21.12.2012. – smak svijeta!


Priču o Nibiruu pročitajte u posebnom postu.

Napomena: tekst označen drukčijom bojom je link! Da bih izbjegao npr. dosadna objašnjavanja majanskog kalendara, dodao sam link koji možete provjeriti i koji će pojasniti neke stvari.

Još jedan odličan i detaljan tekst o smaku svijeta pročitajte na stranicama Astronomskog magazina i Sky & Telescope.

OK, sad mogu početi:

U mnogim medijima željnim senzacionalističkih članaka (hm..ima li nekih koji nisu takvi?) pojavila se vijest o “kraju svijeta” koji bi se trebao dogoditi 2012. godine. Spominje se kalendar Maja i poravnavanje Sunčevog sustava sa ravninom galaktike. Kao što je vidljivo iz raznih naslova, autori tih tekstova se zapravo ne mogu odlučiti za konkretan datum. Negdje je 20.12., negdje 21.12., a negdje 12.12.! Nažalost po senzacionaliste, kalendar Maja ne završava niti na jedan od ovih datuma, već 21.12. započinje trinaesti b’ak’tun, ciklus od 144.000 dana (395 godina). U majanskim zapisima nigdje se ne spominje smak svijeta niti bilo kakav prelazak na drugi nivo – to su sve izmišljotine senzacionalista koji žele zaraditi na račun drevnih civilizacija. Čak štoviše, navedeni datum se spominje samo u dva navrata, od koga je jedan otkriven upravo nedavno – niti u jednom od tih natpisa nema govora o bilo kakvim katzastrofama koje će zadesiti Zemlju ili čovječanstvo! Osim toga, u majanskim tekstovima spominju se i datumi nakon 13. baktuna. Taj datum je zapravo ekvivalent naše 2000.-te godine, a dobro znamo što se tada desilo – apsolutno ništa.

Ravnina Sunčevog sustava i galaktike je još jedan žešći propust. Srećom, autori tekstova očito ne daju preveliku važnost tom smaku svijeta – da je tako, malo bi bolje proučili stvari o kojima pišu, a ne razumiju ih. Jer, ovako je i astronomu početniku vrlo jednostavno vidjeti kolika je to glupost. Naime, da dođe do poravnavanja ravnine Sunčevog sustava i naše galaksije, Mliječnog puta to bi bilo vrlo vidljivo na nebu. Ravnina Sunčevog sustava je, naime, ekliptika. Po ekliptici se (znaju to i astrolozi 😉 ) vrte planeti. Da se te dvije ravnine poklope, značilo bi da planete možemo vidjeti na nebu kako plove unutar Mliječnog puta! Svatko tko na nebu može prepoznati Mliječni put i poneki planet moći će potvrditi da se ekliptika nije baš previše naginjala u zadnje vrijeme (čitaj: nije se naginjala uopće, planeti se i dalje normalno kreću oko Sunca kao što su to činili milijardama godina), i da planeti znaju otići prilično daleko od Mliječnog puta. A možete pitati i stare Maje 😉

Zapravo se radi o tome da će na zimski solsticij 2012. Sunce biti poravnato sa središtem naše galaksije. To se zapravo već dogodilo, 1998. godine – pogledati link (Hvala Rogati!), a dešava se svake godine tijekom ukupno 36 godina. Za vas kojima se ne da klikati evo ilustracije sa tih web stranica:

Prema tome ništa posebno se neće desiti niti 2012. godine, ali zagovaratelji katastrofa tvrde da je to, kao, nešto strašno. Prekinut će se dotok energije središta galaksije. Kakav dotok? Koje energije? kao da smo pupčanom vrpcom spojeni sa središtem galaksije dok smo u stvarnosti samo jedan od nebrojenih zvjezdanih sustava koji se kreću Mliječnim putem… Stvarno, evo upravo dok ovo pišem, osjećam kako energije iz središta galaksije prolazi mojim prstima koji lupkaju po tipkovnici (a u trenutku kad mi je mačak skočio u krilo i prekinuo taj dotok, skoro sam napisao “tastaturi”). Dakle, tih desetak minuta 2012., vjerujte, neće stvoriti nikakav problem, kao što se nikakvog problema nije bilo niti prijašnjih godina. Veći problem stvaraju pseudoznanstvenici koji se svim silama trude izmisliti nove smakove svijeta, još od kad su kometi, pomrčine Sunca i Mjeseca izgubili kredibilitet pokazivača nadolazećeg zla. Svaka generacija ima nekoliko “sigurnih” smakova svijeta u pokušaju da doba u kojem živimo naprave “posebnim”. Ljudi, shvatite – mi se nalazimo na maloj kuglici koja se giba oko malene zvijezde u moru milijardi i milijardi drugih većih i manjih zvijezda i baš ništa ovo doba ne čini posebnim – osim nas samih koji smo evoluirali da o tome možemo raspravljati.

Za kraj malo humora koji vrlo slikovito prikazuje da su svi kalendari obična ljudska izmišljotina:

Recenzije

Recenzije koje sam do sada pisao ovdje moći ćete pročitati na novom webisteu Bobina kuhinja. “Kuhinja” je namijenjena recenzijama teleskopa i astronomske opreme, a otvorena je za sve koji se registriraju. Registrirani korisnici će moći komentirati članke, a nakon odobrenja administratora (mene) moći će pisati vlastite recenzije. Nadam se da ćete se aktivno uključiti u “kuhinju” i uživati u njenim delicijama 😉 Svi prijedlozi i kritike su dobrodošli!

PGSP 31.3.2008.

Napokon da stignem napisati kratak izvještaj. Bilo je super, bili smo samo Matija i ja. Ja sam imao ležerno vizualno promatranje kroz P105 – osvježenje nakon silnog gombanja za astofotografiju! Počeo sam sa Saturnom – fantastičan je! APO stvarno radi čuda! Našiljio sam ga na 222x bez ikakvog problema, i to sa šugavim kineskim barlowom jer sam Ultimu i Powermate ostavio doma. Bio je super, Cassini se vidio bez problema, iako je prsten pod malim kutem. Oštrina fantastična, kontrast predobar, a i atmosfera je bila taman mirna za 4″. Fino se vidjela i pruga na disku. Joj, jedva čekam Jupiter! Probao sam i Mars, ali je bio katastrofa. Malen, nikakvi detalji (ma, bilo je nešto tamnije, ali nedovoljno za proučavanje) i atmosferski kromatizam (gore crveno dole plavo).

Nakon uživanja u Saturnu, bacio sam se na par galaksija. M65 i 66 i onaj treći NGC su bili lijepi zajedno u vidnom polju na 67x (10mm Pentax XW mi je najčešće bio u upotrebi). M94 i M63 su bili lijepi i sjajni, fino pokazali svoj eliptični oblik. Pokušao sam naci NGC 4565, ali bez karte nisam uspio. No zato se bez problema vidio obližnji NGC 4559 (mag. 10). Nakon toga sam potražio NGC 4656 – žao mi je da nisam pogledao i NGC 4631 koji je također u blizini i nešto je sjajniji (mag. 9.2 naspram 10.5). Galaksije u Berenikonoj kosi su mi puno draže od Messiera u Djevici – uglavnom se vide sa ruba, tanke duguljaste iglice, meni ljepše od okruglih bezveznih mrlja kao sto su M84 i kompanija.

Potražio sam M51 i M101. 101 je klasika, velika mrljetina bez detalja, ali na M51 sam se iznenadio kako je sjajan, a pomalo se mogla odrediti i struktura, odnosno nepravilnost. Najbolje galaksije tu večer su mi bile NGC 4490 i 4485. Prekrasan par, velika 4490 mag. 9.8 i vrlo blizu mala 4485 mag. 11.9, lako su se vidjele i bile lijepo uokvirene u “kontekstu” obližnjih zvijezda na 67x povećanju. Ko kaže da mali refraktori nisu dobri deep sky teleskopi! Sa dobrim kontrastom vide se mnoge NGC galaksije koje će svoje detalje tako i onako eventualno pokazati tek u 10″ ili čak većim dobsonima.

Baš mi je bilo super. Samo sljedeći puta trebam Sky Atlas i Kompanjona ponijeti sa sobom umjesto da ih ostavim doma na stolu 😉 Srećom da ostoji MobileStarChart koji mi je pomogao da nađem 4490 i 4485 😉 Nažalost, nisam tada znao da je u NGC4490 nedavno otkrivena supernova, magnitude 13.7! Sumnjam da bi ju uspio vidjeti, ali svakako bi bilo zanimljivo probati.