U četvrtak, 9. 11. 2023., iz Hrvatske se mogla vidjeti okultacija Venere. Početak okultacije je bio u 11:08, dakle događaj je bio vidljiv po danu. snimljeno kroz teleskop Pentax 105 SDP, 2x Powermate, kamera Uranus-C. Nažalost jako nestabilna atmosferu po danu i usput sam zaboravio UV/IR cut filter, pa je Venera malo napuhnuta. Zanimljivo je vidjeti razliku sjaja Venere i Mjeseca. Pokušao sam eksponirati da Venera ne bude prekurena, a da se Mjesec još koliko-toliko vidi, pa zato sve djeluje tamno, iako je bio dan. Ekspozicija za svaki frame je bila 0.72 milisekundi!
Kraj okultacije je bio oko 12:23, ali ga nisam dočekao
Aurora sa Sljemena, pogled prema sjeveru, 5.11.2023. Timelapse složen od pojedinačnih fotografija trajanja ekspozicije 12s. Nikon Z6, objektiv Nikkor S 20 mm @f/3.3, ISO 1600.
Aurora borealis, polarna svjetlost, rijetka je, ali ne i neobična pojava iz naših krajeva. Sunce često za vrijeme maksimuma aktivnosti ima snažne izbačaje koje uzrokuju jaku polarnu svjetlost vidljivu i iz znatno južnijih područja. Tako je bilo i sada, negdje oko 18:15 je bio najbolji show kad se jarko crvena aurora mogla lako vidjeti golim okom. Nažalost, baš sam malo zakasnio na taj spektakl, ali ubrzo sam postavio fotoaparat koji je uspio snimiti daljnju aktivnost, iako se golim okom više nije vidjelo.
Zadnji put sa Sljemena je nas par članova AD Beskraj fotografiralo auroru 2015. godine, a to je bilo moguće i prije mjesec dana kada je fotografirana iz Slovenije, no kod nas je bilo oblačno. 2003. godine mogla se vidjeti čak u tri navrata, a spektakl je bio još veći nego sada.
Solarni maksimum će biti tek iduće godine, nadam se da će nas počastiti još kojom aurorom 😉
Evo i nekoliko pojedinačnih fotografija koje su korištene u videu.
Zviježđe Andromeda je jedno od 48 originalnih zviježđa koja je imenovao antički astronom Ptolomej u 2. stoljeću. Najsjajnija zvijezda, Alpheratz službeno pripada zviježđu Andromede, ali se prepoznaje i kao jedna od zvijezda četverokuta u zviježđu Pegaz. Zvijezda gama (Almach) je dvojna zvijezda, popularna meta astronoma amatera. Već i u malim teleskopima vidljiva je žuta primarna zvijezda magnitude 2.3, a na udaljenosti od 9.7″ je druga, plavo-zelena zvijezda magitude 5.
U zviježđu se nalazi poznata galaksija Messier 31, Andromedina galaksija, lako vidljiva golim okom na tamnom nebu bez svjetlosnog onečišćenja. Iako je udaljena oko 2.2 milijuna svjetlosnih godina, prividna veličina joj je čak 3 stupnja, odnosno 6x veličine punog Mjeseca. Naljepše ju je gledati dalekozorom ili manjim teleskopom na povećanjima do 30x. Galaksija ne pokazuje previše strukture, no moguće je uočiti dijelove gdje se nalaze tamne pruge prašine. Na jednom od rubova galaksije je ogroman zvjezdani skup koji čak ima vlastiti kataloški broj, NGC 206. Teleskopom se vidi kao izduženi svijetliji dio galaksije. Blizu središta M 31 su naravno i satelitske galaksije M 32 i M 110. Zanimljivo je da je većim teleskopima moguće vidjeti čak i kuglaste skupove koji pripadaju M 31. Kuglasti skup G1 je čak dvostuko veći od Omega Centauri, najvećeg kuglastog skupa u Mliječnom putu.
Obližnji otvoreni skup NGC 752 je lijep dalekozorski objekt, na udaljenosti otprilike 1300 svjetlosnih godina. Označene su i galaksije NGC 185 i 147, pa iako nisu dio zviježđa Andromede, isplati ih se potražiti teleskopom, jer su i one sateliti galaksije M 31. NGC 185 je oko 10. magnitude i malo ju je lakše uočiti od NGC 147 koja je 10.5 i difuznije. NGC 891 je malena, ali sjajna edge-on galaksija koja se najbolje vidi u većim teleskopima s većim povećanjima koja mogu pokazati tamnu prugu prašine po sredini. Udaljena je oko 30 milijuna svjetlosnih godina, a svojom stvarnom veličinom i oblikom je vrlo slična Mliječnom putu. NGC 7662 (Blue Snowball Nebula) je prekrasna planetarna maglica koja definitivno traži veća povećanja da se mogu nazrijeti neke naznake strukture, ali se lako uočava i u manjim teleskopima.
Blizu Andromede nalazi se zviježđe Trokut, također poznato od antičkih vremena. U ovom malenom zviježđu je Messier 33, također poznata galaksija iz lokalne grupe. Na udaljenosti oko 2.3 milijuna svjetlosnih godina, to je najudaljeniji objekt vidljiv golim okom, doduše samo s vrlo tamnih lokacija u najboljim uvjetima. Dalekozorom se fino vidi eliptični oblik, a već i manji teleskopi će pokazati spiralne krakove, pa i NGC 604, ogroman oblak vodika gdje se rađaju nove zvijezde – poput Orionove maglice, ali s promjerom od 1.500 svjetlosnih godina, čak je 6.400 puta sjajnija od M 42!
Cijela hajka oko “super” Mjeseca je postala prilično iritantna, no potrefila se vedra noć da napokon uhvatim Mjesec kad je baš u skroz punoj fazi, jer su mi dosadašnje fotke uvijek bile možda dan prije ili poslije. Osim toga, ovo je bio dobar izgovor za isprobati novi fotić, Nikon Z6. Upregnuo sam vjernog Pentaxa 105 s 2x barlowom i ispalio seriju fotografija.
Seeing i nije bio nešto posebno, ali Autostakkert je dobro odradio posao. Odabrao sam seriju od 26 fotografija od kojih je stackirano 10 najboljih za svaki od segmenata. Rezultat je zbilja solidnih detalja. Izoštravanje je odradio Registax, a u Photoshopu dodatno obrađen kontrast i boja. Uvijek nastojim Mjesec prikazati u tek malo naglašenim suptilnim površinskim bojama, koje se primjećuju samo na fotografijama.
Sljedeći puta – pofotkati “mini” Mjesec i napraviti usporedbu 🙂
Najčešće pitanje početnika u praktičnoj astronomiji je, uz odabir teleskopa, “kako mogu fotografirati zvijezde”. Teleskopi sa motoriziranim praćenjem gibanja nebeskog svoda su skupi te nerijetko izvor frustracija zbog njihove složenosti. Fotografiranje kroz teleskop uz specijaliziranu opremu zahtjeva napredno znanje da bi se dobili kvalitetni rezultati. Ipak, zvjezdano nebo može se fotografirati bez teleskopa, digitalnim fotoaparatom uz pomoć jednostavne montaže koju svatko može napraviti u kućnoj radinosti. Takva montaža poznata je pod nazivom “barndoor” ili “scotch” montaža koju je osmislio škot George Haig. U Hrvatskoj ju nazivamo “tangentna” jer njeno gibanje opisuje tangentu kružnice, ali uglavnom se držimo naziva barndoor. Komercijalne montaže ovakvog tipa (Sky-Watcher Star Adventurer, Astrotrac, Vixen Polarie i druge) prodaju se za nekoliko stotina EUR dok barndoor možete napraviti za manje od 100kn. Zgodna i ne preskupa montaža je Omegon MiniTrack LX2, ali ipak je gušt fotkati s nečim napravljenim vlastitim snagama.
Moja barndoor montaža
Princip rada montaže je jednostavan – dvije drvene ploče spojene su šarkom čiju je os potrebno usmjeriti prema zvijezdi Sjevernjači. Okretanjem vijka u smjeru suprotnom kazaljke na satu pomiče se gornja ploča na kojoj je smješten fotoaparat i tako se prati gibanje zvijezda oko sjevernog nebeskog pola. Zvijezde na fotografiji ostaju točkice te je moguće snimati fotografije ekspozicije 7 do 10 minuta, ovisno o žarišnoj duljini objektiva kojim se snima. Međutim, ekspozicije 1-3 minute su sasvim dovoljne za kvalitetne astrofotografije.
Ekspozicija od dvije minute sa i bez barndoor montaže. Maglica Sjeverna Amerika snimljena sa Sljemena. Nikon D5100 i 50 mm objektiv.
Ovaj tip montaže je najjednostavniji za izraditi i predviđen je za upotrebu sa čvrstim fotografskim tronošcem. Potrebne su dvije fotografske glave – barndoor montaža postavlja se na onu koja se nalazi na tronošcu, a druga ide na gornji dio barndoor montaže te služi za usmjeravanje fotoaparata prema zvijezdama.
Za izradu montaže potrebno je sljedeće:
2x drvene ploče (šperploče) dimenzija otprilike 10×25 cm
1x šarka s odgovarajućim vijcima s ravnom glavom
1x što duži M6 vijak (5-6 cm) sa slijepom maticom i T-maticom
1x M5 vijak sa maticom
široke M5 i M6 podložne pločice i matice
1x vijak s 3/8″ (colnim) navojem za fotografsku glavu (imaju ih Vijci Kranjec)
plastična slamka za sok (crvena!)
gumica za domaćinstvo
1x čvrsti jogurt od 500g 🙂
Od alata treba vam samo bušilica i odvijači – ja sam se odlučio za vijke sa križnom glavom. Dvije drvene ploče potrebno je spojiti šarkom. Jednu ploču treba probušiti po sredini na udaljenosti od točno 229 mm od središta osovine šarke. Sadržaj jogurta je dobar za kvalitetnu probavu, ali za barndoor je potreban njegov poklopac. Kroz sredinu pokopca treba progurati M6 vijak te ga učvrstiti maticom i podložnom pločicom. Poklopac jogurta služiti će za precizno okretanje M6 vijka. Na to mjesto treba staviti M6 T-maticu kroz koju ide M6 vijak. Slijepa matica na vrhu vijka zaštititi će gornju drvenu ploču od oštećenja. Poklopac sa vijkom treba neprekidno okretati jedan puni krug u jednoj minuti i tako će se postići gibanje koje odgovara rotaciji zvijezda na nebu. Za preciznije okretanje, na poklopcu sam ucrtao deblje linije koje pokazuju intervale od 15 sekundi, a između njih tanje linije za intervale od 5 sekundi.
Barndoor montaža
Na ploči kroz koji ste provukli M6 vijak napravite još jednu rupu, bliže osovini šarke, gdje će se nalaziti M5 vijak. Taj vijak koristiti će za učvršćivanje odvojive pločice fotografske glave stativa na montažu. Pločica na sebi mora imati rupu kroz koju treba proći vijak. Kada se provuče kroz pločicu fotostativa i drvenu ploču, vijak treba učvrstiti maticom da čvrsto drži montažu na stativu. Ovaj korak po mogućnosti obavite kod kuće prije odlaska na fotografiranje zvijezda.
Na drugoj (gornjoj) drvenoj ploči
probušite rupu za vijak 3/8″ navoja. Udaljenost od šarke neka
bude malo veća od M5 vijka da im se glave ne bi sudarale. Rupa za
3/8″ vijak neka bude uža od promjera vijka kako bi se navoj
mogao na silu urezati u drvo. Pazite da vijak bude odgovarajuće
duljine – dovoljno dugačak da prihvati fotografsku glavu s druge
strane, ali dovoljno kratak da se glava može priljubiti uz površinu
drvene ploče. Ja sam koristio šperploču debljine 12mm i 3/8″
vijak duljine 25mm. Rastezljiva gumica za domaćinstvo držati će
dvije daske zajedno da se ne rastvore tijekom transporta i
postavljanja opreme.
Snalažljiviji samograditelji moći će osmisliti verziju montaže koja koristi samo jednu glavu fotostativa – montaža se može napraviti na drvenoj konstrukciji pod kutem koji odgovara geografskoj širini mjesta fotografiranja čime će biti paralelna sa zemljinom osi i usmjerena prema Sjevernjači. Barndoor je moguće i motorizirati – odgovarajućim elektromotorima može se eliminirati potreba za ručnim okretanjem vijka.
Prije početka fotografiranja osovinu šarke treba pažljivo usmjeriti prema Sjevernjači. Sjevernjaču je lako naciljati gledajući kroz plastičnu slamku za sokove zalijepljenu paralelno sa šarkom. Po potrebi osvijetlite slamku tako da Sjevernjaču namjestite točno u njenu sredinu. Crvena boja slamke pomoći će vam da ne izgubite noćni vid.
Za početak preporučam ekspozicije od 2 minute na ISO 1600. Objektiv zatvorite na f/5.6 da zvijezde budu oštre do ruba. Po mogućnosti koristite digitalne refleksne fotoaparate (DSLR) jer nude bolju kvalitetu fotografija od kompaktnih digitalaca. Na prvim pokušajima objektiv neka bude žarišne duljine do 50mm. Naravno, fotografije je potrebno snimati sa tamnog mjesta bez svjetlosnog onečišćenja grada, inače vam niti najbolja oprema neće pomoći da snimite Mliječni put i maglice. Uz ovakvu montažu i malo truda i vi ćete moći snimiti prekrasne vedute zvjezdanog neba!
Comet 41P/Tuttle-Giacobini-Kresák, 30.4.2017., wide field view.
U noći sa subote na nedjelju vremenske prilike su se napokon smilovale i nebo se razvedrilo, bez mogućnosti pljuskova. Već postaje prilino frustrirajuće da se niti dan unaprijed ne može isplanirati neko promatranje ili snimanje. Ipak, evo, pronoza je bila obećavajuća, pa sam se probudio nešto nakon ponoći da provjerim situaciju – i zaista, bilo je vedro. Međutim, na nebu je bio vidljiv jako mali broj zvijezda, što je nagovještalo ustajalu atmosferu bez strujanja koja bi ju razbistrila. Za snimanje planeta, ova situacija je odlična, jer znači vrlo malo turbulencija koje bi kvarile pogled na detalje.
Zaista, nakon što sam postavio teleskop i pričekao da se ohladi na ambijentalnu temperaturu, bilo je vidljivo da je seeing ok, što je naročito kritično za Mars koji se sad izdiže jedva nešto više od 20° iznad horizonta. Vizualno je izgledao sasvim ok na 250x povećanju, koristeći Meade zoom 8-24mm na 8mm, a malo je bilo ugodije gledati na manjem povećanju od oko 200x. Polarna kapa je vrlo izražena, a blizu nje su se lijepo vidjeli tamniji dijelovi. Drugdje nije bilo detalja, što je značilo da nam je Mars opet okrenuo svoju “dosadnu” stranu.
Mars, 6.10.2018.
Svejedno, i ovdje ima dosta detalja. Posebno je zanimljiva mala tamna točkica gore desno blizu ruba – Olympus Mons, 25km visoki vulkan, najveća planina u cijelom Sunčevom sustavu! Lijevo od njega vide se dvije svijetlije flekice koje bi mogle biti nekakve oluje. Filmiće sam snimao u duljini od 3 minute, ekspozicija je bila oko 10ms, što je dalo FPS od otprilike 100, znači 18.000 frameova za svaki video. Od toga sam u Autostakkertu odabrao najboljih 3.000 za stack i obradu (izoštravanje) u Registaxu. Rezultat je sasvim ok za samo 8″ promjera, a jedva čekam opoziciju kada će Mars biti još veći! Iako je relativno nisko, kad se pogodi dobar seeing, u kombinaciji sa ADC-om mogu se dobiti fine snimke.
