Potpuna pomrčina Sunca, Novosibirsk, 1.8.2008.

Nakon dugo mjeseci iščekivanja, napokon je osvanuo dan kada je trebalo krenuti na avion koji će nas odvesti preko Moskve u Novosibirsk. Već na početku se moglo vidjeti da će putovanje biti avantura – naime, Mirko je gotovo ostao u Zagrebu, kada smo ga već bili otpisali i čekali u redu za bus koji vozi do aviona, on se uspio checkirati u zadnjim minutama! Naš Kizo je u međuvremenu već bio uletio jednoj nedužnoj ruskinji…

Odlazak sa zagrebačkog aerodroma

Put do Moskve je trajao mirno, sve do nešto grubljeg sletanja. Aerodrom Sheremetjevo 1, odnosno terminal gdje smo čekali let za Novosibirsk, nije ništa o čemu bi posebno mogao pričati, osim da je cuga vrlo skupa. Nakon što su nas pregledali temeljito tako da smo morali skidati cipele, prebacili smo se u drugi dio gdje je piva bila nešto jeftinija 😉 i gdje smo upoznali ruskog pivskog favorita, Sibirsku koronu!

Čekanje u Moskvi na let za Novosibirsk
Čekanje u Moskvi na let za Novosibirsk

Let do Novosibirska je trajao 4 sata, za razliku od 3 sata do Moskve, pa je bilo vremena i za odspavati i naviknuti se na vremensku razliku (Novosibirsk je +5 sati u odnosu na Zagreb). Avion koji nas je vozio je stvarno mrcina, ogromni Il-86, stara, pouzdana, ali vrlo bučna kanta. Od stjuardesa smo pomalo “učili” ruski, koji je u mnogim stvarima vrlo sličan hrvatskome pa smo tako jeli “kuricu” i pili “kafe”.

Naš Ilyushin 86 na aerodromu u Novosibirsku
Naš Ilyushin 86 na aerodromu u Novosibirsku

Prije spuštanja u Novosibirsk pogled kroz prozor nije bio obečavajući – oblaci dokle god seže pogled! Tek pred samo sletanje vidjeli smo tlo, nepreglednu jednoličnu zelenu masu. Aerodrom Tolmachevo djeluje prilično moderno, iako smo prtljagu čekali dobrih 40 minuta. Isto toliko čekao je i Artem, naš domaćin koji nam je sredio apartman u kojem smo odsjeli, kao i prijevoz za koji je organizirao svoje prijatelje. Već tu smo vidjeli da su novosibirščani vrlo dobri domaćini.

Put do apartmana upoznao nas je sa gradom – ogromne, široke ulice kojima se vozi kaotično budući da nemaju ucrtane trake, posvuda okolo novogradnje od kojih mnoge izgledaju napravljene na brzinu ili nedovršene, a podsjećaju na modernije (novo)zagrebačke mamutice i nebodere. Naš trosobni apartman je bio na dvanaestom katu nebodera gdje se činilo da ih je osim našeg nastanjeno možda još četiri.

Mirko, Luka, Kizo i Ogi ispred ulaza u naš neboder
Mirko, Luka, Kizo i Ogi ispred ulaza u naš neboder

Dok su se neki htjeli odmoriti, ja sam odlučio otići preko puta ceste u shopping centar “Sibir Mall” koji je očito tek nedavno otvoren. Kao i sve ostalo u Rusiji – ogroman je!!! Trebalo mi je deset minuta da se od ulaza spustim tri etaže i dođem do supermarketa. A supermarket, takvog nema u Hrvatskoj i bližoj okolici! Sigurno je barem duplo veći od, npr. Interspara u Avenue Mall-u u Zagrebu. Nevjerojatno.

Međutim tu je bio prvi problem. Budući da ulaz u naš apartman dijelimo sa još jednim pokraj nas, djevojka iz dotičnog je izašla i zaključala glavna vrata – od kojih nismo imali ključ! Tako da je ekipa bila zarobljena u apartmanu dok sam ja ostao vani 🙂 Potrajalo je par sati dok gospodična nije došla i otključala – momci su u međuvremenu unutra kartali, a ja se šetao po supermarketu.

Budući da je sljedeći dan bila pomrčina, u 20:30 je bio dogovor (koji su organizirali forumaši sa novosibirskguide.com) na glavnom trgu gdje ju otići gledati. Iako vrijeme nije obećavalo, mi smo odlučili pomrčinu promatrati na glavnom, Lenjinovom Trgu, iza kipova Lenjina i drugova.

Lenjinov Trg u Novosibirsku dan prije pomrčine
Lenjinov Trg u Novosibirsku dan prije pomrčine

Na dan pomrčine, ujutro smo posjetili poznati zoološki vrt u Novosibirsku – ogroman je, ima se stvarno šta za vidjeti, ali nažalost napravljen je u starom stilu, odnosno sve životinje se nalaze u kavezima iza debelih gustih rešetaka.

Sibirski tigar na +28 celziusa
Sibirski tigar na +28 celziusa

Na Lenjinov Trg smo stigli točno za vrijeme prvog kontakta. Već je bilo dosta ljudi, a mi smo postavili opremu odmah iza skulptura, kako smo se i dogovorili. Za divno čudo, iako je ujutro bilo oblačno, do početka prvog kontakta se potpuno razvedrilo i cijelo vrijeme smo imali kristalno bistro nebo! Imali smo nevjerojatnu sreću jer se odmah navečer ponovno naoblačilo i kasnije nas je putem stalno pratila naoblaka i kiša.

U iščekivanju totaliteta
U iščekivanju totaliteta

Što se više bližilo vrijeme totaliteta, to je više ljudi dolazilo na trg. Atmosfera je bila fantastična, došlo je sigurno više od 5.000 ljudi, vladala je euforija i trenutak do totaliteta je prošao kao u snu. Što je Mjesec više zakrivao Sunce, to je magija postajala veća – sumrak kakav nigdje drugdje ne možete vidjeti, brutalno oštra svjetlost koja je intenzivirala kontraste i pojačala boje kao da se neko nadnaravno biće igra sa nama u Photoshopu. Postajalo je sve hladnije iako je od silnog uzbuđenja malo tko to primjetio – i napokon, zadnji bljesak i crna rupa na nebu obrubljena mliječnoblijelom koronom koja kao da je treperila i pozdravljala nas. Obližnje točkice, Merkur i Venera, podsjetili su nas da se radi “samo” o Suncu preko kojega prelazi naš vjerni pratilac. Povici oduševljenja prolomili su se kroz cijeli trg – činilo se kao da se prostiru u valu koji prati kretanje mjesečeve sjene. Nijemi kipovi starih revolucionara stajali su beznačajni u ovom svevemenskom trenutku.

Iako je ovo već moja treća pomrčina, i ove dvije minute prošle su u trenu. Stigao sam sve, malo snimiti kamerom okolo, ufotkati širokokutnu snimku, pogledati kroz dalekozor nježnu strukturu korone koja niti na jednoj fotografiji ne može izgledati tako dobro kao uživo..i opet mi je bilo premalo, i opet se čuo gotovo očajni uzvik rulje nakon što je nebo ponovo pokazalo Sunce. Subjektivno, pomrčina je trajala koliko vam je trebalo da pročitate zadnju rečenicu ovog teksta. Iako se ova ekspedicija prije početka činila kao ludost, podsjetili smo se zašto ganjamo tu malenu mjesečevu sjenu – ovaj jedinstveni fenomen zavređuje da se vidi barem jedno u životu, makar u Sibiru, Novom Zelandu, Tunguziji, Uskršnjim otocima. I onda još jednom. I još jednom, i još jednom 😉

Da, svaka pomrčina je fantastično i potpuno drukčije iskustvo i nakon ove, meni treće, mislim da sam se navukao. Jer, kada bih inače u životu išao u Novosibirsk…ili čak Moskvu? Pomrčina traje samo dvije minute i prekrasan je događaj, ali doživljaj upotpunjavaju i ostale “sitnice” – naročito dobri ljudi u Novosibirsku. Imao sam nezgodu i u 23h na izlasku iz metroa su me svom snagom u glavu pogodila poprilično teška izlazna vrata pa sam prilično krvario. Lokalni par koji se našao u blizini me odveo na hitnu i čekali su samnom sve do ponoći dok me nisu očistili i dali injekciju protiv tetanusa. A naši domaćini, Pjotr i ekipa su mi pomogli naći jeftinu avionsku kartu za Moskvu (bio sam zaboravio pasoš u apartmanu i morao propustiti povratni let!), proveli skoro cijeli dan samnom i još mi kupili votku i kavijar…i naravno, ne treba zaboraviti sve one lijepe i nasmiješene djevojke koje se šeću Novosibirskom 😉

Nakon Novosibirska, Moskva je djelovala…pa zapravo kao veliki užurbani glavni grad, što je jest. Dočekala me u 23h navečer u nekom pustom željezničkom dijelu, a moj pokušaj traženja metroa završio je tako da me ispred dotičnoga napao čopor pasa lutalica (metro je naravno bio zatvoren). No srećom u Moskvi je već bio ostatak ekspedicije koji je iz hostela pozvao taksi da me spasi 🙂

Radni dan u Moskvi
Radni dan u Moskvi

Ostatak dana u Mosvki proveli smo klasično turistički. Muzej astronautike je nažalost bio zatvoren zbog renovacije, ali bilo je lijepo vidjeti iznad njega impresivni svemirski obelisk, postavljen u čast prvog leta u svemir Jurija Gagarina. Crveni trg je naravno impresivan, kao i ogromna robna kuća Gum u kojoj se sada prodaje ekskluzivna zapadnjačka roba. Mješavina zapada i stare ostavštine prisutna je svuda, pa tako u ulici Stari Arbat prolazite pokraj Hard Rock Caffea i McDonaldsa da bi došli do jednog od ogromnih, gotovo gotičkih, Staljinovih nebodera.

Lenjin i skateri
Lenjin i skateri

U Gorki parku moguće je vidjeti Buran koji trenutno služi za zabavu, uz ostale slične sadržaje. U blizini je katerala Krista Spasitelja, ponovo postavljena prije svega nekoliko godina jer ju je bivši režim srušio do temelja. Jedan od originalnih reljefa sa katedrale se može vidjeti na zidinama manastira Donskoi, kod fantastičnog starog groblja na kojem je, dan nakon što sam ga obišao, pokopan Solženjicin.

Groblje u manastiru Donskoi
Groblje u manastiru Donskoi

U Moskvi smo se nažalost zadržali prekratko, ali i ovako smo puno toga vidjeli i doživjeli. No, naljepše uspomene ostati će nam iz Novosibirska, zahvaljujući (još) jednoj viđenoj pomrčini i prekrasnim, toplim ljudima iz hladnog Sibira.

Tomi sa lijepim novosibirščankama
Tomi sa lijepim novosibirščankama

Ostatak fotografija pogledajte u mojoj Picasa web galeriji.

Snake Nebula

Ova fotografija je skoro završila zaboravljena u folderu sa snimkama sa zadnjeg PGSP-a. Naime, na PG sam išao baš sa namjerom da snimim Snake Nebulu i obližnje tamne maglice, ali kada počne astronomski sumrak, taj dio neba je prilično nisko i u smjeru nekih stabala koja bi smetala u kadru. Tako da sam uspio snimiti samo tri fotografije, i to još različitih ekspozicija – dvije po 5 i jedna od 6 minuta. Mislio sam da je to premalo za nekakav pošteni rezultat. Ipak, pokazujući Mariu kako se radi u Deep Sky Stackeru uzeo sam stackirati te tri snimke (uz dark i flat frameove od te večeri) i rezultat je sasvim solidan. Uz malo kemijanja oko redukcije šuma i obrade, tamni oblaci se sasvim solidno vide, a ni boja nije loša. Tijekom obrade sam radio neke specifične stvari da bi istaknuo te oblake, pa se nadam da ću uskoro uhvatiti vremena da napišem tutorial.

Letenka 2008. – izvještaj

Letenka svake godine nadmašuje samu sebe, ali ova godina je iznimka jer se nadmašila više nego što sam mislio da će biti moguće! Organizacija je bila fantastična, toliko događanja da se nije sve moglo odjednom pratiti – više nego dostojna konkurencija Exit festivalu koji se održavao istovremeno 😉 Nažalost nisam mogao dobiti slobodne dane da dođem u četvrtak, ali zato su samnom išla još čak dva ADIjevca – Vid po drugi puta i Luka kojem je ovo bilo prvi puta da dolazi na kamp.

Po dolasku u petak navečer iznenadio nas je veliki šator gdje su se održavala predavanja. Taj šator je stvarno bio odličan – kada u njemu nisu bila predavanja služio je kao centralno mjesto za druženje, a bio je postavljen dalje od teleskopa tako da svjetla projektora nisu uopće smetala. Oko velikog šatora su bili manji, a u blizini – frižider! To je bilo sjajno, nismo više morali hladiti pive u lokvama 🙂

Kotizacija od 400 dinara je za takvu organizaciju sasvim opravdana i podržavam to i dalje ako će kamp biti i dalje ovako kvalitetan. Svi sudionici su imali identifikacijske kartice, pa osim što je tako lakše identificirati sugovornika, lako se primjete eventualni “uljezi”.

Naravno da kamp ne može biti uspješan bez ljudi koji na njega dođu, a ove godine je društvo bilo šaroliko – drago mi je da nas je bilo dosta iz Hrvatske – došli su Marino i Marcela, Gregor, Vedran, a bili su napokon i slovenci sa dva impresivna astrofoto setupa. Vid i ja smo naravno donijeli svoje refraktore. Nebo je za svo vrijeme kampa bilo vedro pa se stvarno moglo uživati u pogledima kroz najrazličitije kombinacije optike. Moj Ethos je također bio prilično popularan 😉 i vidjeli smo da je dobar i u f/5 reflekorima.

Budući da sam uglavnom bio pokraj teleskopa, nisam vidio nijedno predavanje, a prespavao sam i lansiranje raketa (sve je “kriv” frižider i hladno pivo! 😉 ). Nadam se također da ljudima nije previše smetalo moje hrkanje zadnju noć kada sam nešto ranije zaspao pokraj svog teleskopa. Srećom da je bilo pažljivih ljudi pa je, koliko čujem, Ethos preživio Radanov napad šrafncigerom 😯

Sve u svemu – još jedno ugodno iskustvo uz odličnu organizaciju i puno dobrih, prijateljski raspoloženih ljudi. Neću naširoko pisati raznim događanjima jer Letenka se treba doživjeti i svaka Letenka se pamti. I zato treba doći prvi put i onda svake godine ponovo, da ugodnih uspomena bude što je moguće više.

Pogledajte fotografije sa Letenke od Vida

…i od Luke

A evo napokon i mojih fotografija!

Barnardove tamne maglice

Tamne maglice su definitivno drukčiji objekti od onih “standardnih” maglica koje obično promatramo, a koje fasciniraju svojim bojama na astrofotografijama. To su guste nakupine međuzvjezdane prašine zbog kojih ne možemo vidjeti zvijezde ili maglice koje se nalaze iza njih. Vizualno izgledaju kao “rupe u svemiru” – zapravo, nekad se čak mislilo da su te rupe nastale jer je od tamo nestao materijal od kojeg su se formirali skupovi zvijezda, kao na primjeru skupa NGC 6520 i B 86. To naravno nije doslovno tako, ali neke od tih tamnih maglica će svakako stvoriti nove zvijezde.

Tamne maglice je najbolje promatrati ljeti, kada je povoljan pogled na zvijezdama prepunom Mliječnom putu. Najpopularniji katalog tamnih maglica je Barnardov, pa svakako pogledajte listu najboljih Barnardovih maglica. Mnoge od njih su dovoljno velike da se mogu vidjeti golim okom, ali samo na tamnom nebu. Jedan od pokazatelja kvalitete neba je Dark Horse Nebula i njen stražnji dio, Pipe Nebula. U blizini je popularni objekt za astrofotografiju, Snake Nebula. Coalsack je također lako uočljiva, ali nažalost nalazi se na južnom nebu. Puno Barnardovih tamnih maglica, iako ne toliko očitih kao ove već navedene, se nalaze u blizini otvorenog skupa M11. Još jedna maglica koja se često fotografira je B 168 na čijem kraju se nalazi svijetla i kompleksna Cocoon Nebula.

Manje tamne maglice se nalaze posvuda, često baš u sklopu svijetlih maglica – kao npr. B 33 ili Horsehead Nebula, B 88 (tamna područja unutar M8) i B 85 koji stvara karakterističan oblik Trifid Nebule (M20). Maglicu B 92 možete lako uočiti na fotografijama – pogledajte moju snimku Mliječnog puta; B 92 je mala, izrazito tamna crna maglica u sredini lijevo, na sjevernom rubu M24.

Za ležerno promatranje ovih manje popularnih maglica preporučam tamno nebo, dalekozor i dobru kartu s kojom ćete moći identificirati o kojim maglicama se radi. Vjerujem da će biti zanimljivo gledati ljetni Mliječni put na nov način.

Arp atlas neobičnih galaksija

Možda ste već čuli za Arpov atlas neobičnih galaksija (Arp’s Atlas of Peculiar Galaxies). Halton Arp je 1966. dovršio atlas galaksija neobičnih oblika za pročavanje evolucije galaksija. Atlas je česta meta amatera astronoma koji žele gledati egzotičnije objekte. Iako su Arp galaksije uglavnom male i blijede (i daleke), neke, poput M51, M101, M77 i M32, moguće je vidjeti kroz teleskope malih apertura. Druge, pak, imaju toliko deformirane oblike da se jedva mogu raspoznati kao galaksije (Arp 141-144). Ima tu i poznatih parova kao što su Miševi (Arp 242) i Antene (Arp 244, nije ih bilo teško vidjeti sa Petrove Gore kroz Pentaxa 105 SDP), te skupina galaksija poput Stephanovog kvinteta. Tražeći malo po netu, naletio sam na zanimljive stranice posvećene ovim neobičnim galaksijama. Mnogi amateri su ih uspjeli fotografirati sa relativno skromnom opremom. Tako nešto je napravio Dick Miller, koji je uspio snimiti cijeli katalog. Kod svake fotografije se nalazi i kratko objašnjenje. Sličan projekt imaju i dvojica francuza, Alain Amsaleg i Christian Dupriez. Dennis Webb je na svojim web stranicama skupio puno informacija o raznim Arp galaksijama. Tu je, osim Hubbleovih fotografija, moguće vidjeti spektakularne amaterske fotografije poznatih astrofotografa Roberta Gendlera, Russela Cromana i drugih.

Nadam se da sam vas barem malo zainteresirao da pokušate pronaći neki od ovih neobičnih oblika galaksija. Svakako su osvježenje nakon uvijek istih okruglih mutnih mrljica kako izgledaju “obične” galaksije.

PGSP 3./4.4.2008.

Budući da je Vid dobio teleskop, u subotu je bila odlična prilika za isprobavanje kombinacije CGE i WO 110 FLT. Na Petrovoj Gori je Vid već bio sve posložio kada sam došao. CGE je stvarno mrcina!!! Iako je ogroman i težak, mislim da vrijedi truda nositi ga – najviše mi se svidjelo što ima opciju polu-automatskog rektificiranja (usjeveravanja). Nema više dugotrajnog driftanja! Nadam se da će Vid to uskoro usavršiti pa da vidimo neke opake astrofoto rezultate 😉

Kontroler, odnosno softver, je također super. Goto je odličan, traženi objekt je uvijek bio u vidnom polju. Dosta je brz i nije preglasan. Odlična fora je biranje objekata – ima raznih turneja po nebu, od Messiera i NGC-a, može se odabrati turneja samo unutar jednog zviježđa, postoji katalog sa zanimljivim CCD objektima, dakle za astrofotografiju. Također na nekim objektima se mogu pročitati informacije o njima koje svakako čine promatranje zanimljivijim.

Imam dojam da se Vid više zabavljao sa montažom nego sa teleskopom 😉 iako je na početku birao objekte koji su valjda jedva bili iznad horizonta pa je teleskop često bio uperen u “Twingo” zviježđe 🙂 Ali kada je krenuo, pa valjda je u pola sata vidio dvadeset raznih objekata. Dok sam ja nekon Pentaxa na montažu stavljao Intesa, Vid je cijelo vrijeme brbljao “joj ajmo sad M64..eee super, kaj je sljedeće, hm, kaj je to M51?” 🙂 Odmah se vidi mana go-to teleskopa, zujanje po nebu bez da uopće znaš šta se gdje nalazi. Nodobro, naravno da je Vid morao to sve isprobati 😉

Što se tiče teleskopa, William Optics FLT-110 je stvarno prekrasan. Maneken među teleskopima. Moj Pentax je pokraj njega djelovao nekako..starinski 🙂 Uspoređivali smo neke objekte ali usporedba baš i nije bila odgovarajuća. Naime zbog razlika u žarišnoj duljini nismo mogli uspoređivati na istim povećanjima. Najbliže smo uspjeli sa 10mm Pentaxom u WO i 9mm HR planetary u Pentaxu. Povećanja su bila 154x u WO i 149x u Pentaxu, ali razlika se činila nešto veća, možda jer smo koristili drukčije barlow leće. Gledali smo Saturn i M13. Činilo se kao da se WO može bolje fokusirati i da je slika oštrija. E sad, to može biti i do preciznijeg fokusera (Crayford sa finim pomakom) na WO, a možda i stabilnije platforme. No star test (sa 6mm orthom u oba teleskopa) je pokazao da Pentax ima dosta bolju kromatsku korekciju. U fokusu je sve bilo OK, bez kromatske, ali kad se defokusira, vanjski prsten kod WO ima ljubičasti halo kojeg nije teško primjetiti. Kod Pentaxa se jedva nešto vidi van fokusa, i više mi je vuklo na roza. WO je također imao nešto nejednolikije prstenove sa vanjske i unutarnje strane fokusa nego Pentax, što bi možda upućivalo na malo više sferne aberacije. I ovaj test bi trebalo ponoviti, naročito pri boljem seeingu i na zvijezdi koja je više bijela. Gledali smo Arktura, Vega je bila relativno nisko, a smetali su i oblaci.

Nakon testiranja, ja sam upregnuo Intesa na galaksijama, a Vid je probao malo astrofotografije. Uspoređujući Intesa i refraktore, na Saturnu baš i nije bilo drastične razlike. Moguće da se mak-newt malo raskolimirao, a i seeing je mogao biti bolji. Nisam dugo promatrao Saturn već sam se prebacio na galaksije u Berenikinoj kosi i drugdje. Bit će da nisam dugo promatrao sa većim teleskopom pa sam bio oduševljen. NGC 4565 je bila ogromna, odnosno vrlo dugačka, i lako se vidjela pruga u sredini. Sombrero galaksija me također iznenadila, karakterističan oblik se uočavao bez problema. M51, wow, spirale, detalji, ludnica! I to još nakon što su se počeli skupljati neki tanki oblaci. Definitivno ću nabaviti novi fokuser za Intesa, ovaj helikalni me izživcirao, a pronašao sam Moonlite fokusere koji imaju adaptere baš za Intesa pa se ne mora ništa bušiti! Mislim da ću uzeti crveni 😉

Nažalost, nismo mogli promatrati cijelu noć budući da su već spomenuti oblaci okupirali cijelo nebo. Sigurno će biti još prilika za detaljnije usporedbe 😉