Potpuna pomrčina Sunca, Novosibirsk, 1.8.2008.

Nakon dugo mjeseci iščekivanja, napokon je osvanuo dan kada je trebalo krenuti na avion koji će nas odvesti preko Moskve u Novosibirsk. Već na početku se moglo vidjeti da će putovanje biti avantura – naime, Mirko je gotovo ostao u Zagrebu, kada smo ga već bili otpisali i čekali u redu za bus koji vozi do aviona, on se uspio checkirati u zadnjim minutama! Naš Kizo je u međuvremenu već bio uletio jednoj nedužnoj ruskinji…

Odlazak sa zagrebačkog aerodroma

Put do Moskve je trajao mirno, sve do nešto grubljeg sletanja. Aerodrom Sheremetjevo 1, odnosno terminal gdje smo čekali let za Novosibirsk, nije ništa o čemu bi posebno mogao pričati, osim da je cuga vrlo skupa. Nakon što su nas pregledali temeljito tako da smo morali skidati cipele, prebacili smo se u drugi dio gdje je piva bila nešto jeftinija 😉 i gdje smo upoznali ruskog pivskog favorita, Sibirsku koronu!

Čekanje u Moskvi na let za Novosibirsk
Čekanje u Moskvi na let za Novosibirsk

Let do Novosibirska je trajao 4 sata, za razliku od 3 sata do Moskve, pa je bilo vremena i za odspavati i naviknuti se na vremensku razliku (Novosibirsk je +5 sati u odnosu na Zagreb). Avion koji nas je vozio je stvarno mrcina, ogromni Il-86, stara, pouzdana, ali vrlo bučna kanta. Od stjuardesa smo pomalo “učili” ruski, koji je u mnogim stvarima vrlo sličan hrvatskome pa smo tako jeli “kuricu” i pili “kafe”.

Naš Ilyushin 86 na aerodromu u Novosibirsku
Naš Ilyushin 86 na aerodromu u Novosibirsku

Prije spuštanja u Novosibirsk pogled kroz prozor nije bio obečavajući – oblaci dokle god seže pogled! Tek pred samo sletanje vidjeli smo tlo, nepreglednu jednoličnu zelenu masu. Aerodrom Tolmachevo djeluje prilično moderno, iako smo prtljagu čekali dobrih 40 minuta. Isto toliko čekao je i Artem, naš domaćin koji nam je sredio apartman u kojem smo odsjeli, kao i prijevoz za koji je organizirao svoje prijatelje. Već tu smo vidjeli da su novosibirščani vrlo dobri domaćini.

Put do apartmana upoznao nas je sa gradom – ogromne, široke ulice kojima se vozi kaotično budući da nemaju ucrtane trake, posvuda okolo novogradnje od kojih mnoge izgledaju napravljene na brzinu ili nedovršene, a podsjećaju na modernije (novo)zagrebačke mamutice i nebodere. Naš trosobni apartman je bio na dvanaestom katu nebodera gdje se činilo da ih je osim našeg nastanjeno možda još četiri.

Mirko, Luka, Kizo i Ogi ispred ulaza u naš neboder
Mirko, Luka, Kizo i Ogi ispred ulaza u naš neboder

Dok su se neki htjeli odmoriti, ja sam odlučio otići preko puta ceste u shopping centar “Sibir Mall” koji je očito tek nedavno otvoren. Kao i sve ostalo u Rusiji – ogroman je!!! Trebalo mi je deset minuta da se od ulaza spustim tri etaže i dođem do supermarketa. A supermarket, takvog nema u Hrvatskoj i bližoj okolici! Sigurno je barem duplo veći od, npr. Interspara u Avenue Mall-u u Zagrebu. Nevjerojatno.

Međutim tu je bio prvi problem. Budući da ulaz u naš apartman dijelimo sa još jednim pokraj nas, djevojka iz dotičnog je izašla i zaključala glavna vrata – od kojih nismo imali ključ! Tako da je ekipa bila zarobljena u apartmanu dok sam ja ostao vani 🙂 Potrajalo je par sati dok gospodična nije došla i otključala – momci su u međuvremenu unutra kartali, a ja se šetao po supermarketu.

Budući da je sljedeći dan bila pomrčina, u 20:30 je bio dogovor (koji su organizirali forumaši sa novosibirskguide.com) na glavnom trgu gdje ju otići gledati. Iako vrijeme nije obećavalo, mi smo odlučili pomrčinu promatrati na glavnom, Lenjinovom Trgu, iza kipova Lenjina i drugova.

Lenjinov Trg u Novosibirsku dan prije pomrčine
Lenjinov Trg u Novosibirsku dan prije pomrčine

Na dan pomrčine, ujutro smo posjetili poznati zoološki vrt u Novosibirsku – ogroman je, ima se stvarno šta za vidjeti, ali nažalost napravljen je u starom stilu, odnosno sve životinje se nalaze u kavezima iza debelih gustih rešetaka.

Sibirski tigar na +28 celziusa
Sibirski tigar na +28 celziusa

Na Lenjinov Trg smo stigli točno za vrijeme prvog kontakta. Već je bilo dosta ljudi, a mi smo postavili opremu odmah iza skulptura, kako smo se i dogovorili. Za divno čudo, iako je ujutro bilo oblačno, do početka prvog kontakta se potpuno razvedrilo i cijelo vrijeme smo imali kristalno bistro nebo! Imali smo nevjerojatnu sreću jer se odmah navečer ponovno naoblačilo i kasnije nas je putem stalno pratila naoblaka i kiša.

U iščekivanju totaliteta
U iščekivanju totaliteta

Što se više bližilo vrijeme totaliteta, to je više ljudi dolazilo na trg. Atmosfera je bila fantastična, došlo je sigurno više od 5.000 ljudi, vladala je euforija i trenutak do totaliteta je prošao kao u snu. Što je Mjesec više zakrivao Sunce, to je magija postajala veća – sumrak kakav nigdje drugdje ne možete vidjeti, brutalno oštra svjetlost koja je intenzivirala kontraste i pojačala boje kao da se neko nadnaravno biće igra sa nama u Photoshopu. Postajalo je sve hladnije iako je od silnog uzbuđenja malo tko to primjetio – i napokon, zadnji bljesak i crna rupa na nebu obrubljena mliječnoblijelom koronom koja kao da je treperila i pozdravljala nas. Obližnje točkice, Merkur i Venera, podsjetili su nas da se radi “samo” o Suncu preko kojega prelazi naš vjerni pratilac. Povici oduševljenja prolomili su se kroz cijeli trg – činilo se kao da se prostiru u valu koji prati kretanje mjesečeve sjene. Nijemi kipovi starih revolucionara stajali su beznačajni u ovom svevemenskom trenutku.

Iako je ovo već moja treća pomrčina, i ove dvije minute prošle su u trenu. Stigao sam sve, malo snimiti kamerom okolo, ufotkati širokokutnu snimku, pogledati kroz dalekozor nježnu strukturu korone koja niti na jednoj fotografiji ne može izgledati tako dobro kao uživo..i opet mi je bilo premalo, i opet se čuo gotovo očajni uzvik rulje nakon što je nebo ponovo pokazalo Sunce. Subjektivno, pomrčina je trajala koliko vam je trebalo da pročitate zadnju rečenicu ovog teksta. Iako se ova ekspedicija prije početka činila kao ludost, podsjetili smo se zašto ganjamo tu malenu mjesečevu sjenu – ovaj jedinstveni fenomen zavređuje da se vidi barem jedno u životu, makar u Sibiru, Novom Zelandu, Tunguziji, Uskršnjim otocima. I onda još jednom. I još jednom, i još jednom 😉

Da, svaka pomrčina je fantastično i potpuno drukčije iskustvo i nakon ove, meni treće, mislim da sam se navukao. Jer, kada bih inače u životu išao u Novosibirsk…ili čak Moskvu? Pomrčina traje samo dvije minute i prekrasan je događaj, ali doživljaj upotpunjavaju i ostale “sitnice” – naročito dobri ljudi u Novosibirsku. Imao sam nezgodu i u 23h na izlasku iz metroa su me svom snagom u glavu pogodila poprilično teška izlazna vrata pa sam prilično krvario. Lokalni par koji se našao u blizini me odveo na hitnu i čekali su samnom sve do ponoći dok me nisu očistili i dali injekciju protiv tetanusa. A naši domaćini, Pjotr i ekipa su mi pomogli naći jeftinu avionsku kartu za Moskvu (bio sam zaboravio pasoš u apartmanu i morao propustiti povratni let!), proveli skoro cijeli dan samnom i još mi kupili votku i kavijar…i naravno, ne treba zaboraviti sve one lijepe i nasmiješene djevojke koje se šeću Novosibirskom 😉

Nakon Novosibirska, Moskva je djelovala…pa zapravo kao veliki užurbani glavni grad, što je jest. Dočekala me u 23h navečer u nekom pustom željezničkom dijelu, a moj pokušaj traženja metroa završio je tako da me ispred dotičnoga napao čopor pasa lutalica (metro je naravno bio zatvoren). No srećom u Moskvi je već bio ostatak ekspedicije koji je iz hostela pozvao taksi da me spasi 🙂

Radni dan u Moskvi
Radni dan u Moskvi

Ostatak dana u Mosvki proveli smo klasično turistički. Muzej astronautike je nažalost bio zatvoren zbog renovacije, ali bilo je lijepo vidjeti iznad njega impresivni svemirski obelisk, postavljen u čast prvog leta u svemir Jurija Gagarina. Crveni trg je naravno impresivan, kao i ogromna robna kuća Gum u kojoj se sada prodaje ekskluzivna zapadnjačka roba. Mješavina zapada i stare ostavštine prisutna je svuda, pa tako u ulici Stari Arbat prolazite pokraj Hard Rock Caffea i McDonaldsa da bi došli do jednog od ogromnih, gotovo gotičkih, Staljinovih nebodera.

Lenjin i skateri
Lenjin i skateri

U Gorki parku moguće je vidjeti Buran koji trenutno služi za zabavu, uz ostale slične sadržaje. U blizini je katerala Krista Spasitelja, ponovo postavljena prije svega nekoliko godina jer ju je bivši režim srušio do temelja. Jedan od originalnih reljefa sa katedrale se može vidjeti na zidinama manastira Donskoi, kod fantastičnog starog groblja na kojem je, dan nakon što sam ga obišao, pokopan Solženjicin.

Groblje u manastiru Donskoi
Groblje u manastiru Donskoi

U Moskvi smo se nažalost zadržali prekratko, ali i ovako smo puno toga vidjeli i doživjeli. No, naljepše uspomene ostati će nam iz Novosibirska, zahvaljujući (još) jednoj viđenoj pomrčini i prekrasnim, toplim ljudima iz hladnog Sibira.

Tomi sa lijepim novosibirščankama
Tomi sa lijepim novosibirščankama

Ostatak fotografija pogledajte u mojoj Picasa web galeriji.

Letenka 2008. – izvještaj

Letenka svake godine nadmašuje samu sebe, ali ova godina je iznimka jer se nadmašila više nego što sam mislio da će biti moguće! Organizacija je bila fantastična, toliko događanja da se nije sve moglo odjednom pratiti – više nego dostojna konkurencija Exit festivalu koji se održavao istovremeno 😉 Nažalost nisam mogao dobiti slobodne dane da dođem u četvrtak, ali zato su samnom išla još čak dva ADIjevca – Vid po drugi puta i Luka kojem je ovo bilo prvi puta da dolazi na kamp.

Po dolasku u petak navečer iznenadio nas je veliki šator gdje su se održavala predavanja. Taj šator je stvarno bio odličan – kada u njemu nisu bila predavanja služio je kao centralno mjesto za druženje, a bio je postavljen dalje od teleskopa tako da svjetla projektora nisu uopće smetala. Oko velikog šatora su bili manji, a u blizini – frižider! To je bilo sjajno, nismo više morali hladiti pive u lokvama 🙂

Kotizacija od 400 dinara je za takvu organizaciju sasvim opravdana i podržavam to i dalje ako će kamp biti i dalje ovako kvalitetan. Svi sudionici su imali identifikacijske kartice, pa osim što je tako lakše identificirati sugovornika, lako se primjete eventualni “uljezi”.

Naravno da kamp ne može biti uspješan bez ljudi koji na njega dođu, a ove godine je društvo bilo šaroliko – drago mi je da nas je bilo dosta iz Hrvatske – došli su Marino i Marcela, Gregor, Vedran, a bili su napokon i slovenci sa dva impresivna astrofoto setupa. Vid i ja smo naravno donijeli svoje refraktore. Nebo je za svo vrijeme kampa bilo vedro pa se stvarno moglo uživati u pogledima kroz najrazličitije kombinacije optike. Moj Ethos je također bio prilično popularan 😉 i vidjeli smo da je dobar i u f/5 reflekorima.

Budući da sam uglavnom bio pokraj teleskopa, nisam vidio nijedno predavanje, a prespavao sam i lansiranje raketa (sve je “kriv” frižider i hladno pivo! 😉 ). Nadam se također da ljudima nije previše smetalo moje hrkanje zadnju noć kada sam nešto ranije zaspao pokraj svog teleskopa. Srećom da je bilo pažljivih ljudi pa je, koliko čujem, Ethos preživio Radanov napad šrafncigerom 😯

Sve u svemu – još jedno ugodno iskustvo uz odličnu organizaciju i puno dobrih, prijateljski raspoloženih ljudi. Neću naširoko pisati raznim događanjima jer Letenka se treba doživjeti i svaka Letenka se pamti. I zato treba doći prvi put i onda svake godine ponovo, da ugodnih uspomena bude što je moguće više.

Pogledajte fotografije sa Letenke od Vida

…i od Luke

A evo napokon i mojih fotografija!

PGSP 3./4.4.2008.

Budući da je Vid dobio teleskop, u subotu je bila odlična prilika za isprobavanje kombinacije CGE i WO 110 FLT. Na Petrovoj Gori je Vid već bio sve posložio kada sam došao. CGE je stvarno mrcina!!! Iako je ogroman i težak, mislim da vrijedi truda nositi ga – najviše mi se svidjelo što ima opciju polu-automatskog rektificiranja (usjeveravanja). Nema više dugotrajnog driftanja! Nadam se da će Vid to uskoro usavršiti pa da vidimo neke opake astrofoto rezultate 😉

Kontroler, odnosno softver, je također super. Goto je odličan, traženi objekt je uvijek bio u vidnom polju. Dosta je brz i nije preglasan. Odlična fora je biranje objekata – ima raznih turneja po nebu, od Messiera i NGC-a, može se odabrati turneja samo unutar jednog zviježđa, postoji katalog sa zanimljivim CCD objektima, dakle za astrofotografiju. Također na nekim objektima se mogu pročitati informacije o njima koje svakako čine promatranje zanimljivijim.

Imam dojam da se Vid više zabavljao sa montažom nego sa teleskopom 😉 iako je na početku birao objekte koji su valjda jedva bili iznad horizonta pa je teleskop često bio uperen u “Twingo” zviježđe 🙂 Ali kada je krenuo, pa valjda je u pola sata vidio dvadeset raznih objekata. Dok sam ja nekon Pentaxa na montažu stavljao Intesa, Vid je cijelo vrijeme brbljao “joj ajmo sad M64..eee super, kaj je sljedeće, hm, kaj je to M51?” 🙂 Odmah se vidi mana go-to teleskopa, zujanje po nebu bez da uopće znaš šta se gdje nalazi. Nodobro, naravno da je Vid morao to sve isprobati 😉

Što se tiče teleskopa, William Optics FLT-110 je stvarno prekrasan. Maneken među teleskopima. Moj Pentax je pokraj njega djelovao nekako..starinski 🙂 Uspoređivali smo neke objekte ali usporedba baš i nije bila odgovarajuća. Naime zbog razlika u žarišnoj duljini nismo mogli uspoređivati na istim povećanjima. Najbliže smo uspjeli sa 10mm Pentaxom u WO i 9mm HR planetary u Pentaxu. Povećanja su bila 154x u WO i 149x u Pentaxu, ali razlika se činila nešto veća, možda jer smo koristili drukčije barlow leće. Gledali smo Saturn i M13. Činilo se kao da se WO može bolje fokusirati i da je slika oštrija. E sad, to može biti i do preciznijeg fokusera (Crayford sa finim pomakom) na WO, a možda i stabilnije platforme. No star test (sa 6mm orthom u oba teleskopa) je pokazao da Pentax ima dosta bolju kromatsku korekciju. U fokusu je sve bilo OK, bez kromatske, ali kad se defokusira, vanjski prsten kod WO ima ljubičasti halo kojeg nije teško primjetiti. Kod Pentaxa se jedva nešto vidi van fokusa, i više mi je vuklo na roza. WO je također imao nešto nejednolikije prstenove sa vanjske i unutarnje strane fokusa nego Pentax, što bi možda upućivalo na malo više sferne aberacije. I ovaj test bi trebalo ponoviti, naročito pri boljem seeingu i na zvijezdi koja je više bijela. Gledali smo Arktura, Vega je bila relativno nisko, a smetali su i oblaci.

Nakon testiranja, ja sam upregnuo Intesa na galaksijama, a Vid je probao malo astrofotografije. Uspoređujući Intesa i refraktore, na Saturnu baš i nije bilo drastične razlike. Moguće da se mak-newt malo raskolimirao, a i seeing je mogao biti bolji. Nisam dugo promatrao Saturn već sam se prebacio na galaksije u Berenikinoj kosi i drugdje. Bit će da nisam dugo promatrao sa većim teleskopom pa sam bio oduševljen. NGC 4565 je bila ogromna, odnosno vrlo dugačka, i lako se vidjela pruga u sredini. Sombrero galaksija me također iznenadila, karakterističan oblik se uočavao bez problema. M51, wow, spirale, detalji, ludnica! I to još nakon što su se počeli skupljati neki tanki oblaci. Definitivno ću nabaviti novi fokuser za Intesa, ovaj helikalni me izživcirao, a pronašao sam Moonlite fokusere koji imaju adaptere baš za Intesa pa se ne mora ništa bušiti! Mislim da ću uzeti crveni 😉

Nažalost, nismo mogli promatrati cijelu noć budući da su već spomenuti oblaci okupirali cijelo nebo. Sigurno će biti još prilika za detaljnije usporedbe 😉

PGSP 31.3.2008.

Napokon da stignem napisati kratak izvještaj. Bilo je super, bili smo samo Matija i ja. Ja sam imao ležerno vizualno promatranje kroz P105 – osvježenje nakon silnog gombanja za astofotografiju! Počeo sam sa Saturnom – fantastičan je! APO stvarno radi čuda! Našiljio sam ga na 222x bez ikakvog problema, i to sa šugavim kineskim barlowom jer sam Ultimu i Powermate ostavio doma. Bio je super, Cassini se vidio bez problema, iako je prsten pod malim kutem. Oštrina fantastična, kontrast predobar, a i atmosfera je bila taman mirna za 4″. Fino se vidjela i pruga na disku. Joj, jedva čekam Jupiter! Probao sam i Mars, ali je bio katastrofa. Malen, nikakvi detalji (ma, bilo je nešto tamnije, ali nedovoljno za proučavanje) i atmosferski kromatizam (gore crveno dole plavo).

Nakon uživanja u Saturnu, bacio sam se na par galaksija. M65 i 66 i onaj treći NGC su bili lijepi zajedno u vidnom polju na 67x (10mm Pentax XW mi je najčešće bio u upotrebi). M94 i M63 su bili lijepi i sjajni, fino pokazali svoj eliptični oblik. Pokušao sam naci NGC 4565, ali bez karte nisam uspio. No zato se bez problema vidio obližnji NGC 4559 (mag. 10). Nakon toga sam potražio NGC 4656 – žao mi je da nisam pogledao i NGC 4631 koji je također u blizini i nešto je sjajniji (mag. 9.2 naspram 10.5). Galaksije u Berenikonoj kosi su mi puno draže od Messiera u Djevici – uglavnom se vide sa ruba, tanke duguljaste iglice, meni ljepše od okruglih bezveznih mrlja kao sto su M84 i kompanija.

Potražio sam M51 i M101. 101 je klasika, velika mrljetina bez detalja, ali na M51 sam se iznenadio kako je sjajan, a pomalo se mogla odrediti i struktura, odnosno nepravilnost. Najbolje galaksije tu večer su mi bile NGC 4490 i 4485. Prekrasan par, velika 4490 mag. 9.8 i vrlo blizu mala 4485 mag. 11.9, lako su se vidjele i bile lijepo uokvirene u “kontekstu” obližnjih zvijezda na 67x povećanju. Ko kaže da mali refraktori nisu dobri deep sky teleskopi! Sa dobrim kontrastom vide se mnoge NGC galaksije koje će svoje detalje tako i onako eventualno pokazati tek u 10″ ili čak većim dobsonima.

Baš mi je bilo super. Samo sljedeći puta trebam Sky Atlas i Kompanjona ponijeti sa sobom umjesto da ih ostavim doma na stolu 😉 Srećom da ostoji MobileStarChart koji mi je pomogao da nađem 4490 i 4485 😉 Nažalost, nisam tada znao da je u NGC4490 nedavno otkrivena supernova, magnitude 13.7! Sumnjam da bi ju uspio vidjeti, ali svakako bi bilo zanimljivo probati.

Pomrčina Mjeseca, 21.2.2008.

Jučerašnja potpuna pomrčina nije baš bila povoljna za područje Hrvatske. Sa početkom parcijalne pomrčine oko 2:50 i totalitetom oko 4:00 ujutro po lokalnom vremenu, samo su najuporniji odlučili biti budni. Najviše zbog razloga što će sljedeća potpuna pomrčina biti tek u prosincu 2010. godine! Odlučio sam da ću se ipak probuditi na vrijeme jer ipak nisam toliko lijen da čekam gotovo tri godine na sljedeću priliku za fotografiranje 🙂 Odlučio sam se na jednostavan pristup, bez previše opreme (što je značilo da sam jedva uspio svu aparaturu u jednom pokušaju dovući do auta). Dalekozor za vizualno promatranje, srednjeformatni fotoaparat Mamiya Super 23 (kojeg mi je nesebično posudio Korado Korlević) za fotografiranje sekvence pomrčine i termosica sa čajem (Towkok Assam, preporučam).

Snimanje sekvence pomrčine je uvijek zanimljivije ako je u fotografiji uključen okoliš – panorama grada, prirode i sično. Iako je pomrčina bila u ranim jutarnjim satima, to je zapravo značilo da će Mjesec biti relativno nisko i da će se lako uklopiti u fotografiju sa “zemaljskim” elementima. Odlučio sam se snimati sa sjevernog nasipa Save (pokraj Močvare) jer je na mostu previše puhalno – a već je i bez vjetra noć bila jako hladna.

Mamiya_Super_23

Mamiya Super 23 je odličan srednjeformatni fotoaparat (format 6×9) sa izmjenjivim držačem filma i naravno objektivima. No budući da sam navikao na fotoaparate kojima se mijenja samo objektiv, uredno sam prvi dio pomrčine snimio na metalnu pločicu koja štiti da svjetlost ne dođe do filma kada držač nije na aparatu 😀 U prijevodu – svjetlost nije stigla do filma i ništa se nije snimilo! 😀

Pomrčina MjesecaSekvencu faza pomrčine Mjeseca sam snimio u razmacima od 6 minuta. Ekspozicije sam odredio prema tablici sa web stranice Mr. Eclipse. Na parcijalnim dijelovima odmah nakon kraja totaliteta sam produžio vrijeme ekspozicije za još jednu blendu – trebao sam tako do kraja pomrčine jer su smetali tanki oblaci i nažalost sekvenca ne izgleda ujednačeno.

Svejedno, zadovoljan sam rezultatom jer sam barem nešto uspio snimiti 🙂 Nažalost, rasvjeta na nasipu za koju sam mislio da će biti “fotogenična” je ispala prilično ružna. Ipak, pomrčina je bila zanimljiva..počevši od činjenice da sam se probudio oko 2h ujutro vjerojatno među prvima u ZG 🙂 pa do joggera na nasipu koji su me u 5 ujutro pitali je li to sad možda pomrčina. I na kraju, naravno, odličan jutarnji burek kojeg je donio Dag nakon što je on pofotkao pomrčinu sa Cmroka 😉

Mars i Mjesec, 20.1.2008.

Nakon dugo vremena odlučio sam se na malo promatranja ispred zgrade. A nakon još više vremena sam odlučio napisati izvještaj 😉

Nebo je bilo relativno OK, a mamili su me Mjesec i Mars kojeg zapravo nisam pošteno niti promatrao za ove opozicije. Stellarium je rekao da će se vidjeti Syrtis Major, što znači da bi definitivno nešto trebao vidjeti, bez obzira na uvjete. Promatrao sam sa Pentaxom 105 SDP. Mars nije laka meta, a ovu noć mu je veličina bila 13.7″, što mi se čini kao dobar test za 4″ APO.

Prvi pogled kroz okular je potvrdio moju pretpostavku da je atmosfera relativno turbuletna, no niti teleskop se još nije bio aklimatizirao. Za početak sam se zadovoljio sa činjenicom da na povećanju od 67x (10mm Pentax XW) vidim tamnu mrlju koja predstavlja Sytris Major. Odmah sam okrenuo na Mjesec – naš pratilac je uvijek zanimljiv. I stvarno, bez obzira koliko ga puta gledao, svaki put će se naći nešto novo i zanimljivo. Ovaj puta je iza terminatora virio osvijetljeni rub jednog kratera – kao optička iluzija u pustinji 🙂

Vrativši se na Mars, turbulencije su se smanjile i već sam ga gledao na povećanju od cca 96x (14mm Pentax XL + 2x barlow). Syrtis Major se jasno vidio kao trokut, a također i tamniji dijelovi koji vode do njega. Baš tada je došla susjeda i oduševila se time da će moći vidjeti Mars. Nije se oduševila njegovom veličinom, pa sam u barlow ubacio 6mm ortho (223x). Naravno da se detalji baš i nisu vidjeli, ali je zato disk bio fini veliki 🙂 Pokazao sam joj i Mjesec, nakon čega je otišla oduševljena 🙂 Ja sam se ipak vratio na Mars, ali ovaj puta sa orthom bez barlowa. Sada je prizor već bio ljepši! Fino su se vidjeli tamni dijelovi i oblik Syrtis Majora, a prema suprotom polu od dotičnoga vidio sam jedan sjajniji okrugli dio – isprva sam pomislio da je polarna kapa, no ona ne može biti tako velika, a i nije se činila dosta svijetla. Onda sam skužio – Hellas! Na trenutke se baš fino vidio luk koji graniči sa tamnim dijelom gdje počinje Syrtis Major.

Budući da su počeli dolaziti tanki oblaci, nisam stigao pogledati na još malo većem povećanju, 10mm + barlow (134x), pa sam spremio aparaturu. Naravno, čim sam sklopio stativ i pogledao gore, nebo je bilo prekrasno vedro i bistro 🙂 Svejedno, zadovoljan sam da sam kvalitetno “odradio” svoje prvo ovogodišnje promatranje 🙂