Venera i Jupiter sve su bliži pa sam iskoristio vedro nebo i ufotkao ih sa mosta – klasična, već iskorištena zagrebačka veduta, ali ovaj put sa svemirskim prijateljima 😉
Ova fotografija je snimljena digitalcem, a istu verziju sam napravio sa srednjeformatnom Mamiyom, no to ću staviti kad razvijem i skeniram dijapozitiv.
Nikon D5100, ISO 800, 6s ekspozicije na f/8 i nekih 30mm žarišne duljine.
Ovih dana nakon zalaska Sunca dok ste sa posla klipsali kući 😆 sigurno ste u smjeru zalaksa Sunca vidjeli jednu sjajnu “zvijezdu”. To je Venera, kod nas popularno poznata i kao “zvijezda Danica” jer se vidi dok je zapravo još dan. Pažljiviji promatrači su visoko na nebu i lijevo od Venere vidjeti još jednu “zvijezdu” koja se pojavljuje u sumrak – Jupiter, najveći od svih planeta.
Sljedećih mjesec dana biti će još zanimljivije gledati događaje na nebu. Naime Venera i Jupiter prividno se približavaju jedno drugom sve do 12. i 13. ožujka kada će međusobno biti udaljeni tek tri stupnja. To će biti fantastičan prizor jer se radi o dva najsjajnija objekta na nebu nakon Sunca i Mjeseca. Činjenica da su vidljivi već u sumrak na tamnoplavom, ponekad i malo ljubičastom nebu biti će odlična prilika za dobre i jednostavne astrofotografije ova dva planeta uz neki zanimljivi pejzaž ili gradske vedute.
Ipak udaljenost od tri stupnja i nije toliko malena – to je šest promjera punog Mjeseca. Isti raspon na nebu ima i naša najbliža velika galaksija koja se nalazi u zviježđu Andromede, nedaleko od mjesta konjunkcije Venere i Jupitera. Na žalost golim okom ne možemo vidjeti njenu cijelu površinu čak niti na najtamijem noćnom nebu i zato će nam ova dva planeta pomoći da vidimo koliko je ta galaksija zapravo velika – naročito kad uzmemo u obzir da je od nas udaljena više od dva milijuna svjetlosnih godina!
Danas sam čuo da i čak na radiju spominju jučerašnju erupciju na Suncu usmjerenu prema Zemlji, pa evo prilike da malo o tome popričamo 😉
Iako takve erupcije mogu biti opasne za satelite u orbiti, za nas na Zemlji nema prevelikog učinka. Navedena erupcija je bila klase M9, a tek one klase X mogu uzrokovati nestanke struje i slično. Klasifikacija ovisi o ukupnoj energiji eksplozije. Dovoljno je znati da idu od 1 do 10, a slova su A, B, C, M i X, po redu jačine. Budući da nema jačih erupcija od X, brojke mogu biti i veće od 10.
Za nas na Zemlji je najzanimljivije to što takve erupcije izazivaju pojavu polarne svjetlosti. Erupcije klase M uzrokuju prekrasnu auroru u polarnom krugu, ali su nažalost vidljive samo sa krajnjeg sjevera kontinenta. Ipak, poneka snažnija eksplozija može rezultirati aurorom vidljivom ih Hrvatske. Zadnji puta se to desilo 2003. godine kada smo auroru mogli vidjeti u čak tri navrata. Pronašao sam na webu moj tadašnji izvještaj te još jedan događaj odmah nakon toga.
Polarnu svjetlost nije lako fotografirati. Nastojte da vam ekspozicija bude što kraća jer boje mogu vrlo brzo “zaplesati”, poput zavjesa na nebu. Zato je dobro imati objektiv velikog relativnog ovora objektiva, što veću ISO osjetljivost i ekspozicije do 5 sekundi. Ponekad je moguće fotografirati polarnu svjetlost koja nije odmah uočljiva golim okom. Naravno, budući da dolazi sa magnetskog pola, aurora će biti vidljiva u smjeru sjevera i moguće da bude blizu horizonta pa svakako odaberite mjesto sa što manje svjetlosnog onečišćenja na sjevernoj strani.
Erupcije vidljive iz Hrvatske 2003. godine bile su klase X10 i uzrokovale kp index od 9. Kp indeks označava poremećaj u zemljinoj magnetosferi. Kreće se u vrijednostima od 0 do 9. Jedino u slučaju jake erupcije sa velikim kp indeksom možemo očekivati auroru vidljivu iz Hrvatske. Ipak, kako se bližimo maksimumu sunčeve aktivnosti, možemo se nadati da će aurora opet zaplesati i na našem nebu…
EDIT: auroru smo uspjeli fotografirati 17.3.2015. sa Sljemena.
(Fotografije: aurora vidljiva iz Hrvatske 2003. godine. Autor: Boris Štromar)
Nedavno sam po dućanima gledao kakvih sve ima verzija ove popularne igre da probam malo zaigrati sa svojom kćerkom. Na žalost nisam našao ništa maštovito, sve što se nudi je nekako obično. Na kraju sam odlučio napraviti sam svoju verziju igre i to sa astronomskom tematikom! Za pozadinu sam odabrao jednu fotografiju koju je napravio svemirski teleskop Hubble, a kućice za igrače su slike planeta. To sam odštampao na digitalnom tiskarsko stroju i kaširao na ljepenku. Dimenzija je nekih 30×30 cm. Figurice su od FIMO mase, a radili smo ih ja, moja draga i njena kćerka Laura (stara 9 godina). Izrada figurica je bila vrlo zabavna 😆 i svako je napravio po dva seta vanzemaljaca. Evo ih na slici:
Hmm, to bi zapravo onda bio “Vanzemaljac ne ljuti se?” 😆 Laurini su ovi crveni i ljubičasti, Marija ove šarene dvobojne, aja sam napravio grayse i male zelene. Baš je gušt igrati sa vlastitim figuricama i puno je maštovitije i ljepše od bilo čega što se može kupiti!
Jednostavna astrofotografija, prvi dio.
Snimke zvjezdanih tragova za mene su jedna od naljepših vrsta astrofotografija. Snimajući tragove zvijezda na noćnom nebu na fotografiji uspijevamo zabilježiti polagano, ali neumoljivo kretanje našeg planeta. Naglašen je kontrast sa prividno statičnom prirodom, ali i pripadanje svemiru kroz kojeg putujemo. Iako se snimanje zvjezdanih tragova može činiti prilično jednostavno, u igri je puno faktora koji se moraju uzeti u obzir da bi dobili uspješnu fotografiju.
Za snimanje tragova zvijezda potreban vam je čvrst stativ i fotoaparat sa mogućnošću snimanja dugih ekspozicija i/ili automatskog uzastopnog snimanja fotografija. Postoje dvije metode snimanja tragova zvijezda:
Prva metoda se koristi kod fotografiranja na film. Kod DSLR fotoaparata digitalni šum raste što je dulje vrijeme ekspozicije. Sa vremenima snimanja duljim od 10-20 minuta digitalni šum je toliki da snimka postaje neupotrebljiva. Osim toga, kod jako dugačkih ekspozicija riskirate da se isprazne baterije i fotografija bude nepovratno izgubljena! Zbog navedenih razloga kod digitalaca koristite drugu metodu.
Prednost u fotografiranju zvjezdanih tragova imaju fotoaparati sa što većim senzorom (površinom filma kod klasičnih aparata). Količina zvijezda koja će se moći snimiti ovisi najprije o fizičkom otvoru blende objektiva. To nije relativni f-broj već svarni promjer objektiva izražen u milimetrima. Senzori kompaktnih fotoaparata su maleni i njihovi objektivi imaju fizički malene otvore tako da će, na žalost, moći snimiti manji broj zvijezda u odnosu na DSLR fotoaparate. Ako je ikako moguće za snimanje tragova zvijezda koristite DSLR, ali objektiv ipak zatvorite jednu ili dvije blende da bi slika bila oštrija te da fotografija ne bude prenatrpana tragovima.
Zvijezde su toliko daleko da su praktički točkasti izvori svjetlosti. Zvijezda nema mjerljivu površinu zbog koje će se mijenjati količina svjetlosti koja dolazi do senzora ako ju se pokuša povećati ili smanjiti upotrebom različitih žarišnih duljina. U tom slučaju relativni otvor (f-broj) objektiva ne igra nikakvu ulogu u prikazivanju sjaja zvijezde već on isključivo ovisi o fizičkom promjeru objektiva. Moj izbor za snimanje zvjezdanih tragova je filmski fotoaparat srednjeg formata Mamiya Super 23. Površina na koju snima je veličine čak 6×9 centimetara (full frame format je 36×24 mm), a njen objektiv od 100mm žarišne duljine ima znatno veći otvor na istom f-broju od ekvivalentnog 50mm objektiva za 35mm format (“full frame”) odnosno 35mm za APS veličinu čipa kojeg ima većina DSLR fotoaparata. Moj digitalni izbor je Nikon D600 sa ultra širokokutnim 14mm objektivom.
Prije početka snimanja važno je odabrati lokaciju sa što manje svjetlosnog onečišćenja. Naravno, za stjecanje iskustva može se snimati i iz nekog tamnijeg mjesta u gradu, no svjetlosno onečišćenje “pojesti” će sve tamnije zvjezde. Računajte na to da i Mjesec smeta svojom svjetlošću pa odaberite datume ili vrijeme noći kada se nalazi ispod horizonta.
Mjesto snimanja trebalo bi imati i neku zanimljivost u okolišu jer fotografija samih zvijezda i nije jako interesantna. Neka to budu siluete drveća, obrisi planine, planinarska kuća, spomenik i slično. Tragove zvijezda je moguće snimiti kako se reflektiraju od površine mora ili jezera. Tako ćete dobiti magični spoj ljepote neba i prirode našeg planeta. Nastojte proučiti osnove fotografske kompozicije kako bi fotografija izgledala skladno.
Postavke fotoaparata neka budu jednake kao što sam objasnio u prvom članku – ručno podesiti trajanje ekspozicije (recimo 30s), otvor objektiva, fokus i white balance (daylight ili incandescent). Za snimanje uzastopnih ekspozicija potrebno je namjestiti fotoaparat da automatski okida fotografije jednu za drugom. Noviji digitalci imaju intervalometar – mogućnost namještanja broja ekspozicija u određenom razmaku. Ako to nemate pokušajte koristiti žičani okidač sa fotoaparatom postavljenim na uzastopnom okidanju (“burst mode”, obično označen kao tri okvira jedan iza drugoga). Za Canon fotoaparate može se nabaviti Timer Remote i programirati ga po želji, a postoje slični okidači i za druge DSLR fotoaparate.
Da bi dobili snimku tragova zvijezda od silnih pojedinačnih fotografija, potrebno ih je sve spojiti u jednu. To se može napraviti “ručno” uz pomoć Photoshopa tako da se sve željene fotografije učitaju kao poseban layer u jednom dokumentu (File -> Scripts -> Load Files into Stacks) i blending layera stavi na “lighten”. Jednostavnija opcija je koristiti neki od besplatnih programa kao što su Startrails ili noviji StarStaX. Koristan program je i Star Tracer uz pomoć kojeg ćete moći popuniti “praznine” koje nastanu zbog pauze između ekspozicija.
Ako ste se ipak odlučili snimati na film, najbolje je snimati na kolor dijapozitiv kako bi dobili što intenzivnije boje zvijezda. Preporučam film osjetljivosti od 400 ASA (Fuji Provia 400X se pokazala odlična!) i za početak otvor blende od f/8 za dugačke ekspozicije (2-3 sata i više). Eventualno ako ste na nekom vrlo tamnom mjestu možete otvoriti objektiv na f/5.6. Obrnuto, na lokaciji sa više svjetlosnog onečišćenja rađe koristite film od 100 ASA nego da idete dodatno zatvarati objektiv. Budite strpljivi, bilježite postavke i eksperimentirajte. Sa Petrove Gore uspješno sam snimao na 400 ASA pri F/6.7 i 3-4 sata ekspozicije, dok je snimka sa Sljemena sa istim postavkama i samo 2h ekspozicije ispala preeksponirana i jedva sam ju uspio spasiti u Photoshopu.
Nekoliko savjeta za kraj:
Jednostavna astrofotografija, prvi dio.
Moram se pohvaliti da je jedna moja fotografija dospjela na Astronomy Picture of the Day! Pojavila se 3.12., a snimljena je dva dana prije toga. Pokazuje zvjezdane tragove iznad magle u Zagorju. Snimljena je sa sjevernog obronka Medvednice, sa popularnog “astronomskog zavoja” podno Hunjke. Tu fotografiju sam planirao snimiti već dulje vremena, još od 2007. kada sam snimio isti motiv sa istog mjesta, ali nisam baš dobro pogodio kadar, a vrijeme ekspozicije je bilo ni vrit ni mimo – niti dovoljno kratko niti dovoljno dugo.
I ovaj puta sam snimao sa Mamiyom Super 23. Prva ekspozicija trajala je dva sata sa objektivom 100mm:
..a druga koju su izabrali za APOD bila je tek usputna, da vidim kako će ispasti malo drukčiji kadar sa 150mm objektivom i 5 minuta ekspozicije:
Iako su me živcirala svjetla od kućice, ostavio sam ju u kadru da se dobije neki ljudski faktor u ovoj prilično bajkovitoj sceni. Ako uspoređujete boje javne rasvjete na obje fotografije vidjeti ćete da se razlikuju, a to je ponešto zbog činjenice da je prva fotka lagano preeksponirana, a ponešto zbog obrade.
Zahvaljujući APODu (a naravno i novinarko Tanji Rudež koja voli pisati o astronomiji) fotka je završila i u Jutarnjem listu 8.12., a opširniji članak biti će u nedjelju 18.12.
Jel to sad znači da sam slavni astrofotograf? 😆