Geminidi – najbolji godišnji meteorski show!

Kada u ne-astronomskom društvu krene priča o “zvijezdama padalicama”, uvijek se spomenu perzeidi, popularni meteorski potok kojeg redovno viđamo svake godine istih dana u kolovozu. Razumljivo je da su popularni budući da se mogu vidjeti za vrijeme toplih i vedrih ljetnih noći kada su mnogi na odmoru i to još na moru ili otocima gdje je manje svjetlosno onečišćenje.

Ipak, znatno bogatiji meteori su geminidi u prosincu. Maksimum pada obično između 13. i 15. prosinca svake godine. Dok perzeidi za vrijeme maksimuma imaju ZHR od 60 do preko 100, vrijednosti geminida se kreću od 120 do 200 (pogledajte profil aktivnosti 2011. godine).

Kako gledati geminide?

Kao i perzeidi, geminidi su dobili ime po zviježđu u kojem se nalazi radijant – Blizancima. Nije važno znati prepoznati gdje se točno nalazi zviježđe budući da se meteori mogu pojaviti bilo gdje na nebu. Važno je da imate bistro nebo i čim manje svjetlosnog onečišćenja pa ćete vidjeti više meteora. Svjetlost Mjeseca također smanjuje broj vidljivih zvijezda, pa tako i meteora.

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Za promatranje geminida vam nisu potrebna nikakva optička pomagala! Dobra stvar kod geminida je da se zviježđe Blizanaca može vidjeti već u ranim večernjim satima pa meteorska aktivnost kreće već oko 21h. Ipak, meteori će postati brojniji tek nakon ponoći, sa maksimumom oko 2-3 po noći. Uzmite u obzir da se ZHR vrijednosti odnose na idealne uvjete, pa je realno očekivati dva ili tri puta manji broj vidljivih meteora. Meteori nisu pravilno raspoređeni u svojoj putanji oko Sunca pa se može dogoditi da ugledate 2-3 meteora kratko jedan za drugim, a zatim 5 ili 10 minuta niti jedan. Zato odvojite barem jedan sat za promatranje! Mnogo puta sam čitao komentare ljudi razočaranih meteorima da bi saznao da su gledali iz centra grada ili prije ponoći ili odustali nakon 10 minuta promatranja.

Budući da je prosinac, obavezno se dobro obucite! Pri tome jedna debela jakna nije dovoljna – stavite na sebe čim više slojeva odjeće! Ja obično stavim tri majice, košulju i dvije jakne te dva ili tri sloja na noge. Karimat ili dva plus vreća za spavanje i spremni ste za nebeski show!

Želite li fotkati meteore, proučite ovaj tekst.

Što su geminidi?

Geminidi su vrlo zanimljivi meteori. Primjećeni su prvi puta tek 1862. godine kada je aktivnost bila znatno slabija (ZHR 10-20). Svake godine postajali su sve brojniji da bi danas bili bogatiji od perzeida, što je vrlo kratko razdoblje u astronomskim terminima (perzeidi su prvi puta viđeni prije 2000 godina!).

Uzrok meteora obično su čestice kometa koje izgaraju u visokim slojevima atmosfere (40-80 km) kada putanja Zemlje prolazi kroz putanju kometa. U slučaju geminida, tijelo koje je izvor čestica nije komet već asteroid 3200 Phaeton!

Još uvijek nije potpuno jasno što se događa sa Phaetonom da proizvodi toliki broj čestica. Postoji hipoteza da je došlo do udara sa nekim drugim tijelom, da je Phaeton zapravo “ugasli komet”, no neke snimke su pokazale trag čestica koji se javlja za vrijeme periheliona. Phaeton prolazi zaista jako blizu Suncu, no mjerenja pokazuju da je broj izbačenih čestica u tom trenutnu vrlo malen, tako da ostaje misterij što se zapravo događa sa Phaetonom.

U svakom slučaju, ako bude vedro, skupite hrabrosti i dovoljno odjeće i obavezno ih pogledajte! A sljedeći puta kada u društvu počne priča o meteorima recite svima da geminidi jedu perzeide za doručak 😉

PANSTARRS i kapelica sv. Jakoba

Jučer sam sa malobrojnom ADI ekipom išao na Medvednicu kod kapelice sv. Jakoba pokušati vidjeti i snimiti komet PANSTARRS. Usprkos prognozi veći dio neba je bio bez oblaka, ali kad smo stigli do kapelice vidjeli smo oblake točno na zapadu u smjeru gdje bi se trebao nalaziti komet. Usprkos intenzivnom traganju u razdoblju od 18h do 19h, nismo ga uspjeli pronaći niti dalekozorom niti na fotografijama. Budući da ga je Vedran uspio snimiti iz Vukovine, čini se da je iz naše perspektive bio direktno iza oblaka.

Kapelica sv. jakoba je vrlo fotogenična, pa smo iskoristili bistro vedro nebo kako bi okinuli par fotogeničnih snimki kapelice sa zvijezdama na još ne potpuno tamnom noćnom nebu:

Kapelica sv. Jakoba i SiriusNa gornjoj fotki sam kombinirao dvije ekspozicije. Jedna je kratka od 8 sekundi da se dobije tamno nebo i zvijezde bez tragova, a druga je od 30 sekundi kako bi se vidjeli neki detalji na kapelici i drveću. Sličnu fotku je napravio i Vid sa širokokutnim objektivom i svojim novim OM-D fotićem, a Aleksandar je također fotkao iz blizine kapelice. Nismo dugo ostali jer je bilo jako hladno. Bez obzira što nismo vidjeli komet, vratili smo se sa par dobrih fotki, zadovoljni što smo ipak iskoristili ovo malo vedrog neba.

 

Promatranje Sunca, 12.3.2011.

Jučer je bio prekrasan topao sunčan dan i naprosto je mamio da izvuče teleskop na sunce! Osim toga, Sunce je napokon pokazalo svoje pjege – fotografije koje su se ovih dana viđale po forumima i newsgrupama su zaista impresivne. Nisam imao namjeru fotografirati pjege jer niti sam imao dovoljno vremena niti je kamera bila kod mene. A baš i zbog toga je bio veći gušt ležerno postaviti teleskop ispred zgrade i na miru promatrati. Osim toga, hto sam isprobati Thousand Oaks filter za Sunce kojeg sam nabavio za pomrčinu početkom godine, no nisam ju uspio vidjeti zbog naoblake.

Na početku je slika bila dosta mutna, trebalo je vremena da se teleskop temperira. Za otprilike pola sata fino se moga vidjeti granulacija, a dvije grupe pjega su pokazale sitne detalje. Jedna grupa je bila zaista velika i razvedena, druga manja i kompaktna bez manjih pjega. Thousand Oaks filter mi se čini sličan Baaderovom po detaljima koje može pokazati. Slika je narančasta, možda čak i malo previše, preferirao bih žuću nijansu. U odnosu na Baader blokira više svjetla, što mi se sviđa.

Samnom je bila i Laura koja je također guštala na Suncu, provjeravala što radi moj mačak Šuki (valjao se u hladovini), a ponekad i bacila pogled kroz teleskop:

Tijekom promatranja je dosta puhalo, ali kombinacija Giro-3 montaže i stativa od HEQ5 je izdržala nalete vjetra. Da, slika se tresla, no dosta brzo bi se smirila. Zaista sam zadovoljan sa tom kombinacijom, brzo se može prenijeti i postaviti i sad više nema izgovora da se na brzinu nešto ne pogleda na nebu 😉

Zablude oko povećanja na teleskopima

Jedna o najvećih zabluda u astronomiji tiče se povećanja na teleskopima i dalekozorima. U stvari radi se o informacijama koje novi astronomi amateri upijaju, a nažalost nemaju iskustva da bi mogli razlučiti što je korisno. Najrasprostranjeniji klišej je da se objekti dubokog neba najbolje vide na malenim, a planeti na velikim povećanjima. Teleskop svojim promjerom uvijek prima jednaku, ograničenu količinu svjetlosti, pa je istina da će slika biti svjetlija na manjem povećanju jer je svjetlost (magice, galaksije…) koncentrirana na manjoj površini. Upotrijebi li se veće povećanje, jednaka količina svjetlosti raspršiti će se na većoj površini i objekt će biti tamniji. Isto vrijedi i za planete, no oni su u pravilu jako svijetli – kod njih je važno staviti što veće moguće povećanje kako bi mogli razlučiti sitne detalje.

U ovoj jednadžbi izostavlja se najvažniji čimbenik, a to je kontrast. U astronomskim promatranjima, kontrast je ono što čini sliku ne samo ugodnom za gledanje već omogućuje promatranje detalja koje inače ne bi mogli lako uočiti. Ljudsko oko naime ne reagira linearno na razinu osvjetljenja. Da vas ne gnjavim sa stručnim detaljima koje vjerojatno ni sam ne bi uspio dobro objasniti, uzmimo u obzir par primjera. Ukoliko krenete uspoređivati dva jaka izvora svjetlosti, sasvim sigurno ćete uspjeti odrediti koji od njih je sjajnji, ali biti će vam izuzetno teško pogoditi koliko je jedan sjajniji o drugog! S druge strane, ako promatrate dva slabašna izvora u mraku, lako ćete moći pogoditi da je jedan izvor, recimo, dvostruko sjajniji. Ta preciznost najbolje dolazi do izražaja kod astronoma amatera koji vizualno određuju promjene sjaja promjenjivih zvijezda – lakše je preciznije odrediti razliku između dvije tamne nego između dvije sjajne zvijezde.

Prilikom promatranja objekata dubokog neba važno je uzeti u obzir kontrast objekta u odnosu na pozadinsko osvjetljenje neba. Promatranjem objekata na malim povećanjima ne povećava se samo sjaj objekta već i pozadinski sjaj neba postaje veći! Time se smanjuje kontrast između objekta i neba te slika izgleda “zamuljana”. Upotrijebi li se veće povećanje, smanjiti će se prividni sjaj objekta, ali i neba u pozadini čime će se postići povećanje kontrasta. Na taj način moguće je vidjeti više detalja na objektu, te lakše uočiti one tamne dijelove koji su se na manjem povećanju stopili sa pozadinom. Osim toga, na većim povećanjima moći ćete vidjeti tamnije zvijezde – budući da su one uvijek točkasti izvori svjetlosti, sjaj će im biti jednak na bilo kojem povećanju dok će se osvjetljenje neba raspršiti na većom površini i time smanjiti. Uzmite to u obzir ukoliko npr. budete pokušavali vidjeti otvoreni skup Tombaugh 4 kojem su sve zvijezde ispod 14. magnitude!

Najjednostavniji način za određivanje povećanja sa optimalnim kontrastom je koristeći vrijednost izlaznog otvora (izlazne pupile ili na engleskom “exit pupil” ). Jedino uz pomoć te vrijednosti dobiti će se jednak kontrast neovisno o instrumentu kojeg koristite! Izlazni otvor računa se tako da se podijeli promjer teleskopa u milimetrima sa povećanjem. Na slici je simulacija pogleda na grupu galaksija M 65, M 66 i NGC 3628 (poznati “Leo Triplet” u zviježđu Lava) kroz teleskop promjera 127 mm i žarišne duljine 1000 mm. Primjetite kako je na većem povećanju lakše uočiti tamne zvijezde te je puno lakše uočiti gdje je rub galaksija, usprkos tome što su tamnije nego na povećanju od 40x!

Koji izlazni otvor upotrijebiti ovisi o mnogo stvari. Na kontrast će velikog utjecaja imati kvaliteta vašeg teleskopa. Osobno, iznenadilo me kako lijepo izgledaju deep sky objekti u malim apokromatskim refraktorima – to ne znači da su objekti bili jako sjajni, nego su dolazili do izražaja  na manjim povećanjima zbog većeg kontrasta. Upravo zbog toga često ćete za promatranje nekog velikog objekta upotrijebiti manji teleskop – najbolji primjer je galaksija M 31 koja izgleda spektakularno u dalekozoru velikom promjera, dok će na malom povećanju u velikom teleskopu izgledati kao nezanimljiva ogromna siva mrlja.

Naravno, kvaliteta neba je presudna – ako promatrate iz mjesta sa velikim svjetlosnom onečišćenjem tamni objekti biti će zauvijek izgubljeni u svjetlini pozadine. Iz vlastitog iskustva primjetio sam da deep sky objekte najbolje vidim kada je izlazni otvor između 1.5 i 2 mm. Dalekozori, zbog toga što se koriste oba oka, jednaki efekt imaju sa izlaznim otvorom koji je otprilike dvostruko veći, dakle 4 mm.

Vrsta objekta također diktira odabir odgovarajućeg izlaznog otvora. Malene galaksije lako podnose veća povećanja, a planetarne maglice bez problema možete promatrati sa povećanjima koje bi inače koristili za planete! Njihova svjetlost koncentrirana je na jako maloj površini i jedino ćete na velikim povećanjima moći vidjeti neke detalje, npr. krakove maglice Saturn. Mnogo puta sam se uvjerio da je plamnetarnu maglicu M 57 (Ring Nebula) najbolje promatrati na povećanju od barem 200x (detaljne izvještaje sa promatranja sa različitim teleskopima usporeite na DeepSkyPediji).

Velike, difuzne maglice (npr. Veil, North America, Eagle Nebula) posebna su priča. Izuzetno su osjetljive na kvalitetu neba i često je potrebno upotrijebiti filter (UHC, OIII) da bi se uopće vidjele. U tom slučaju povećanje ne igra toliku ulogu, čak štoviše, dobro je upotrijebiti manje povećanje. No to su ipak posebni slučajevi i svaka od ovih maglica imati će neku drukčiju optimalnu kombinaciju teleskopa okulara i filtera.

Kod promatranja planeta obrnuta je stvar jer se očekuju silni detalji na povećanjima od 200-300x, nakon čega slijedi razočaranje – sve je mutno i ništa se ne vidi! Pravilo kod promatranja planeta glasi – upotrijebiti najmanje moguće povećanje na kojem će se ugodno moći vidjeti svi detalji koji su u tom trenutku vidljivi. Detalji na planetima uglavnom su puno slabijeg kontrasta u odnosu na ono što astronom amater početnik očekuje. Osim toga, turbulencije dodatno zamućuju detalje i u oba slučaja biti će potrebno upotrijebiti manje povećanje kako bi željeni planet mogli ugodno promatrati bez zamaranja oka. Dok promatrate planet važno ja ne naprezati oko budući da je potrebno proći dosta vremena da se naviknete na kontrast i počnete uočavati detalje. Tek nakon 5-10 minuta oko će vam se naviknuti na uvjete i detalji će polako postati sve vidljiviji.