U noći sa subote na nedjelju vremenske prilike su se napokon smilovale i nebo se razvedrilo, bez mogućnosti pljuskova. Već postaje prilino frustrirajuće da se niti dan unaprijed ne može isplanirati neko promatranje ili snimanje. Ipak, evo, pronoza je bila obećavajuća, pa sam se probudio nešto nakon ponoći da provjerim situaciju – i zaista, bilo je vedro. Međutim, na nebu je bio vidljiv jako mali broj zvijezda, što je nagovještalo ustajalu atmosferu bez strujanja koja bi ju razbistrila. Za snimanje planeta, ova situacija je odlična, jer znači vrlo malo turbulencija koje bi kvarile pogled na detalje.
Zaista, nakon što sam postavio teleskop i pričekao da se ohladi na ambijentalnu temperaturu, bilo je vidljivo da je seeing ok, što je naročito kritično za Mars koji se sad izdiže jedva nešto više od 20° iznad horizonta. Vizualno je izgledao sasvim ok na 250x povećanju, koristeći Meade zoom 8-24mm na 8mm, a malo je bilo ugodije gledati na manjem povećanju od oko 200x. Polarna kapa je vrlo izražena, a blizu nje su se lijepo vidjeli tamniji dijelovi. Drugdje nije bilo detalja, što je značilo da nam je Mars opet okrenuo svoju “dosadnu” stranu.
Mars, 6.10.2018.
Svejedno, i ovdje ima dosta detalja. Posebno je zanimljiva mala tamna točkica gore desno blizu ruba – Olympus Mons, 25km visoki vulkan, najveća planina u cijelom Sunčevom sustavu! Lijevo od njega vide se dvije svijetlije flekice koje bi mogle biti nekakve oluje. Filmiće sam snimao u duljini od 3 minute, ekspozicija je bila oko 10ms, što je dalo FPS od otprilike 100, znači 18.000 frameova za svaki video. Od toga sam u Autostakkertu odabrao najboljih 3.000 za stack i obradu (izoštravanje) u Registaxu. Rezultat je sasvim ok za samo 8″ promjera, a jedva čekam opoziciju kada će Mars biti još veći! Iako je relativno nisko, kad se pogodi dobar seeing, u kombinaciji sa ADC-om mogu se dobiti fine snimke.
U srpnju se bliži opozicija Marsa. Budući da je to naš susjedni planet, opozicije se događaju svake dvije godine, ali ova je posebna. Mars naime ima prilično eliptičnu putanju, a i dosta je manji od Zemlje. Također je praktički jedini planet kojem lako možemo snimiti površinu – Venera je obavijena gustim oblacima, a maleni Merkur je toliko blizu Suncu da je uvijek nisko na horizontu i iznimno je teško išta snimiti kroz turbulentne slojeve atmosfere. Međutim, zbog eliptičnosti putanje prividna veličina Marsa nije jednaka za svake opozicije kad je najbliži Zemlji – razlika može biti gotovo dvostruka! Tek svakih otprilike 15 godina Mars ima najveću moguću prividnu veličinu koja iznosi otprilike 24″ (lučne sekunde). To je otprilike dvostruko manja prividna veličina Jupitera. A za vrijeme nepovoljne opozicije veličina mu je jedva 14″. Pregled opozicija Marsa pogledajte ovdje.
No povoljne opozicije i nisu baš u svemu povoljne, barem iz naših krajeva. Te opozicije događaju se ljeti kad je noću ekliptika nisko, pa tako Mars dostiže jedva 20° iznad horizonta. Gledajući prema horizontu gledamo kroz sve gušće slojeve atmosfere, pa su i turbulencije proporcionalno veće nego kad se neki objekt nalazi u zenitu. Problem je povećan i zbog atmosferske refrakcije. tj. svjetlost različitih valnih duljina različito se i lomi, pa je plavi spektar odvojen od crvenoga. Zbog toga na jednom rubu planeta vidimo plavi obrub, a na drugom crvenkasti!
Srećom, za to postoji dobro rješenje u vidu podesive prizme koja se stavlja ispred okulara i na tako vraća valne duljine na jedno mjesto. Ima nekoliko proizvođača tih prizmi, a ja sam nabavio ADC (Atmospheric Distortion Corrector) od ZWO. Opremu treba na vrijeme isprobati, pa je pao dogovor s Alanom iz AADZ da snimanje obavimo sa Zvjezdarnice Zagreb. Puno hvala Alanu što se potrudio ne samo doći i otvoriti zvjezdarnicu, nego i biti budan do jutra 🙂 Ipak, vrijeme nam je brzo prošlo i puno toga smo snimili.
Snimanje smo počeli negdje oko 1 po noći. Prva meta bio je Jupiter. Na zvjezdarnici je odličan apokromatski refrakor promjera 175mm, oštar i kontrastan instrument idealan za planete. Nažalost, atmosferski uvjeti ipak nisu bili toliko dobri kao što sam se nadao. Čak niti dobra osjetljivost i veliki frame rate moje nove planetarne kamere (ZWO ASI 290MC) nije bila dovoljna da uhvati dovoljno trenutaka kad je atmosfera mirna. Svejedno, uživali smo snimajući!
Jupiter smo prvo naciljali u primarnom fokusu, na 140mm žarišne duljine. Svi mjeseci su mu bili vidljivi, pa smo odlučili napraviti jedan obiteljski portret!
Jupiter sa ZG zvjezdarnice, 28.4.2018. – s lijeva na desno sateliti Ganimed, Kalisto, Europa i Io.
Kasnije smo stavili 4x Powermate, no ovdje je prikazan 2x manji jer slika ovako ipak izgleda kontrastnije:
Jupiter se već bio počeo polako spuštati, pa smo se prebacili na Saturn:
Usprkos nekih 4000 složenih sličica slika je dosta zrnata jer smo našiljili gain u nadi da ćemo kraćim ekspozicijama uhvatiti više trenutaka mirne atmosfere, ali uzalud. Slika nije loša, ali s ovom mrcinom od refraktora može se to puno bolje.
Malo po malo dočekali smo i Mars! Isprobavajući razne postavke koristili smo i ADC. Negdje nakon 4 ujutro po našem vremenu atmosfera se na kratko malo smirila pa smo uspili snimiti nešto bolje detalje na površini usprkos tome što je Mars još relativno malen. U srpnju će biti više nego dvostruko veći. Zanimljivo je vidjeti veliku polarnu kapu te naznake atmosfere i oblaka na rubu planeta. Desno je simulacija izgleda stvarne površine u trenutku snimanja:
Za kraj evo i usporedbe na koji način ADC pomaže poništiti atmosfersku refrakciju. Zbilja odlično funkcionira, a usudio bi se reći da je i neophodan za snimanje planeta na malim visinama od obzora.
Veselim se sljedećoj prilici i naravno opoziciji u srpnju! 🙂
Ponovo ću voditi radionicu astrofotografije u Korenici! Održati će se za vikend 11.-13. svibnja. Kotizacija 250kn uključuje – smještaj u učeničkom domu (uredne dvokrevetne sobe s kupaonicom), 2-3 obroka dnevno. Potrebno je ponijeti laptope (za obradu snimljenih fotografija) i stative za fotoaparate.
Ove godine ćemo zahvaljujući sponzorstvu Neo Orbisa, zastupnika za Ricoh i Pentax, imati priliku testirati novi Pentax K-1 Mark II (koji ima integriranu opciju praćenja zvijezda) te Ricoh Theta V kameru za snimanje 360 stupnjeva 4K videa. Biti će vrlo zanimljivo vidjeti kako se ti aparati nose s izazovom astrofotografije!
Sunčeva aktivnost je već odavno slaba. Pjege su postale rijetka pojava, pa se veselimo svaki put kad se pojavi neka grupa pjega za promatranje. Zadnjih dana razvile su se čak dvije veće grupe pjega, pa je to bila dobra prilika da isprobam svoju novu planetarnu kameru, ASI290 u kombinaciji sa Lunt 60 solarnim teleskopom. Kamera je odlična – s malenim pikselima zbilja jako lijepo može snimiti detalje na Suncu. U kombinaciji s 2.5x Powermateom, nakon obrade izašli su brojni detalji koje ne bi mogao zabilježiti DSLRom:
Već na ovoj snimci se vidi kako je desna grupa, AR 2674, puna aktivnosti. I zaista, ubrzo je proizvela koronalni izbačaj uz erupciju snage čak X9! Izbačaj je djelomično bio usmjeren prema Zemlji, pa se očekivala jaka aktivnost polarne svjetlosti i moguća vidljivost i u srednjim geografskim širinama. Tom prigodom sam s ekipom iz AD Beskraj otišao na Sljeme da pokušamo ufotkati polarnu svjetlost, nadajući se barem uspjehu od prije dvije i pol godine, ako ne i nečem boljem.
Usprkos indeksu aktivnosti od KP8, ništa se nije vidjelo. Čini se da nas je polarna svjetlost zaobišla, preferirajući Ameriku i Aziju. Svejedno, lijepo smo se družili, a uz konstantno fotkanje dobio sam lijepu fotku tragova zvijezda s pejzažem obasjanim mjesečinom.
I ovaj put je radila ASI290 kamera. U kombinaciji s širokokutnim objektivom koji dolazi u paketu snimali smo zvjezdano nebo, ali i sami sebe kako se družimo i zezamo 🙂 Video ima malo čudne boje – to je zbog toga što je čip kamere osjetljiv na infracrveno, a nisam postavio filter koji blokira taj dio spektra.
Aurore, dakle, nije bilo, ali vrijedilo je riskirati i pokušati ju uhvatiti. Takve erupcije se ipak ne dešavaju svaki dan i bilo bi šteta da smo propustili priliku!
Na povratku iz USA i ekspedicije za gledanje potpune pomrčine Sunca, kao točku na i, doživjeli smo još jedan spektakl! Moja kćer Una je tijekom noćnog leta iz Chicaga do Amsterdama pogledala kroz prozor i primjetila neke čudne oblake… Ubrzo mi je sinulo da bi to mogla biti polarna svjetlost. Prijatelj Vid i ja smo brzo izvadili fotoaparate – i zaista, cijelo nebo bilo je prepuno polarne svjetlosti! Spektakl je bio fantastičan! Polarnu svjetlost gledali smo i fotografirali više od sat vremena. Bio je veliki problem držati aparat mirno na prozoru aviona. Una mi je pomagala tako da je držala dekicu preko aparata i prozora kako se ne bi vidjele refleksije unutrašnjosti o staklo. Da nema moje glavne asistentice, ne bi bilo ni ovako dobrih fotografija!
Snimku Cocoon Nebule napravio sam još 2014. na radionici astrofotografije u Korenici. Od tada nikako nisam uspjevao napraviti dovoljno dobru obradu. Naime, vidno polje je prepuno zvijezda koje nakon obrade jednostavno preuzmu cijelu fotografiju pa maglica ne dolazi dovoljno do izražaja. S novim verzijama PixInsighta sam i više truda posvetio obradi. Tako je i Cocoon došla na red. Uz hrpu maski i višesatnog isprobavanja uspio sam smanjiti zvijezde i dobiti izražajnu tamnu maglicu koja okružuje Cocoon.
Snimka se sastoji od ukupno 2.5 sati ekspozicije. 6×10 min kroz luminance filter i po 6×5 min kroz RGB filtere. SBIG STL-11000 CCD kamera i Pentax 1005 SDP apo refraktor. Spikeovi na sjajnim zvijezdama dodani su pluginom Star Spikes PRO u Photoshopu.
Cocoon Nebula, 6×10 min L + 6×5 min RGB. Pentax 105 + STL-11000
