Nakon dugo mjeseci iščekivanja, napokon je osvanuo dan kada je trebalo krenuti na avion koji će nas odvesti preko Moskve u Novosibirsk. Već na početku se moglo vidjeti da će putovanje biti avantura – naime, Mirko je gotovo ostao u Zagrebu, kada smo ga već bili otpisali i čekali u redu za bus koji vozi do aviona, on se uspio checkirati u zadnjim minutama! Naš Kizo je u međuvremenu već bio uletio jednoj nedužnoj ruskinji…
Put do Moskve je trajao mirno, sve do nešto grubljeg sletanja. Aerodrom Sheremetjevo 1, odnosno terminal gdje smo čekali let za Novosibirsk, nije ništa o čemu bi posebno mogao pričati, osim da je cuga vrlo skupa. Nakon što su nas pregledali temeljito tako da smo morali skidati cipele, prebacili smo se u drugi dio gdje je piva bila nešto jeftinija 😉 i gdje smo upoznali ruskog pivskog favorita, Sibirsku koronu!
Let do Novosibirska je trajao 4 sata, za razliku od 3 sata do Moskve, pa je bilo vremena i za odspavati i naviknuti se na vremensku razliku (Novosibirsk je +5 sati u odnosu na Zagreb). Avion koji nas je vozio je stvarno mrcina, ogromni Il-86, stara, pouzdana, ali vrlo bučna kanta. Od stjuardesa smo pomalo “učili” ruski, koji je u mnogim stvarima vrlo sličan hrvatskome pa smo tako jeli “kuricu” i pili “kafe”.
Prije spuštanja u Novosibirsk pogled kroz prozor nije bio obečavajući – oblaci dokle god seže pogled! Tek pred samo sletanje vidjeli smo tlo, nepreglednu jednoličnu zelenu masu. Aerodrom Tolmachevo djeluje prilično moderno, iako smo prtljagu čekali dobrih 40 minuta. Isto toliko čekao je i Artem, naš domaćin koji nam je sredio apartman u kojem smo odsjeli, kao i prijevoz za koji je organizirao svoje prijatelje. Već tu smo vidjeli da su novosibirščani vrlo dobri domaćini.
Put do apartmana upoznao nas je sa gradom – ogromne, široke ulice kojima se vozi kaotično budući da nemaju ucrtane trake, posvuda okolo novogradnje od kojih mnoge izgledaju napravljene na brzinu ili nedovršene, a podsjećaju na modernije (novo)zagrebačke mamutice i nebodere. Naš trosobni apartman je bio na dvanaestom katu nebodera gdje se činilo da ih je osim našeg nastanjeno možda još četiri.
Dok su se neki htjeli odmoriti, ja sam odlučio otići preko puta ceste u shopping centar “Sibir Mall” koji je očito tek nedavno otvoren. Kao i sve ostalo u Rusiji – ogroman je!!! Trebalo mi je deset minuta da se od ulaza spustim tri etaže i dođem do supermarketa. A supermarket, takvog nema u Hrvatskoj i bližoj okolici! Sigurno je barem duplo veći od, npr. Interspara u Avenue Mall-u u Zagrebu. Nevjerojatno.
Međutim tu je bio prvi problem. Budući da ulaz u naš apartman dijelimo sa još jednim pokraj nas, djevojka iz dotičnog je izašla i zaključala glavna vrata – od kojih nismo imali ključ! Tako da je ekipa bila zarobljena u apartmanu dok sam ja ostao vani 🙂 Potrajalo je par sati dok gospodična nije došla i otključala – momci su u međuvremenu unutra kartali, a ja se šetao po supermarketu.
Budući da je sljedeći dan bila pomrčina, u 20:30 je bio dogovor (koji su organizirali forumaši sa novosibirskguide.com) na glavnom trgu gdje ju otići gledati. Iako vrijeme nije obećavalo, mi smo odlučili pomrčinu promatrati na glavnom, Lenjinovom Trgu, iza kipova Lenjina i drugova.
Na dan pomrčine, ujutro smo posjetili poznati zoološki vrt u Novosibirsku – ogroman je, ima se stvarno šta za vidjeti, ali nažalost napravljen je u starom stilu, odnosno sve životinje se nalaze u kavezima iza debelih gustih rešetaka.
Na Lenjinov Trg smo stigli točno za vrijeme prvog kontakta. Već je bilo dosta ljudi, a mi smo postavili opremu odmah iza skulptura, kako smo se i dogovorili. Za divno čudo, iako je ujutro bilo oblačno, do početka prvog kontakta se potpuno razvedrilo i cijelo vrijeme smo imali kristalno bistro nebo! Imali smo nevjerojatnu sreću jer se odmah navečer ponovno naoblačilo i kasnije nas je putem stalno pratila naoblaka i kiša.
Što se više bližilo vrijeme totaliteta, to je više ljudi dolazilo na trg. Atmosfera je bila fantastična, došlo je sigurno više od 5.000 ljudi, vladala je euforija i trenutak do totaliteta je prošao kao u snu. Što je Mjesec više zakrivao Sunce, to je magija postajala veća – sumrak kakav nigdje drugdje ne možete vidjeti, brutalno oštra svjetlost koja je intenzivirala kontraste i pojačala boje kao da se neko nadnaravno biće igra sa nama u Photoshopu. Postajalo je sve hladnije iako je od silnog uzbuđenja malo tko to primjetio – i napokon, zadnji bljesak i crna rupa na nebu obrubljena mliječnoblijelom koronom koja kao da je treperila i pozdravljala nas. Obližnje točkice, Merkur i Venera, podsjetili su nas da se radi “samo” o Suncu preko kojega prelazi naš vjerni pratilac. Povici oduševljenja prolomili su se kroz cijeli trg – činilo se kao da se prostiru u valu koji prati kretanje mjesečeve sjene. Nijemi kipovi starih revolucionara stajali su beznačajni u ovom svevemenskom trenutku.
Iako je ovo već moja treća pomrčina, i ove dvije minute prošle su u trenu. Stigao sam sve, malo snimiti kamerom okolo, ufotkati širokokutnu snimku, pogledati kroz dalekozor nježnu strukturu korone koja niti na jednoj fotografiji ne može izgledati tako dobro kao uživo..i opet mi je bilo premalo, i opet se čuo gotovo očajni uzvik rulje nakon što je nebo ponovo pokazalo Sunce. Subjektivno, pomrčina je trajala koliko vam je trebalo da pročitate zadnju rečenicu ovog teksta. Iako se ova ekspedicija prije početka činila kao ludost, podsjetili smo se zašto ganjamo tu malenu mjesečevu sjenu – ovaj jedinstveni fenomen zavređuje da se vidi barem jedno u životu, makar u Sibiru, Novom Zelandu, Tunguziji, Uskršnjim otocima. I onda još jednom. I još jednom, i još jednom 😉
Da, svaka pomrčina je fantastično i potpuno drukčije iskustvo i nakon ove, meni treće, mislim da sam se navukao. Jer, kada bih inače u životu išao u Novosibirsk…ili čak Moskvu? Pomrčina traje samo dvije minute i prekrasan je događaj, ali doživljaj upotpunjavaju i ostale “sitnice” – naročito dobri ljudi u Novosibirsku. Imao sam nezgodu i u 23h na izlasku iz metroa su me svom snagom u glavu pogodila poprilično teška izlazna vrata pa sam prilično krvario. Lokalni par koji se našao u blizini me odveo na hitnu i čekali su samnom sve do ponoći dok me nisu očistili i dali injekciju protiv tetanusa. A naši domaćini, Pjotr i ekipa su mi pomogli naći jeftinu avionsku kartu za Moskvu (bio sam zaboravio pasoš u apartmanu i morao propustiti povratni let!), proveli skoro cijeli dan samnom i još mi kupili votku i kavijar…i naravno, ne treba zaboraviti sve one lijepe i nasmiješene djevojke koje se šeću Novosibirskom 😉
Nakon Novosibirska, Moskva je djelovala…pa zapravo kao veliki užurbani glavni grad, što je jest. Dočekala me u 23h navečer u nekom pustom željezničkom dijelu, a moj pokušaj traženja metroa završio je tako da me ispred dotičnoga napao čopor pasa lutalica (metro je naravno bio zatvoren). No srećom u Moskvi je već bio ostatak ekspedicije koji je iz hostela pozvao taksi da me spasi 🙂
Ostatak dana u Mosvki proveli smo klasično turistički. Muzej astronautike je nažalost bio zatvoren zbog renovacije, ali bilo je lijepo vidjeti iznad njega impresivni svemirski obelisk, postavljen u čast prvog leta u svemir Jurija Gagarina. Crveni trg je naravno impresivan, kao i ogromna robna kuća Gum u kojoj se sada prodaje ekskluzivna zapadnjačka roba. Mješavina zapada i stare ostavštine prisutna je svuda, pa tako u ulici Stari Arbat prolazite pokraj Hard Rock Caffea i McDonaldsa da bi došli do jednog od ogromnih, gotovo gotičkih, Staljinovih nebodera.
U Gorki parku moguće je vidjeti Buran koji trenutno služi za zabavu, uz ostale slične sadržaje. U blizini je katerala Krista Spasitelja, ponovo postavljena prije svega nekoliko godina jer ju je bivši režim srušio do temelja. Jedan od originalnih reljefa sa katedrale se može vidjeti na zidinama manastira Donskoi, kod fantastičnog starog groblja na kojem je, dan nakon što sam ga obišao, pokopan Solženjicin.
U Moskvi smo se nažalost zadržali prekratko, ali i ovako smo puno toga vidjeli i doživjeli. No, naljepše uspomene ostati će nam iz Novosibirska, zahvaljujući (još) jednoj viđenoj pomrčini i prekrasnim, toplim ljudima iz hladnog Sibira.
Ostatak fotografija pogledajte u mojoj Picasa web galeriji.
