaćini.
Put do apartmana upoznao nas je sa gradom – ogromne, široke ulice kojima se vozi kaotično budući da nemaju ucrtane trake, posvuda okolo novogradnje od kojih mnoge izgledaju napravljene na brzinu ili nedovršene, a podsjećaju na modernije (novo)zagrebačke mamutice i nebodere. Naš trosobni apartman je bio na dvanaestom katu nebodera gdje se činilo da ih je osim našeg nastanjeno možda još četiri.
Mirko, Luka, Kizo i Ogi ispred ulaza u naš neboder
Dok su se neki htjeli odmoriti, ja sam odlučio otići preko puta ceste u shopping centar “Sibir Mall” koji je očito tek nedavno otvoren. Kao i sve ostalo u Rusiji – ogroman je!!! Trebalo mi je deset minuta da se od ulaza spustim tri etaže i dođem do supermarketa. A supermarket, takvog nema u Hrvatskoj i bližoj okolici! Sigurno je barem duplo veći od, npr. Interspara u Avenue Mall-u u Zagrebu. Nevjerojatno.
Međutim tu je bio prvi problem. Budući da ulaz u naš apartman dijelimo sa još jednim pokraj nas, djevojka iz dotičnog je izašla i zaključala glavna vrata – od kojih nismo imali ključ! Tako da je ekipa bila zarobljena u apartmanu dok sam ja ostao vani 🙂 Potrajalo je par sati dok gospodična nije došla i otključala – momci su u međuvremenu unutra kartali, a ja se šetao po supermarketu.
Budući da je sljedeći dan bila pomrčina, u 20:30 je bio dogovor (koji su organizirali forumaši sa novosibirskguide.com) na glavnom trgu gdje ju otići gledati. Iako vrijeme nije obećavalo, mi smo odlučili pomrčinu promatrati na glavnom, Lenjinovom Trgu, iza kipova Lenjina i drugova.
Lenjinov Trg u Novosibirsku dan prije pomrčine
Na dan pomrčine, ujutro smo posjetili poznati zoološki vrt u Novosibirsku – ogroman je, ima se stvarno šta za vidjeti, ali nažalost napravljen je u starom stilu, odnosno sve životinje se nalaze u kavezima iza debelih gustih rešetaka.
Sibirski tigar na +28 celziusa
Na Lenjinov Trg smo stigli točno za vrijeme prvog kontakta. Već je bilo dosta ljudi, a mi smo postavili opremu odmah iza skulptura, kako smo se i dogovorili. Za divno čudo, iako je ujutro bilo oblačno, do početka prvog kontakta se potpuno razvedrilo i cijelo vrijeme smo imali kristalno bistro nebo! Imali smo nevjerojatnu sreću jer se odmah navečer ponovno naoblačilo i kasnije nas je putem stalno pratila naoblaka i kiša.
U iščekivanju totaliteta
Što se više bližilo vrijeme totaliteta, to je više ljudi dolazilo na trg. Atmosfera je bila fantastična, došlo je sigurno više od 5.000 ljudi, vladala je euforija i trenutak do totaliteta je prošao kao u snu. Što je Mjesec više zakrivao Sunce, to je magija postajala veća – sumrak kakav nigdje drugdje ne možete vidjeti, brutalno oštra svjetlost koja je intenzivirala kontraste i pojačala boje kao da se neko nadnaravno biće igra sa nama u Photoshopu. Postajalo je sve hladnije iako je od silnog uzbuđenja malo tko to primjetio – i napokon, zadnji bljesak i crna rupa na nebu obrubljena mliječnoblijelom koronom koja kao da je treperila i pozdravljala nas. Obližnje točkice, Merkur i Venera, podsjetili su nas da se radi “samo” o Suncu preko kojega prelazi naš vjerni pratilac. Povici oduševljenja prolomili su se kroz cijeli trg – činilo se kao da se prostiru u valu koji prati kretanje mjesečeve sjene. Nijemi kipovi starih revolucionara stajali su beznačajni u ovom svevemenskom trenutku.
Iako je ovo već moja treća pomrčina, i ove dvije minute prošle su u trenu. Stigao sam sve, malo snimiti kamerom okolo, ufotkati širokokutnu snimku, pogledati kroz dalekozor nježnu strukturu korone koja niti na jednoj fotografiji ne može izgledati tako dobro kao uživo..i opet mi je bilo premalo, i opet se čuo gotovo očajni uzvik rulje nakon što je nebo ponovo pokazalo Sunce. Subjektivno, pomrčina je trajala koliko vam je trebalo da pročitate zadnju rečenicu ovog teksta. Iako se ova ekspedicija prije početka činila kao ludost, podsjetili smo se zašto ganjamo tu malenu mjesečevu sjenu – ovaj jedinstveni fenomen zavređuje da se vidi barem jedno u životu, makar u Sibiru, Novom Zelandu, Tunguziji, Uskršnjim otocima. I onda još jednom. I još jednom, i još jednom 😉
Da, svaka pomrčina je fantastično i potpuno drukčije iskustvo i nakon ove, meni treće, mislim da sam se navukao. Jer, kada bih inače u životu išao u Novosibirsk…ili čak Moskvu? Pomrčina traje samo dvije minute i prekrasan je događaj, ali doživljaj upotpunjavaju i ostale “sitnice” – naročito dobri ljudi u Novosibirsku. Imao sam nezgodu i u 23h na izlasku iz metroa su me svom snagom u glavu pogodila poprilično teška izlazna vrata pa sam prilično krvario. Lokalni par koji se našao u blizini me odveo na hitnu i čekali su samnom sve do ponoći dok me nisu očistili i dali injekciju protiv tetanusa. A naši domaćini, Pjotr i ekipa su mi pomogli naći jeftinu avionsku kartu za Moskvu (bio sam zaboravio pasoš u apartmanu i morao propustiti povratni let!), proveli skoro cijeli dan samnom i još mi kupili votku i kavijar…i naravno, ne treba zaboraviti sve one lijepe i nasmiješene djevojke koje se šeću Novosibirskom 😉
Nakon Novosibirska, Moskva je djelovala…pa zapravo kao veliki užurbani glavni grad, što je jest. Dočekala me u 23h navečer u nekom pustom željezničkom dijelu, a moj pokušaj traženja metroa završio je tako da me ispred dotičnoga napao čopor pasa lutalica (metro je naravno bio zatvoren). No srećom u Moskvi je već bio ostatak ekspedicije koji je iz hostela pozvao taksi da me spasi 🙂
Radni dan u Moskvi
Ostatak dana u Mosvki proveli smo klasično turistički. Muzej astronautike je nažalost bio zatvoren zbog renovacije, ali bilo je lijepo vidjeti iznad njega impresivni svemirski obelisk, postavljen u čast prvog leta u svemir Jurija Gagarina. Crveni trg je naravno impresivan, kao i ogromna robna kuća Gum u kojoj se sada prodaje ekskluzivna zapadnjačka roba. Mješavina zapada i stare ostavštine prisutna je svuda, pa tako u ulici Stari Arbat prolazite pokraj Hard Rock Caffea i McDonaldsa da bi došli do jednog od ogromnih, gotovo gotičkih, Staljinovih nebodera.
Lenjin i skateri
U Gorki parku moguće je vidjeti Buran koji trenutno služi za zabavu, uz ostale slične sadržaje. U blizini je katerala Krista Spasitelja, ponovo postavljena prije svega nekoliko godina jer ju je bivši režim srušio do temelja. Jedan od originalnih reljefa sa katedrale se može vidjeti na zidinama manastira Donskoi, kod fantastičnog starog groblja na kojem je, dan nakon što sam ga obišao, pokopan Solženjicin.
Groblje u manastiru Donskoi
U Moskvi smo se nažalost zadržali prekratko, ali i ovako smo puno toga vidjeli i doživjeli. No, naljepše uspomene ostati će nam iz Novosibirska, zahvaljujući (još) jednoj viđenoj pomrčini i prekrasnim, toplim ljudima iz hladnog Sibira.
