Je li zaista otkriven deveti planet?

Ukratko – nije. Za sad je to hipoteza koju treba potvrditi, iako su računalne simulacije prilično uvjerljive. No krenimo redom.

Za početak pogledajte kratak video koji su napravili u časopisu Science, a gdje se lijepo vidi koliko je zapravo udaljen potencijalni planet od ostalih planeta Sunčevog sustava:

Hipoteza o nepoznatom planetu nije novost. Još od otkrića patuljastog planeta Sedne vidjelo se da Sedna ima vrlo neobičnu orbitu. Tako veliki objekt (1000 km promjera) je mogao nastati samo u kružnoj orbiti iz koje ju je izbacilo neko drugo tijelo – možda bliski susret sa nekom zvijezdom ili još neotkriveni planetarni objekt u vanjskom dijelu Sunčevog sustava.

No, nakon Sedne otkriveno je još nekoliko objekata (u znanstvenom radu ih se spominje još 5) koji imaju vrlo sličnu putanju – eliptičnu i nagnutu u odnosu na ekliptiku. Astronomi Batigyn i Brown (Brown je jedan od otkrivača Sedne) krenuli su analizirati te putanje i na osnovi mnogih dugotrajnih računalnih simulacija zaključili da je tih šest objekata moglo doći na sadašnje putanje samo ako ih je tamo “pogurao” do sada nepoznat planetarni objekt.

Dvojica astronoma sami objašnjavaju kako su došli do tog zaključka u ovom vrlo zanimljivom videu u kojem još bolje možete vidjeti putanje Sedne i ekipe te hipotetskog planeta:

Proračuni, iako drugotrajni i komplicirani, dali su tek grube okvire putanje i dimenzije tog planeta. Taj objekt bi trebao imati masu 1-10x veću od Zemlje sa vrlo eliptičnom orbitom kojoj je perihel na cca 200-300 AJ, a afel 600 – 1200 AJ. Jednu orbitu bi hipotetski planet napravio za 10 – 20 tisuća godina. Za usporedbu, Neptun se kreće oko Sunca na udaljenosti od 30 AJ. Sedna ima perihel na 76 AJ, afel na 936 AJ i orbitalni period od 11 400 godina.

To je daleko od preciznosti načina na koji je otkriven Neptun. Nakon što su precizna mjerenja Urana pokazala da na njegovu putanju utječe tada nepoznato nebesko tijelo velike mase, Le Verrier je proračunao gdje bi se to tijelo moglo nalaziti. I zaista, unutar samo 1° od izračunatih koordinata (2x prividne veličine Mjeseca na našem nebu) otkriven je novi planet – Neptun.

Planet-Nine-orbital-plot
Orbita hipotetskog devetog planeta sa Sednom i još 5 manjih objekata. Sunčev sustav zajedno sa orbitom Neptuna prikazani su u sredini unutar žutog kruga.

I sami autori u svom radu navode da je planet još uvijek hipoteza dok se ne otkrije pomoću teleskopa. Njegova velika udaljenost znači da je vrlo slabog sjaja te će biti potrebno koristiti najveće teleskope na svijetu za njegovo otkrivanje. Također je odzvoljena mogućnost postojanja drugih objekata sa neobičnim putanjama, ali koje se razlikuju od Sedne i ekipe. Otkriće jednog od njih dodatno bi učvrstilo hipotezu o postojanju planeta.

Također da upozorim katastrofičare – ovaj planet se nije pojavio odjednom! Da bi se uspostavile ovakve orbite potrebni su milijuni godina i sada su te orbite stabilne. U ovome članku Brown kaže da je taj planet (ako postoji!) najvjerojatnije izbačen u udaljenu orbitu tijekom formiranja Sunčevog sustava zbog susreta sa drugim plinovitim divovima (Jupiter, Saturn). Dakle, situacija je riješena i stabilna više stotina milijuna godina. Osim toga, u tekstu njihovog znansvtenog rada možete pročitati da su kompjuterske simulacije rađene za razdoblja od 4 milijarde godina (4 Gyr).

Dok se ne napravi stvarno otkriće pomoću teleskopa, planet je za sada još uvijek samo hipoteza. Za njegovo otkriće trebati će upregnuti velike teleskope, što znači da ćemo čekati barem 5 – 10 godina za nekakve rezultate.

Detaljnije o potencijalnom devetom planetu pročitajte na respektabilnim astronomskim i znanstvenim web portalima. Nastojte ignorirati domaće senzacionalističke članke koje ne daju potpune informacije!

Albedo objekata Sunčevog sustava

U Sunčevom sustavu jedino Sunce zrači vlastitom svjetlošću koju svi ostali objekti reflektiraju. Podatak o albedu, koji se izražava u postotcima ili kao vrijednost između 0 i 1, govori koliki postotak te svjetlosti se odbija od površine. U Sunčevom sustavu objekt koji reflektira najviše svjetlosti je Saturnov satelit Enceladus (Enkelad). Njegova površina u potpunosti je pokrivena ledom i reflektira gotovo svu sunčevu svjetlost – 99%. Od planeta  Venera reflektira 90% svjetlosti, Zemlja 30% (promjenjivo ovisno o količini oblaka), a najtamniji je Merkur koji odbija tek 11% svjetlosti.

Ljudsko oko se brzo prilagođava različitim svjetlosnim uvjetima, a lako ga je i zavarati. Kao što se vidi na poznatoj demonstraciji sa kvadratima i “sjenom”, kvadrate A i B doživljavamo kao različitih nijansi sive iako su u stvarnosti jednakih nijansi, što se može provjeriti u Photoshopu.

Polja A i B jednakih su niansi sive.
Polja A i B jednakih su niansi sive.

Mjesec obično doživljavamo kao vrlo sjajan objekt. Astronomi amateri često ga doživljavaju kao “smetalo” budući da djeluje poput svjetlosnog onečišćenja i onemogućava pogled teleskopom na tamne maglice i galaksije. No Mjesec je zapravo prilično taman jer mu je albedo tek 12%. Najtamniji objekti sunčevog sustava su neke vrste asteroida te kometi. Komete također doživljavamo kao vrlo sjajne – što i jesu kada se približe Suncu i razviju prekrasan dugačak rep. Međutim jezgra tipičnog kometa reflektira tek 3-4% svjetlosti što je tamnije od najtamnijeg asfalta! Površina im je potpuno prekrivena kamenim i organskim materijalom te prašinom.

Usporedba albeda Enceladusa, Zemlje, Mjeseca i kometa 67P/Churyumov-Gerasimenko
Usporedba albeda Enceladusa, Zemlje, Mjeseca i kometa 67P/Churyumov-Gerasimenko

Znanstvenici misije Rosetta, sonde koja je poslana do kometa 67P/Churyumov-Gerasimenko složili su vrlo zanimljivu ilustraciju za usporedbu različitih vrijednosti albeda. Komet se na ekranu jedva može uočiti! Obavezno pogledajte originalni članak. Također primjetite kako se mijenja prividni sjaj asteroida Steins ovisno o kutu pod kojim se nalazi Sunce u odnosu na sondu.

Mit o ravnoj Zemlji

Često se u razgovorima navodi kako su ljudi nekada vjerovali da je Zemlja ravna ploča. No ono što je razočaravajuće je činjenica da se u današnjim udžbenicima iz geografije spominje to vjerovanje sve do Magellanovog putovanja koje je, navodno, dokazalo da je Zemlja okrugla.

To je, jednostavno, pogrešno, ali ujedno i sramotno za autore udžbenika. Doista, postojala su vjerovanja da je Zemlja ravna ploča, no ona su prestala negdje oko 3. stoljeća pr.n.e. Mit o Zemlji kao ravnoj ploči drugdje u svijetu spominje se u kontekstu Kolumba, no u hrvatskim udžbenicima to je prebačeno čak do Magellana u 16. stoljeću!

Izvor mita najvjerojatnije je Kolumbova biografija iz 1823. godine koju je napisao Washington Irving. U njoj su događaji potpuno izmišljeni, uključujući vjerovanje o ravnoj Zemlji. U stvarnosti Kolumbo je itekako dobro znao da je Zemlja okrugla i htio je pronaći put do Azije ploveći prema zapadu. Bilo je potrebno pronaći put do Indije čime bi se olakšala trgovina koja je bila u opasnosti zbog Otomanskog carstva. Jedina nepoznanica bila je stvarna veličina planeta, pa je Kolumbio bio uvjeren da je doplovio do Indije umjesto da je otkrio nepoznat kontinent.

Kolumbo je čak i šešire imao u obliku broda
Kolumbo je čak i šešire imao u obliku broda

U trećem stoljeću pr.n.e. u antičkoj Grčkoj ne samo da se znalo da je Zemlja okrugla (npr. gledajući zemljiinu sjenu za vrijeme pomrčine Mjeseca, grčki astronomi vidjeli su da je sjena – okrugla!) već je izmjeren i njen promjer. To je izračunao Eratosten. On je znao da se u gradu Asuanu za vrijeme solsticija Sunce nalazi točno u zenitu. Koristeći običan štap (gnomon) izmjerio je visinu Sunca u Aleksandriji te je izmjerio razliku. Uz pomoć te razlike u kutevima i poznate udaljenosti od Asuana do Aleksandrije vrlo je precizno izračunao promjer Zemlje.

eratosthenes100_v-ARDFotogalerie
Eratostenu na čelu piše da je Zemlja okrugla.

Od tada na dalje apsolutno nitko u civiliziranom svijetu nije vjerovao u ravnu Zemlju – osim kineza do 17. stoljeća i otkrića teleksopa. Čak niti “zadrti crkvenjaci” nisu nikada dvojili da je Zemlja okrugla. Astronomi Ptolomej (90.-168.) i Kopernik (1473.-1543.) su okrugli oblik Zemlje uzimali kao normalnu stvar, a optužbe na račun crkve i tamnog srednjeg vijeka zapravo su plasirane od strane nekih znanstvenika u 19. stoljeću.

Ruski bolid i hrvatska kratkovidnost

Tri dana nakon bolida koji je izgorio iznad Čeljabinska u Rusiji najčešća pitanja koja se postavljaju je na koji način se Zemlja može zaštititi od opasnog svemirskog kamenja i kako to da ovaj objekt nije na vrijeme uočen. Uz standardnu dozu spekulacija o teorijama zavjere došlo je čak do toga da se neki pitaju “što ti astronomi uopće rade” – dobivaju se silni novci za teleskope i svemirski program, a bolid je došao sasvim nenadano.

Kao što sam objasnio na forum.hr, ovaj bolid je došao iz smjera Sunca. Objekti veličine 10-20 metara su iznimno tamni. Mogu se otkriti tek kada su već blizu Zemlji, poput onoga koji je izgorio nad Sudanom 2008. godine. Znatno manji od ruskog (2-5m), otkriven je tek jedan dan prije udara koji se srećom desio iznad nenaseljenog područja. Ovakve pojave nisu uopće toliko rijetke kako se misli – objekt poput ruskog bolida dešava se u prosjeku jednom svakih sto godina. Površina Zemlje je 70% prekrivena oceanima, a ljudska pisana povijest stara svega par tisuća godina, pa nije čudno što su mnogi takvi događaji ostali nezapaženi ili nezabilježeni. Prve stanice koje detektiraju infrazvukove u zemljinoj atmosferi napravljene su relativno nedavno, za drugog svjetskog rata i tek od tada imamo globalnu mrežu za detekciju većih bolida bez da ih direktno snimimo

Sa Zemlje je nemoguće otkriti objekt koji dolazi iz smjera Sunca. Naša atmosfera raspršuje dio sunčeve svjetlosti pa se za astronomska promatranja mora pričekati dok Sunce zađe barem 18 stupnjeva ispod horizonta. Tek tada nebo postaje dovoljno tamno:

Iz iskustva znam da za najbolje astrofotografije (odnosno najtamnije objekte) treba još malo pričekati. Osim toga, nikada se ne snimaju objekti koji su direktno na horizontu. U tom smjeru instrumenti bi gledali kroz vrlo debeli sloj atmosfere koji je podložan turbulenciji i atmosferskoj ekstinkciji (slabljenje sjaja zbog apsorpcije atmosfere) pa se ne isplati snimati niže od 20 stupnjeva iznad horizonta. Sve zajedno, to znači da se objekti ne mogu uopće tražiti u krugu od minimalno 90° centiranom na Sunce! Za usporedbu, širokokutni fotografski objektiv od 24mm žarišne duljine (ili ekvivalentno) ima vidno polje od 84° po dijagonali. Možda vaš fotoaparat ima takvu ekvivalentu žarišnu duljinu – probajte okinuti jednu fotografiju i vidjeti koliko je to veliko područje!

Mnogi asteroidi kojima putanja siječe zemljinu većinu vremena provode u blizini Sunca. Jedino moguće rješenje je postavljanje svemirskih teleskopa u orbitu između Merkura i Venere kako bi mogli snimati u smjeru Zemlje bez ometanja sunčeve svjetlosti.

Iako je imperativ na vrijeme pronaći asteroide koji su potencijalno opasni za Zemlju, na svijetu je tek šačica opservatorija koji se bave isključivo time. Svi su na teritoriju SAD-a osim zvjezdarnice La Sagra u Španjolskoj na kojoj su radili članovi astronomskog društva Beskraj, Stefan i Aleksandar Cikota.

Do 2005. u tom malobrojnom društvu je bila i zvjezdarnica Višnjan. Do kraja 2001. godine iz zvjezdarnice je otkriveno 1400 novih asteroida, više nego što ih je do tada uopće bilo numerirano (što znači da im je bila poznata orbita). Od 2005. više uopće nema otkrića iz Višnjana – oprema je zastarjela, svjetlosno onečišćenje je uništilo tamno nebo, država ne financira modernizaciju zvjezdarnice i sad je već odavno “prošao voz”! A Višnjan je još uvijek među prvih 20 u svijetu po broju otkrivenih asteroida.

Što je više zvjezdarnica po svijetu to je veća šansa da se ranije otkrije neki potencijalno opasni asteroid. To je dužnost cijelog čovječanstva, a ne samo NASA-e ili Rusije jer asteroidi ne biraju mjesto udara po naciji i političkoj podobnosti. Sljedeći puta će možda doletjeti stijena od 100 metara posred Indije gdje živi više od milijardu ljudi – još ako uništi neku elektranu, baš me zanima kako će se riješiti problem izbjeglica…

U Hrvatskoj je već odano evidentno da su astronomija i znanost općenito zadnja rupa na svirali. Crkvu muči što dio populacije masturbira, a javnost zabavljaju nogometaši i skijaši koji si trgaju koljena za svojih 5 minuta slave. Nemam ništa protiv sporta, no da je bilo sluha za unapređivanje zvjezdarnice Višnjan Hrvatska je sada mogla biti pri vrhu ovog popisa, a možda se i ova stijena mogla otkriti baš iz Višnjana ili neke druge svjetske zvjezdarnice od strane mladih hrvatskih astronoma koji su svoj zanat ispekli u Istri. Tada bi moćni Putin morao sjašiti sa konja, spustiti se na koljena i našoj maloj državici reći “hvala na upozorenju”. Ali ne, kod nas se sada na jedinu lokaciju koja se redovno koristi za amaterska astronomska promatranja (jer profesionalnih nema, Višnjan je sada edukacijski centar, a sa opservatorija na Hvaru se promatra Sunce), Petrovu Goru, postavljaju najprimitivnije moguće rasvjetne kugle koje ne daju spavati divljim svinjama i lisicama. Umjesto da se zaštiti tamno noćno nebo za promociju astronomije, mi smo ostavljeni na milost lokalnog tehničara da možemo i dalje raditi astrofotografije za inspiraciju drugima. Srećom taj je čovjek dobra duša i nedavno je po najvećem snijegu išao gasiti lampe da tri freaka mogu na -10 snimati maglice udaljene par tisuća svjetlosnih godina…

Novo postavljene neekološke kugle na platou spomenika na Petrovoj Gori.

A onda, kada nešto iznenada zvekne iz svemira ljudi se čude “kako i zašto i što rade ti astronomi”. Molimo i žicamo za malo mraka, za ljudsko pravo na pogled u naše životno stanište – svemir, eto što radimo…

Na današnji dan poznato je 9700 objekata koji se povremeno približavaju Zemlji. Od toga ih je 1380 potencijalno opasnih za naš planet. Godine 1995. kada je zvjezdarnica Višnjan počela sa radom bilo ih je zabilježeno 370 od kojih 175 opasnih. Krhki smo poput onih prozora koji su se porazbijali kad je do njih stigao udarni val raspada bolida.

Asteroid 2012 DA14 – intervju sa Stefanom Cikotom

Stefan i Aleksandar Cikota pridužili su se AD Beskraj ranih 2000-tih godina. Zbog svojeg angažmana na području astronomije i velikih uspjeha u otkrićima novih objekata u Sunčevom sustavu (među njima i asteorida potencijalno opasnih za Zemlju) nedugo zatim proglašeni su počasnim članovima društva. Svojim radom na zvjezdarnici La Sagra u Španjolskoj otkrili su jedan od rijetkih trojanaca Marsa, 2007 NS2 te su jednog novootkriveng asteroida imenovali po glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu. 

Stefan je bio ljubazan da nam kaže nekoliko riječi o asteroidu 2012 DA14 i općenito o načinu otkrivanju te opasnostima takvih objekata.

15. veljače asteroid 2012 DA14 proći će vrlo blizu Zemlji, na udaljenosti od otprilike 30.000 km što je unutar orbite geostacionarnih satelita. S kolikom sigurnošću znamo taj podatak, odnosno postoji li ipak mogućnost greške kod procjene njegove putanje pa da ipak dođe do udara u Zemlju?

Dosadašnji izračuni orbite 2012 DA14 upućuju nas na to da će objekt 15. veljače 2013, u 19:25 po univerzalnom vremenu od središta Zemlje proći na udaljenosti od ~0.000228 astronomskih jedinica, što odgovara ~34100 km. Uzmemo li u obzir radijus Zemlje koji iznosi ~6370 km, udaljenost asteroida od površine iznositi će samo 27730 km. Trenutačna pogreška na ove podatke iznosi ~0.000001 astronomskih jedinica, što odgovara oko ~150 km.

Dakle, mogućnost udara u Zemlju u ovom slučaju je potpuno isključena. Prilikom najbližeg susreta, zbog njegovih malih dimenzija objekt neće biti vidljiv golim okom, no sa sjajem od ~7.4 magnitude postati će meta mnogih astronoma amatera koji će njegovo gibanje među zvijezdama moći promatrati već manjim teleskopima. Najveća prividna brzina u odnosu na zvijezde koju će objekt postići iznosi preko 2600″/minuti, odnosno ~45’/min (1.5 promjera Mjeseca u minuti, op. Astrobobo)! Drugim riječima, biti će moguće primijetiti gibanje objekta u odnosu na zvijezde promatrajući ga kroz okular teleskopa, što je zaista rijedak i fascinantan prizor kojega svakako treba iskoristiti.

Izuzmemo li slučaj 2008 TC3, objekta promjera 3-5 m koji se 07. listopada 2008. raspao u atmosferi nad sjevernim Sudanom, ovo je trenutno najbliži poznati prolazak pokraj Zemlje u povijesti promatranja malih tijela Sunčeva sustava.

Da li će možda u nekoj daljoj budućnosti doći do udara 2012 DA14 u Zemlju? Koliko daleko u budućnost astronomi uopće mogu predvidjeti putanju tog objekta?

Za kratkoročne procjene položaja objekta, preciznost orbite ovisi najviše o količini sakupljenih promatranja. Tako je zahvaljujući luku promatranja od 321 dan isključena vjerojatnost udara objekta u Zemlju 15. veljače 2013. No dulji luk promatranja omogućuje nam bolju procjenu položaja samo na nekoliko stotina godina. Svi objekti Sunčeva sustava jedni na druge međusobno gravitacijski utječu, i dugoročno gledano sve orbite objekata u Sunčevom Sustavu su nepredvidive i fizikalno spadaju u kaotične sustave. Na orbitalne promjene najosjetljivija su upravo mala tijela Sunčeva Sustava zbog njihovih malih masa.

Od slijedećih susreta 2012 DA14 sa Zemljom možemo istaknuti približavanja 2046. i 2110. godine. Za sada znamo da za susret koji će se dogoditi 16. veljače 2046. također možemo isključiti udar, i očekujemo prolaz na oko 0.0004 a.j. (60000 km) od središta Zemlje, dok npr. za susret 16. veljače 2110 udar nije isključen i njegova vjerojatnost iznosi 1:7,692,308,000.

Što su astronomi do sada saznali o tom asteroidu? Koja je njegova veličina, masa, sastav…?

Budući da je u pripremi promatranje objekta sa Goldstone radarom, koje će biti izvršeno od 16. do 20. veljače 2013., o objektu je prikupljeno već relativno mnogo fizikalnih podataka. 2012 DA14 je Near Earth Object (NEO) koji spada po svojim orbitalnim parametrima u kategoriju Apollo (objekti s eliptičnom orbitom koji sijeku Zemljinu, ali većina orbite im je izvan Zemljine, op Astrobobo). Njegov promjer procjenjuje se na ~45 metara, a masa na ~130000 tona. Albedo mu se procjenjuje na oko ~0.2 (reflektira 20% sunčeve svjetlosti, op. Astrobobo) i vjerojatno spada u spektralni tip L. Njegov rotacijski period od oko ~6 sati sa promatranom amplitudom od oko ~1 magnitudu upućuje na to da se radi o objektu nepravilnog (vjerojatno izduljenog) oblika.

Zanimljiva činjenica je da će Zemlja svojim gravitacijskim utjecajem skrenuti objekt i izmijeniti njegovu orbitu. Na taj način će se period revolucije asteroida, koji trenutno iznosi 366 dana, skratiti na 317 dana.

Što bi se desilo da takav objekt ipak udari u Zemlju?

2012 DA12 zbog svojih dimenzija od ~50 m ne spada u klasu potencijalno opasnih za Zemlju. Udari objekata slični ovome oslobađaju energiju ekvivalentnu ~2.5 megatona TNT-a. Za usporedbu, “Tunguska eksplozija” koja je uništila oko 2000 km^ˇ2 šume, procjenjuje se na oko 3-20 megatona. Objekti reda ~50 m mogu uništiti manji grad, no ne čine ozbiljnu prijetnju čovječanstvu.

Statistički, objekti slični ovome udaraju u Zemlju svakih 1200 godina. Pravu prijetnju Zemlji, čiji bi udar drastično promijenio život na Zemlji, čine objekti promjera većih od ~1 km.

Kako i kada je otkriven 2012 DA14?

2012 DA14 otkriven je 23. veljače 2012. sa španjolske zvjezdarnice La Sagra, u sklopu regularnog rada projekta potrage za asteroidima, poznatim i pod nazivom La Sagra Sky Survey. Glavni instrumenti zvjezdarnice La Sagra koji se koriste za potragu za asteroidima su tri identična 0.45-m f/2.8 reflektora opremljeni CCD kamerama velikog formata, što rezultira vidnim polja dimenzija ~60×90 lučnih minuta. Zanimljivo je da je objekt zamalo ostao nezapažen, jer je prvi put snimljen tek sedam dana nakon što je pokraj Zemlje prošao na udaljenosti od 0.0174 a.j. (2600000 km).

U slučaju da se godinu dana unaprijed doista otkrije objekt koji bi bez sumnje udario u Zemlju, da li bi to bilo dovoljno vremena da se poduzmu neki koraci glede zaštite od udara?

Postoje ideje raznih projekata za obranu Zemlje od malih tijela Sunčeva Sustava, koji se uglavnom svode na skretanje objekta s orbite. No, budući da niti jedan od tih projekata još nije u pripremi, godinu dana je previše kratko razdoblje za pripremiti takvu obranu. U slučaju otkrića prijetećeg objekta reda ~50-100 m, za sada smo tehnološki u mogućnosti vrlo precizno odrediti područje udara na Zemlji, što bi omogućilo evakuaciju ugroženih područja.

Objekti reda ~1 km bili bi problematični, no takvi udari se statistički događaju samo svakih nekoliko stotina milijuna godina, stoga ne treba biti previše zabrinut.

Mnogi ljudi smatraju da bi u slučaju otkrića objekta na putanji direktnog udara u Zemlju NASA sve zataškala i ne bi obavijestila javnost o 
tom događaju, a sve sa ciljem sprečavanja širenja panike. Koliko je realan taj scenarij?

Najprije je važno naglasiti da veliku ulogu u praćenju potencijalno opasnih asteroida danas još uvijek imaju i astronomi amateri. Stoga realna opasnost vjerojatno ne bi ostala nezapažena u javnosti. S druge strane, ovisno o naseljenosti ugroženoga područja i preostalog vremena prije udara, scenarij da se pokuša zataškati vijest o mogućem udaru i nije potpuno nezamisliv. Hipotetski, najgori scenarij bi bio otkriće objekta koji unutar nekoliko sati udara u milijunski grad. U tom slučaju je teško procijeniti kako bi vlasti reagirale. Osim toga, velika područja Zemlje još uvijek su toliko nerazvijena da vlasti niti nisu u mogućnosti u kratko vrijeme obavijestiti i evakuirati velike površine. Vrlo malo gradova ima evakuacijske planove za scenarije kao što su udari asteroida.

Uvijek se volim prisjetiti objekta 2008 TC3 koji je otkriven samo 21 sat prije udara u sjeverni Sudan. Dok ga je gotovo cijela astronomska zajednica iz SAD-a i Europe promatrala, uključujući i našu grupu na La Sagri, događaj je u Sudanu ostao potpuno nezapažen. Ne postoje čak niti direktne snimke ulaska objekta u atmosferu, što je sigurno bio fascinantan prizor. Na sreću, objekt je bio promjera samo 3-5 m i nije dospio do tla.

Budući da si sudjelovao u otkrićima mnogih novih objekata, molim te ukratko opiši proces prijavljivanja otkrića.

Metoda potrage za malim tijelima u principu se kroz povijest nije mnogo mijenjala i uvijek se svodi na snimanje jednakih područja neba u vremenskom razmaku od nekoliko sati ili dana. Budući da smo se bavili asteroidima glavnog asteroidnog pojasa i Zemlji bliskim objektima, koji se relativno brzo gibaju, naša taktika je bila snimati isto područje neba 3 puta na noć. Obrada podataka se sastoji u mjerenju položaja svih objekata koji se gibaju u odnosu na zvijezde. Provjerom kroz katalog već poznatih asteroida razdvajaju se poznati objekti od nepoznatih. Svi poznati objekti izravno se šalju u Centar za mala tijela Sunčeva Sustava (Minor Planets Center – “MPC”) dok se nepoznati sakupljaju u na internu listu za koje je potrebna još jedna noć. Nakon sto se nepoznati objekt snimi i njegov položaj izmjeri tijekom najmanje 2 noći, šalje se se kao kandidat za novi objekt u MPC i čeka potvrda otkrića. Za prvu grubu orbitu obično su potrebne najmanje 3 noći, s time da se zanimljivi objekti najčešće već nakon 2 noći ističu po sjaju ili brzini. Potvrdom novog otkrića, objekt automatski dobije oznaku.Nakon što se objekt promatra kroz najmanje tijekom 3 opozicije, što u pravilu traje ~3-5 godina, objekt se numerira i otkrivač ima pravo predložiti naziv.
Tajna uspjeha potrage za novim objektima je pratiti područja neba koja profesionalne zvjezdarnice nisu snimale nekoliko tjedana, i pokušati tražiti u tim područjima prije njih. Osim odabira područja neba, pažljivo planiranje noći i efektivan odabir ekspozicija također je važan faktor, jer je cilj snimiti što veću površinu neba u što kraćem razdoblju.

Tvoj brat Aleksandar i ti radili ste na opservatoriju La Sagra. Koji su bili vaši zadaci?

Naša grupa se u početku, uključujući nas, sastojala od 5 aktivnih članova i jednog lokalnog člana na zvjezdarnici koji je intervenirao samo u slučaju kvarova, budući da smo sve kontrolirali internetskim pristupom. Svi članovi grupe su se astronomijom bavili samo na amaterskoj razini, što znači da smo svi imali i druge svakodnevne obveze (posao, a u našem slučaju obveze vezane uz studij), pa je organizacija u timu bila dosta fleksibilna i uloge su se često izmjenjivale.

Naša najčešća uloga je bila vezana uz obradu podataka, jer bi bilo nezgodno ići na predavanja nakon neprospavane noći u slučaju vršenja promatranja. To znači da bi netko od članova grupe prikupljene snimke pohranjivao na server, a mi bi ih tijekom sljedećeg dana obrađivali i radili planove promatranja za slijedeću noć kako bi promatrač snimio sve pronađene objekte s ciljem potvrđivanja otkrića.

Vremenom je grupa napredovala, i nakon što smo se uvjerili da je još uvijek moguće otkriti relativno puno asteroida mukotrpnim “manualnim” radom, željeli smo postati produktivniji. Dobrim planiranjem promatranja prikupljali smo previše podataka i ubrzo više nismo bili u stanju držati taj ritam i svakodnevno obrađivati sve podatke, te je bilo jasno da će biti potreban razvoj software-a za automatiziranu obradu podataka. Najprije su napisane najosnovne skripte, koje su vremenom nadograđivane… U međuvremenu se i instrumentarij zvjezdarnice utrostručio, te se na taj način, od 2006. do 2008. produktivnost umnogostručila.

U kolovozu 2008. dobili smo službeni status “sky survey-ja” te time postali prva, ali do danas i jedina, amaterska grupa koja uz 8 profesionalnih zvjezdarnica koje su uglavnom pod pokroviteljstvom američke vojske ili NASA-e, nosi status sky survey-ja.

U rujnu 2009., nakon ~3100 potvrđenih otkrića, 12 “Near Earth Objekata”, 1 kometa i 10-tak egzotičnih objekata, zbog obveza oko studija ali i želje za drugim znanstvenim projektima odlučili smo odstupiti iz La Sagra Sky Survey. La Sagra Sky Survey do danas je ukupno otkrila preko 6000 asteroida, oko 60 Near Earth Objekata, 8 kometa, te poslala preko 1’000’000 mjerenja u Centar za mala tijela Sunčeva sustava.

Kako ste se počeli zanimati za astronomiju? Što možete preporučiti učenicima koji se žele baviti znanošću?

Interes za astronomiju se javio nakon što smo dobili naš prvi teleskop, u prvom razredu osnovne škole. Od tada smo povremeno promatrali Mjesec, Sunce, planete, pomrčine… i interes je polagano rastao. U 5. razredu osnovne škole počeli smo sudjelovati na natjecanjima iz astronomije, dobivali razne nagrade, redovito slušali znanstveno-popularna predavanja na Zvjezdarnici Zagreb i priključili se astronomskom društvu Beskraj te na taj način upoznavali ljude koji se nešto ozbiljnije bave s astronomijom. Pravi napredak u upoznavanju “praktične” astronomije dogodio se 2002. godine, na prvoj Višnjanskoj školi astronomije na kojoj smo sudjelovali i gdje smo puno naučili o znanstvenim metodama rada te da i obični amateri mogu doći do lijepih rezultata i otkrića u svojim malim istraživanjima, bez obzira na ogromnu konkurenciju “profesionalca”.

Osnovnoškolcima i srednjoškolcima zainteresiranim za astronomiju, ali i sve ostale prirodne znanosti, mogu samo preporučiti da se dovoljno rano uključe u razne aktivnosti kao što su natjecanja i ljetni programi tipa Višnjanska Škola Astronomije ili Summer School of Science. Poznanstva sa ljudima sličnih interesa omogućiti će im puno lakši ulazak u znanost i odluku koji studij da upišu.