Zanimljiva situacija mi se dogodila u petak, 24.5.2024., prilikom pokušaja snimanja preleta ISS-a (Međunarodne svemirske postaje). Naime, nedavno sam otkrio odličan program SkyTrack koji može upravljati nekim astronomskim montažama tako da kontinuirano prati prelet satelita u zemljinoj orbiti. Probao sam ga svega dva puta do sada, a u petak je bila odlična prilika jer je ISS prolazio skoro točno preko zenita, što znači da nas je dijelila najmanja udaljenost. S obzirom da postaja orbitira na visini 400 km ako prolazi dalje od zenita prema horizontu, stvarna udaljenost može biti i više od 1000 km.
Nadao sam se uhvatiti neke bolje detalje nego prvi puta (na YT možete vidjeti moj prvi pokušaj). Na vrijeme sam postavio opremu, ali počeli su zezati oblaci, pa je priprema bila dosta užurbana. SkyTrack ima odličnu mogućnost da se trasa preleta satelita unaprijed (automatski!) snimi kratkim ekspozicijama i tako verificira je li teleskop usmjeren točno tamo gdje će satelit proći (plate solving). To je vrlo važno za precizno centriranje satelita u vidnom polju. Program je to uspješno odradio s ekspozicijama od samo 2 sekunde!
Međutim, kad je krenuo prelet oko 21:40 (19:30 UT), ISS se lijepo vidio golim okom, ali nije bio u vidnom polju kamere! Provjerio sam kroz tražilac teleskopa i zbilja, bio je skroz na rubu vidnog polja samog tražioca. Prilično frustriran, isključio sam praćenje u softveru i nekako uspio manualno, koristeći kontroler, naciljati ISS koji je već bio na odlasku. Evo rezultata:
Snimano je u primarnom fokusu Pentax 105 SDP apo refraktora (670 mm), montaža iOptron HAE29, kamera Player One Uranus-C (585 čip). PiPP program je izvukao pojedinačne sličice gdje je bio ISS i centrirao ga u vidnom polju, inače je to sve jako plesalo okolo.
Bilo mi je jako čudno da je baš toliko promašio ISS. Nakon toga sam probao snimiti prelet jednog od mnogih raketnih boostera koji se još kotrljaju orbitom – booster je bio perfektno centriran u vidnom polju!
Tek sljedeći dan mi je sinulo da svemirska postaja povremeno ima reboost za podizanje orbite. Postaja je ogromna, pa na nju čak i na visini od oko 400 km utječe trenje s ono malo atmosfere što se još tamo nalazi. Zato se orbita polagano smanjuje i potrebno je podizanje orbite. ISS to radi nekih dvadesetak puta godišnje. Ovo je graf na poznatoj web stranici za identifikaciju satelita, Heavens Above:
Kao što vidite, zadnja crta prikazuje veliki reboost, podizanje visine orbite s 411 km na 415. Istražujući dalje, naletio sam na ovaj forum gdje piše:
Current schedule of ISS flight events
UTC time is used in table2024
May 24 14:16:00 – ISS orbit’s reboost by Cygnus (NG-20) “S.S. Patricia “Patty” Hilliard Robertson” engines (dV= +1.1 m/s)
May 24 23:03:00 – ISS orbit’s reboost by Cygnus (NG-20) “S.S. Patricia “Patty” Hilliard Robertson” engines (dV= +1.1 m/s)
Dakle, par sati prije preleta ISS je podigao svoju orbitu, a orbitalni elementi očito nisu bili odmah ažurirani, pa je program usmjerio teleskop na krivo mjesto! Također sam naletio na objavu na CloudyNights forumu gdje je jedan član također imao problema s ciljanjem ISS-a (pogledajte snimku, odlična je!), što je potvrdilo da se dogodio reboost!
Iako sam bio frustriran što nisam uspio pošteno uhvatiti ovaj prelet ISSa, na kraju je jako fora da sam pogodio trenutak nakon reboosta. Promet u orbiti je dinamičan i na ovaj način možemo osobno sudjelovati u praćenju aktivnosti.
Za kraj evo i video boostera SL-16 R/B. Video pokazuje točno kako je bilo snimano, bez ikakve stabilizacije, izrez sredine vidnog polja je napravljen odmah u programu Firecapture. Radi se o drugom stupnju rakete Zenit-2 koja je iz Bajkonura lansirana 2004. godine, a sada orbitira na visini oko 850 km.
