Tag: savjeti

Astrofotografija kroz teleskop

Najčešće pitanje koje se postavlja prilikom kupovine teleskopa je upravo kako napraviti fotografiju kroz teleskop. Fotografije šarenih maglica i udaljenih galaksija mamac su za sve koji vole astronomiju. Odmah u startu morate znati da je astrofotografija kroz teleskop vrlo zahtjevna. Odabir teleskopa, montaže i aparata za fotkanje ključan je za uspješnu astrofotografiju. Zahtjevi su znatno drukčiji od teleskopa za vizualno promatranje. Ako vam astrofotografija nije ključna, teleskop za vizualno promatranje će vas znatno manje koštati uz puno veću satisfakciju.

Ukratko – ne, ne možete fotografirati kroz teleskop iz dućana koji košta samo 3000 kn! OK, da budem precizniji – može se okinuti fotka Mjeseca, uz par trikova snimiti poneki detalj na planetima, napraviti snapshot mobitelom kroz okular, ali to je otprilike sve. Ako vam je to dovoljno, ok, ali za kvalitetne fotke potrebna je i kvalitetna oprema.

Astrofotografijom se vrlo uspješno možete baviti i bez teleskopa. O tome više u sljedećim tekstovima:

Također preporučam i tekst o kupovini teleskopa kao poklon budući da sve u njemu napisano odgovara za bilo koji početnički teleskop.

Ovaj tekst nije step by step uputa kako napraviti astrofotografiju. Biti će opisane smjernice za opremu koja je potrebna za astrofotografiju kroz teleskop, na vama je da usavršite metodu jednom kada opremu nabavite.

Moj astrofotografski setup: Pentax 105 SDP, Celestron CGE, SBIG STL-11000M, laptop, eksterna baterija.

Za snimanje maglica i galaksija nužne su dugačke ekspozicije. Ovisno o teleskopu i aparatu ekspozicije se kreću od 2 pa čak i do 30 minuta. Za to vrijeme slika koju projicira teleskop mora biti savršeno mirna. Dakle, zvijezde se doslovno ne smiju niti malo mrdnuti inače će fotografija biti mutna i upropaštena.

Kako fotografirati kroz teleskop?

Teleskop se zapravo koristi kao jedan veliki teleobjektiv. Umjesto okulara, direktno u fokuser se stavlja fotoaparat s kojega je skinut objektiv. Potreban je adapter (prsten) za odgovarajući bajonet proizvođača (Canon, Nikon, Sony…) na T navoj, a zatim još jedan adapter s T navoja na 1.25″ ili 2″ promjer fokusera. Neki teleskopi na fokuseru već imaju T navoj, a moguće je nabaviti i barlow leću s T navojem. Astronomske CCD/CMOS kamere često imaju već 1.25″ ili 2″ nastavak ili adapter.

T-prsten za DSLR i adapter za 1.25″ fokuser.

Montaža

Ključna stvar za astrofotografiju kroz teleskop je montaža. Ona je vrlo važna za dobru astrofotografiju i mora imati sljedeće karakteristike:

ekvatorijalna
motorizirana
čvrsta i robustna

Astrofotografija se može raditi jedino s ekvatorijalnom montažom. Takva montaža ima os koja je usmjerena prema nebeskom polu. Motori pokreću montažu brzinom rotacije Zemlje, ali u suprotnom smjeru – na taj način objekt ostaje u vidnom polju kamere tijekom snimanja fotografije. Alt-azimutalne montaže mogu također biti motorizirane i pratiti objekt koji se promatra. Međutim, zvijezde se prividno gibaju u krugu oko nebeskog pola, dok alt-azimutalna montaža radi korekcije u smjeru gore-dolje (altituda) i lijevo-desno (azimut) u odnosu na tlo.

Tragovi zvijezda oko nebeskog pola tijekom 45 minuta snimanja fotografije. Snimljeno blizu Metajne na Pagu.

Montaža za astrofotografiju je često skuplja od samog teleskopa. Nosivost montaže koju navode proizvođači obično se odnosi na vizualno promatranje. Za astrofotografiju se najčešće računa polovica te vrijednosti.

Prije snimanja montaža se mora nivelirati i jako dobro usjeveriti (rektificirati). Za vizualna promatranja dovoljno je os otprilike usmjeriti prema nebeskom polu, no za astrofotografiju rektifikacija mora biti gotovo savršena. U protivnom ćete na fotografiji dobiti rotaciju vidnog polja – na rubovima će zvijezde opisivati maleni luk oko središta fotografije. Što je veća žarišna duljina teleskopa, i rektifikacija mora biti bolja.

Neke fork (viličaste) montaže, popularne kod katadioptričkih teleskopa (schmidt-cassegrain) mogu se “pretvoriti” u ekvatorijalne upotrebom tzv. wedge-a. To je vrlo praktično, no takav sustav je nestabilniji od alt-azimutalne postavke.

Montaže za astrofotografiju mogu imati polarni tražioc. To je maleni tražioc najčešće unutar rekstacenzijske osi (ona koja je usmjerena prema nebeskom polu) s ucrtanim zvijezdama za točno lociranje nebeskog pola. Na sjevernoj nebeskoj polutci nebeski pol se nalazi blizu Sjevernjače, ali ipak je udaljen otprilike 3/4 stupnja od zvijezde. Poželjno je da tražioc bude osvijetljen da bi se ucrtane oznake mogle vidjeti u mrklom mraku, ali možete se snaći tako da sami osvijetlite nitni križ crvenom lampicom prilikom namještanja montaže.

Usjeveravanje montaže

Ovaj dio možete preskočiti ako vas samo zanima što je sve potrebno za astrofotografiju. Ipak nije loše da se upoznate s metodom jer kod astrofotografije nije dovoljno samo “postaviti teleskop i početi fotkati”.

Montaže za astrofotografiju najčešće su kompjuterizirane i u svom programu imaju opciju za usjeveravanje. Nakon što montažu usmjerite prema nebeskom polu najbolje što možete, na kontroleru montaže treba precizno kalibrirati go-to. Prvo je potrebno u kontroler upisati datum, vrijeme i točne geografske koordinate. Zatim, program u kontroleru ponudi nekoliko sjajnih zvijezda koje su trenutno vidljive, a na vama je da ih točno centrirate u vidnom polju okulara ili fotografije. Zato bi bilo dobro da znate imena sjajnih zvijezda ili sa sobom imate barem nekav atlas ili planetarij program na smartphoneu/laptopu. Naime, ovisno o točnosti kojom ste napravili prethodne korake, program montaže pokušati će sam nanišaniti zvijezde za kalibraciju, ali je sasvim moguće da će prvu potpuno promašiti. Osim toga, ovisno o konfiguraciji terena Sjevernjača možda nije vidljiva na nebu! U centriranju će vam pomoći okular s nitnim križem ili označena točna sredina vidnog polja fotoaparata.

Postoje dodaci pomoći kojih se usjeveravanje može ubrzati ili automatizirati. To su QHY Polemaster, Celestron StarSense ili polar alignment opcija u SharpCap softveru.

Nakon go-to kalibracije program će vas uputiti da napravite korekcije na samoj montaži kako bi se precizno usjeverili. Znači, morati ćete uz pomoć vijka malo pomaknuti osi/nagib ekvatorijalne montaže. Metode proizvođača se mogu razlikovati, no najčešće treba centrirati Sjevernjaču ili neku drugu zvijezdu u okularu. Dobre montaže uopće ne moraju uzeti u obzir Sjevernjaču za usjeveravanje.

Ovaj korak se mora napraviti sa pažnjom i može trajati 30-60 minuta.

Ukratko:

niveliranje tronošca
grubo usjeveravanje
unos datuma, vremena i geografskih koordinata
go-to kalibracija
korekcija ekvatorijalne glave za precizno usjeveravanje

Ne, montaža ne mora imati go-to da bi se precizno usjeverilo. U tom slučaju ćete morati koristiti drift metodu i vrijeme za usjeveravanje se jako produljuje.

Sad je možda jasnije zbog čega se mnogi astrofotografi odlučuju na izgradnju vlastite male zvjezdarnice. Usjeveravanje se napravi samo jednom, vrlo precizno, i to je to!

Periodička greška

Ne, nismo još gotovi s montažom 🙂 Pa napisao sam već da je montaža najbitnija za astrofotografiju, zar ne? 😉

OK, fino ste usjeverili montažu, stavite aparat, počnete snimati neki zanimljiv objekt poput ostatka supernove Messier 1 u Biku i nakon par minuta ekspozicije dobijete ovo:

Periodička greška za vrijeme 13 minuta ekspozicije maglice M1. Sitne točkice su hot pikseli.

Problem je sljedeći: motore teleskopa pokreću pužni vijci koji nikada nisu savršeno izrađeni već imaju neke malene greške. Prostim okom to ne primjećujemo, ali za astrofotografiju, kao što sam već napisao, zvijezde moraju stajati savršeno mirno tijekom ekspozicije. Te greške se sa svakim okretom vijka ponavljaju pa to zovemo periodičkom greškom. Ona se manifestira tako da se cijelo vidno polje prividno giba prvo u jednom pa zatim u drugom smjeru i to se periodički ponavlja.

Teleskop, ovisno o žarišnoj duljini i velični piksela fotoaparata, ima neku moć razlučivanja. Razlučivost ovisi i o stabilnosti atmosfere (seeing). Zbog gibanja zraka vidimo da zvijezde trepere – dugačke ekspozicije će svjetlost zvijezde razvući na nekoliko piksela. Seeing se označava u lučnim sekundama (oznaka “) koju prividno zauzima zvijezda. Tipičan seeing je 2-3″. S druge strane, periodička greška može biti ±15″ ili više u jednom smjeru!

Periodička greška montaže. Lijevo je skala u lučnim sekundama.

Rješenje? Morate raditi korekcije brzine gibanja motora. Neke montaže imaju ugrađenu PEC (periodic error correction) funkciju. Čak i sa PEC funkcijom ostaje neka mala greška, obično oko 5″. Nekada dok se snimalo na film, to je bilo sasvim dovoljno, no za CCD kamere i digitalne fotoaparate se moraju raditi dodatne korekcije.

Autoguider

Još nismo došli ni do teleskopa, a već evo nove investicije u nizu opreme potrebne za astrofotografiju! Za potpunu eliminaciju grešaka u praćenju potreban je autoguider. Autoguider je dodatna kamera koja snima jednu jedinu zvijezdu u blizini objekta snimanja. Čim se zvijezda malo pomakne, autoguider šalje signal montaži da malo uspori ili ubrza okretanje pužnog vijka kako bi zvijezda ostala na istom mjestu.

Da, morate imati dodatnu kameru za korekcije praćenja. To može biti specijalizirana autoguider kamera, kamera za snimanje planta, jeftina (starija?) CCD kamera ili čak bolja web kamera. Ona mora biti dovoljno osjetljiva da otprilike u 2-3 sekunde ekspozicije može snimiti neku zvijezdu prema kojoj se rade korekcije. Ponekad se može dogoditi da u blizini željenog objekta vaš autoguider uopće ne može naći dovoljno sjajnu zvijezdu!

Da bi autoguider kamera uopće mogla snimiti zvijezdu mora nekako doći do njene slike! Autoguider kamera se može staviti na dodatni teleskop ili čak jači finder koji se stavlja paralelno uz primarni teleskop, a može se staviti i na off-axis guider.

Off-axis guider ima maleno zrcalo koje “krade” dio svjetlosti teleskopa i odbija ga sa strane gdje se stavlja kamera. Prednost je što se ne mora koristiti dodatni teleskop, ali je nedostatak ograničenost u mogućnosti traženja zvijezde za korekcije.

Tvrtka SBIG (Santa Barbara Instrument Group) koja proizvodi odlične astronomske CCD kamere ima patentirani dizajn gdje je paralelno s glavnim CCD čipom postavljen manji čip koji služi za autoguiding.

Fotoaparat ili CCD/CMOS kamera?

Kod astrofotografije se teleskop zapravo koristi kao veliki teleobjektiv. Zbog toga aparat za snimanje mora imati mogućnost skidanja objektiva ili se može koristiti specijalizirana CCD/CMOS kamera za astrofotografiju. Moderni digitalni aparati rade jako dobre fotografije u slabim svjetlosnim uvjetima, no specijalizirane astro kamere su znatno bolje.

Najveći neprijatelj snimanja tamnih objekata je digitalni šum. Pikseli na čipu “izmišljaju” neke vrijednosti kada se pojačava signal pa zato slika nikada nije potpuno crna, čak i ako se fotografira sa poklopljenim teleskopom ili objektivom. Šum reagira na temperaturu okoliša – što je hladnije, manji je i digitalni šum. U astrofotografiji je cilj svesti taj šum na najmanju moguću razinu da bi se željeni objekt bolje snimio. Budući da se šum ne pojavljuje uvijek jednako na istom pikselu (hot pikseli su nešto drugo!) radi se po nekoliko snimki objekta koje se uprosječuju kako bi se smanjio šum.

Šum se rješava i snimanjem tzv. dark framea – ekspozicije je jednaka kao kada se snima željeni objekt, ali se snima sa poklopcem na teleskopu! Na taj način snima se samo digitalni šum koji se u obradi fotografije oduzima od glavne fotografije da bi se smanjio šum.

CCD/CMOS kamere za astronomiju imaju brojne prednosti u odnosu na digitalne fotoaparate. Jedna od njih je upravo mogućnost hlađenja čipa. Čip se može hladiti 30° od temperature okoliša, ponekad čak i niže! Sa svakih 5-7° šum se dvostruko smanjuje pa je to velika pogodnost.

CCD/CMOS kamere snimaju fotografije u tzv. FITS formatu. Datoteke imaju 32-bitnu dubinu boje, a to znači ogroman dinamički raspon, tj. broj nijansi koje ostaju zabilježene. Najbolji DSLR aparati imaju tek 14-bitni konverter.

Mnoge maglice na nebu su od vodika koji im daje karakterističnu crvenkastu boju. DSLR aparati ispred čipa imaju filter koji blokira veći dio emisijske linije vodika (h-alpha linija). Neke sjajnije maglice će se zabilježiti kao crvenkaste, ali mnoge će ostati blijedo sive. Postoje posebni DSLR-ovi koji propuštaju nešto više crvene svjetlosti (Canon 60Da, Nikon D810A), ali i dalje će CCD kamere biti puno osjetljivije na taj dio spektra. Dobro rješenje je kupiti stariji i jeftiniji DSLR te ga modificirati micanjem filtera ispred čipa. Treba staviti drugi filter koji blokira infracrvenu svjetlost jer su čipovi osjetljivi na infracrveno.

CCD kamere mogu biti monokromatske – bez bayer filtera na pikselima. Prednost je puno veća osjetljivost jer bayer filteri propuštaju samo 1/3 dolazne svjetlosti. Astronomskim kamerama bayer filter nije potreban budući da su objekti dubokog svemira – nepokretni. Da bi se dobila fotografija u boji snimaju se fotografije kroz R, G i B filter koje se zatim kombiniraju s L (luminance) kanalom snimljenim kroz prozirni filter koji propušta cijeli spektar, a blokira samo infracrveno. Astronomske CCD kamere ponekad imaju integrirani kotač sa filterima, najčešće njih 5. Uz L (luminance, propušta cijeli vidljivi spektar), R, G i B filtere dodaje se i h-alpha filter koji propušta samo vodikovu liniju kako bi se dobile spektakularne fotografije vodikovih maglica.

Neki astrofotografi se odlučuju modificirati svoj DSLR stavljanjem peltier hlađenja. Astronomske CCD kamere i dalje su u prednosti – hlađenje je najčešće regulirano, tj. drži se konstatno na zadanoj temperaturi. Naime, da bi dark frameovi bili efikasni moraju se snimati na jednakoj temperaturi kao i fotografije objekta. Ovako se dark frame može snimiti kasnije, a noć cijela iskoristiti za astrofotografiju. Također, dark frameovi se mogu snimiti samo jednom i onda koristiti kasnije više puta!

CCD kamere za astronomiju nemaju memorijske kartice pa je potrebno korisiti laptop za snimanje i korekcije praćenja.

Teleskop

Evo, napokon smo došli i do teleskopa! Naravno da on nije najmanje bitan, ali za astrofotografiju je vrlo važno shvatiti gore napisane probleme.

Nije svaki teleskop pogodan za astrofotografiju. Kao i kod objektiva za fotoaparate, važan je f-broj – što je manji to će i ekspozicije biti kraće.

Najbitnije je, ipak, odabrati odgovarajuću vrstu teleskopa. Akromatski refraktori nisu pogodni za astrofotografiju upravo zbog kromatske aberacije. Zvijezde će imati ljubičasti halo i cijela fotografija će izgledati neoštro. Mnogi reflektori također nisu povoljni ako nisu osmišljeni baš za astrofotografiju. Moraju imati dovoljno veliko sekundarno zrcalo kako ne bi došlo do vinjetiranja, te fokuser niskog profila da slika na čipu uopće može doći u fokus.

Katadiopteri poput maksutov-cassegrain teleskopa imaju veliki f-broj i maleni snop svjetlosti pa bi ekspozicije trebale biti ekstremno dugačke i došlo bi do vinjetiranja. Neki maksutov-newton teleskopi su optimizirani za astrofotografiju. Schmidt-cassegrain teleskopi se pak često koriste u astrofotografiji iako su obično f/10. Ponekad se koriste u kombinaciji sa reduktorom fokusa. Katadiopteri su odlični za snimanje Mjeseca i planeta video kamerama.

Teleskopi za astrofotografiju moraju biti jako dobro korigirani na optičke pogreške. To naročito dolazi do izražaja na rubovima fotografije budući da su moderni čipovi sve većih formata. Čak i veliki, skupi teleskopi će profitirati od nekakvog korektora ili field flattenera. Nije baš zgodno da uz svu tu silnu opremu na rubovima vidnog polja imate izdužene i deformirane zvijezde.

Najčešći teleskopi za astrofotografiju su mali apokromatski refraktori. Ne zahtjevaju masivne montaže, uz field flattener zvijezde su oštre do ruba, a f-broj je obično povoljan. odlični su za snimanje maglica, no najčešće nemaju dovoljnu žarišnu duljinu za većinu galaksija. Uz nekoliko iznimaka, galaksije su obično malene

Reflektori, newtoniani, također su popularan izbor. Obično se koriste oni veliki, od 8″ na više. Potrebne su im vrlo čvrste montaže pa nije čudno da teleskop nosi montaža koja je 3× skuplja od njega! Reflektori na rubu vidnog polja imaju komu pa je za veće čipove također potreban korektor. Dobro je što imaju male f-brojeve, ne pate od kromatske aberacije, a velike žarišne duljine i promjeri omigućuju detaljne fotografije galaksija.

Postoje i razni drugi dizajni teleskopa, specijalizirani astrografi koji se koriste samo za astrofotografiju. To su razni richtey-chretieni (“kreteni”), brzi newtoniani sa ugrađenim korektorima, brzi apo refraktori sa dodatnim lećama, korigirani schmidt-cassegraini itd. No o tome sada nije potrebno pisati – astrofotografi koji ih žele sigurno neće čitati ovaj tekst 😉

Astro Systeme Austria f/3.8 newtonian sa Wynne korektorom.

Za kraj

Još uvijek se želite baviti astrofotografijom? 😉 Nadam se da je sada jasnije zbog čega astrofotografija kroz teleskop nije jednostavna da se samo stavi aparat i počne pucati fotke. Nemojte da vas ovaj tekst obeshrabri – napraviti astrofotku kroz teleskop veliko je zadovoljstvo. Ovo što ste pročitali shvatite kao prečac za odabir opreme za astrofotografiju.

Uzmite u obzir da se sve ovdje napisano odnosi na fotografiranje objekata dubokog neba kroz teleskop. Astrofotografija može biti puno više od toga! Kroz teleskop se mogu snimati fantastični detalji na planetima bez korištenja silne navedene opreme (autoguidera, korekcija…). Kao što sam napisao na početku, astrofotke su odlične čak i bez teleskopa, a dugačke ekspozicije možete napraviti širokokutnim objektivima ili čak manjim teleobjektivima uz pomoć barndoor montaže vlastite izrade ili komercijalnog trackera. Osim toga, fotoaparat možete koristiti piggyback na svom teleskopu s ekvatorijalnom montažom!

U svakom slučaju, sretno s izborom, slobodno pišite komentare i pitajte što vas zanima!

Piggyback astrofotografija

Mliječna staza snimljena modificiranim Nikon D5100, 50mm objektivom, 16x30 s ekspozicija, piggyback na teleskopu.

Mliječna staza snimljena modificiranim Nikon D5100, 50mm objektivom, 16×30 s ekspozicija, piggyback na teleskopu.

Astrofotografija savjeti

Teleskop kao poklon – savjeti o kupovini

Teleskop je čest izbor kao poklon za rođendan ili Božić, nerijetko za djecu i mlade koje zanima znanost i astronomija. Od velikog izbora različitih vrsta teleskopa i cijena, nije lako napraviti dobar izbor. Ovim tekstom pokušati ću razbiti neke mitove o teleskopima i nadam se da ću vam olakšati kupovinu.

Teleskop nije nužan za astronomiju kao hobi. Prije nego što sam kupio teleskop, dvije godine koristio sam samo dalekozor. Dalekozor je odlična sprava za astronomiju, jednostavan za upotrebu, prenosiv, a može se koristiti i za promatranja u prirodi. Detaljnije pročitajte u članku o dalekozorima u astronomiji.

Mit br. 1: Dječji teleskop

Ne postoji “dječji teleskop”!

Teleskopi služe za gledanje svemira. Pravog svemira koji je jednak za sve nas koji u njemu živimo. Teleskopi nisu igračke! Kupite li teleskop-igračku ne možete od njega očekivati da će vam pokazati nebeske ljepote kao što niti od autića na pedale ne možete očekivati da će se voziti u stvarnom prometu.

Teleskopi mogu, doduše, biti masivni i teški, no takvi su uglavnom oni skuplji. U ovom tekstu ograničiti ćemo se na izbor povoljnijih teleskopa koji su težinom uglavnom ispod 10 kg.

Djeca se lako razočaraju, pa izbjegavajte jeftine teleskope. Komplicirani su za sastavljanje i upravljanje, klimavi su (slika se trese), slabe su svjetlosne moći (slika je tamna). Minimalni iznos za teleskop ne bi trebao biti manji od 1500-2000 kuna. Sve jeftinije od toga će u 90% slučajeva završiti u ormaru ili na Njuškalu, a dijete će izgubiti volju za astronomijom.

Mit br. 2: Povećanje teleskopa

Povećanje teleskopa nije njihova presudna karakteristika!

Teleskop koji se reklamira sa 565x povećanjem treba u širokom luku izbjegavati. Primarna funkcija teleskopa je skupljanje svjetlosti! Veći promjer objektiva = veća površina = sjajnija i oštrija slika. Velika povećanja koriste se samo za opažanje planeta, a i u tom slučaju rijetko kada će se moći koristiti više od 200x.

Ograničavajući faktori za postizanje velikog povećanja su promjer teleskopa i stabilnost atmosfere. Maksimalno moguće povećanje okvirno se računa kao promjer objektiva teleskopa u milimetrima pomnožen sa 2. Maleni 60 mm teleskop može podnijeti povećanje od 120x, nipošto 300x ili više kao što se često navodi.

Objekte dubokog svemira (maglice, galaktike, skupovi zvijezda) najbolje je opažati na malim i umjerenim povećanjima (30x – 100x). Naša najbliža galaktika M31 u Andromedi prividno je 6x veća od punog Mjeseca! Velika maglica u Orionu, M42, dvostruko je veća.

Mit br. 3: Tronožac

Teleskop uopće ne treba imati tronožac!

Najveći neprijatelj za astronoma početnika je – klimava montaža. Čak i maleni teleskop može biti optički solidan, ali ako se slika trese pri najmanjem dodiru i vjetru, to će biti vrlo frustrirajuće iskustvo. Teleskopi sa lećama, refraktori, često imaju dugačku cijev pa efekt poluge pogoršava situaciju.

Stvar spašava tzv. dobson montaža – drvena kutija s polukružnim utorima gdje se stavi teleskop koji ima “krugove” na cijevi. Jednostavno, efektno i stabilno.

Korado Korlević impresioniran velikim dobson teleskopom. Izvor: arhiva AD Beskraj

Mit br. 4: Ekvatorijalna montaža

Ekvatorijalna montaža je komplicirana za upotrebu i kod jeftinih teleskopa vrlo nestabilna!

Ne znate što je ekvatorijalna montaža? Učinite si uslugu i nemojte kupovati teleskop sa takvom montažom. Za početnike, naročito djecu, zbunjujuća je i komplicirana što rezultira frustracijama. Najbolja montaža za početnika je alt-azimutalna: pomaci su jednostavno gore-dolje, lijevo-desno. No sad kad ste to pročitali, pazite da montaža bude čvrsta – bolje stabilna montaža nego veći teleskop.

Alt-azimutalne montaže možete prepoznati pod oznakama “ALT-AZ” ili samo “AZ”. Dobsoni su također alt-azimutalni.

Ekvatorijalne montaže imaju jednu os koja se usmjerava prema Sjevernjači. Pravilno namještena ekvatorijalna montaža omogućava praćenje objekata na nebu okretanjem samo jedne osi. U praksi to znači puno “koji je ovo vrag” i “šta sad da radim” pitanja prilikom slaganja montaže. Montaža se treba i balansirati, pa ako to ne napravite kako treba, teleskop će vas zveknuti po glavi kada otpustite kočnice.

Teleskopi sa ekvatorijalnom montažom obično negdje u nazivu imaju oznaku “EQ”.

Mit br. 6: Kompjuterizirani teleskop

Teleskopi sa bazom podataka i elektronskim kontrolerom neće vam olakšati snalaženje na nebu!

Takvi teleskopi nisu u mogućnosti bez ljudske pomoći tražiti nebeske objekte – treba ih kalibrirati. To znači – nivelirati, odrediti sjever, identificirati i teleskopom pronaći nekoliko sjajnih zvijezda na nebu. Tek tada će se teleskop moći pravilno orjentirati na objekt kojeg odaberete iz baze podataka. Ako se već trudite vizualno naći tih nekoliko zvijezda na nebu, onda možete pronaći i druge objekte uz pomoć karte neba, bilo papirnate ili mobilne aplikacije. Razliku u cijeni rađe potrošite na kvalitetniji teleskop.

Mit br. 7: slika kao na fotografijama

Slika u okularu nije ni približno slična astronomskim fotografijama!

Šarene maglice vidljive su jedino na fotkama dugih ekspozicija. Kroz teleskop ćete uglavnom gledati mutne sive mrlje i malene točkice. Objekti na nebu su tamni, a ljudskom oku treba jako puno svjetlosti da bi raspoznalo boje.

Niti najveći teleskopi ne pokazuju boje i detalje kao što se vide na fotografijama pa ako ste to očekivali, odustanite od kupovine. Boje se mogu vidjeti tek na nekim zvijezdama i suptilne nijanse na planetima. To je sve.

Poanta je vidjeti svemir vlastitim očima. Osjećaj kada gledate galaktiku čija je svjetlost na put krenula dok su još dinosauri šetali Zemljom, nezamjenjiv je!

Gdje kupiti teleskop?

Teleskope nemojte kupovati u supermarketima i shopping centrima. Loše su kvalitete, klimavi, slabe svjetlosne moći, prodavači uglavnom o teleskopima neće znati ništa više od onoga što piše na kutiji.

Teleskop obavezno kupite kod znalaca. U Hrvatskoj to su tek dvije trgovine – Teleskop centar te OI Optimus. Obje trgovine vode entuzijasti koji će vam rado pomoći u odabiru pa im se obratite s povjerenjem. OI Optimus je samo internet trgovina, a Teleskop centar ima dućan u Zagrebu. Izbor možete proširiti potragom po stranim internet trgovinama, ako naručujete iz EU, ne morate plaćati carinu.

Otvorenje Teleskop centra u Zagrebu, rujan 2010.

Ali, teleskopi su skupi!

I jesu i nisu. Sada su znatno jeftiniji i kvalitetniji nego krajem devedesetih kada sam se počeo baviti praktičnom astronomijom. Ako nemate barem 1500 kn za teleskop, bolje razmislite o nekoj knjizi, kalendaru sa fotografijama, posteru…ili jednostavno, štedite za kvalitetniji teleskop.

Što se sve dobije u paketu?

Osim teleskopa i montaže najčešće dobijete dva okulara, znači dva različita povećanja. Ako ih se nudi više za malo novaca – nemojte kupovati. To je garancija loše kvalitete. U optici nema magije kojom bi se mogla dobiti kvaliteta za male novce.

Dobra investicija je barlow leća – pomoću nje se dobivaju veća povećanja korisna za Mjesec i planete. Okular se stavlja u barlow leću i povećanje postaje veće za oznaku koju leća nosi – 2x, 2.5x ili 3x (barlow leća ima samo jednu od ovih oznaka!). Uz barlow leću od 2x, okular žarišne duljine 20mm daje povećanje poput okulara od 10mm bez barlow leće (20 mm/2x = 10 mm). Pazite dakle ako teleskop dolazi sa 20 mm i 10 mm okularima! U tom slučaju uzmite 2.5x ili 3x barlow da se ne kopiraju žarišne duljine.

Povećanje se računa tako da žarišnu duljinu teleskopa podijelite sa žarišnom duljinom okulara. Dakle, teleskop žarišne 900 mm i okular od 10 mm daju (900/10) 90x povećanje. Sa 2x barlow lećom povećanje je dvostruko veće – 180x.

Cijene barlow leća su 230 – 350 kn.

Koji teleskop kupiti?

Da, ima ih puno (Teleskop centar, Hrvatska, Teleskop Express, Njemačka, SkyPoint, Italija, Astroshop, Njemačka, FirstLight Optics, UK). Zadržati ćemo se na jeftinijim početničkim teleskopima. Kod njih zaboravite astrofotografiju kroz teleskop – biti će štosno ufotkati Mjesec i Jupiter mobitelom, ali to je uglavnom sve. Za podršku domaćim trgovinama astronomske opreme, svi linkovi vode na stranice Teleskop centra i njemačkog Teleskop Service (skraćeno: TS) čiji je OI Optimus zastupnik za Hrvatsku.

Najvažnije oznake teleskopa su promjer objektiva i žarišna duljina. Zaboravite mali 60 mm teleskop, montaža je klimava, skoro pa nema antirefleksivnih premaza na objektivu, i vrlo brzo će završiti u ormaru skupljajući prašinu. Umjesto toga, uzmite 70 mm refraktor koji ima puno bolju optiku. Verzija s žarišnom duljinom 700 mm je bolja, ali postoji verzija od 500 mm s prizmom koja daje ispravnu sliku, što je povoljno za gledanje prirode. U TS-u 70 mm verzija je € 115. Celestron Astromaster 70 je nešto skuplji (€ 130), ali je vrlo lijepog dizajna i jednostavan za upotrebu.

Vrste teleskopa:

Refraktor = refrakcija (lom) svjetlosti = objektiv ima leću.
Reflektor = refleksija (odbijanje) svjetlosti = objektiv ima zrcalo.
Katadiopter – najčešće ima dva zrcala i jednu leću.

Za više informacija pročitajte (pra)stari FAQ o teleskopima.

114/900 reflektor nije loš izbor. Promjer od 114mm prima dovoljno svjetlosti za sjajnije maglice i zvjezdane skupove, naročito ako se maknete iz grada pod tamno nebo. Mjesec će biti fantastičan, na Jupiteru se naziru detalji u prugama, a Saturn pokazuje Cassinijevu pukotinu u prstenu. Montaža EQ2 bi mogla biti stabilnija. Cijeni od 1490 kn dodajte još cijenu barlow leće jer povećanje od 90x nije dovoljno za planete. Nezgodno je što dolazi sa 10 mm i 20 mm okularima. TS StarScope 114 je € 169. Nisam oduševljen izborom okulara.

114/900 Tasco teleskop. Izvor: arhiva AD Beskraj.

90/900 refraktor je ekvivalent gornjem reflektoru. Nešto je skuplji, 1850 kn, ali ima kvalitetnu alt-azimutalnu montažu koja je jednostavna za korištenje. Kod TS (OI Optimus) možete nabaviti Celestron Astromaster 90 za € 235. Slična je cijena i za verziju na ekvatorijalnoj montaži.

Promatranje Sunca s 120/1200 refraktorom na ekvatorijalnoj montaži. Izvor: arhiva AD Beskraj

Najbolja opcija je 150/1200 dobson teleskop. Cijena od 2390 kn je vrlo povoljna, a promjer od 150 mm dovoljan je za godine i godine uživanja u pogledu na maglice i planete. Veća verzija od 200 mm je još bolja, no 1000 kn skuplja. TS nudi 150mm dobson za € 300. Računajte da se isplati nabaviti ove teleskope jer ako prestane interes za astronomijom, bez problema ćete ih moći prodati na Njuškalu.

Maleni dobson 130/650 je štosan stolni teleskop, no kratka žarišna znači da optička os mora biti vrlo precizno namještena, a veća povećanja nisu dovoljno oštra i kontrastna. S cijenom od 1750 kn, osobno bi rađe odabrao nešto drugo. TS nudi 100mm Orion SkyScanner kratki dobson za € 139.

Maksutov teleskopi su nešto skuplji, ali jako dobri za promatranje planeta. Prednost im je što su kratki i kompaktni. 90/1250 dođe 1400 kn, a 102/1300 1940 kn – i to samo za optičku cijev, bez montaže, što je zgodno ako imate nekakav fotostativ. U protivnom, uzmite verziju na jednostavnoj StarQuest ekvatorijalnoj montaži za 2200 kn (90 mm) ili 2500 kn (102 mm). U ponudi je i 90mm maksutov sa malenom motoriziranom stolnom dobson montažom za 2000 kn.

Imate li kakvih pitanja za konkretne teleskope ili ako vam treba još koji savjet, slobodno napišite komentar!

Do tada, pročitajte Vedranovu priču kako se počeo baviti astronomijom i pogledajte njegove fantastične skice koje realno prikazuju kako se objekti vide kroz teleskop.

U Bobinoj kuhinji pročitajte recenzije teleskopa. Preporučam da pročitate test Bresser/Lidl 70/700 refraktora, SkyWatcher 300mm dobsona, SkyWatcher StarTravel 120 refraktora, a ponovite i tekst o dalekozorima u astronomiji.

DSLR šum i raw konverzija (Capture NX-D)

Astrofotografije sa DSLR fotoaparatima uvijek treba snimiti u RAW formatu. Osim bilježenja najveće moguće količine podataka, jedino će se u raw formatu moći promijeniti neke postavke bez trajnog uništavanja podataka. Problem je što postoje mnogi raw konverteri – Adobe Camera Raw, Raw Therapee, DXO Optics, Photo Ninja…ima ih mnogo. Uzmemo li u obzir da astronomski programi poput Deep Sky Stackera i PixInsighta također mogu raditi raw konverziju, nagradno pitanje je – koji softver odabrati?

Iako je PixInsight definitivno vodeći softver za kalibraciju i obradu astrofotografija sa specijaliziranim astronomskim CCD kamerama, mislim da je za DSLR astrofotografiju bolje koristiti posebni raw konverter. Naime, Deep Sky Stacker i PixInsight tretiraju DSLR raw fileove poput CCD kamera, što je daleko od istine. Svaki DSLR raw file sadrži u sebi nekakvu “obradu” podataka, dakle podaci nisu linearni kao sa astro kamerama. Drugo, gubimo “moć” manipulacije podacima kao što su korekcije balansa bijele boje, vinjetiranja, distorzije, aberacije i to prije nego li je datoteka uopće konvertirana u univerzalno čitljivi format.

Moderni DSLR fotoaparati (osobno koristim Nikon D5100 koji se na tržištu pojavio 2011. godine) više nemaju amp glow problema kao (pra)stari digitalci i smanjuje se potreba za posebnim dark frameovima. Čak je možda i bolje da se ne koriste!

Zašto? Digitalni šum ovisi o temperaturi senzora – što je toplije, veći je šum. Čim dulje fotografirate, senzor se zagrijava, tijekom noće mijenja se temperatura ambijenta, itd. Da, možete koristiti bias, ali opet, na kojoj temperaturi, koja osjetljivost…? Hoće li korekcija imati smisla ili će samo stvoriti dodatne probleme? Moj savjet je da zaboravite na bias, dark i flat u potpunosti.

Najveći problem kod DSLR aparata za astrofotografiju je šum koji se pojavljuje u obliku šarenih “fleka” koje se obično javljaju uvijek na istom mjestu. To sam pokušao dočarati na ovom primjeru (obrađeno da bude jasnije):

Single frame vs. 6x dither stack — Single frame vs. 6x “dither” stack

Na jednoj fotografiji vide se “mrlje” gdje jedna vuče na crveno, druga na plavo, treća na zeleno… Rješenje je vidljivo na sljedećoj sličici animacije nakon kombiniranja samo 6 fotografija (što više to bolje!) u PixInsightu. Važno je da svaka sljedeća snimka bude pomaknuta za nekoliko desetaka piksela (eng.: dither) u odnosu na prethodnu! Posljedica je da će se mrlje izjednačiti i dobiti ćemo jednoličn(ij)u pozadinu.

To je odličan trik i za CCD astrofotografiju, no ostaje pitanje može li se nešto poboljšati prilikom konverzije iz raw u tiff za daljnju obradu? Budući da za (širokokutnu) astrofotografiju koristim Nikon DSLR, moj odabir konvertera definitivno je Nikonov Capture NX-D.

Ono što slijedi opis je postavki za Nikon Capture NX-D softver – koristite li neki drugi DSLR ili raw konverter, ipak pogledajte tekst i slike kako bi dobili predožbu o tome što je sve moguće napraviti prije konverzije iz raw formata!

Za primjer sam uzeo širkokutne snimke Oriona (Nikon D5100, ISO 1600, 2 min, barndoor). Postavke naravno ovise o tome kako su podešene u samom aparatu, no u NX-D softveru možemo neke stvari promijeniti. Za početak kliknite “Noise Reduction” i “Camera and Lens Corrections” kao na slici ispod.

Strelicom sam označio postavke na koje je potrebno obratiti pažnju, a na žalost njih nema u drugim raw konverterima – tamo ćete morati sami eksperimentirati sa postavkama smanjivanja šuma. Potrudite se kod ovog koraka i pokušajte pronaći balans između “peglanja” šuma i zadržavanja detalja (količine zvijezda, boje maglica…).

Defaultna postavka noise reductiona (na mom aparatu; pogledati najgornju strelicu na slici iznad) je “faster” sa vrijednosti “8”. Povećavanjem vrijednosti i šum se smanjuje, a odabirom opcije “better quality” znatno se smanjuje neravnomjernost (flekavost?) pozadine:

Fantastična opcija Capture NX-D konvertera je mogućnost “astro noise reduction”. Kad se uključi, softver prepoznaje sve hot piksele i automatski ih briše, bez potrebe za dark frameom! Može se koristiti na svim verzijama noise reductiona, pa čak i kad je isključen! Slika ispod je 2x povećana kako bi se lakše uočili hot pikseli:

Najbolja opcija za redukciju šuma u NX-D je “better quality 2013” s kojom su sačuvane najsitnije zvijezde, a pozadina neba je i dalje jednolična. Na toj opciji je moguće posebno namjestiti luminance i color intenzitet smanjenja šuma. Default je 50, meni je izgledalo bolje na 30/30. Iako ovo vrijedi za NX-D, dobro je vidjeti kako razne postavke utječu na šum i sitne zvijezde na fotografiji:

Eksperimentirajte sa postavkama i podesite ih po vlastitom nahođenju. Ako se radi samo jedna fotka, npr. noćno nebo sa pejsažem, osobno bih malo pojačao redukciju šuma. Nakon ovog “igranja” sa smanjenjem šuma bilo bi dobro izoštravanje na fotografiji staviti na minimum, odnosno vrijednost “0” ako će se fotografije kasnije stackirati u Deep Sky Stackeru ili PixInsightu. Na taj način će se dodatno smanjiti šum, a eventualno izoštravanje će biti kvalitetnije napraviti nakon stackiranja.

Svi objektivi na rubovima vidnog polja imaju optičke pogreške. Na ovim fotografijama objektiv je bio zatvoren na f/5.6, no ipak su zvijezde na rubovima malo izdužene, ali imaju i kromatske pogreške. Svjetlost različitih valnih duljina kao da ima malo različitu žarišnu duljinu pa je vidljivo da crvena boja “bježi”. Uz pomoć NX-D softvera problem se doslovno rješava uz jedan klik na opciju “Lateral Color Aberration”! Vrlo jednostavno, a efektno rješenje koje je nemoguće reproducirati u PixInsightu osim uz puno muke! Uz to, moguće je smanjiti i “klasičnu” kromatsku aberaciju “Axial Color Aberration”, odnosno činjenicu da različite valne duljine imaju žarište na različitim udaljenostima. Efekt nije jako izražen na f/5.6, ali na većim otvorima se više primjećuje, pa uključite i tu opciju.

Osim ovih korekcija savjetujem da uključite i korekciju vinjetiranja. Na većim otvorima objektiva rubovi su znatno tamniji od sredine. Kada već postoji opcija u raw konverteru, iskoristite ju prije no što krenete u stackiranje i obradu. To je od velike važnosti ako imate samo jednu fotku astronomskog pejzaža koji se obično fotka na maksimalnom otvoru objektiva! Ove do sada navedene postavke mogu se namještati i u drugim raw konverterima, no čini mi se da NX-D to radi najbolje za Nikon fotoaparate i objektive – dovoljno je poklikati par kvačica i problem je riješen!

Slijedi namještanje balansa bijele boje da bi nebo bilo neutralno. Ovo je dovoljno raditi “odokativno”, no ipak nije loše povećati histogram za malo bolju preciznost. U NX-D je dovoljno napraviti “undock” panela sa histogramom:

Treba nastojati da se sve krivulje “poklope”. U ovom slučaju bilo je dovoljno namjestiti balans bijele boje, no ponekad ćete se možda morati igrati sa krivljuama.

Balans se može namjestiti i kasnije, ali ipak je to bolje napraviti prije konverzije kako bi se sačuvalo čim više podataka. Zbog toga je važno provjeriti da se nisu izgubili neki detalji u sjenama. NX-D ima jednostavnu opciju provjere – dovoljno je kliknuti desni gumb i označiti “Show Lost Shadows” ili stisnuti shift + S. U ovom slučaju se vide izgubljeni dijelovi na donjem rubu što je posljedica modifikacije fotoaparata. Tamo ionako nema informacije pa taj dio nije važan.

Budući da fotografije ionako nisu više “linearne” kao na CCD kamerama, po želji se može malo namjestiti kontrast. To je najbolje napraviti na LCH (lightness, chroma, hue) panelu, naravno pazeći da se ne gube podaci. U ovom koraku sam također malo dodao saturacije (chroma).

Na kraju treba sve promjene primjeniti i na ostale fotografije iz serije Za to je dovoljno u “adjustments” panelu odabrati “copy adjustments”, zatim odabrati ostale fotografije i na njima primjeniti “paste adjustments”:

Za kraj jedna zanimljivost – za usporedbu sam napravio dvije konverzije – jedna sa uključenom redukcijom šuma (noise reduction; NR) u NX-D softveru, a jednu bez (ali i dalje uz korekcije aberacija i balansa bijelog). Svih šest fotografija je registrirano i stackirano najednak način u PixInsightu, s time da sam na stacku bez redukcije šuma koristio PixInsightov ACDNR algoritam za smanjenje šuma. Uz malo pažnje kod namještanja postavki moguće je dobiti rezultat koji je možda čak i bolji za smanjenje šuma od Nikonovog softvera! Naopomena je da se ovdje radi o samo šest fotografija – sa više njih bio bi bolji rezultat (manje šuma), a koristi li se samo jedna fotografija (npr. za astrofotografske pejzaže) mislim da je bolje koristiti radukciju šuma prije konverzije. Također još jednom naglašavam da je važno svaki sljedeći kadar pomaknuti za nekoliko desetaka piksela u odnosu na prethodni.

Astrofotografija DSLR obrada savjeti

Geminidi – najbolji godišnji meteorski show!

Kada u ne-astronomskom društvu krene priča o “zvijezdama padalicama”, uvijek se spomenu perzeidi, popularni meteorski potok kojeg redovno viđamo svake godine istih dana u kolovozu. Razumljivo je da su popularni budući da se mogu vidjeti za vrijeme toplih i vedrih ljetnih noći kada su mnogi na odmoru i to još na moru ili otocima gdje je manje svjetlosno onečišćenje.

Ipak, znatno bogatiji meteori su geminidi u prosincu. Maksimum pada obično između 13. i 15. prosinca svake godine. Dok perzeidi za vrijeme maksimuma imaju ZHR od 60 do preko 100, vrijednosti geminida se kreću od 120 do 200 (pogledajte profil aktivnosti 2011. godine).

Kako gledati geminide?

Kao i perzeidi, geminidi su dobili ime po zviježđu u kojem se nalazi radijant – Blizancima. Nije važno znati prepoznati gdje se točno nalazi zviježđe budući da se meteori mogu pojaviti bilo gdje na nebu. Važno je da imate bistro nebo i čim manje svjetlosnog onečišćenja pa ćete vidjeti više meteora. Svjetlost Mjeseca također smanjuje broj vidljivih zvijezda, pa tako i meteora.

Radijant perzeida (2016.) snimljen ultra širokokutnim objektivom.

Za promatranje geminida vam nisu potrebna nikakva optička pomagala! Dobra stvar kod geminida je da se zviježđe Blizanaca može vidjeti već u ranim večernjim satima pa meteorska aktivnost kreće već oko 21h. Ipak, meteori će postati brojniji tek nakon ponoći, sa maksimumom oko 2-3 po noći. Uzmite u obzir da se ZHR vrijednosti odnose na idealne uvjete, pa je realno očekivati dva ili tri puta manji broj vidljivih meteora. Meteori nisu pravilno raspoređeni u svojoj putanji oko Sunca pa se može dogoditi da ugledate 2-3 meteora kratko jedan za drugim, a zatim 5 ili 10 minuta niti jedan. Zato odvojite barem jedan sat za promatranje! Mnogo puta sam čitao komentare ljudi razočaranih meteorima da bi saznao da su gledali iz centra grada ili prije ponoći ili odustali nakon 10 minuta promatranja.

Budući da je prosinac, obavezno se dobro obucite! Pri tome jedna debela jakna nije dovoljna – stavite na sebe čim više slojeva odjeće! Ja obično stavim tri majice, košulju i dvije jakne te dva ili tri sloja na noge. Karimat ili dva plus vreća za spavanje i spremni ste za nebeski show!

Želite li fotkati meteore, proučite ovaj tekst.

Što su geminidi?

Geminidi su vrlo zanimljivi meteori. Primjećeni su prvi puta tek 1862. godine kada je aktivnost bila znatno slabija (ZHR 10-20). Svake godine postajali su sve brojniji da bi danas bili bogatiji od perzeida, što je vrlo kratko razdoblje u astronomskim terminima (perzeidi su prvi puta viđeni prije 2000 godina!).

Uzrok meteora obično su čestice kometa koje izgaraju u visokim slojevima atmosfere (40-80 km) kada putanja Zemlje prolazi kroz putanju kometa. U slučaju geminida, tijelo koje je izvor čestica nije komet već asteroid 3200 Phaeton!

Još uvijek nije potpuno jasno što se događa sa Phaetonom da proizvodi toliki broj čestica. Postoji hipoteza da je došlo do udara sa nekim drugim tijelom, da je Phaeton zapravo “ugasli komet”, no neke snimke su pokazale trag čestica koji se javlja za vrijeme periheliona. Phaeton prolazi zaista jako blizu Suncu, no mjerenja pokazuju da je broj izbačenih čestica u tom trenutnu vrlo malen, tako da ostaje misterij što se zapravo događa sa Phaetonom.

U svakom slučaju, ako bude vedro, skupite hrabrosti i dovoljno odjeće i obavezno ih pogledajte! A sljedeći puta kada u društvu počne priča o meteorima recite svima da geminidi jedu perzeide za doručak 😉

geminidi Meteori promatranja savjeti

Što je pomrčina Mjeseca i kako ju fotografirati?

Pomrčina Mjeseca dešava se kada Mjesec uđe u Zemljinu sjenu, što se zbiva samo kada su Sunce, Mjesec i Zemlja točno poravnati. Pomrčina se dakle može dogoditi samo za punog Mjeseca (uštapa), no ne dešava se svaki puta jer zbog nagnutosti mjesečeve orbite ne dolazi uvijek do takvog poravnanja. Ipak, svakih nekoliko godina možemo uživati u ovoj pojavi. Za razliku od potpune pomrčine Sunca koju je moguće vidjeti samo sa uskog područja totaliteta, pomrčina Mjeseca vidljiva je gotovo sa cijele zemljine polutke koja je tada u mraku. Tijek pomrčine odvija se relativno sporo pa se u događaju može uživati i po nekoliko sati.

Pomrčina počinje ulaskom Mjeseca u zemljinu polusjenu, no zatamnjenje je vrlo blago i primjećuje se tek kada se Mjesec više približi zemljinoj sjeni. Djelomična pomrčina započinje ulaskom Mjeseca u zemljinu sjenu, a potpuna pomrčina kada je Mjesec u potpunosti u sjeni.

Pomrcina-skica-tekst — Tijek potpune pomrčine Mjeseca

Za vrijeme totaliteta Mjesec nije sasvim crn već poprima crvenkastu boju. Tome je zaslužna zemljina atmosfera koja lomi sunčevu svjetlost pa tako niti na Zemlji ne nastaje odmah mrak kada Sunce zađe ispod horizonta već znatno kasnije. Da se nalazite na Mjesecu za vrijeme pomrčine i pogledate Zemlju, odjednom bi vidjeli sve zalaske i izlaske Sunca te crvenkasno obasjanu atmosferu!

Pomrčinu Mjeseca nije teško fotografirati. Može se koristiti bilo koji fotoaparat, kompaktni ili refleksni, no u prednosti su oni koji imaju mogućnost ručnog namještanja postavki. Mjesec je relativno malen, zauzima svega 0.5° na nebu, pa će automatika biti prevarena tamnom noćnom scenom što će rezultirati preeksponiranjem mjesečeve površine i gubitkom detalja. Uzmite u obzir da je na Mjesecu – dan! Da bi se na površini vidjeli detalji (mora i krateri) biti će vam potrebne postavke aparata slične kao da fotografirate dnevnu scenu. Što više pomrčina napreduje i ekspozicije će trebati produljiti.

Iako se faze djelomične pomrčine mogu fotografirati bez upotrebe stativa, preporučam da ga koristite jer će za totalitet trebati eksponirati i nekoliko sekundi.

Koliko će se Mjesec zatamniti tijekom totaliteta ovisi o tome koliko mu putanja prolazi blisu središta sjene, ali i kakva je zemljina atmosfera u tom trenutku. Veća količina čestica u atmosferi uzrokovati će tamniju pomrčinu. Francuski astronom Danjon osmislio je jednostavnu skalu intenziteta L (luminoziteta) pomrčine:

L = 0 – Vrlo tamna pomrčina, Mjesec jedva vidljiv, naročito u maksimumu.
L = 1 – Tamna pomrčina s jedva vidljivim detaljima; Mjesec tamnosmeđe boje.
L = 2 – Tamno crvena boja Mjeseca, nešto svjetlija na rubovima sjene.
L = 3 – Mjesec boje opeke, svijetli rub sjene.
L = 4 – Svijetla pomrčina bakrene boje, na rubu sjene sjajnija, plavičastih tonova.

Brzi savjeti:

koristite odgodu okidanja i kod refleksnih aparata mirror lock up da se ne zatrese aparat i zamuti fotografiju
ne pretjerujte sa ISO osjetljivošću kako ne bi bilo previše digitalnog šuma
zatvorite objektiv na f/5.6, f/8 ili f/11 kako bi fotografija bila čim oštrija
fotkajte u raw formatu da kasnije po potrebi možete raditi korekcije

Tablica ekspozicija (izvor MrEclipse.com):

Preuzmite printer friendly PDF.

Puno je načina na koji možete fotografirati pomrčinu. Ako koristite širokokutni objektiv, slika Mjeseca će biti malena, no zato možete na jednu fotografiju složiti kompozit cijelog tijeka pomrčine. Budite pažljivi u kadriranju – ako je pomrčina na početku noći, ostavite mjesta na desno i gore jer će se tako kretati Mjesec kada bude se dizao iznad horizonta. Oko ponoći gibati će se gotovo pravocrtno prema desno, a pred jutro zalaziti će na zapadu odozgo prema dolje desno, kao što je bio slučaj na ovoj mojoj fotografiji pomrčine iz 2008. godine:

Pažljivo proračunajte vremenski razmak između pojedinih fotografija. Ja sam fotkao u intervalima od 6 minuta. Pojedinačne fotografije kasnije posložite jednu na drugu u nekom od programa za obradu ili u besplatnim programima za fotkanje tragova zvijezda kao što su Startrails i StarStaX.

Za detaljnije fotografije Mjeseca potrebno je koristiti teleobjektiv ili teleskop. Međutim, oprez – zbog rotacije Zemlje prividno se kreću i objekti na noćnom nebu, a s njima i Mjesec. Što je žarišna duljina veća, to će i pomak biti vidljiv na kraćim ekspozicijama. Sa teleobjektivom od 300mm pomak je vidljiv na ekspozicijama od 1-2 sekunde. To znači da treba postaviti veću ISO osjetljivost ili povećati otvor objektiva. Ne zaboravite na čvrsti stativ i odgodu okidanja!

No čak i sa 300mm objektivom Mjesec će biti relativno malen na fotografiji. Da bi bio zbilja veći na fotografiji morat ćete koristiti žarišnu duljinu (ili ekvivalent) od otprilike 1000mm.

Mjesec i planeti. Nikon D600 (full frame) + 300mm teleobjektiv.

Mjesec snimljen teleskopom - žarišna duljina 1340mm, Nikon D5100 (1.5 crop faktor). — Mjesec snimljen teleskopom – žarišna duljina 1340mm, Nikon D5100 (1.5 crop faktor).

Na skici pogledajte kako se mijenja veličina Mjeseca u odnosu na žarišnu duljinu objektiva. Lijevi broj je žarišna duljina full frame fotoaparata, desni se odnosi na 1.5x crop senzor digitalnog refleksnog fotoaparata.

Za fotografiranje totaliteta na većim žarišnim duljinama trebati će vam motorizirana ekvatorijalna montaža za teleskop. U protivnom će slika Mjeseca biti mutna zbog rotacije Zemlje. Ne brinite ako nemate moćni teleobjektiv ili ekvatorijalnu montažu – moderni digitalci imaju visoku rezoluciju pa slobodno izrežite (crop) samo Mjesec iz kadra i biti će to odlična fotografija za web i društvene mreže!

Zgodna ideja je napraviti kolaž pomrčine Mjeseca posložen u odnosu na sjenu našeg planeta tako da možemo vidjeti njen oblik. Donju fotografiju napravili su braća Cikota u Višnjanu za vrijeme pomrčine 2007. godine.

lunar_eclipse_vo_20070302_c1m — (c) Stefan & Aleksandar Cikota

U obradi fotografija ipak budite razumni i nemojte lijepiti izrezani Mjesec na širokokutnu fotku – svima koji su pročitali ovaj tekst biti će jasno da se radi o fotomontaži! 😉

Copy-paste novinarima i svima koji smatrate da vam je tekst bio dovoljno informativan, molim donirajte koju kunicu za trud 😉

Astrofotografija DSLR mjesec pomrčina savjeti

Fotografiranje meteora

Meteori, zvijezde padalice, vrlo su specifičan nebeski spektakl – na inače prividno statičnom nebu javljaju se kratki, ponekad vrlo sjajni i dugački bljeskovi uzrokovani izgaranjem sitnih zrnaca visoko u zemljinoj atmosferi (30 – 80 km visine). Mogu se vidjeti svake noći no od posebnog interesa su noći zvijezda padalica poput popularnih “suza sv. Lovre” (pročitajte kako su dobili baš taj naziv ) u kolovozu ili malo manje popularnih, ali bogatijih geminida u prosincu.

Postavke fotoaparata:

Manual (M) mod (uključujući balans bijelog i fokus)
širokokutni objektiv
isključen autofokus (ručno izoštravanje)
maksimalan otvor objektiva
visoke ISO vrijednosti (1600 ili više)

Zahtjevi za fotografiranje meteora drukčiji su od klasične astrofotografije. Bljesak meteora vrlo je kratkotrajan tako da produljivanje ekspozicije neće pomoći. Naravno, potrebno je fotoaparat postaviti na čvrsti stativ, ali najvažniji zahtjevi su svjetlosno jaki objektiv (što manji f-broj) i visoka ISO osjetljivost. Zoom objektivi su u ovom slučaju nepoželjni jer samo oni najskuplji su brži od f/3.5. Računajte da objektiv sa f/2 otvorom prima 4x više svjetlosti od f/4 objektiva! ISO osjetljivost ovisi o vrsti fotoaparata – neka bude najveća moguća na kojoj možete tolerirati digitalni šum. Uzmite u obzir da je digitalni šum izraženiji na višim temperaturama okoline, pa ćete zimi možda moći koristiti veće ISO vrijednosti. Bez obzira na sve, ne bi preporučio ISO veći od 3200.

Sjajni perzeid, 2016. - Fujifilm X70, 28mm, f/2.8, ISO 3200, 30s. — Sjajan perzeid, 2016. – Fujifilm X70, 28mm, f/2.8, ISO 3200, 30s.

Što se tiče vremena eksponiranja, dovoljne su ekspozicije do 30 sekundi. Meteori ionako zabljesnu u djeliću sekunde, a duljim ekspozicijama samo ćete povećati digitalni šum. Dobro je imati programabilni okidač (ili takvu opciju u fotoaparatu) te postaviti uzastopno okidanje fotografija. Kasnije te fotografije možete kombinirati u fotografiju tragova zvijezda s meteorima ili timelapse video.

Meteori ostavljaju vrlo dugačke tragove pa treba koristiti širokokutne objektive, otprilike do ekvivalenta od 50mm kako bi imali što više šanse da meteor prođe kroz vidno polje. Računajte da će s većim žarišnim duljinama trebati raditi kraće ekspozicije, u protivnom će se vidjeti pomak zvijezda. Fotografirate li meteorski potok, najviše šanse da uhvatite meteor imate na udaljenosti od otprilike 90° od radijanta. Odlučite li se snimati radijant imati ćete manje šanse snimiti meteor, ali ako ih uhvatite nekoliko, makar i slabijih, biti će odlično vidjeti kako prividno dolaze iz jedne točke na nebu. Odaberite noć kada je maksimum aktivnosti te po mogućnosti kada ne smeta svjetlost Mjeseca.

Golim okom na tamnom nebu možda ćete vidjeti velik broj meteora, no samo oni najsjajniji ostaviti će trag na fotoaparatu. Budite uporni jer jedan spektakularan meteor biti će dovoljan da se isplati cijelonoćno smrzavanje pod vedrim nebom. Odaberite kadar u kojem će biti dio zemaljskog pejzaža kako bi fotografija bila zanimljiva – planine, ruševine, seosko imanje…obiđite lokacije po danu prije samog pokušaja fotografiranja meteora. Jednom kada se odlučite za najbolji kadar najbolje je da ga ne mijenjate – meteori mogu zabljesnuti bilo gdje na nebu, bez obzira što se vama čini da prolaze tik izvan vidnog polja fotoaparata. Zbog toga je važno imati širokokutni objektiv, tako da se snima čim veći dio neba.

Gornja fotografija snimljena je širokokutnim objektivom uz ekspozicije od 30 sekundi i ISO 3200. Kombinirana je jedna fotografija zvjezdanog neba sa mnoštvom ostalih fotografija gdje se vidi hodanje posjetitelja star partya i zasebno svaki od snimljenih meteora. Budući da su se tijekom snimanja zvijezde dosta pomaknule (efekt rotacije Zemlje), pojedine fotografije na kojima se pojavljuju meteori naknadno su rotirane kako bi se poklopile sa pozicijom zvijezda na fotografiji zvijezda koju sam odabrao negdje sa sredine snimanja. Zvjezdano nebo u pozadini je kombinacija nekoliko uzastopnih snimki u programu Sequator. Meteori su nakon rotacije dodani svaki u posebnom layeru u Photoshopu. Bez rotacije u obradi bi fotografija izgledala pomalo kaotično, i gubi se efekt pojave meteora iz radijanta:

Za ostale savjete pročitajte tekst o jednostavnoj fotografiji gdje je sve detaljno objašnjeno. Ukratko, sve postavke moraju biti ručno podešene, od izoštravanja pa do balansa bijele boje. Razmislite o snimanju timelapse videa, naročito ako imate jako širokokutni objektiv – na ubrzanoj snimci meteori će djelovati još brojniji.

Astrofotografija Meteori savjeti