Čast mi je najaviti prvu izložbu projekta “Croatia Full of Stars”! U ugodnom ambijentu legendarnog gornjogradskog kafića “Pod starim krovovima” u Basaričekovoj ulici, poznatog svratišta “k Žnidaršiću” iz kultnog filma “Tko pjeva zlo ne misli” možete uživati u fotkama pejzaža hrvatskih otoka pod bogatim zvjezdanim nebom i Mliječnom stazom. Fotografije ste vjerojatno već vidjeli, ali sigurno će ih biti bolje pogledati uživo.
Veći dio od tridesetak izloženih fotografija upravo su pejzažne fotke koje sam snimio prošlo ljeto sa kvarnerskih otoka, ali biti će prisutne i druge lokacije. Tu ih je i nekoliko koje snimljenih sa CCD kamerom kroz teleskop.
Otvorenje je u četvrtak u 19h, a čast mi je najaviti voditelja astronomske radio emisije “Andromeda”, g. Ante Radonića, koji će održati uvodnu riječ. Izložba će biti postavljena do 25. listopada.
Ovom izložbom i projektom #croatiafullofstars želim ukazati na gubitak ljepota zvjezdanog noćnog neba koje je od strane UNESCO-a proglašeno zaštićenom prirodnom baštinom. Mliječni put i brojne zvijezde još uvijek su dobro vidljivi s naše obale i otoka te su predmet divljenja i stranih i domaćih turista. Hrvatska, kao atraktivna turistička destinacija jedna je od rijetkih u Europi koja može posjetiteljima ponuditi “hotel sa milijun zvijezdica”. Beskrajno zvjezdano nebo ipak nas, uz Šimićevu “Opomenu”, upozorava na naše mjesto pod nebeskim svodom kojeg smo ispod blještećih neona i šarenih reklama tijekom posljednjih desetljeća očito zaboravili.
Tragovi zvijezda iznad Metajne na Pagu.
Radijant perzeida (2016.) snimljen ultra širokokutnim objektivom.
Mliječna staza snimljena modificiranim Nikon D5100, 50mm objektivom, 16×30 s ekspozicija, piggyback na teleskopu.
U noći sa 11. na 12. kolovoza 2016. sam sa Lukom iz našeg astronomskog društva išao na Petrovu goru gledati i fotkati perzeide. Tu noć je bio najavljen maksimum od 200+ meteora u jednom satu pa smo morali provjeriti kako će biti. I zaista, perzeidi su priredili spektakl, a službeni podaci kažu da ih je u jednom trenutku bilo gotovo 300! To se odnosilo na prvi dio noći, od cca 00:30 do 1:30 po lokalnom vremenu. Kasnije se aktivnost smanjila da bi se opet nešto povećala nakon 03:00.
Fotkao sam sa Nikonom 600D i širokokutnim 14mm objektivom u smjeru radijanta, tako da bude vidljivo da meteori dolaze iz jednog smjera. Na fotki sam uhvatio više od 60 meteora, što je odlično, budući da se fotoaparatom uspiju uhvatiti samo oni najsjajniji! Nebo je obrađeno u PixInsightu, sjajnije zvijezde su naglašene uz StarSpikesPro.
Osim nas dvojice, na Petrovoj gori bili su još novinari KA portala te još nekoliko lokalnih mještana koji su također došli uživati u spektaklu. Baš mi je drago da nismo propusili show!
Astrofotografije sa DSLR fotoaparatima uvijek treba snimiti u RAW formatu. Osim bilježenja najveće moguće količine podataka, jedino će se u raw formatu moći promijeniti neke postavke bez trajnog uništavanja podataka. Problem je što postoje mnogi raw konverteri – Adobe Camera Raw, Raw Therapee, DXO Optics, Photo Ninja…ima ih mnogo. Uzmemo li u obzir da astronomski programi poput Deep Sky Stackera i PixInsighta također mogu raditi raw konverziju, nagradno pitanje je – koji softver odabrati?
Iako je PixInsight definitivno vodeći softver za kalibraciju i obradu astrofotografija sa specijaliziranim astronomskim CCD kamerama, mislim da je za DSLR astrofotografiju bolje koristiti posebni raw konverter. Naime, Deep Sky Stacker i PixInsight tretiraju DSLR raw fileove poput CCD kamera, što je daleko od istine. Svaki DSLR raw file sadrži u sebi nekakvu “obradu” podataka, dakle podaci nisu linearni kao sa astro kamerama. Drugo, gubimo “moć” manipulacije podacima kao što su korekcije balansa bijele boje, vinjetiranja, distorzije, aberacije i to prije nego li je datoteka uopće konvertirana u univerzalno čitljivi format.
Moderni DSLR fotoaparati (osobno koristim Nikon D5100 koji se na tržištu pojavio 2011. godine) više nemaju amp glow problema kao (pra)stari digitalci i smanjuje se potreba za posebnim dark frameovima. Čak je možda i bolje da se ne koriste!
Zašto? Digitalni šum ovisi o temperaturi senzora – što je toplije, veći je šum. Čim dulje fotografirate, senzor se zagrijava, tijekom noće mijenja se temperatura ambijenta, itd. Da, možete koristiti bias, ali opet, na kojoj temperaturi, koja osjetljivost…? Hoće li korekcija imati smisla ili će samo stvoriti dodatne probleme? Moj savjet je da zaboravite na bias, dark i flat u potpunosti.
Najveći problem kod DSLR aparata za astrofotografiju je šum koji se pojavljuje u obliku šarenih “fleka” koje se obično javljaju uvijek na istom mjestu. To sam pokušao dočarati na ovom primjeru (obrađeno da bude jasnije):
Single frame vs. 6x “dither” stack
Na jednoj fotografiji vide se “mrlje” gdje jedna vuče na crveno, druga na plavo, treća na zeleno… Rješenje je vidljivo na sljedećoj sličici animacije nakon kombiniranja samo 6 fotografija (što više to bolje!) u PixInsightu. Važno je da svaka sljedeća snimka bude pomaknuta za nekoliko desetaka piksela (eng.: dither) u odnosu na prethodnu! Posljedica je da će se mrlje izjednačiti i dobiti ćemo jednoličn(ij)u pozadinu.
To je odličan trik i za CCD astrofotografiju, no ostaje pitanje može li se nešto poboljšati prilikom konverzije iz raw u tiff za daljnju obradu? Budući da za (širokokutnu) astrofotografiju koristim Nikon DSLR, moj odabir konvertera definitivno je Nikonov Capture NX-D.
Ono što slijedi opis je postavki za Nikon Capture NX-D softver – koristite li neki drugi DSLR ili raw konverter, ipak pogledajte tekst i slike kako bi dobili predožbu o tome što je sve moguće napraviti prije konverzije iz raw formata!
Za primjer sam uzeo širkokutne snimke Oriona (Nikon D5100, ISO 1600, 2 min, barndoor). Postavke naravno ovise o tome kako su podešene u samom aparatu, no u NX-D softveru možemo neke stvari promijeniti. Za početak kliknite “Noise Reduction” i “Camera and Lens Corrections” kao na slici ispod.
Strelicom sam označio postavke na koje je potrebno obratiti pažnju, a na žalost njih nema u drugim raw konverterima – tamo ćete morati sami eksperimentirati sa postavkama smanjivanja šuma. Potrudite se kod ovog koraka i pokušajte pronaći balans između “peglanja” šuma i zadržavanja detalja (količine zvijezda, boje maglica…).
Defaultna postavka noise reductiona (na mom aparatu; pogledati najgornju strelicu na slici iznad) je “faster” sa vrijednosti “8”. Povećavanjem vrijednosti i šum se smanjuje, a odabirom opcije “better quality” znatno se smanjuje neravnomjernost (flekavost?) pozadine:
Fantastična opcija Capture NX-D konvertera je mogućnost “astro noise reduction”. Kad se uključi, softver prepoznaje sve hot piksele i automatski ih briše, bez potrebe za dark frameom! Može se koristiti na svim verzijama noise reductiona, pa čak i kad je isključen! Slika ispod je 2x povećana kako bi se lakše uočili hot pikseli:
Najbolja opcija za redukciju šuma u NX-D je “better quality 2013” s kojom su sačuvane najsitnije zvijezde, a pozadina neba je i dalje jednolična. Na toj opciji je moguće posebno namjestiti luminance i color intenzitet smanjenja šuma. Default je 50, meni je izgledalo bolje na 30/30. Iako ovo vrijedi za NX-D, dobro je vidjeti kako razne postavke utječu na šum i sitne zvijezde na fotografiji:
Eksperimentirajte sa postavkama i podesite ih po vlastitom nahođenju. Ako se radi samo jedna fotka, npr. noćno nebo sa pejsažem, osobno bih malo pojačao redukciju šuma. Nakon ovog “igranja” sa smanjenjem šuma bilo bi dobro izoštravanje na fotografiji staviti na minimum, odnosno vrijednost “0” ako će se fotografije kasnije stackirati u Deep Sky Stackeru ili PixInsightu. Na taj način će se dodatno smanjiti šum, a eventualno izoštravanje će biti kvalitetnije napraviti nakon stackiranja.
Svi objektivi na rubovima vidnog polja imaju optičke pogreške. Na ovim fotografijama objektiv je bio zatvoren na f/5.6, no ipak su zvijezde na rubovima malo izdužene, ali imaju i kromatske pogreške. Svjetlost različitih valnih duljina kao da ima malo različitu žarišnu duljinu pa je vidljivo da crvena boja “bježi”. Uz pomoć NX-D softvera problem se doslovno rješava uz jedan klik na opciju “Lateral Color Aberration”! Vrlo jednostavno, a efektno rješenje koje je nemoguće reproducirati u PixInsightu osim uz puno muke! Uz to, moguće je smanjiti i “klasičnu” kromatsku aberaciju “Axial Color Aberration”, odnosno činjenicu da različite valne duljine imaju žarište na različitim udaljenostima. Efekt nije jako izražen na f/5.6, ali na većim otvorima se više primjećuje, pa uključite i tu opciju.
Osim ovih korekcija savjetujem da uključite i korekciju vinjetiranja. Na većim otvorima objektiva rubovi su znatno tamniji od sredine. Kada već postoji opcija u raw konverteru, iskoristite ju prije no što krenete u stackiranje i obradu. To je od velike važnosti ako imate samo jednu fotku astronomskog pejzaža koji se obično fotka na maksimalnom otvoru objektiva! Ove do sada navedene postavke mogu se namještati i u drugim raw konverterima, no čini mi se da NX-D to radi najbolje za Nikon fotoaparate i objektive – dovoljno je poklikati par kvačica i problem je riješen!
Slijedi namještanje balansa bijele boje da bi nebo bilo neutralno. Ovo je dovoljno raditi “odokativno”, no ipak nije loše povećati histogram za malo bolju preciznost. U NX-D je dovoljno napraviti “undock” panela sa histogramom:
Treba nastojati da se sve krivulje “poklope”. U ovom slučaju bilo je dovoljno namjestiti balans bijele boje, no ponekad ćete se možda morati igrati sa krivljuama.
Balans se može namjestiti i kasnije, ali ipak je to bolje napraviti prije konverzije kako bi se sačuvalo čim više podataka. Zbog toga je važno provjeriti da se nisu izgubili neki detalji u sjenama. NX-D ima jednostavnu opciju provjere – dovoljno je kliknuti desni gumb i označiti “Show Lost Shadows” ili stisnuti shift + S. U ovom slučaju se vide izgubljeni dijelovi na donjem rubu što je posljedica modifikacije fotoaparata. Tamo ionako nema informacije pa taj dio nije važan.
Budući da fotografije ionako nisu više “linearne” kao na CCD kamerama, po želji se može malo namjestiti kontrast. To je najbolje napraviti na LCH (lightness, chroma, hue) panelu, naravno pazeći da se ne gube podaci. U ovom koraku sam također malo dodao saturacije (chroma).
Na kraju treba sve promjene primjeniti i na ostale fotografije iz serije Za to je dovoljno u “adjustments” panelu odabrati “copy adjustments”, zatim odabrati ostale fotografije i na njima primjeniti “paste adjustments”:
Za kraj jedna zanimljivost – za usporedbu sam napravio dvije konverzije – jedna sa uključenom redukcijom šuma (noise reduction; NR) u NX-D softveru, a jednu bez (ali i dalje uz korekcije aberacija i balansa bijelog). Svih šest fotografija je registrirano i stackirano najednak način u PixInsightu, s time da sam na stacku bez redukcije šuma koristio PixInsightov ACDNR algoritam za smanjenje šuma. Uz malo pažnje kod namještanja postavki moguće je dobiti rezultat koji je možda čak i bolji za smanjenje šuma od Nikonovog softvera! Naopomena je da se ovdje radi o samo šest fotografija – sa više njih bio bi bolji rezultat (manje šuma), a koristi li se samo jedna fotografija (npr. za astrofotografske pejzaže) mislim da je bolje koristiti radukciju šuma prije konverzije. Također još jednom naglašavam da je važno svaki sljedeći kadar pomaknuti za nekoliko desetaka piksela u odnosu na prethodni.
U Banja Luci je postavljena izložba gdje se može vidjeti kamen s Mjeseca. Radi se o originalnom segmentu mjesečevog tla, poklonu američkog predsjednika Richarda Nixona predsjedniku SFRJ Josipu Brozu Titu i narodima Jugoslavije. Izložena je i zastava koju su astronauti nosili na Mjesec.
Kamen se prvi puta nalazi izvan Beograda, a izložen je u okviru izložbe “Povratak na Mjesec: Kratka istorija budućnosti”.
Ukratko – nije. Za sad je to hipoteza koju treba potvrditi, iako su računalne simulacije prilično uvjerljive. No krenimo redom.
Za početak pogledajte kratak video koji su napravili u časopisu Science, a gdje se lijepo vidi koliko je zapravo udaljen potencijalni planet od ostalih planeta Sunčevog sustava:
Hipoteza o nepoznatom planetu nije novost. Još od otkrića patuljastog planeta Sedne vidjelo se da Sedna ima vrlo neobičnu orbitu. Tako veliki objekt (1000 km promjera) je mogao nastati samo u kružnoj orbiti iz koje ju je izbacilo neko drugo tijelo – možda bliski susret sa nekom zvijezdom ili još neotkriveni planetarni objekt u vanjskom dijelu Sunčevog sustava.
No, nakon Sedne otkriveno je još nekoliko objekata (u znanstvenom radu ih se spominje još 5) koji imaju vrlo sličnu putanju – eliptičnu i nagnutu u odnosu na ekliptiku. Astronomi Batigyn i Brown (Brown je jedan od otkrivača Sedne) krenuli su analizirati te putanje i na osnovi mnogih dugotrajnih računalnih simulacija zaključili da je tih šest objekata moglo doći na sadašnje putanje samo ako ih je tamo “pogurao” do sada nepoznat planetarni objekt.
Dvojica astronoma sami objašnjavaju kako su došli do tog zaključka u ovom vrlo zanimljivom videu u kojem još bolje možete vidjeti putanje Sedne i ekipe te hipotetskog planeta:
Proračuni, iako drugotrajni i komplicirani, dali su tek grube okvire putanje i dimenzije tog planeta. Taj objekt bi trebao imati masu 1-10x veću od Zemlje sa vrlo eliptičnom orbitom kojoj je perihel na cca 200-300 AJ, a afel 600 – 1200 AJ. Jednu orbitu bi hipotetski planet napravio za 10 – 20 tisuća godina. Za usporedbu, Neptun se kreće oko Sunca na udaljenosti od 30 AJ. Sedna ima perihel na 76 AJ, afel na 936 AJ i orbitalni period od 11 400 godina.
To je daleko od preciznosti načina na koji je otkriven Neptun. Nakon što su precizna mjerenja Urana pokazala da na njegovu putanju utječe tada nepoznato nebesko tijelo velike mase, Le Verrier je proračunao gdje bi se to tijelo moglo nalaziti. I zaista, unutar samo 1° od izračunatih koordinata (2x prividne veličine Mjeseca na našem nebu) otkriven je novi planet – Neptun.
Orbita hipotetskog devetog planeta sa Sednom i još 5 manjih objekata. Sunčev sustav zajedno sa orbitom Neptuna prikazani su u sredini unutar žutog kruga.
I sami autori u svom radu navode da je planet još uvijek hipoteza dok se ne otkrije pomoću teleskopa. Njegova velika udaljenost znači da je vrlo slabog sjaja te će biti potrebno koristiti najveće teleskope na svijetu za njegovo otkrivanje. Također je odzvoljena mogućnost postojanja drugih objekata sa neobičnim putanjama, ali koje se razlikuju od Sedne i ekipe. Otkriće jednog od njih dodatno bi učvrstilo hipotezu o postojanju planeta.
Također da upozorim katastrofičare – ovaj planet se nije pojavio odjednom! Da bi se uspostavile ovakve orbite potrebni su milijuni godina i sada su te orbite stabilne. U ovome članku Brown kaže da je taj planet (ako postoji!) najvjerojatnije izbačen u udaljenu orbitu tijekom formiranja Sunčevog sustava zbog susreta sa drugim plinovitim divovima (Jupiter, Saturn). Dakle, situacija je riješena i stabilna više stotina milijuna godina. Osim toga, u tekstu njihovog znansvtenog rada možete pročitati da su kompjuterske simulacije rađene za razdoblja od 4 milijarde godina (4 Gyr).
Dok se ne napravi stvarno otkriće pomoću teleskopa, planet je za sada još uvijek samo hipoteza. Za njegovo otkriće trebati će upregnuti velike teleskope, što znači da ćemo čekati barem 5 – 10 godina za nekakve rezultate.
Detaljnije o potencijalnom devetom planetu pročitajte na respektabilnim astronomskim i znanstvenim web portalima. Nastojte ignorirati domaće senzacionalističke članke koje ne daju potpune informacije!
Tog dana sam ujutro uz čaj standardno švrljao po Facebooku. Sve je izgledao standardno dok u jednom komentaru nisam vidio vijest o Bowieu. Kliknuvši reload, cijeli feed mi se pretvorio u obavijesti o nenadanoj smrti ovog legendarnog glazbenika.
Nadam se da ne moram objašnjavati da je David Bowie radi svojih pjesama rado slušan od strane mnogih astronoma. Prisjetit ću se odlične verzije “Space Oddity” koju je 2013. izveo astronaut Chris Hadfield, a spot je u cijelosti snimio na međunarodnoj svemirskoj postaji:
No ono što me jako neugodno iznenadilo je kada se nakon nekoliko dana pojavila “vijest” o “novom zviježđu” koje je smišljeno u njegovu čast od strane radio stanice Studio Bruxellesa i MIRA javne zvjezdarnice. Kažem neugodno jer dolazi od strane astronomske zajednice iako je više nego očito da se radi o iskorištavanju Bowievog imena za samopromociju.
Vijest o “novom zviježđu” prenijeli su mnogi ugledni novinarski portali – zvuči jako romantično da je “zvjezdani čovjek” dobio svoje mjesto na noćnom nebu – točnije, njegova poznata “munja” na licu.
Screenshot sa web stranice “novog zviježđa”.
Na žalost cijela priča je obična farsa. Međunarodna astronomska unije je 1922. godine imenovala 88 zviježđa i odredila njihove službene granice. Nekakvo novo zviježđe, dakle, nije više moguće izmisliti, pa čak i ako vijest o tome dolazi od strane neke zvjezdarnice. Mogli su se izvući da su napisali da se radi o asterizmu (velika kola su asterizam koji se nalazi u zviježđu Velikog medvjeda) no na web stranicama izričito piše da se radi o zviježđu.
Još jedan žešći propust je citat da se navodno novo zviježđe nalazi “u blizini Marsa”. Sramota je da navodni astronomi navode tako nešto budući da Mars kao planet nije statičan na nebu! Giba se ekliptikom i jedan krug oko Sunca (a prema tome i puni krug kroz zviježđa na noćnom nebu) napravi za otprilike dvije godine. Da, trenutno se nalazi blizu gornje dvije zvijezde, no vrlo brzo će se od tamo udaljiti pa cijeli koncept pada u vodu!
Pozicija Marsa u siječnju 2016. (dolje lijevo na karti).
Na kraju “zviježđe” je osmišljeno tako loše da ga na noćnom nebu nećete moći prepoznati ako se ne nalazite na južnoj polutci Zemlje, a i tada je pitanje tko bi te zvijezde našao budući da se nalaze jako daleko jedna od druge.
Naime zvijezda Spica koja se nalazi u Djevici i Sigma Librae iz Vage (zviježđa pronađite na karti neba lijevo i desno od Marsa) još su vidljiva na sjevernoj polutci, no najdonja zvijezda nalazi se u Oktantu, zviježđu u kojem je južni nebeski pol! Za laike, to je kao da iz Australije pokušate vidjeti Sjevernjaču i sjeverni nebeski pol – jednostavno nije moguće.
Za usporedbu, na screenshotu sam crvenim označio zviježđe Oriona (u sredini) koje je lako prepoznatljivo zimsko zviježđe te Velika kola (gore). Žuto je označena maglica u Labudu – tu se karta neba već ponavlja. Ove dvije flekice koje vidite desno od portreta su Mali i Veliki Magellanov oblak, satelitske galaksije Mliječnog puta vidljive također samo iz južnih dijelova našeg planeta. Ako su i htjeli napraviti hommage Bowieu nekakvim asterizmom, moglo se to osmisliti tako da se zvijezde mogu zaista i pronaći na noćnom nebu umjesto da imamo marketinšku akciju vidljivu samo na internetu.
Jedini korektan članak koji sam našao o cijeloj ovoj priči je napisan u National Geographicu. Kao zanimljivost navodi se da jedan asteroid nosi naziv 342843 DavidBowie. Otkriven je 2008. godine, a imenovan 5. siječnja 2015., nekoliko dana prije Bowievog 68. rođendana.
Orion (sredina) iznad Zagreba u magli.
Gesta da se na noćnom nebu oda počast Bowieu je sjajna ideja; međutim način na koji je to izvedeno pun je grešaka te ostavlja dojam da je sve sklepano na brzinu da bi se dobilo medijske pažnje.
Veći dio od tridesetak izloženih fotografija upravo su pejzažne fotke koje sam snimio prošlo ljeto sa kvarnerskih otoka, ali biti će prisutne i druge lokacije. Tu ih je i nekoliko koje snimljenih sa CCD kamerom kroz teleskop.
