Kako sam otkrio novu promjenjivu zvijezdu

Update siječanj 2018.: prema ovom istraživanju objavljenom 2015. poznato je 28 takvih sistema. Analiza je vrlo opširna, ali i zanimljiv prikaz ovih objekata.

Update listopad 2013.: zvijezda je snimljena sa još nekoliko teleskopa (promjera do 2 metra!) i analizirana od strane astronoma diljem svijeta (+ Gregor, naravno!), a rezultati su objavljeni u biltenu. Na linku pročitajte detalje, a ja ću samo ukratko citirati:

“The orbital period of the system is the second longest (after AA Dor) among the previously known sdB+M dwarf eclipsing binaries. Out of 13 known sdB + M eclipsing binaries (Barlow et al., 2013) the system shows deepest primary eclipses. VSX J075328.9+722424 definitely deserves medium or high-resolution spectroscopy to find the spectroscopic orbit of the primary and to reliably estimate the absolute parameters of the components. The spectroscopy would also solve the issue of third light which might come from (i) an additional source (quite likely in the case of close binary stars, see Pribulla & Rucinski, 2006) or (ii) result from inadequate modelling of the reflection effect. For this V = 16m.5 short-period eclipsing binary an 8 m-class telescope is required.”

(slijedi tekst koji sam pisao nedugo nakon otkrića)

Prošli tjedan dok sam bio na Petrovoj Gori, pokušao sam jednu jednostavnu metodu potrage za novim kometima uz pomoć teleskopa i CCD kamere. Nekoliko susjednih vidnih polja snimao sam po redu ekspozicijom od 5 min i zatim ponovio snimanje od početka. Uspoređujući dvije slike kao dva layera u Photoshopu sa blendingom na “difference”, bilo kakav objekt koji bi se pomaknuo bio bi odmah vidljiv, kao na snimci Plutona.

Sljedeći dan kada sam analizirao snimke nije bilo nikakvog novog mutnog objekta, ali jedna zvijezda je bila vidljiva na snimkama napravljenim u razmaku od 40-tak minuta. Evo kratke animacije:

Sljedeću noć sam ponovno snimio isto područje kako bi potvrdio da to možda nije neki asteroid, ali zvijezda je i dalje bila tamo. Nažalost, kasnije mi se pokvarila montaža pa nisam mogao nastaviti sa snimanjem. Na moj upit na forumu zvjezdarnice.com pomogli su mi Kruno i Gregor. Zvijezda je USNO-A2.0 1575-02788049, te do sada nije katalogizirana kao promjenjiva. Magnituda joj je 16.7 i dosta je plava. Ja sa astrometrijom i fotometrijom nemam uopće iskustva pa sve informacije koje sam dobio su rezultat truda navedene dvojice forumaša na čemu im puno zahvaljujem!

U srijedu 31.8. Gregor je snimio krivulju promjene sjaja ove zvijezde. Ispada da je minimum vrlo dubok, čak 2.8 magnitude i to u vrlo kratkom vremenu!

Prema Gregorovom mišljenju primarna zvijezda je bijeli patuljak kojem svjetlost blokira crveni ili čak smeđi patuljak. Taj duboki minimum traje svega 7% vremena od punog ciklusa pa je stvarno sreća kako sam uspio snimiti taj trenutak! Na grafu se vidi i sekundarni minimum, negdje na 25.0 koji nastaje zbog obrnute situacije, dakle kada primarna zvijezda blokira dio svjetlosti sekundarne. Sekundarni minimum je malen vjerojatno baš zbog toga što je primarna zvijezda fizički malena.

Također je zanimljivo kako na grafu svjetlost nakon prvog minimuma lagano raste sve do sekundarnog i onda simetrično opada. To je zbog refleksije svjetlosti primarne zvijezde od one koja se giba oko nje. Fantastično je da taj efekt možemo izmjeriti na astronomskim udaljenostima!

Za 100% potvrdu svega ovoga treba napraviti još mjerenja, ali u svakom slučaju priča je zanimljiva. Pokazuje da je na nebu ostalo puno zanimljivih stvari za otkriti na amaterskim snimkama – samo ih treba provjeriti.

UPDATE: Gregor je opet snimao zvijezdu i dobio cijelu faznu krivulju:

Faza je 0.2032 dana, tj. objekt napravi jedan krug oko matične zvijezde za manje od 5 sati (4h 52min) Zvijezda je “prijavljena” AAVSO-u i čeka se potvrda. Bilo bi stvarno super saznati što je taj pratioc koji radi pomrčine primarne zvijezde. Gregor pretpostavlja da je to kombinacija sdB + dM zvijezda, a tražeći po inernetu vidim da je takvih do sada otkriveno tek 8.

Nova krivulja sjaja nakon još više mjerenja (također Gregorovih):

Zvijezda je od danas (12.9.2011.) i službeno “priznata” na International Variable Star Indexu.

 

Perzeidi i sv. Lovro

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.
Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Meteorski potok perzeida najpoznatiji je javnosti jer je aktivan za toplih ljetnih mjeseci kada su mnogi na moru, planinama i općenito na zasluženom godišnjem odmoru te imaju vremena uživati u toplim ljetnim noćima. Izvor meteora je periodični komet Swift-Tuttle koji u svojoj 133-godišnjoj putanji oko Sunca za sobom ostavlja trag prašine. Planet Zemlja presijeca taj trag u kolovozu i tako nastaje meteorski potok. Naziv “perzeidi” odnosi se na prividan izvor meteora koji se u ovom slučaju nalazi u zviježđu Perzej. Meteori se mogu pojaviti blo gdje na nebu, no ako u mislima produžite trag meteora unazad, vidjeti ćete da dolaze iz iste točke na nebu – radijanta.

Maksimum obično pada u noći 12. ili 13. kolovoza i moguće je vidjeti oko 60 meteora u jednom satu. Nemojte da vas zbune veće vrijednosti ZHR-a (zenithal hourly rate) jer se one odnose na idealne uvjete, odnosno koliko bi se meteora vidjeli da je radijant (točka iz koje prividno dolaze meteori) u zenitu (najvišoj točki na nebu, direktno iznad glave) i to na vrlo tamnom nebu bez svjetlosnog onečišćenja i mjesečeve svjetlosti To znači da će za vrijeme maksimuma od 100 ZHR vidjeti 20-50 meteora u jednom satu, ovisno o vašoj lokaciji. Za promatranje perzeida treba pričekati do 23h, a sve više će ih biti vidljivo u jutarnjim satima.

Perzej_slova_radijant
Zviježđe Perzeja. Foto: Boris Štromar.

Da biste vidjeli čim više meteora, obavezno se udaljite od gradskog svjetlosnog onečišćenja. Svjetlost Mjeseca također može “pokvariti” maksimum perzeida pa budu vidljivi samo najsjajniji meteori. No sjajni perzeidi su uvijek spektakularni jer u atmosferu ulijeću brzinama od oko 60 km/s te ponekad za sobom ostavljaju trag vidljiv nekoliko sekundi nakon što se meteor ugasi. Perzeide nemojte tražiti u smjeru radijanta – tamo će ih biti najmanje i tragovi će biti kratki budući da iz tog smjera idu ravno prema promatraču. Zato gledajte u nekom drugom smjeru, po mogućnosti dalje od Mjeseca koji će vas zaslijepiti ako se nalazi na nebu. Nebo je obično najtamnije u zenitu pa se udobno smjestite u ležaljku ili vreću za spavanje i uživajte. Ne zaboravite da noći i ljeti mogu biti hladne, naročito kada mirujete.

Perzeid snimljen sa Petrove Gore, 2012. g.
Perzeid snimljen sa Petrove Gore, 2012. g.

Perzeidi se u kršćanskom svijetu predstavljaju kao goruće “suze sv. Lovre“, mučenika koji je spaljen 258. godine. Perzeidi su prvi puta zabilježeni u kineskim spisima još 36. godine, što je više od 200 g. prije Lovre (izvor). Radi se o tome da se u Italiji dan sv. Lovre obilježavao festivalima za vrijeme kojih su ljudi primjećivali “zvijezde padalice” i od toga stvorili legendu.

Istraživajući po internetu naišao sam na zanimljivost koja je najvjerojatnije izvor “mita”  o famoznim suzama. Giovanni Pascolli, poznati talijanski pjesnik 19. stoljeća opjevao je smrt svoga oca kojeg su ubili baš na noć sv. Lovre:

San Lorenzo, io lo so perché tanto
di stelle per l’aria tranquilla
arde e cade, perché si gran pianto
nel concavo cielo sfavilla…

Meteore uspoređuje sa suzama koje padaju s neba, a podsjećaju ga na dan ubojstva njegovog oca (tj. (10.8., dan sv. Lovre). U Italiji je vrijeme perzeida padalo na “noć sv. Lovre”, a suze su se u izraz uvukle kasnije. Budući da izraz zvuči nekako romantično, vrlo brzo se pojam raširio i stvorio dojam da u jeziku postoji od davnina. Međutim, u priči o sv. Lovri nema ni spomena o suzama. Prema legendi spržili su ga na rešetki te je nakon nekog vremena navodno rekao “gotov sam s ove strane, okrenite me na drugu”. Znanstveno priznata činjenica je da mu je jednostavno – odrubljena glava.

Astronomske pojave ipak treba ostaviti u domeni astronomije jer sa nadnaravnim i vjerskim pojavama nikada nisu bile povezane.

Radijant perzeida (2016.) snimljen ultra širokokutnim objektivom.

Zablude oko povećanja na teleskopima

Jedna o najvećih zabluda u astronomiji tiče se povećanja na teleskopima i dalekozorima. U stvari radi se o informacijama koje novi astronomi amateri upijaju, a nažalost nemaju iskustva da bi mogli razlučiti što je korisno. Najrasprostranjeniji klišej je da se objekti dubokog neba najbolje vide na malenim, a planeti na velikim povećanjima. Teleskop svojim promjerom uvijek prima jednaku, ograničenu količinu svjetlosti, pa je istina da će slika biti svjetlija na manjem povećanju jer je svjetlost (magice, galaksije…) koncentrirana na manjoj površini. Upotrijebi li se veće povećanje, jednaka količina svjetlosti raspršiti će se na većoj površini i objekt će biti tamniji. Isto vrijedi i za planete, no oni su u pravilu jako svijetli – kod njih je važno staviti što veće moguće povećanje kako bi mogli razlučiti sitne detalje.

Kontrast

U ovoj jednadžbi izostavlja se najvažniji čimbenik, a to je kontrast. U astronomskim promatranjima, kontrast je ono što čini sliku ne samo ugodnom za gledanje već omogućuje promatranje detalja koje inače ne bi mogli lako uočiti. Ljudsko oko naime ne reagira linearno na razinu osvjetljenja. Da vas ne gnjavim sa stručnim detaljima koje vjerojatno ni sam ne bi uspio dobro objasniti, uzmimo u obzir par primjera. Ukoliko krenete uspoređivati dva jaka izvora svjetlosti, sasvim sigurno ćete uspjeti odrediti koji od njih je sjajnji, ali biti će vam izuzetno teško pogoditi koliko je jedan sjajniji o drugog! S druge strane, ako promatrate dva slabašna izvora u mraku, lako ćete moći pogoditi da je jedan izvor, recimo, dvostruko sjajniji. Ta preciznost najbolje dolazi do izražaja kod astronoma amatera koji vizualno određuju promjene sjaja promjenjivih zvijezda – lakše je preciznije odrediti razliku između dvije tamne nego između dvije sjajne zvijezde.

Prilikom promatranja objekata dubokog neba važno je uzeti u obzir kontrast objekta u odnosu na pozadinsko osvjetljenje neba. Promatranjem objekata na malim povećanjima ne povećava se samo sjaj objekta već i pozadinski sjaj neba postaje veći! Time se smanjuje kontrast između objekta i neba te slika izgleda “zamuljana”. Upotrijebi li se veće povećanje, smanjiti će se prividni sjaj objekta, ali i neba u pozadini čime će se postići povećanje kontrasta. Na taj način moguće je vidjeti više detalja na objektu, te lakše uočiti one tamne dijelove koji su se na manjem povećanju stopili sa pozadinom. Osim toga, na većim povećanjima moći ćete vidjeti tamnije zvijezde – budući da su one uvijek točkasti izvori svjetlosti, sjaj će im biti jednak na bilo kojem povećanju dok će se osvjetljenje neba raspršiti na većom površini i time smanjiti. Uzmite to u obzir ukoliko npr. budete pokušavali vidjeti otvoreni skup Tombaugh 4 kojem su sve zvijezde ispod 14. magnitude!

Optimalno povećanje uz pomoć exit pupila

Najjednostavniji način za određivanje povećanja sa optimalnim kontrastom je koristeći vrijednost izlaznog otvora (izlazne pupile ili na engleskom “exit pupil”). Jedino uz pomoć te vrijednosti dobiti će se jednak kontrast neovisno o instrumentu kojeg koristite! Izlazni otvor računa se tako da se podijeli promjer teleskopa u milimetrima sa povećanjem.

Na slici je simulacija pogleda na grupu galaksija M 65, M 66 i NGC 3628 (poznati “Leo Triplet” u zviježđu Lava) kroz teleskop promjera 127 mm i žarišne duljine 1000 mm. Primjetite kako je na većem povećanju lakše uočiti tamne zvijezde te je puno lakše uočiti gdje je rub galaksija, usprkos tome što su tamnije nego na povećanju od 40x!

Koji izlazni otvor upotrijebiti ovisi o mnogo stvari. Na kontrast će velikog utjecaja imati kvaliteta vašeg teleskopa. Osobno, iznenadilo me kako lijepo izgledaju deep sky objekti u malim apokromatskim refraktorima – to ne znači da su objekti bili jako sjajni, nego su dolazili do izražaja  na manjim povećanjima zbog većeg kontrasta. Upravo zbog toga često ćete za promatranje nekog velikog objekta upotrijebiti manji teleskop – najbolji primjer je galaksija M 31 koja izgleda spektakularno u dalekozoru velikom promjera, dok će na malom povećanju u velikom teleskopu izgledati kao nezanimljiva ogromna siva mrlja.

Optimalan exit pupil

Naravno, kvaliteta neba je presudna – ako promatrate iz mjesta sa velikim svjetlosnom onečišćenjem tamni objekti biti će zauvijek izgubljeni u svjetlini pozadine. Iz vlastitog iskustva primjetio sam da deep sky objekte najbolje vidim kada je izlazni otvor između 1.5 i 2 mm. Dalekozori, zbog toga što se koriste oba oka, jednaki efekt imaju sa izlaznim otvorom koji je otprilike dvostruko veći, dakle 4 mm.

Vrsta objekta također diktira odabir odgovarajućeg izlaznog otvora. Malene galaksije lako podnose veća povećanja, a planetarne maglice bez problema možete promatrati sa povećanjima koje bi inače koristili za planete! Njihova svjetlost koncentrirana je na jako maloj površini i jedino ćete na velikim povećanjima moći vidjeti neke detalje, npr. krakove maglice Saturn. Mnogo puta sam se uvjerio da je plamnetarnu maglicu M 57 (Ring Nebula) najbolje promatrati na povećanju od barem 200x (detaljne izvještaje sa promatranja sa različitim teleskopima usporeite na DeepSkyPediji).

Velike, difuzne maglice (npr. Veil, North America, Eagle Nebula) posebna su priča. Izuzetno su osjetljive na kvalitetu neba i često je potrebno upotrijebiti filter (UHC, OIII) da bi se uopće vidjele. U tom slučaju povećanje ne igra toliku ulogu, čak štoviše, dobro je upotrijebiti manje povećanje. No to su ipak posebni slučajevi i svaka od ovih maglica imati će neku drukčiju optimalnu kombinaciju teleskopa okulara i filtera.

Promatranje planeta

Kod promatranja planeta obrnuta je stvar jer se očekuju silni detalji na povećanjima od 200-300x, nakon čega slijedi razočaranje – sve je mutno i ništa se ne vidi! Pravilo kod promatranja planeta glasi – upotrijebiti najmanje moguće povećanje na kojem će se ugodno moći vidjeti svi detalji koji su u tom trenutku vidljivi. Detalji na planetima uglavnom su puno slabijeg kontrasta u odnosu na ono što astronom amater početnik očekuje. Osim toga, turbulencije dodatno zamućuju detalje i u oba slučaja biti će potrebno upotrijebiti manje povećanje kako bi željeni planet mogli ugodno promatrati bez zamaranja oka. Dok promatrate planet važno ja ne naprezati oko budući da je potrebno proći dosta vremena da se naviknete na kontrast i počnete uočavati detalje. Tek nakon 5-10 minuta oko će vam se naviknuti na uvjete i detalji će polako postati sve vidljiviji.

Ljepše zvijezde i balans boja u obradi astrofotografija

Prilikom obrade astrofotografija fotograf uglavnom nastoji iz rezultirajuće snimke (nakon kalibracije i stackiranja) izvući maksimum detalja iz tamnih dijelova. Takvom obradom često zapostavljamo izgled zvijezda koje tada izgledaju “prekurene” odnosno njihovi središnji dijelovi su potpuno zasićeni, bez ikakvih detalja i informacija o sjaju i boji. Naravno, za prikazivanje fotografija na webu ili izložbi to i nije tako bitno kao što je kod  npr. određivanja točnog sjaja zvijezde, no moje je mišljenje da u tome gubimo jednu čar astrofotografije – šarene i dobro definirane zvijezde uvijek su estetski privlačne gledatelju. Međutim, prilikom obrade teško je održati sjajne zvijezde pod kontrolom kako ne bi izgubile informacije u svojem središtu. Umjesto kreiranja maske kojom će se zaštititi centri sjajnih zvijezda od gubitka informacije moj prijedlog je da se korekcije naprave kasnije, nakon “deep sky” obrade.

Prvo je potrebno postići odgovarajući balans boja na fotografiji. Mnogi programi to pokušavaju napraviti automatski sa više ili manje uspjeha, ali ako ste dobro kalibrirali snimke (korekcije sa dark i flat frameovima) pozadina neba bi vam trebala biti neutralno crna ili siva. Pozadina NE SMIJE IMATI RGB VRIJEDNOST 0/0/0 !! Tako ćete izgubiti dragocjene informacije u tamnom dijelu snimke što je sve samo ne poželjno! Često je teško odrediti koji dio fotografije bi trebao biti “crni”. Pokušajte to napraviti u Photoshopu tako da odaberete opciju image -> adjustments -> threshold. Pomicanjem strelice sa lijeve strane na desno slika će postepeno sa potpuno bijele boje dobivati crne fleke gdje je pozadina najtamnija. Od trenutka kada vidite prve “crne” detalje pomaknite strelicu za još 10-20 piksela u lijevo kako ne bi došlo do gubitka informacije prilikom daljnje obrade. Na tu vrijednost potrebno je postaviti lijevi kraj levelsa svakog od RGB kanala (image -> adjustments -> levels).

DC_01_tresh

Obratite pažnju gdje se nalaze ti najtamniji dijelovi i na njih postavite “eyedropper tool” točku koja će vam u desnoj kućici “info” dati podatke o vrijednosti tog polja. Veličina uzorka (“sample size”) treba biti barem 5×5 piksela. U mojem primjeru stavio sam tri kontrolne točke – RGB vrijednost se vidi u kućici “info” na desnoj strani.

DC_02

RGB vrijednost tih najtamnijih dijelova potrebno je postaviti da bude približno jednakih vrijednosti. Ovisno o fotografiji, ta vrijednost će biti između 20 i 50. Ja sam u ovom primjeru to napravio vrlo uspješno, no često to neće biti tako. Zato je potrebno imati više kontrolnih (“sample”) točaka i iz njih pokušati zaključiti koja vrijednost je odgovarajuća.

Pogledajte sada na desnoj strani histogram – iako je crna točka namještena na neutralnu boju evidentno je da je pozadina precrvena. To se vidi po tome što je crveni histogram “deblji” od zelenog i plavog. U situaciji kada imate crvene maglice (poput maglice Sjeverna Amerika) to je možda moguće tolerirati, ali ovdje gdje se nalaze samo zvijezde želimo dobiti neutralni balans boja. Pomoću opcije image -> adjustments -> curves pod “options” odabrati opciju koja će izjednačiti vrijednosti histograma. U mom slučaju to je bio odabir “Enhance per Channel Contrast” kao što se vidi na slici. Dobro pazite da “clipping” crnog dijela ne bi pojeo detalje koje ste u prethodnom dijelu pažljivo namjestili!

DC_03_levels

Nakon toga treba krenuti na dodatno namještanje boja. Ova metoda dobro će doći svima kojima je pozadina neba “šumovita”. Ako je puno šuma probajte ovaj korak napraviti prvi! Duplicirajte layer (layer -> duplicate layer) i nakon toga dabirom opcije filter -> noise -> dust&scratches treba pokušati eliminirati šum pozadine i tamnije zvijezde. Pokušajte sa vrijednostima radiusa od 2 ili 3 piksela. Međutim, rezultirajuće zvijezde su nekako nepravilne. “Zaokružite” ih upotrebom filtera “gaussian blur” manje vrijednosti (1-2 piksela). Sada duplicirajte taj layer i na njemu još jednom napravite isti gaussian blur – taj layer će se kasnije koristiti za povećanje saturacije boja.

Isti taj najgornji layer selektirajte (edit -> select all) i kopirajte (edit ->copy). Kliknite na “oko” koje se nalazi lijevo od tog layera tako da ne bude vidljiv – koristiti ćete ga kasnije. Klinite na srednji layer i odaberite layer -> layer mask -> reveal all. Desno od tog layera će se pojaviti bijela kućica koja predstavlja masku layera. Tu masku ćemo koristiti kako bi “popunili” sredine sjajnih zvijezda u kojima na početku nije bilo informacija sa bojom koju smo dobili “zamućivanjem” drugog (sada središnjeg) layera. Držite tipku “alt” i kliknite na bijelu masku tog layera i zatim naredite edit -> paste (iliti kombinaciju tipki ctrl+V za napredne 😉 ).

Oprostiti ćete mi ako ovaj opis djeluje zamorno, ali bitno je da shvatite o čemu se radi. Princip je zapravo vrlo jednostavan i jednom kada ga shvatite koristiti ćete ga redovno! Slična metoda je opisana u elektronskoj knjizi Jerrya Lodrigussa, no on ju koristi u nekim drugim slučajevima. Korištenje maske je vrlo moćan alat za astrofotografe, pa i obične fotografe u mnogim situacijama.

Sada ćete vidjeti crno bijelu mutnu sliku – točnije, gornji mutni layer koji ste kopirali u prethodnom koraku. Maska djeluje na način da BIJELI dijelovi PROPUŠTAJU obradu i efekte na layer na kojem se maska nalazi, a CRNI ih BLOKIRAJU. Ja sam namjestio “curves” tako da pozadina neba bude potpuno crna (lijevu točku na krivulji sam povukao malo udesno – vidi sliku), a tek najsjajnije zvijezde su potpuno bijele. Maska je mutna (gaussian blur se može napraviti i kasnije na samoj maski, u ovom primjeru je to napravljeno unaprijed) kako se na rezultatu ne bi vidio oštri prijelaz između obrađenog i neobrađenog dijela snimke, ali i da se lakše može manipulirati obradom (curves) maske.

DC_04_mask

Kliknite natrag na središnji layer (pazite da gornji layer bude isključen, tj. da mu se ne vidi “oko”!) i primjetite razliku – sredine sjajnih zvijezda koje su do sada bile “spaljene”, tj. potpuno bijele bez detalja poprimile su boju od središnjeg zamućenog layera! Klikom na “oko” središnjeg layera vidjeti ćete razliku. Ukoliko vam se efekt čini prejak, namjestite “opacity” srednjeg layera na manju vrijednost. Ja sam u ovom slučaju stavio opacity na 50%. Efekt je moguće pojačati različitim vriejdnostima gaussian blura i obradom maske. Efekt možda djeluje suptilno, ali meni je dovoljno da su rubovi zvijeda bar malo manje oštri. Izgledaju puno ljepše kada se gledaju na 100% veličini slike na ekranu ili kada se približite uvećanoj razvijenoj fotografiji na fotopapiru.

Za kraj uključite gornji layer i namjestite mu blending na saturation. Zatim opcijom image -> adjustments -> saturation povećajte zasićenost boja (+30 je obično dovoljno). Bitno je da taj layer također bude “mutan” (gaussian blur) kako se ne bi znatnije pojačavala saturacija pozadine neba i šuma koji se tamo nalazi. Naravno, i u ovom layeru možete koristiti masku i pojačati zasićenost boja samo sjajnim zvijezdama!

Dolje je moj rezultat na snimki Double Clustera. Pozadina neba je neutralna, zvijezde definirane, saturirane, ugodnih rubova bez oštrih prijelaza. S lijeve strane je cijela, umanjena fotografija (malo croppana u odnosu na original), a desno je detalj jednog od skupova u originalnoj (100%) veličini.

DC_usporedba

Ukoliko imate pitanja ili prijedloga, slobodno ostavite komentar!

Usporedba skenera: V700 vs Imacon

Ako se astrofotografije snimaju na film, dijapozitive obavezno treba skenirati kako bi se fotografije mogle naknadno digitalno obraditi. Obični fotostudiji koji imaju 1h laboratorije nisu baš najbolji izbor za skeniranje astrofotografija. Skenovi moraju biti kvalitetni kako bi se izvuklo što više informacija. To znači da moraju postojati detalji u najtamnijim dijelovima filma, a najsvjetliji ne smiju biti “pregoreni”. Ovdje je usporedba skenera Epson V700 kojeg sam kupio zbog mogućnosti skeniranja srednjeformatnih filmova, te Imacon skenera iz fotostudija Labart, koji je specijaliziran i skup stroj samo za skeniranje filmova. Odmah se vidi da je Imacon puno detaljniji i oštriji – čak možda i preoštar, pa film izgleda vrlo zrnato. Dodavanjem unsharp maska u Photoshopu, sa V700 skena mogu se izvući dodatni detalji. Skenovi su sirovi, bez obrade, pa ne treba obraćati pažnju na razlike u bojama – to se tako i onako sređuje u kasnijoj obradi.

scan-usporedba_web1

Epson V700 je odličan izbor ako često snimate na film srednjeg formata, bez obzira da li je to astronomska ili obična fotografija. Ako snimate na 35mm (Leica) format, možda je bolji izbor uzeti ispravan rabljeni film skener (dakle, samo za skeniranje filmova) ili pronaći fotostudio koji će moći napraviti kvalitetne skenove (preporučam Labart). Za astrofotografije ne savjetujem nabavku jeftinijih flatbed skenera jer ne mogu izvući sve detalje sa filma.

Epson u ponudi ima i model V750 sa antirefleksivnim premazima na staklu, pa ako financije dozvoljavaju, svakako ga nabavite jer V700 ponekad pokaže refleksije oko sjajnih zvijezda koje nakon obrade još više dođu do izražaja.

Koji film odabrati?

Ovo je vjerojatno jedno od prvih pitanja početnika astrofotografa koji još žele snimati klasičnim fotoaparatom. Odabir filma ne ovisi o tome želite li snimati kroz teleskop ili širokokutno. Doduše, u ovo “digitalno doba” izbor filmova je vrlo ograničen. Kada sam tek počinjao sa astronomijom i astrofotografijom, najcjenjeniji filmovi su bili negativi Fuji Super G i crno-bijeli hipersenzitizirani Kodak Tech-Pan. Nažalost, više se ne proizvode, hyperiranje nije jednostavno napraviti u kućnoj radinosti, a već hyperirani filmovi su skupi i moraju se relativno brzo potrošiti inače se gubi osjetljivost.

Trenutno najbolji filmovi za astrofotografiju su dijapozitivi Kodak E200 i Fuji Provia/Sensia 400 (Provia je “profesionalna” verzija Sensie – nisam stručnjak da bi primjetio razlike, pa preporučam jeftiniju Sensiu).

Kodak E200 ima odličnu osjetljivost u crvenom dijelu spektra u kojem zrače h-alpha maglice (656 nm). Nije ga problem pushirati (duljim razvijanjem povećati osjetljivost) iako ne bi preporučio push veći od jedne blende jer je film i onako dosta kontrastan, a jačim pushiranjem se kontrast dodatno povećava. Ja sam ga uspješno koristio i bez pushiranja. E200 se može koristiti u “Tech-Pan stilu” – budući da je jako osjetljiv na crveno, ispred objektiva se može staviti h-alpha filter da bi se uhvatile maglice te nakon skeniranja izvući crvenu komponentu i prebaciti u crno-bijelo.

Fuji Provia/Sensia 400 je odličan film finog zrna, ali nešto slabije osjetljiv u h-alpha području od E200. Ja ga koristim kod piggyback fotografija kako bi dobio prirodnije boje jer E200 ipak malo previše vuče na crveno. Idealno bi bilo kombinirati snimke sa Proviom za balans boja i E200 kao luminance ili crveni kanal da se naglase h-alpha maglice.

Negativi nisu dobri za astrofotografiju jer gotovo da nisu osjetljivi na crveni dio spektra. H-alpha maglice kao North America Nebula će izgledati sive! Otprilike slično kao kada fotografirate nemodificiranim digitalnim fotoaparatom – možda čak i lošije. Negative preporučam samo prilikom fotografiranja meteora. Visokoosjetljivi negativi (1600 ASA) u kombinaciji sa ribljim okom (“fish-eye”) ili širokokutnim objektivima mogu dati zanimljive rezultate. Zadnji negativ koji je bio relativno dobar u crvenom području je Konica Centuria.

Još informacija: