Andromeda i Trokut


Zviježđe Andromeda je jedno od 48 originalnih zviježđa koja je imenovao antički astronom Ptolomej u 2. stoljeću. Najsjajnija zvijezda, Alpheratz službeno pripada zviježđu Andromede, ali se prepoznaje i kao jedna od zvijezda četverokuta u zviježđu Pegaz. Zvijezda gama (Almach) je dvojna zvijezda, popularna meta astronoma amatera. Već i u malim teleskopima vidljiva je žuta primarna zvijezda magnitude 2.3, a na udaljenosti od 9.7″ je druga, plavo-zelena zvijezda magitude 5.

U zviježđu se nalazi poznata galaksija Messier 31, Andromedina galaksija, lako vidljiva golim okom na tamnom nebu bez svjetlosnog onečišćenja. Iako je udaljena oko 2.2 milijuna svjetlosnih godina, prividna veličina joj je čak 3 stupnja, odnosno 6x veličine punog Mjeseca. Naljepše ju je gledati dalekozorom ili manjim teleskopom na povećanjima do 30x. Galaksija ne pokazuje previše strukture, no moguće je uočiti dijelove gdje se nalaze tamne pruge prašine. Na jednom od rubova galaksije je ogroman zvjezdani skup koji čak ima vlastiti kataloški broj, NGC 206. Teleskopom se vidi kao izduženi svijetliji dio galaksije. Blizu središta M 31 su naravno i satelitske galaksije M 32 i M 110. Zanimljivo je da je većim teleskopima moguće vidjeti čak i kuglaste skupove koji pripadaju M 31. Kuglasti skup G1 je čak dvostuko veći od Omega Centauri, najvećeg kuglastog skupa u Mliječnom putu.

Obližnji otvoreni skup NGC 752 je lijep dalekozorski objekt, na udaljenosti otprilike 1300 svjetlosnih godina. Označene su i galaksije NGC 185 i 147, pa iako nisu dio zviježđa Andromede, isplati ih se potražiti teleskopom, jer su i one sateliti galaksije M 31. NGC 185 je oko 10. magnitude i malo ju je lakše uočiti od NGC 147 koja je 10.5 i difuznije. NGC 891 je malena, ali sjajna edge-on galaksija koja se najbolje vidi u većim teleskopima s većim povećanjima koja mogu pokazati tamnu prugu prašine po sredini. Udaljena je oko 30 milijuna svjetlosnih godina, a svojom stvarnom veličinom i oblikom je vrlo slična Mliječnom putu. NGC 7662 (Blue Snowball Nebula) je prekrasna planetarna maglica koja definitivno traži veća povećanja da se mogu nazrijeti neke naznake strukture, ali se lako uočava i u manjim teleskopima.

Blizu Andromede nalazi se zviježđe Trokut, također poznato od antičkih vremena. U ovom malenom zviježđu je Messier 33, također poznata galaksija iz lokalne grupe. Na udaljenosti oko 2.3 milijuna svjetlosnih godina, to je najudaljeniji objekt vidljiv golim okom, doduše samo s vrlo tamnih lokacija u najboljim uvjetima. Dalekozorom se fino vidi eliptični oblik, a već i manji teleskopi će pokazati spiralne krakove, pa i NGC 604, ogroman oblak vodika gdje se rađaju nove zvijezde – poput Orionove maglice, ali s promjerom od 1.500 svjetlosnih godina, čak je 6.400 puta sjajnija od M 42!

Oba zviježđa najbolje se vide tijekom jeseni.
Fotografija: Nikon Z6, Nikkor Z 50 mm, 11×2 min.

 

Tranzit Merkura preko Sunca i kako ga fotografirati

Uskoro će se iz Hrvatske moći vidjeti zanimljiva pojava – tranzit Merkura preko Sunca. Iako planeti Sunčevog sustava kruže oko Sunca otprilike u istoj ravnini, orbite su im ipak malo nagnute. Zbog toga unutarnji planetu, Merkur i Venera, obično prolaze malo ispod ili iznad sunčevog diska. I dok su tranziti Venere su prilično rijetki, tek po dva puta svakih stotinjak godina, tranziti Merkura su ipak češći jer se Merkur nalazi bliže Suncu. U jednom stoljeću bude 13 ili 14 tranzita Merkura. Prethodni tranzit je bio 2016., no do sljedećeg ćemo se načekati jer će biti tek 2032. godine.

Tranziti Merkura su vidljivi samo kad je Zemlja poravnata sa silaznim ili uzlaznim čvorom Merkura, tj. kad Merkur prelazi s južne strane ekliptike na sjevernu (uzlazni čvor), odnosno sa sjeverne na južnu (silazni čvor). To se kod Merkura događa u svibnju (silazni) i studenome (uzlazni).

Tranzit Merkura, 9. 5. 2016.

Iz Hrvatske će se 11. studenog vidjeti samo početak tranzita. Kad Merkur dođe otprilike do sredine sunčevog diska, Sunce će početi zalaziti. Tranzit počinje u 13:35, a Sunce zalazi u 16:28 po lokalnom vremenu (vrijedi za Zagreb).

Za promatranje tranzita obavezno će vam trebati teleskop jer je Merkur vrlo malen, tako da ga se neće moći uočiti prostim okom ili dvogledom. Prilikom promatranja, obavezno je potrebno koristiti kvalitetan filter za Sunce! Sunce se ni u kom slučaju ne smije gledati teleskopom bez zaštitnog filtera jer je intenzitet toliki da izaziva trenutno slijepilo! Filter obavezno mora biti kupljen u specijaliziranoj trgovini, nipošto se nemojte igrati bilo kakvom improvizacijom! Nikakve maske za varenje, neutralni filteri, ne isplati se riskirati jer pravi filteri za opažanje Sunca nisu skupi i lako ih je nabaviti, bilo da se radi o popularnoj Baader foliji ili staklenim filterima. U Hrvatskoj se filteri mogu kupiti u Teleskop centru te OI Optimusu. Filteri za Sunce se postavljaju isključivo ispred objektiva, prije nego što svjetlo prođe kroz leću ili zrcalo.

Tranzit Venere preko Sunca. Pentax 105 SDP + Canon 7D.

Za fotografiranje događaja će vam također biti potreban filter. Fotografirati se može bilo kojim aparatom, pa i mobitelom, ali najbolje će biti napraviti fotografiju aparatom sa izmjenjivim objektivima u primarnom fokusu teleskopa. Za povećanje žarišne duljine, a time i slike na aparatu, iskoristite barlow leću. Prilikom fotografiranja obavezno koristite “mirror lock up” opciju ako fotkate DSLR aparatima. Udarac zrcala na refleksnim aparatima zatresti će teleskop i aparat, pa će slika biti mutna. Upotrijebite i odgodu okidanja od nekoliko sekundi, iz istog razloga. Po mogućnosti koristite daljinski/žičani okidač, a obavezno okinite nekoliko uzastopnih fotki da kasnije odaberete najoštriju.

SuperMjesec, 19.2.2019.

Cijela hajka oko “super” Mjeseca je postala prilično iritantna, no potrefila se vedra noć da napokon uhvatim Mjesec kad je baš u skroz punoj fazi, jer su mi dosadašnje fotke uvijek bile možda dan prije ili poslije. Osim toga, ovo je bio dobar izgovor za isprobati novi fotić, Nikon Z6. Upregnuo sam vjernog Pentaxa 105 s 2x barlowom i ispalio seriju fotografija.

Seeing i nije bio nešto posebno, ali Autostakkert je dobro odradio posao. Odabrao sam seriju od 26 fotografija od kojih je stackirano 10 najboljih za svaki od segmenata. Rezultat je zbilja solidnih detalja. Izoštravanje je odradio Registax, a u Photoshopu dodatno obrađen kontrast i boja. Uvijek nastojim Mjesec prikazati u tek malo naglašenim suptilnim površinskim bojama, koje se primjećuju samo na fotografijama.

Sljedeći puta – pofotkati “mini” Mjesec i napraviti usporedbu 🙂

SuperMjesec, 19.2.2019.


Kako napraviti barndoor montažu

Najčešće pitanje početnika u praktičnoj astronomiji je, uz odabir teleskopa, “kako mogu fotografirati zvijezde”. Teleskopi sa motoriziranim praćenjem gibanja nebeskog svoda su skupi te nerijetko izvor frustracija zbog njihove složenosti. Fotografiranje kroz teleskop uz specijaliziranu opremu zahtjeva napredno znanje da bi se dobili kvalitetni rezultati. Ipak, zvjezdano nebo može se fotografirati bez teleskopa, digitalnim fotoaparatom uz pomoć jednostavne montaže koju svatko može napraviti u kućnoj radinosti. Takva montaža poznata je pod nazivom “barndoor” ili “scotch” montaža koju je osmislio škot George Haig. U Hrvatskoj ju nazivamo “tangentna” jer njeno gibanje opisuje tangentu kružnice, ali uglavnom se držimo naziva barndoor. Komercijalne montaže ovakvog tipa (Sky-Watcher Star Adventurer, Astrotrac, Vixen Polarie i druge) prodaju se za nekoliko stotina EUR dok barndoor možete napraviti za manje od 100kn. Zgodna i ne preskupa montaža je Omegon MiniTrack LX2, ali ipak je gušt fotkati s nečim napravljenim vlastitim snagama.

Moja barndoor montaža

Princip rada montaže je jednostavan – dvije drvene ploče spojene su šarkom čiju je os potrebno usmjeriti prema zvijezdi Sjevernjači. Okretanjem vijka u smjeru suprotnom kazaljke na satu pomiče se gornja ploča na kojoj je smješten fotoaparat i tako se prati gibanje zvijezda oko sjevernog nebeskog pola. Zvijezde na fotografiji ostaju točkice te je moguće snimati fotografije ekspozicije 7 do 10 minuta, ovisno o žarišnoj duljini objektiva kojim se snima. Međutim, ekspozicije 1-3 minute su sasvim dovoljne za kvalitetne astrofotografije.

Ekspozicija od dvije minute sa i bez barndoor montaže. Maglica Sjeverna Amerika snimljena sa Sljemena. Nikon D5100 i 50 mm objektiv.

Ovaj tip montaže je najjednostavniji za izraditi i predviđen je za upotrebu sa čvrstim fotografskim tronošcem. Potrebne su dvije fotografske glave – barndoor montaža postavlja se na onu koja se nalazi na tronošcu, a druga ide na gornji dio barndoor montaže te služi za usmjeravanje fotoaparata prema zvijezdama.

Za izradu montaže potrebno je sljedeće:

  • 2x drvene ploče (šperploče) dimenzija otprilike 10×25 cm
  • 1x šarka s odgovarajućim vijcima s ravnom glavom
  • 1x što duži M6 vijak (5-6 cm) sa slijepom maticom i T-maticom
  • 1x M5 vijak sa maticom
  • široke M5 i M6 podložne pločice i matice
  • 1x vijak s 3/8″ (colnim) navojem za fotografsku glavu (imaju ih Vijci Kranjec)
  • plastična slamka za sok (crvena!)
  • gumica za domaćinstvo
  • 1x čvrsti jogurt od 500g 🙂

Od alata treba vam samo bušilica i odvijači – ja sam se odlučio za vijke sa križnom glavom. Dvije drvene ploče potrebno je spojiti šarkom. Jednu ploču treba probušiti po sredini na udaljenosti od točno 229 mm od središta osovine šarke. Sadržaj jogurta je dobar za kvalitetnu probavu, ali za barndoor je potreban njegov poklopac. Kroz sredinu pokopca treba progurati M6 vijak te ga učvrstiti maticom i podložnom pločicom. Poklopac jogurta služiti će za precizno okretanje M6 vijka. Na to mjesto treba staviti M6 T-maticu kroz koju ide M6 vijak. Slijepa matica na vrhu vijka zaštititi će gornju drvenu ploču od oštećenja. Poklopac sa vijkom treba neprekidno okretati jedan puni krug u jednoj minuti i tako će se postići gibanje koje odgovara rotaciji zvijezda na nebu. Za preciznije okretanje, na poklopcu sam ucrtao deblje linije koje pokazuju intervale od 15 sekundi, a između njih tanje linije za intervale od 5 sekundi.

Barndoor montaža

Na ploči kroz koji ste provukli M6 vijak napravite još jednu rupu, bliže osovini šarke, gdje će se nalaziti M5 vijak. Taj vijak koristiti će za učvršćivanje odvojive pločice fotografske glave stativa na montažu. Pločica na sebi mora imati rupu kroz koju treba proći vijak. Kada se provuče kroz pločicu fotostativa i drvenu ploču, vijak treba učvrstiti maticom da čvrsto drži montažu na stativu. Ovaj korak po mogućnosti obavite kod kuće prije odlaska na fotografiranje zvijezda.

Na drugoj (gornjoj) drvenoj ploči probušite rupu za vijak 3/8″ navoja. Udaljenost od šarke neka bude malo veća od M5 vijka da im se glave ne bi sudarale. Rupa za 3/8″ vijak neka bude uža od promjera vijka kako bi se navoj mogao na silu urezati u drvo. Pazite da vijak bude odgovarajuće duljine – dovoljno dugačak da prihvati fotografsku glavu s druge strane, ali dovoljno kratak da se glava može priljubiti uz površinu drvene ploče. Ja sam koristio šperploču debljine 12mm i 3/8″ vijak duljine 25mm. Rastezljiva gumica za domaćinstvo držati će dvije daske zajedno da se ne rastvore tijekom transporta i postavljanja opreme.

Snalažljiviji samograditelji moći će osmisliti verziju montaže koja koristi samo jednu glavu fotostativa – montaža se može napraviti na drvenoj konstrukciji pod kutem koji odgovara geografskoj širini mjesta fotografiranja čime će biti paralelna sa zemljinom osi i usmjerena prema Sjevernjači. Barndoor je moguće i motorizirati – odgovarajućim elektromotorima može se eliminirati potreba za ručnim okretanjem vijka.

Prije početka fotografiranja osovinu šarke treba pažljivo usmjeriti prema Sjevernjači. Sjevernjaču je lako naciljati gledajući kroz plastičnu slamku za sokove zalijepljenu paralelno sa šarkom. Po potrebi osvijetlite slamku tako da Sjevernjaču namjestite točno u njenu sredinu. Crvena boja slamke pomoći će vam da ne izgubite noćni vid.

Za početak preporučam ekspozicije od 2 minute na ISO 1600. Objektiv zatvorite na f/5.6 da zvijezde budu oštre do ruba. Po mogućnosti koristite digitalne refleksne fotoaparate (DSLR) jer nude bolju kvalitetu fotografija od kompaktnih digitalaca. Na prvim pokušajima objektiv neka bude žarišne duljine do 50mm. Naravno, fotografije je potrebno snimati sa tamnog mjesta bez svjetlosnog onečišćenja grada, inače vam niti najbolja oprema neće pomoći da snimite Mliječni put i maglice. Uz ovakvu montažu i malo truda i vi ćete moći snimiti prekrasne vedute zvjezdanog neba!

Potpuna pomrčina Mjeseca, 21.1.2019.

Prošle godine smo imali veliki spektakl s istovremenom opozicijom Marsa i potpunom pomrčinom Mjeseca. Evo nam se sprema još jedna potpuna pomrčina, ali ovaj put samo za hard core ljubitelje amaterske astronomije! Naime, pomrčinu ćemo moći vidjeti u ponedjeljak, 21. siječnja, tek u ranim jutarnjim satima pred svitanje.

Ulazak Mjeseca u zemljinu polusjenu počinje u 03:36 po lokalnom vremenu (vrijedi za Zagreb, u ostalim dijelovima Hrvatske razlike su tek nekoliko minuta), ali tek kasnije će se primjetiti zatamnjenje Mjeseca. Zemljina sjena počinje prekrivati Mjesec u 04:33 i tada možemo vidjeti rub sjene koji polako počinje nagrizati Mjesec.

Djelomična pomrčina Mjeseca, 7.8.2017.

Totalitet započinje tek u 05:41 – Mjesec će biti u smjeru zapada, na zalasku, i lagano se približavati horizontu. To znači da trebate pronaći pogled na horizont bez prepreka jer će se na početku totaliteta Mjesec nalaziti na samo 18° visine iznad obzora. Maksimum pomrčine je u 06:12, a tada će se Mjesec spustiti na 13°, dok je kraj u 06:43 i 8° visine. Mjesec zalazi u 07:38.

Ukupno trajanje totaliteta je oko 60 minuta i u cijelosti je vidljivo iz Hrvatske. Zapravo je jako zgodno da će se Mjesec nalaziti blizu obzora. Poznata je optička varka da nam Mjesec izgleda znatno veći kad se nalazi blizu horizonta (iako u stvarnosti nije), pa će doživljaj vizualno biti ljepši nego da je visoko na nebu. To je i dobra prilika za fotografe da uhvate pomračeni Mjesec uz nekakav pejzaž ili panoramu grada. Točnu poziciju Mjeseca za vrijeme pomrčine pogledajte na Mooncalc webu.

Sekvenca potpune pomrčine Mjeseca, 2009.

Informacije o fotografiranju pomrčine Mjeseca pogledajte u ovom članku.

Copy-paste novinarima i svima koji smatrate da vam je tekst bio dovoljno informativan, molim donirajte koju kunicu za trud 😉

Ring Nebula kratkim ekspozicijama

Jednom prilikom u kolovozu kad sam pokušao snimiti Mars odlučio sam isprobati Messier 57, Ring nebulu. Mars je bio nisko i prilično kuhao, a M 57 vrlo visoko i seeing se činio dosta stabilan. ZWO ASI290MC ima sitne piksele, pa je bila prilika isprobati koliko detalja se može izvući u primarnom fokusu 8″ Celestron EdgeHD. Snimao sam iz centra Zagreba, odlučio sam se na ekspoziciju od 4″. Evo kako je izgledao single frame:

Budući da nisam radio korekcije praćenja, neke frameove sam morao izbaciti. Nije bilo lako pregledati 800-tinjak frameova…na kraju je selekciju prošlo 599, što je ukupno 40 minuta ekspozicije. Iako su pojedinačni frameovi blijedi i šumoviti, na tolikoj ukupnoj ekspoziciji je ipak signal prilično narastao, pa je rezultat sasvim zadovoljavajući ako se uzme u obzir da je snimano iz Zagreba. Nazire se i obližnja galaksija:

Sljedeći puta bi trebalo probati kraće ekspozicije s tamne lokacije, da se pokuša zeznuti seeing kao na planetima, te možda uz fokalni reduktor na većim objektima.