U noći sa subote na nedjelju vremenske prilike su se napokon smilovale i nebo se razvedrilo, bez mogućnosti pljuskova. Već postaje prilino frustrirajuće da se niti dan unaprijed ne može isplanirati neko promatranje ili snimanje. Ipak, evo, pronoza je bila obećavajuća, pa sam se probudio nešto nakon ponoći da provjerim situaciju – i zaista, bilo je vedro. Međutim, na nebu je bio vidljiv jako mali broj zvijezda, što je nagovještalo ustajalu atmosferu bez strujanja koja bi ju razbistrila. Za snimanje planeta, ova situacija je odlična, jer znači vrlo malo turbulencija koje bi kvarile pogled na detalje.
Zaista, nakon što sam postavio teleskop i pričekao da se ohladi na ambijentalnu temperaturu, bilo je vidljivo da je seeing ok, što je naročito kritično za Mars koji se sad izdiže jedva nešto više od 20° iznad horizonta. Vizualno je izgledao sasvim ok na 250x povećanju, koristeći Meade zoom 8-24mm na 8mm, a malo je bilo ugodije gledati na manjem povećanju od oko 200x. Polarna kapa je vrlo izražena, a blizu nje su se lijepo vidjeli tamniji dijelovi. Drugdje nije bilo detalja, što je značilo da nam je Mars opet okrenuo svoju “dosadnu” stranu.
Mars, 6.10.2018.
Svejedno, i ovdje ima dosta detalja. Posebno je zanimljiva mala tamna točkica gore desno blizu ruba – Olympus Mons, 25km visoki vulkan, najveća planina u cijelom Sunčevom sustavu! Lijevo od njega vide se dvije svijetlije flekice koje bi mogle biti nekakve oluje. Filmiće sam snimao u duljini od 3 minute, ekspozicija je bila oko 10ms, što je dalo FPS od otprilike 100, znači 18.000 frameova za svaki video. Od toga sam u Autostakkertu odabrao najboljih 3.000 za stack i obradu (izoštravanje) u Registaxu. Rezultat je sasvim ok za samo 8″ promjera, a jedva čekam opoziciju kada će Mars biti još veći! Iako je relativno nisko, kad se pogodi dobar seeing, u kombinaciji sa ADC-om mogu se dobiti fine snimke.
U srpnju se bliži opozicija Marsa. Budući da je to naš susjedni planet, opozicije se događaju svake dvije godine, ali ova je posebna. Mars naime ima prilično eliptičnu putanju, a i dosta je manji od Zemlje. Također je praktički jedini planet kojem lako možemo snimiti površinu – Venera je obavijena gustim oblacima, a maleni Merkur je toliko blizu Suncu da je uvijek nisko na horizontu i iznimno je teško išta snimiti kroz turbulentne slojeve atmosfere. Međutim, zbog eliptičnosti putanje prividna veličina Marsa nije jednaka za svake opozicije kad je najbliži Zemlji – razlika može biti gotovo dvostruka! Tek svakih otprilike 15 godina Mars ima najveću moguću prividnu veličinu koja iznosi otprilike 24″ (lučne sekunde). To je otprilike dvostruko manja prividna veličina Jupitera. A za vrijeme nepovoljne opozicije veličina mu je jedva 14″. Pregled opozicija Marsa pogledajte ovdje.
No povoljne opozicije i nisu baš u svemu povoljne, barem iz naših krajeva. Te opozicije događaju se ljeti kad je noću ekliptika nisko, pa tako Mars dostiže jedva 20° iznad horizonta. Gledajući prema horizontu gledamo kroz sve gušće slojeve atmosfere, pa su i turbulencije proporcionalno veće nego kad se neki objekt nalazi u zenitu. Problem je povećan i zbog atmosferske refrakcije. tj. svjetlost različitih valnih duljina različito se i lomi, pa je plavi spektar odvojen od crvenoga. Zbog toga na jednom rubu planeta vidimo plavi obrub, a na drugom crvenkasti!
Srećom, za to postoji dobro rješenje u vidu podesive prizme koja se stavlja ispred okulara i na tako vraća valne duljine na jedno mjesto. Ima nekoliko proizvođača tih prizmi, a ja sam nabavio ADC (Atmospheric Distortion Corrector) od ZWO. Opremu treba na vrijeme isprobati, pa je pao dogovor s Alanom iz AADZ da snimanje obavimo sa Zvjezdarnice Zagreb. Puno hvala Alanu što se potrudio ne samo doći i otvoriti zvjezdarnicu, nego i biti budan do jutra 🙂 Ipak, vrijeme nam je brzo prošlo i puno toga smo snimili.
Snimanje smo počeli negdje oko 1 po noći. Prva meta bio je Jupiter. Na zvjezdarnici je odličan apokromatski refrakor promjera 175mm, oštar i kontrastan instrument idealan za planete. Nažalost, atmosferski uvjeti ipak nisu bili toliko dobri kao što sam se nadao. Čak niti dobra osjetljivost i veliki frame rate moje nove planetarne kamere (ZWO ASI 290MC) nije bila dovoljna da uhvati dovoljno trenutaka kad je atmosfera mirna. Svejedno, uživali smo snimajući!
Jupiter smo prvo naciljali u primarnom fokusu, na 140mm žarišne duljine. Svi mjeseci su mu bili vidljivi, pa smo odlučili napraviti jedan obiteljski portret!
Jupiter sa ZG zvjezdarnice, 28.4.2018. – s lijeva na desno sateliti Ganimed, Kalisto, Europa i Io.
Kasnije smo stavili 4x Powermate, no ovdje je prikazan 2x manji jer slika ovako ipak izgleda kontrastnije:
Jupiter se već bio počeo polako spuštati, pa smo se prebacili na Saturn:
Usprkos nekih 4000 složenih sličica slika je dosta zrnata jer smo našiljili gain u nadi da ćemo kraćim ekspozicijama uhvatiti više trenutaka mirne atmosfere, ali uzalud. Slika nije loša, ali s ovom mrcinom od refraktora može se to puno bolje.
Malo po malo dočekali smo i Mars! Isprobavajući razne postavke koristili smo i ADC. Negdje nakon 4 ujutro po našem vremenu atmosfera se na kratko malo smirila pa smo uspili snimiti nešto bolje detalje na površini usprkos tome što je Mars još relativno malen. U srpnju će biti više nego dvostruko veći. Zanimljivo je vidjeti veliku polarnu kapu te naznake atmosfere i oblaka na rubu planeta. Desno je simulacija izgleda stvarne površine u trenutku snimanja:
Za kraj evo i usporedbe na koji način ADC pomaže poništiti atmosfersku refrakciju. Zbilja odlično funkcionira, a usudio bi se reći da je i neophodan za snimanje planeta na malim visinama od obzora.
Veselim se sljedećoj prilici i naravno opoziciji u srpnju! 🙂
Često se u udžbenicima i popularnim člancima mogu vidjeti informacije da svjetlosti treba oko 8 minuta da dođe od Sunca do Zemlje. Zanimljiv podatak i čini se da je brzina svjetlosti (300 000 km/s) relativno brza. Alphonse Swinehart potrudio se napraviti fantastičnu animaciju koja dočarava put fotona iz središta Sunca brzinom svjetlosti. Animacija traje 45 minuta, a za to vrijeme “stignemo” do Jupitera. Sljedeći planet, Saturn, još je dvostruko toliko udaljen!
Pokušajte pogledati video u stvarnom vremenu barem do Zemlje. Zgodno je što se na putu do Jupitera susreću neki veći asteroidi i patuljasti planet Ceres. Ipak, u toj praznini, čini se da vrijeme protječe jaaako sporo 😯 i vrlo se dobro dobiva utisak veličine svemira. Treba se prisjetiti da je najbliža zvijezda udaljena nešto više od 4 svjetlosne godine…
“Prohodati” Sunčevim sustavom moguće je uz pomoć umjetničke instalacije “Devet pogleda” autora Davora Preisa. Polazak je od Kožarićevog “Prizemljenog Sunca” (na linku je detaljan opis originalnog djela i analiza instalacije) u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, a planeti su raspoređeni po gradu na odgovarajućim udaljenostima i u stvarnom omjeru.
Ako ćemo pravo, video ne prikazuje realno proticanje vremena za putnika, odnosno foton koji se giba brzinom svjetlosti već iz perspektive protjecanja vremena za stacionarnog promatrača. Naime, teorija relativiteta kaže da vrijeme protječe brže što se promatrač brže giba. Brzinom svjetlosti vrijeme prolazi beskonačno brzo pa bi ovaj foton bio istovremeno kod Merkura, Venere, Zemlje…tj. video bi trajao 0 sekundi 😎
Za kraj pogledajte realan odnos veličine i udaljenosti Zemlje i Mjeseca, najudaljenijeg mjesta kojeg je čovječanstvo do sada posjetilo.
Udaljenost i veličina Zemlje i Mjeseca u realnom omjeru.
U Sunčevom sustavu jedino Sunce zrači vlastitom svjetlošću koju svi ostali objekti reflektiraju. Podatak o albedu, koji se izražava u postotcima ili kao vrijednost između 0 i 1, govori koliki postotak te svjetlosti se odbija od površine. U Sunčevom sustavu objekt koji reflektira najviše svjetlosti je Saturnov satelit Enceladus (Enkelad). Njegova površina u potpunosti je pokrivena ledom i reflektira gotovo svu sunčevu svjetlost – 99%. Od planeta Venera reflektira 90% svjetlosti, Zemlja 30% (promjenjivo ovisno o količini oblaka), a najtamniji je Merkur koji odbija tek 11% svjetlosti.
Ljudsko oko se brzo prilagođava različitim svjetlosnim uvjetima, a lako ga je i zavarati. Kao što se vidi na poznatoj demonstraciji sa kvadratima i “sjenom”, kvadrate A i B doživljavamo kao različitih nijansi sive iako su u stvarnosti jednakih nijansi, što se može provjeriti u Photoshopu.
Polja A i B jednakih su niansi sive.
Mjesec obično doživljavamo kao vrlo sjajan objekt. Astronomi amateri često ga doživljavaju kao “smetalo” budući da djeluje poput svjetlosnog onečišćenja i onemogućava pogled teleskopom na tamne maglice i galaksije. No Mjesec je zapravo prilično taman jer mu je albedo tek 12%. Najtamniji objekti sunčevog sustava su neke vrste asteroida te kometi. Komete također doživljavamo kao vrlo sjajne – što i jesu kada se približe Suncu i razviju prekrasan dugačak rep. Međutim jezgra tipičnog kometa reflektira tek 3-4% svjetlosti što je tamnije od najtamnijeg asfalta! Površina im je potpuno prekrivena kamenim i organskim materijalom te prašinom.
Usporedba albeda Enceladusa, Zemlje, Mjeseca i kometa 67P/Churyumov-Gerasimenko
Znanstvenici misije Rosetta, sonde koja je poslana do kometa 67P/Churyumov-Gerasimenko složili su vrlo zanimljivu ilustraciju za usporedbu različitih vrijednosti albeda. Komet se na ekranu jedva može uočiti! Obavezno pogledajte originalni članak. Također primjetite kako se mijenja prividni sjaj asteroida Steins ovisno o kutu pod kojim se nalazi Sunce u odnosu na sondu.
Uspio sam snimiti Plutona! Nije ga lako identificirati jer se nalazi u Mliječnom putu koji vrvi od zvijezda. No uz jedan “trik”, iskočio je iz pozadine zvijezda. Snimio sam dvije snimke u razmaku 20 dana. Te dvije snimke registrirao sam u Deep Sky Stackeru tako da se zvijezde potpuno poklapaju na obje snimke. U Photoshopu sam snimke kombinirao na posebnim layerima i blending layera stavio na “deifference” – tako da budu vidljive samo razlike na snimkama. I eto – Pluton je iskočio kao bijela točkica na obje snimke! Na donjoj slici je animacija koja prikazuje kako izgleda Pluto među svim tim zvijezdama. Kliknite na sliku da ju vidite u punoj rezoluciji.
Jučer smo Marko i ja bili na Zvjezdarnici pokušati snimiti Mars i Mjesec kroz novi teleskop. Seeing je bio očajan, hrpetina ljudi koji su svratili na zvjezdarnicu nakon posjeta nekog od muzeja na Gornjem gradu, tako da smo napravili samo par brzinskih snimki. U attachu je Mars iz jedinog 2-minutnog AVI-ja. Čak i nije loše ispalo s obzirom na uvjete. Vrlo je mali usprkos 5x Powermateu. Sljedeći puta ću probati dodati jos i 2x Ultima barlow. Ne bi bilo loše staviti i UV-IR cut filter jer pozadina (nebo) ispadne dosta plava.
