Jedna o najvećih zabluda u astronomiji tiče se povećanja na teleskopima i dalekozorima. U stvari radi se o informacijama koje novi astronomi amateri upijaju, a nažalost nemaju iskustva da bi mogli razlučiti što je korisno. Najrasprostranjeniji klišej je da se objekti dubokog neba najbolje vide na malenim, a planeti na velikim povećanjima. Teleskop svojim promjerom uvijek prima jednaku, ograničenu količinu svjetlosti, pa je istina da će slika biti svjetlija na manjem povećanju jer je svjetlost (magice, galaksije…) koncentrirana na manjoj površini. Upotrijebi li se veće povećanje, jednaka količina svjetlosti raspršiti će se na većoj površini i objekt će biti tamniji. Isto vrijedi i za planete, no oni su u pravilu jako svijetli – kod njih je važno staviti što veće moguće povećanje kako bi mogli razlučiti sitne detalje.
Kontrast
U ovoj jednadžbi izostavlja se najvažniji čimbenik, a to je kontrast. U astronomskim promatranjima, kontrast je ono što čini sliku ne samo ugodnom za gledanje već omogućuje promatranje detalja koje inače ne bi mogli lako uočiti. Ljudsko oko naime ne reagira linearno na razinu osvjetljenja. Da vas ne gnjavim sa stručnim detaljima koje vjerojatno ni sam ne bi uspio dobro objasniti, uzmimo u obzir par primjera. Ukoliko krenete uspoređivati dva jaka izvora svjetlosti, sasvim sigurno ćete uspjeti odrediti koji od njih je sjajnji, ali biti će vam izuzetno teško pogoditi koliko je jedan sjajniji o drugog! S druge strane, ako promatrate dva slabašna izvora u mraku, lako ćete moći pogoditi da je jedan izvor, recimo, dvostruko sjajniji. Ta preciznost najbolje dolazi do izražaja kod astronoma amatera koji vizualno određuju promjene sjaja promjenjivih zvijezda – lakše je preciznije odrediti razliku između dvije tamne nego između dvije sjajne zvijezde.
Prilikom promatranja objekata dubokog neba važno je uzeti u obzir kontrast objekta u odnosu na pozadinsko osvjetljenje neba. Promatranjem objekata na malim povećanjima ne povećava se samo sjaj objekta već i pozadinski sjaj neba postaje veći! Time se smanjuje kontrast između objekta i neba te slika izgleda “zamuljana”. Upotrijebi li se veće povećanje, smanjiti će se prividni sjaj objekta, ali i neba u pozadini čime će se postići povećanje kontrasta. Na taj način moguće je vidjeti više detalja na objektu, te lakše uočiti one tamne dijelove koji su se na manjem povećanju stopili sa pozadinom. Osim toga, na većim povećanjima moći ćete vidjeti tamnije zvijezde – budući da su one uvijek točkasti izvori svjetlosti, sjaj će im biti jednak na bilo kojem povećanju dok će se osvjetljenje neba raspršiti na većom površini i time smanjiti. Uzmite to u obzir ukoliko npr. budete pokušavali vidjeti otvoreni skup Tombaugh 4 kojem su sve zvijezde ispod 14. magnitude!
Optimalno povećanje uz pomoć exit pupila
Najjednostavniji način za određivanje povećanja sa optimalnim kontrastom je koristeći vrijednost izlaznog otvora (izlazne pupile ili na engleskom “exit pupil”). Jedino uz pomoć te vrijednosti dobiti će se jednak kontrast neovisno o instrumentu kojeg koristite! Izlazni otvor računa se tako da se podijeli promjer teleskopa u milimetrima sa povećanjem.
Na slici je simulacija pogleda na grupu galaksija M 65, M 66 i NGC 3628 (poznati “Leo Triplet” u zviježđu Lava) kroz teleskop promjera 127 mm i žarišne duljine 1000 mm. Primjetite kako je na većem povećanju lakše uočiti tamne zvijezde te je puno lakše uočiti gdje je rub galaksija, usprkos tome što su tamnije nego na povećanju od 40x!
Koji izlazni otvor upotrijebiti ovisi o mnogo stvari. Na kontrast će velikog utjecaja imati kvaliteta vašeg teleskopa. Osobno, iznenadilo me kako lijepo izgledaju deep sky objekti u malim apokromatskim refraktorima – to ne znači da su objekti bili jako sjajni, nego su dolazili do izražaja na manjim povećanjima zbog većeg kontrasta. Upravo zbog toga često ćete za promatranje nekog velikog objekta upotrijebiti manji teleskop – najbolji primjer je galaksija M 31 koja izgleda spektakularno u dalekozoru velikom promjera, dok će na malom povećanju u velikom teleskopu izgledati kao nezanimljiva ogromna siva mrlja.
Optimalan exit pupil
Naravno, kvaliteta neba je presudna – ako promatrate iz mjesta sa velikim svjetlosnom onečišćenjem tamni objekti biti će zauvijek izgubljeni u svjetlini pozadine. Iz vlastitog iskustva primjetio sam da deep sky objekte najbolje vidim kada je izlazni otvor između 1.5 i 2 mm. Dalekozori, zbog toga što se koriste oba oka, jednaki efekt imaju sa izlaznim otvorom koji je otprilike dvostruko veći, dakle 4 mm.
Vrsta objekta također diktira odabir odgovarajućeg izlaznog otvora. Malene galaksije lako podnose veća povećanja, a planetarne maglice bez problema možete promatrati sa povećanjima koje bi inače koristili za planete! Njihova svjetlost koncentrirana je na jako maloj površini i jedino ćete na velikim povećanjima moći vidjeti neke detalje, npr. krakove maglice Saturn. Mnogo puta sam se uvjerio da je plamnetarnu maglicu M 57 (Ring Nebula) najbolje promatrati na povećanju od barem 200x (detaljne izvještaje sa promatranja sa različitim teleskopima usporeite na DeepSkyPediji).
Velike, difuzne maglice (npr. Veil, North America, Eagle Nebula) posebna su priča. Izuzetno su osjetljive na kvalitetu neba i često je potrebno upotrijebiti filter (UHC, OIII) da bi se uopće vidjele. U tom slučaju povećanje ne igra toliku ulogu, čak štoviše, dobro je upotrijebiti manje povećanje. No to su ipak posebni slučajevi i svaka od ovih maglica imati će neku drukčiju optimalnu kombinaciju teleskopa okulara i filtera.
Promatranje planeta
Kod promatranja planeta obrnuta je stvar jer se očekuju silni detalji na povećanjima od 200-300x, nakon čega slijedi razočaranje – sve je mutno i ništa se ne vidi! Pravilo kod promatranja planeta glasi – upotrijebiti najmanje moguće povećanje na kojem će se ugodno moći vidjeti svi detalji koji su u tom trenutku vidljivi. Detalji na planetima uglavnom su puno slabijeg kontrasta u odnosu na ono što astronom amater početnik očekuje. Osim toga, turbulencije dodatno zamućuju detalje i u oba slučaja biti će potrebno upotrijebiti manje povećanje kako bi željeni planet mogli ugodno promatrati bez zamaranja oka. Dok promatrate planet važno ja ne naprezati oko budući da je potrebno proći dosta vremena da se naviknete na kontrast i počnete uočavati detalje. Tek nakon 5-10 minuta oko će vam se naviknuti na uvjete i detalji će polako postati sve vidljiviji.
