Jednostavna astrofotografija (2)

Jednostavna astrofotografija, prvi dio.

Snimke zvjezdanih tragova za mene su jedna od naljepših vrsta astrofotografija. Snimajući tragove zvijezda na noćnom nebu na fotografiji uspijevamo zabilježiti polagano, ali neumoljivo kretanje našeg planeta. Naglašen je kontrast sa prividno statičnom prirodom, ali i pripadanje svemiru kroz kojeg putujemo. Iako se snimanje zvjezdanih tragova može činiti prilično jednostavno, u igri je puno faktora koji se moraju uzeti u obzir da bi dobili uspješnu fotografiju.

Kako fotografirati tragove zvijezda?

Za snimanje tragova zvijezda potreban vam je čvrst stativ i fotoaparat sa mogućnošću snimanja dugih ekspozicija i/ili automatskog uzastopnog snimanja fotografija. Postoje dvije metode snimanja tragova zvijezda:

  • Snimanje samo jedne fotografije željenog vremena ekspozicije.
  • Snimanje nekoliko uzastopnih kraćih ekspozicija koje se kasnije kombiniraju u jednom od programa za obradu.

Prva metoda se koristi kod fotografiranja na film. Kod DSLR fotoaparata digitalni šum raste što je dulje vrijeme ekspozicije. Sa vremenima snimanja duljim od 10-20 minuta digitalni šum je toliki da snimka postaje neupotrebljiva. Osim toga, kod jako dugačkih ekspozicija riskirate da se isprazne baterije i fotografija bude nepovratno izgubljena! Zbog navedenih razloga kod digitalaca koristite drugu metodu.

Koji aparat i objektiv koristiti?

Prednost u fotografiranju zvjezdanih tragova imaju fotoaparati sa što većim senzorom (površinom filma kod klasičnih aparata). Količina zvijezda koja će se moći snimiti ovisi najprije o fizičkom otvoru blende objektiva. To nije relativni f-broj već svarni promjer objektiva izražen u milimetrima. Senzori kompaktnih fotoaparata su maleni i njihovi objektivi imaju fizički malene otvore tako da će, na žalost, moći snimiti manji broj zvijezda u odnosu na DSLR fotoaparate. Ako je ikako moguće za snimanje tragova zvijezda koristite DSLR, ali objektiv ipak zatvorite jednu ili dvije blende da bi slika bila oštrija te da fotografija ne bude prenatrpana tragovima.

Zvijezde su toliko daleko da su praktički točkasti izvori svjetlosti. Zvijezda nema mjerljivu površinu zbog koje će se mijenjati količina svjetlosti koja dolazi do senzora ako ju se pokuša povećati ili smanjiti upotrebom različitih žarišnih duljina. U tom slučaju relativni otvor (f-broj) objektiva ne igra nikakvu ulogu u prikazivanju sjaja zvijezde već on isključivo ovisi o fizičkom promjeru objektiva. Moj izbor za snimanje zvjezdanih tragova je filmski fotoaparat srednjeg formata Mamiya Super 23. Površina na koju snima je veličine čak 6×9 centimetara (full frame format je 36×24 mm), a njen objektiv od 100mm žarišne duljine ima znatno veći otvor na istom f-broju od ekvivalentnog 50mm objektiva za 35mm format (“full frame”) odnosno 35mm za APS veličinu čipa kojeg ima većina DSLR fotoaparata. Moj digitalni izbor je Nikon D600 sa ultra širokokutnim 14mm objektivom.

Tragovi zvijezda iznad zvjezdarnice Tičan. Mamiya 6x9, 400 ASA, 3h ekspozicije.
Tragovi zvijezda iznad zvjezdarnice Tičan. Mamiya 6×9, 400 ASA, 3h ekspozicije.

Lokacija

Prije početka snimanja važno je odabrati lokaciju sa što manje svjetlosnog onečišćenja. Naravno, za stjecanje iskustva može se snimati i iz nekog tamnijeg mjesta u gradu, no svjetlosno onečišćenje “pojesti” će sve tamnije zvjezde. Računajte na to da i Mjesec smeta svojom svjetlošću pa odaberite datume ili vrijeme noći kada se nalazi ispod horizonta.

Mjesto snimanja trebalo bi imati i neku zanimljivost u okolišu jer fotografija samih zvijezda i nije jako interesantna. Neka to budu siluete drveća, obrisi planine, planinarska kuća, spomenik i slično. Tragove zvijezda je moguće snimiti kako se reflektiraju od površine mora ili jezera. Tako ćete dobiti magični spoj ljepote neba i prirode našeg planeta. Nastojte proučiti osnove fotografske kompozicije kako bi fotografija izgledala skladno.

Tragovi zvijezda iznad Metajne na Pagu.
Tragovi zvijezda iznad Metajne na Pagu.

Postavke

Postavke fotoaparata neka budu jednake kao što sam objasnio u prvom članku – ručno podesiti trajanje ekspozicije (recimo 30s), otvor objektiva, fokus i white balance (daylight ili incandescent). Za snimanje uzastopnih ekspozicija potrebno je namjestiti fotoaparat da automatski okida fotografije jednu za drugom. Noviji digitalci imaju intervalometar – mogućnost namještanja broja ekspozicija u određenom razmaku. Ako to nemate pokušajte koristiti žičani okidač sa fotoaparatom postavljenim na uzastopnom okidanju (“burst mode”, obično označen kao tri okvira jedan iza drugoga). Za Canon fotoaparate može se nabaviti Timer Remote i programirati ga po želji, a postoje slični okidači i za druge DSLR fotoaparate.

Softver

Da bi dobili snimku tragova zvijezda od silnih pojedinačnih fotografija, potrebno ih je sve spojiti u jednu. To se može napraviti “ručno” uz pomoć Photoshopa tako da se sve željene fotografije učitaju kao poseban layer u jednom dokumentu (File -> Scripts -> Load Files into Stacks) i blending layera stavi na “lighten”. Jednostavnija opcija je koristiti neki od besplatnih programa kao što su Startrails ili noviji StarStaX. Koristan program je i Star Tracer uz pomoć kojeg ćete moći popuniti “praznine” koje nastanu zbog pauze između ekspozicija.

Tragovi zvijezda na Petrovoj Gori. Nikon D600, 24mm f/2.8, spojeno 200 fotografija po 30s ekspozicije.
Tragovi zvijezda na Petrovoj Gori. Nikon D600, 24mm f/2.8, spojeno 200 fotografija po 30s ekspozicije.

Ako ste se ipak odlučili snimati na film, najbolje je snimati na kolor dijapozitiv kako bi dobili što intenzivnije boje zvijezda. Preporučam film osjetljivosti od 400 ASA (Fuji Provia 400X se pokazala odlična!) i za početak otvor blende od f/8 za dugačke ekspozicije (2-3 sata i više). Eventualno ako ste na nekom vrlo tamnom mjestu možete otvoriti objektiv na f/5.6. Obrnuto, na lokaciji sa više svjetlosnog onečišćenja rađe koristite film od 100 ASA nego da idete dodatno zatvarati objektiv. Budite strpljivi, bilježite postavke i eksperimentirajte. Sa Petrove Gore uspješno sam snimao na 400 ASA pri F/6.7 i 3-4 sata ekspozicije, dok je snimka sa Sljemena sa istim postavkama i samo 2h ekspozicije ispala preeksponirana i jedva sam ju uspio spasiti u Photoshopu.

Nekoliko savjeta za kraj:

  • Kako bi vam baterije što dulje trajale, isključite prikazivanje slike na LCD ekranu. Svakako uzmite i rezervnu bateriju!
  • Provjerite kada na vašoj lokaciji pada astronomski sumrak. Tek tada će biti dovoljno tamno za snimanje dugačkih ekspozicija.
  • Kako bi dobili jako dugačke tragove planirajte snimati barem 3-4 sata. U tom slučaju snimke možete koristiti i za timelapse video!
  • Pokušajte pronaći Sjevernjaču i tamo usjmeriti fotoaparat. U njenu blizinu je usmjeren zemljin sjeverni pol pa se sve zvijezde prividno okreću oko Sjevernjače. Na većim udaljenostima od Sjevernjače zvijezde će raditi sve veće i veće kružnice!
  • Iako sam savjetovao da snimate dok nema Mjeseca na nebu, možete i to probati – nastojte da Mjesec nije u kadru i koristite kraće ekspozicije (10-tak sekundi). Dobiti ćete pejzaž osvijetljen kao po danu (Mjesec ipak reflektira sunčevu svjetlost), a istovremeno i tragove zvijezda na nebu! Pogledajte kako je to napravio Vedran.
  • Okoliš možete umjetno osvijetliti šarenim lampicama – drveće, zgradu, čak i ljude. Lampicom možete pisati slova po zraku!

 Jednostavna astrofotografija, prvi dio.

Tragovi zvijezda iznad Metajne na Pagu.
Tragovi zvijezda na Petrovoj Gori. Nikon D600, 24mm f/2.8, spojeno 200 fotografija po 30s ekspozicije.
Spomenik na Petrovoj Gori sa prekrasnim zvjezdanim nebom.
Tragovi zvijezda i satelit snimljeni sa Petrove gore.
Tragovi zvijezda iznad spomenika na Petrovoj gori.
Tragovi zvijezda oko nebeskog pola tijekom 45 minuta snimanja fotografije. Snimljeno blizu Metajne na Pagu.

Jednostavna astrofotografija (1)

Jednostavna astrofotografija – drugi dio

Prije nego što počnete važno je znati dvije stvari o astrofotografiji:

  • zvijezde su jako tamne
  • Zemlja se okreće oko svoje osi

Ok, to ste možda i znali 😆  ali te stvari su bitne za odabir tehnike snimanja. Za vašu prvu astrofotografiju nije važno da znate sve tehničke termine koji se tiču astronomije i fotografije, ali neke od njih jednostavno ne možemo preskočiti budući da o njima ipak ovisi kakav će biti rezultat. Astrofotografija nije tako teška kao što se na prvi pogled čini, pa ako se držite ovih savjeta već u prvom pokušaju moći ćete snimiti dobru fotografiju zvjezdanog neba.

U svjetlosnom onečišćenju gradova vise se tek najsjajnije zvijezde. ISO 400, 30s, f/11
U svjetlosnom onečišćenju gradova mogu se snimiti tek najsjajnije zvijezde. ISO 400, 30s, f/11

Fotoaparat i stativ

Kao prvo, za snimanje noćnog neba potreban vam je čvrsti stativ da slika ne bude zamućena. Da bi snimili zvijezde dobro je (ali nije nužno) imati svjetlosno jaki objektiv. Vrijeme ekspozicije mora biti dovoljno dugo da se na čipu fotoaparata registriraju zvijezde. Budući da se Zemlja okreće oko svoje osi, na nebu se prividno kreću i zvijezde. Ako se snima dugačkim ekspozicijama vidjeti ćete da zvijezde ostavljaju tragove – manje li veće crtice. Ograničite na vrijeme ekspozicije do 30 sekundi kako zvijezde ne bi bile previše izdužene. Za dulje ekspozicije će vam ionako trebati eksterni okidač. Osim toga, zvijezde će biti izduženije što je žarišna duljina (zoom) objektiva veća. Počnite s objektivom postavljenim na širokokutni kraj vašeg zoom raspona.

Za fotografiranje zvijezda preporučljivo je koristiti DSLR, no i kompaktni digitalci sa mogućnošću ručnog namještanja postavki mogu napraviti zadovoljavajuće rezultate. U svakom slučaju, vaš fotoaparat mora imati mogućnost namještanja ekspozicije od nekoliko sekundi. DSLR fotoaparati najčešće imaju postavku snimanja do 30 sekundi i “bulb”, beskonačnu ekspoziciju sve dok je pritisnut okidač. U ovom slučaju vam bulb nije potreban.

Nikon D600, 14mm, f/2.8, 3x ISO3200, 30s + 3x ISO1600, 30s, f/4

Prije početka fotografiranja zvijezda, obavezno sve postavke namjestite na ručno podešavanje – oznaka M (manual = ručno)

Objektiv

Poželjno je da objektiv koji koristite bude svjetlosno jak, tj. da ima što manji f-broj kako bi prikupio što više svjetla. Za početak postavite najveći otvor objektiva kako bi prikupili čim više svjetlosti. Ponekad to može rezultirati zamućenim zvijezdama na rubovima fotografije, ali budući da je cilj u što kraćem vremenu snimiti što više zvijezda, to ćete morati tolerirati. Eventualno ako fotkate iz grada gdje je svjetlosno onečišćenje veće pa ne dozvoljava ekspozicije od 20 ili 30 sekundi pokušajte malo zatvoriti objektiv (postaviti veći f-broj) kako bi se te optičke greške smanjile. Tada će na čip fotoaparata doći manje svjetlosti zvijezda pa je potrebno produljiti ekspoziciju.

Što je veća žarišna duljina objektiva, tragovi zvijezda će biti izraženiji. Zato se preporuča fotografiranje širokokutnim objektivima, da tragovi budu što manji. S 50 mm objektivom će već nakon 10 sekundi tragovi zvijezda biti vidljivi.

Duljina ekspozicije

Vrijeme ekspozicije na tamnom nebu izvan grada namjestite na 20-30 sekundi uz korištenje širokokutnog objektiva. Ako fotografirate iz naselja ili za vrijeme mjesečine, pokušajte sa 5-15s ekspozicije. Isprobavajte postavke dok ne dobijete zadovoljavajući izgled zvijezda i dovoljnu količinu svjetlosti da zvijezde budu dobro zabilježene na fotografiji. Nemojte vjerovati ekranu fotoaparata – svjetlina vas može zavarati kad gledate ekran u mraku. Pravilnu provjeru možete napraviti jedino provjeravanje histograma i obradom na računalu.

Plaža Beritnica na Pagu. Nikon D600, 14mm, f/2.8, ISO3200, 30s (nebo) + 120s (prednji plan).

Izoštravanje

U astrofotografiji je jako važno dobro izoštriti zvijezde. Automatsko izoštravanje najvjerojatnije neće raditi jer su zvijezde uglavnom previše tamne. Nemojte vjerovati oznaci beskonačno (∞) na objektivu – zvijezde možda ipak neće biti dovoljno oštre. Najbolje rješenje je korištenje “live view” opcije kod DSLR aparata koji imaju takvu mogućnost. Postavite najveći mogući otvor objektiva i visoku ISO osjetljivost. Na nebu pronađite najsjajniju zvijezdu ili planet i uključite live view. Na ekranu povećajte zvijezdu (ne zumiranjem objektiva, već kontrolama slike na ekranu!), a zatim ručno izoštrite. Budite oprezni kod korištenja zoom objektiva jer prilikom mijenjanja žarišne duljine (“zumiranja”) promijeniti će se i fokus, pa je potrebno ponoviti proces izoštravanja. Ako nemate mogućnost ručnog izoštravanja, pokušajte naciljati nekakav oštri osvijetljeni rub u daljini (zgradu, stup…), jako svijetlu zvijezdu/planet ili Mjesec ako je na nebu, a nakon toga ponovo kadrirati.

Balans boje

Balans bijele boje (“white balance”, WB) bi također obavezno trebao biti ručno namješten. Ako ostane na “auto”, aparat će za svaku fotografiju malo promijeniti balans boja. Kad stavite WB za dnevno svjetlo (“daylight” – oznaka Sunca u opcijama)  rezlutat će vam se vjerojatno činiti malo narančast, ali to je normalno i posljedica je sveprisutnog svjetlosnog onečišćenja. Fotografirate li u blizini naselja pokušajte namjestiti opciju “incandescent” (žaruljica), pa bi i boje trebale biti bolje korigirane. Ako imate nebo neutralne boje sa “daylight” opcijom, znači da ste na odličnoj tamnoj lokaciji bez svjetlosnog onečišćenja!

Idealno bi bilo ručno namjestiti temperaturu boje u kelvinima (K), da nebo bude ne previše obojano. Balans bijelog se može kasnije detaljno namjestiti, a budući da se noćno nebo fotografira u RAW formatu, to neće biti problem. Ipak, uzmite si naviku ručnog namještanja balansa bijelog jer ćete možda nekad htjeti snimati timelapse video, a u tom slučaju se možda odlučite na jpeg format, pa će biti jako zeznuto namještati boje!

ISS-tranzit
Tranzit Međunarodne svemirske stanice nad koncertnom dvoranom Lisinski u Zagrebu. Balans bijelog postavljen je na “incandescent” kako bi se dobila plava boja neba.

ISO osjetljivost

Količina zvijezda koju će fotoaparat zabilježiti ovisi i o ISO osjetljivosti fotoaparata. Što je veća osjetljivost više će biti prikazano zvijezda i maglica, međutim digitalni šum će biti veći i time pokvariti ukupni dojam fotografije. ISO osjetljivost za početak postavite na 1600, a zatim provjerite da li ga možete još povećati bez da šum postane pretjeran. Moderni DSLR aparati mogu snimati sa ISO 1600 ili 3200 bez prevelikog gubitka kvalitete. Da bi smanjili digitalni šum nije loše koristiti redukciju šuma (“noise reduction”), opciju koju mnogi digitalci imaju kad se koriste dugačke ekspozicije.

Digitalni šum je veći što je dulje vrijeme ekspozicije. Osim toga, ovisi i o temperaturi čipa u fotoaparatu – na većim temperaturama i šum je veći. Redukcija šuma funkconira na način da fotoaparat nakon snimke zvijezda snimi još jednu fotografiju istog vremena ekspozicije, ali sa spuštenim zatvaračem. Na taj način dobije se slika digitalnog šuma koja se kasnije oduzme od snimke zvijezda, a rezultat je fotografija sa znatno manjim digitalnim šumom. Za početak će biti dovoljno koristiti automatske postavke fotoaparata za smanjenje digitalnog šuma.

Nekad se i ta opcija može preskočiti jer se hot pikseli mogu eliminirati u raw konverteru (postupak sam opisao ovdje) ili se može koristiti “trik” snimanja nekoliko fotografija uzastopce te ih kasnije registrirati i kombinirati u jednu fotografiju sa smanjenim šumom. Za to koristite odličan besplatan program Sequator koji može istovremeno registrirati pomak zvijezda na nebu, a da prednji plan pejzaža ostane fiksiran!

Za bilježenje konjunkcija planeta i Mjeseca u sumrak koristite kraće ekspozicije. U tom slučaju važnije je kvalitetno snimiti pejzaž (prirodu, panoramu grada) i boje sumraka. Sjajni planeti i Mjesec dobro će se vidjeti i na kraćim ekspozicijama. Za ekspoziciju od 1/10 do 1/2 sekunde ponekad je dovoljno pronaći čvrsti oslonac za fotoaparat da slika ne bude zamućena.

Mjesec i Venera nad Zagrebom, 5.12.2013. Nikon D600, 24mm, f/4, 1/4s, ISO 800
Mjesec i Venera nad Zagrebom, 5.12.2013. Nikon D600, 24mm, f/4, 1/4s, ISO 800

Sažetak:

  • čvrsti stativ
  • ručne (manual) postavke, RAW
  • maksimalno otvoren širokokutni objektiv
  • ručno izoštravanje
  • ručni balans bijelog (oko 3000K)
  • ISO 800-3200
  • 20-30 sekundi ekspozicije
  • nekoliko uzastopnih fotografija istog kadra, radi kasnijeg kombiniranja (stack) za smanjenje šuma i bolju mogućnost obrade (program Sequator)

Ovo će vam biti sasvim dovoljno za prve pokušaje u astrofotografiji. Da bi vaš početak bio što bolji, evo još nekoliko savjeta:

  • Fotografirajte zvijezde što dalje od gradske rasvjete. Svjetlosno onečišćenje spriječiti će vidljivost najtamnijih zvijezda.
  • Provjerite u koje doba noći i na kojem dijelu neba se vidi Mliječni put. Središte Mliječnog puta, koje je najsjajnije i najaatraktivnije, vidljivo je ljeti.
  • U kadar pokušajte ukomponirati dio pejzaža kako bi bolje dočarali odnos Zemlje i svemira.
  • Na ultra širokokutnom objektivima zvijezde mogu izgledati vrlo jednolično, naročito kad se fotografija smanji za prikaz na webu. Za bolji dojam zviježđa, sitne zvijezde smanjite umjerenim korištenjem minimum filtera u Photoshopu, a sjajnije zvijezde možete naglasiti pluginom StarSpikes Pro.
  • Kompaktni digitalni fotoaparati mogu se postaviti na male stative koje možete uvijek nositi sa sobom.
  • Planeti se dobro vide i iz najvećih gradova – bliski susreti planeta i/ili Mjeseca (konjunkcije) uvijek su atraktivni, naročito kombinirate li ih sa nekim zanimljivih gradskim motivom u sumrak. Za takve snimke dovoljne su ekspozicije od 1-5 sekundi. ISO može biti oko 400, a objektiv zatvoren na f/5.6 – f/8 da snimka bude što oštrija.
  • Nemojte se ravnati po prikazu fotografije na ekranu fotoaparata. Fotografirate li nešto što vam je važno, svakako to napravite sa nekoliko različitih postavki i provjerite da histogram nije “odrezan”. Obavezno koristite RAW format kako bi na stolnom računalu mogli dobiti što kvalitetniju fotografiju i bolje napraviti njenu obradu.
  • Ako fotografirate zimi, obavezno se dobro obucite! Tijekom fotografiranja nećete se puno kretati – jedna jakna  nije dovoljna, važno je imati više slojeva.

Primjeri:

Pogled s Petrove gore prema Vrginmostu.
Plaža Beritnica na Pagu. Nikon D600, 14mm, f/2.8, ISO3200, 30s (nebo) + 120s (prednji plan).
Nedovršena zvjezdarnica u Korenici.
U svjetlosnom onečišćenju gradova vise se tek najsjajnije zvijezde. ISO 400, 30s, f/11
Sirius u zviježđu Velikog psa kod kapelice sv. Jakoba na Medvednici.
Mjesec i Venera nad Zagrebom, HDR verzija
Nikon D600, 14mm, f/2.8, 3x ISO3200, 30s + 3x ISO1600, 30s, f/4
Konjunkcija Venere i Jupitera kod spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu.
Mjesec i Venera nad Zagrebom, 5.12.2013. Nikon D600, 24mm, f/4, 1/4s, ISO 800

 Jednostavna astrofotografija – drugi dio

Zablude oko povećanja na teleskopima

Jedna o najvećih zabluda u astronomiji tiče se povećanja na teleskopima i dalekozorima. U stvari radi se o informacijama koje novi astronomi amateri upijaju, a nažalost nemaju iskustva da bi mogli razlučiti što je korisno. Najrasprostranjeniji klišej je da se objekti dubokog neba najbolje vide na malenim, a planeti na velikim povećanjima. Teleskop svojim promjerom uvijek prima jednaku, ograničenu količinu svjetlosti, pa je istina da će slika biti svjetlija na manjem povećanju jer je svjetlost (magice, galaksije…) koncentrirana na manjoj površini. Upotrijebi li se veće povećanje, jednaka količina svjetlosti raspršiti će se na većoj površini i objekt će biti tamniji. Isto vrijedi i za planete, no oni su u pravilu jako svijetli – kod njih je važno staviti što veće moguće povećanje kako bi mogli razlučiti sitne detalje.

Kontrast

U ovoj jednadžbi izostavlja se najvažniji čimbenik, a to je kontrast. U astronomskim promatranjima, kontrast je ono što čini sliku ne samo ugodnom za gledanje već omogućuje promatranje detalja koje inače ne bi mogli lako uočiti. Ljudsko oko naime ne reagira linearno na razinu osvjetljenja. Da vas ne gnjavim sa stručnim detaljima koje vjerojatno ni sam ne bi uspio dobro objasniti, uzmimo u obzir par primjera. Ukoliko krenete uspoređivati dva jaka izvora svjetlosti, sasvim sigurno ćete uspjeti odrediti koji od njih je sjajnji, ali biti će vam izuzetno teško pogoditi koliko je jedan sjajniji o drugog! S druge strane, ako promatrate dva slabašna izvora u mraku, lako ćete moći pogoditi da je jedan izvor, recimo, dvostruko sjajniji. Ta preciznost najbolje dolazi do izražaja kod astronoma amatera koji vizualno određuju promjene sjaja promjenjivih zvijezda – lakše je preciznije odrediti razliku između dvije tamne nego između dvije sjajne zvijezde.

Prilikom promatranja objekata dubokog neba važno je uzeti u obzir kontrast objekta u odnosu na pozadinsko osvjetljenje neba. Promatranjem objekata na malim povećanjima ne povećava se samo sjaj objekta već i pozadinski sjaj neba postaje veći! Time se smanjuje kontrast između objekta i neba te slika izgleda “zamuljana”. Upotrijebi li se veće povećanje, smanjiti će se prividni sjaj objekta, ali i neba u pozadini čime će se postići povećanje kontrasta. Na taj način moguće je vidjeti više detalja na objektu, te lakše uočiti one tamne dijelove koji su se na manjem povećanju stopili sa pozadinom. Osim toga, na većim povećanjima moći ćete vidjeti tamnije zvijezde – budući da su one uvijek točkasti izvori svjetlosti, sjaj će im biti jednak na bilo kojem povećanju dok će se osvjetljenje neba raspršiti na većom površini i time smanjiti. Uzmite to u obzir ukoliko npr. budete pokušavali vidjeti otvoreni skup Tombaugh 4 kojem su sve zvijezde ispod 14. magnitude!

Optimalno povećanje uz pomoć exit pupila

Najjednostavniji način za određivanje povećanja sa optimalnim kontrastom je koristeći vrijednost izlaznog otvora (izlazne pupile ili na engleskom “exit pupil”). Jedino uz pomoć te vrijednosti dobiti će se jednak kontrast neovisno o instrumentu kojeg koristite! Izlazni otvor računa se tako da se podijeli promjer teleskopa u milimetrima sa povećanjem.

Na slici je simulacija pogleda na grupu galaksija M 65, M 66 i NGC 3628 (poznati “Leo Triplet” u zviježđu Lava) kroz teleskop promjera 127 mm i žarišne duljine 1000 mm. Primjetite kako je na većem povećanju lakše uočiti tamne zvijezde te je puno lakše uočiti gdje je rub galaksija, usprkos tome što su tamnije nego na povećanju od 40x!

Koji izlazni otvor upotrijebiti ovisi o mnogo stvari. Na kontrast će velikog utjecaja imati kvaliteta vašeg teleskopa. Osobno, iznenadilo me kako lijepo izgledaju deep sky objekti u malim apokromatskim refraktorima – to ne znači da su objekti bili jako sjajni, nego su dolazili do izražaja  na manjim povećanjima zbog većeg kontrasta. Upravo zbog toga često ćete za promatranje nekog velikog objekta upotrijebiti manji teleskop – najbolji primjer je galaksija M 31 koja izgleda spektakularno u dalekozoru velikom promjera, dok će na malom povećanju u velikom teleskopu izgledati kao nezanimljiva ogromna siva mrlja.

Optimalan exit pupil

Naravno, kvaliteta neba je presudna – ako promatrate iz mjesta sa velikim svjetlosnom onečišćenjem tamni objekti biti će zauvijek izgubljeni u svjetlini pozadine. Iz vlastitog iskustva primjetio sam da deep sky objekte najbolje vidim kada je izlazni otvor između 1.5 i 2 mm. Dalekozori, zbog toga što se koriste oba oka, jednaki efekt imaju sa izlaznim otvorom koji je otprilike dvostruko veći, dakle 4 mm.

Vrsta objekta također diktira odabir odgovarajućeg izlaznog otvora. Malene galaksije lako podnose veća povećanja, a planetarne maglice bez problema možete promatrati sa povećanjima koje bi inače koristili za planete! Njihova svjetlost koncentrirana je na jako maloj površini i jedino ćete na velikim povećanjima moći vidjeti neke detalje, npr. krakove maglice Saturn. Mnogo puta sam se uvjerio da je plamnetarnu maglicu M 57 (Ring Nebula) najbolje promatrati na povećanju od barem 200x (detaljne izvještaje sa promatranja sa različitim teleskopima usporeite na DeepSkyPediji).

Velike, difuzne maglice (npr. Veil, North America, Eagle Nebula) posebna su priča. Izuzetno su osjetljive na kvalitetu neba i često je potrebno upotrijebiti filter (UHC, OIII) da bi se uopće vidjele. U tom slučaju povećanje ne igra toliku ulogu, čak štoviše, dobro je upotrijebiti manje povećanje. No to su ipak posebni slučajevi i svaka od ovih maglica imati će neku drukčiju optimalnu kombinaciju teleskopa okulara i filtera.

Promatranje planeta

Kod promatranja planeta obrnuta je stvar jer se očekuju silni detalji na povećanjima od 200-300x, nakon čega slijedi razočaranje – sve je mutno i ništa se ne vidi! Pravilo kod promatranja planeta glasi – upotrijebiti najmanje moguće povećanje na kojem će se ugodno moći vidjeti svi detalji koji su u tom trenutku vidljivi. Detalji na planetima uglavnom su puno slabijeg kontrasta u odnosu na ono što astronom amater početnik očekuje. Osim toga, turbulencije dodatno zamućuju detalje i u oba slučaja biti će potrebno upotrijebiti manje povećanje kako bi željeni planet mogli ugodno promatrati bez zamaranja oka. Dok promatrate planet važno ja ne naprezati oko budući da je potrebno proći dosta vremena da se naviknete na kontrast i počnete uočavati detalje. Tek nakon 5-10 minuta oko će vam se naviknuti na uvjete i detalji će polako postati sve vidljiviji.