Teleskop kao poklon – savjeti o kupovini

Teleskop je čest izbor kao poklon za rođendan ili Božić, nerijetko za djecu i mlade koje zanima znanost i astronomija. Od velikog izbora različitih vrsta teleskopa i cijena, nije lako napraviti dobar izbor. Ovim tekstom pokušati ću razbiti neke mitove o teleskopima i nadam se da ću vam olakšati kupovinu.

Teleskop nije nužan za astronomiju kao hobi. Prije nego što sam kupio teleskop, dvije godine koristio sam samo dalekozor. Dalekozor je odlična sprava za astronomiju, jednostavan za upotrebu, prenosiv, a može se koristiti i za promatranja u prirodi. Detaljnije pročitajte u članku o dalekozorima u astronomiji.

Mit br. 1: Dječji teleskop

Ne postoji “dječji teleskop”!

Teleskopi služe za gledanje svemira. Pravog svemira koji je jednak za sve nas koji u njemu živimo. Teleskopi nisu igračke! Kupite li teleskop-igračku ne možete od njega očekivati da će vam pokazati nebeske ljepote kao što niti od autića na pedale ne možete očekivati da će se voziti u stvarnom prometu.

Teleskopi mogu, doduše, biti masivni i teški, no takvi su uglavnom oni skuplji. U ovom tekstu ograničiti ćemo se na izbor povoljnijih teleskopa koji su težinom uglavnom ispod 10 kg.

Djeca se lako razočaraju, pa izbjegavajte jeftine teleskope. Komplicirani su za sastavljanje i upravljanje, klimavi su (slika se trese), slabe su svjetlosne moći (slika je tamna). Minimalni iznos za teleskop ne bi trebao biti manji od 1500-2000 kuna. Sve jeftinije od toga će u 90% slučajeva završiti u ormaru ili na Njuškalu, a dijete će izgubiti volju za astronomijom.

Mit br. 2: Povećanje teleskopa

Povećanje teleskopa nije njihova presudna karakteristika!

Teleskop koji se reklamira sa 565x povećanjem treba u širokom luku izbjegavati. Primarna funkcija teleskopa je skupljanje svjetlosti! Veći promjer objektiva = veća površina = sjajnija i oštrija slika. Velika povećanja koriste se samo za opažanje planeta, a i u tom slučaju rijetko kada će se moći koristiti više od 200x.

Ograničavajući faktori za postizanje velikog povećanja su promjer teleskopa i stabilnost atmosfere. Maksimalno moguće povećanje okvirno se računa kao promjer objektiva teleskopa u milimetrima pomnožen sa 2. Maleni 60 mm teleskop može podnijeti povećanje od 120x, nipošto 300x ili više kao što se često navodi.

Objekte dubokog svemira (maglice, galaktike, skupovi zvijezda) najbolje je opažati na malim i umjerenim povećanjima (30x – 100x). Naša najbliža galaktika M31 u Andromedi prividno je 6x veća od punog Mjeseca! Velika maglica u Orionu, M42, dvostruko je veća.

Mit br. 3: Tronožac

Teleskop uopće ne treba imati tronožac!

Najveći neprijatelj za astronoma početnika je – klimava montaža. Čak i maleni teleskop može biti optički solidan, ali ako se slika trese pri najmanjem dodiru i vjetru, to će biti vrlo frustrirajuće iskustvo. Teleskopi sa lećama, refraktori, često imaju dugačku cijev pa efekt poluge pogoršava situaciju.

Stvar spašava tzv. dobson montaža – drvena kutija s polukružnim utorima gdje se stavi teleskop koji ima “krugove” na cijevi. Jednostavno, efektno i stabilno.

Korado Korlević impresioniran velikim dobson teleskopom. Izvor: arhiva AD Beskraj

Mit br. 4: Ekvatorijalna montaža

Ekvatorijalna montaža je komplicirana za upotrebu i kod jeftinih teleskopa vrlo nestabilna!

Ne znate što je ekvatorijalna montaža? Učinite si uslugu i nemojte kupovati teleskop sa takvom montažom. Za početnike, naročito djecu, zbunjujuća je i komplicirana što rezultira frustracijama. Najbolja montaža za početnika je alt-azimutalna: pomaci su jednostavno gore-dolje, lijevo-desno. No sad kad ste to pročitali, pazite da montaža bude čvrsta – bolje stabilna montaža nego veći teleskop.

Alt-azimutalne montaže možete prepoznati pod oznakama “ALT-AZ” ili samo “AZ”. Dobsoni su također alt-azimutalni.

Ekvatorijalna montaža

Ekvatorijalne montaže imaju jednu os koja se usmjerava prema Sjevernjači. Pravilno namještena ekvatorijalna montaža omogućava praćenje objekata na nebu okretanjem samo jedne osi. U praksi to znači puno “koji je ovo vrag” i “šta sad da radim” pitanja prilikom slaganja montaže. Montaža se treba i balansirati, pa ako to ne napravite kako treba, teleskop će vas zveknuti po glavi kada otpustite kočnice.

Teleskopi sa ekvatorijalnom montažom obično negdje u nazivu imaju oznaku “EQ”.

Mit br. 6: Kompjuterizirani teleskop

Teleskopi sa bazom podataka i elektronskim kontrolerom neće vam olakšati snalaženje na nebu!

Takvi teleskopi nisu u mogućnosti bez ljudske pomoći tražiti nebeske objekte – treba ih kalibrirati. To znači – nivelirati, odrediti sjever, identificirati i teleskopom pronaći nekoliko sjajnih zvijezda na nebu. Tek tada će se teleskop moći pravilno orjentirati na objekt kojeg odaberete iz baze podataka. Ako se već trudite vizualno naći tih nekoliko zvijezda na nebu, onda možete pronaći i druge objekte uz pomoć karte neba, bilo papirnate ili mobilne aplikacije. Razliku u cijeni rađe potrošite na kvalitetniji teleskop.

Mit br. 7: slika kao na fotografijama

Slika u okularu nije ni približno slična astronomskim fotografijama!

Šarene maglice vidljive su jedino na fotkama dugih ekspozicija. Kroz teleskop ćete uglavnom gledati mutne sive mrlje i malene točkice. Objekti na nebu su tamni, a ljudskom oku treba jako puno svjetlosti da bi raspoznalo boje.

Niti najveći teleskopi ne pokazuju boje i detalje kao što se vide na fotografijama pa ako ste to očekivali, odustanite od kupovine. Boje se mogu vidjeti tek na nekim zvijezdama i suptilne nijanse na planetima. To je sve.

Poanta je vidjeti svemir vlastitim očima. Osjećaj kada gledate galaktiku čija je svjetlost na put krenula dok su još dinosauri šetali Zemljom, nezamjenjiv je!

Gdje kupiti teleskop?

Teleskope nemojte kupovati u supermarketima i shopping centrima. Loše su kvalitete, klimavi, slabe svjetlosne moći, prodavači uglavnom o teleskopima neće znati ništa više od onoga što piše na kutiji.

Teleskop obavezno kupite kod znalaca. U Hrvatskoj to su tek dvije trgovine – Teleskop centar te OI Optimus. Obje trgovine vode entuzijasti koji će vam rado pomoći u odabiru pa im se obratite s povjerenjem. OI Optimus je samo internet trgovina, a Teleskop centar ima dućan u Zagrebu. Izbor možete proširiti potragom po stranim internet trgovinama, ako naručujete iz EU, ne morate plaćati carinu.

Otvorenje Teleskop centra u Zagrebu, rujan 2010.

Ali, teleskopi su skupi!

I jesu i nisu. Sada su znatno jeftiniji i kvalitetniji nego krajem devedesetih kada sam se počeo baviti praktičnom astronomijom. Ako nemate barem 1500 kn za teleskop, bolje razmislite o nekoj knjizi, kalendaru sa fotografijama, posteru…ili jednostavno, štedite za kvalitetniji teleskop.

Što se sve dobije u paketu?

Osim teleskopa i montaže najčešće dobijete dva okulara, znači dva različita povećanja. Ako ih se nudi više za malo novaca – nemojte kupovati. To je garancija loše kvalitete. U optici nema magije kojom bi se mogla dobiti kvaliteta za male novce.

Dobra investicija je barlow leća – pomoću nje se dobivaju veća povećanja korisna za Mjesec i planete. Okular se stavlja u barlow leću i povećanje postaje veće za oznaku koju leća nosi – 2x, 2.5x ili 3x (barlow leća ima samo jednu od ovih oznaka!). Uz barlow leću od 2x, okular žarišne duljine 20mm daje povećanje poput okulara od 10mm bez barlow leće (20 mm/2x = 10 mm). Pazite dakle ako teleskop dolazi sa 20 mm i 10 mm okularima! U tom slučaju uzmite 2.5x ili 3x barlow da se ne kopiraju žarišne duljine.

Povećanje se računa tako da žarišnu duljinu teleskopa podijelite sa žarišnom duljinom okulara. Dakle, teleskop žarišne 900 mm i okular od 10 mm daju (900/10) 90x povećanje. Sa 2x barlow lećom povećanje je dvostruko veće – 180x.

Cijene barlow leća su 230 – 350 kn.

Koji teleskop kupiti?

Da, ima ih puno. Zadržati ćemo se na jeftinijim početničkim teleskopima. Kod njih zaboravite astrofotografiju kroz teleskop – biti će štosno ufotkati Mjesec i Jupiter mobitelom, ali to je uglavnom sve. Linkovi vode na stranice Teleskop centra i njemačkog Teleskop Service (skraćeno: TS) čiji je OI Optimus zastupnik za Hrvatsku.

Najvažnije oznake teleskopa su promjer objektiva i žarišna duljina. Teleskop 60/900 ima promjer 60 mm i žarišnu duljinu 900 mm. 60mm je malen promjer i nemojte ga kupovati ako baš ne morate. Ako morate, uzmite alt-azimutalnu verziju (675 kn) umjesto ekvatorijalne, biti će lakši za korištenje. U TS-u 70mm verzija je € 115. Celestron Astromaster 70 je nešto skuplji (€ 130), ali je vrlo lijepog dizajna i jednostavan za upotrebu.

Vrste teleskopa:

  • Refraktor = refrakcija (lom) svjetlosti = objektiv ima leću.
  • Reflektor = refleksija (odbijanje) svjetlosti = objektiv ima zrcalo.
  • Katadiopter – najčešće ima dva zrcala i jednu leću.

Za više informacija pročitajte (pra)stari FAQ o teleskopima.

114/900 reflektor nije loš izbor. Promjer od 114mm prima dovoljno svjetlosti za sjajnije maglice i zvjezdane skupove, naročito ako se maknete iz grada pod tamno nebo. Mjesec će biti fantastičan, na Jupiteru se naziru detalji u prugama, a Saturn pokazuje Cassinijevu pukotinu u prstenu. Montaža EQ2 bi mogla biti stabilnija. Cijeni od 1490 kn dodajte još cijenu barlow leće jer povećanje od 90x nije dovoljno za planete. Nezgodno je što dolazi sa 10 mm i 20 mm okularima. TS StarScope 114 je € 169. Nisam oduševljen izborom okulara.

114/900 Tasco teleskop. Izvor: arhiva AD Beskraj.

90/900 refraktor je ekvivalent gornjem reflektoru. Nešto je skuplji, 1850 kn, ali ima kvalitetnu alt-azimutalnu montažu koja je jednostavna za korištenje. Kod TS (OI Optimus) možete nabaviti Celestron Astromaster 90 za € 235. Slična je cijena i za verziju na ekvatorijalnoj montaži.

Promatranje Sunca s 120/1200 refraktorom na ekvatorijalnoj montaži. Izvor: arhiva AD Beskraj

Najbolja opcija je 150/1200 dobson teleskop. Cijena od 2390 kn je vrlo povoljna, a promjer od 150 mm dovoljan je za godine i godine uživanja u pogledu na maglice i planete. Veća verzija od 200 mm je još bolja, no 1000 kn skuplja. TS nudi 150mm dobson za € 300. Računajte da se isplati nabaviti ove teleskope jer ako prestane interes za astronomijom, bez problema ćete ih moći prodati na Njuškalu.

SkyWatcher 150/1200

Maleni dobson 130/650 je štosan stolni teleskop, no kratka žarišna znači da optička os mora biti vrlo precizno namještena, a veća povećanja nisu dovoljno oštra i kontrastna. S cijenom od 1750 kn, osobno bi rađe odabrao nešto drugo. TS nudi 100mm Orion SkyScanner kratki dobson za € 139.

Maksutov teleskopi su nešto skuplji, ali jako dobri za promatranje planeta. Prednost im je što su kratki i kompaktni. 90/1250 dođe 1500 kn, a 102/1300 1940 kn – i to samo za optičku cijev, bez montaže. TS nudi 90mm maksutov sa malenom stolnom dobson montažom za € 235.

Imate li kakvih pitanja za konkretne teleskope ili ako vam treba još koji savjet, slobodno napišite komentar!

Do tada, pročitajte Vedranovu priču kako se počeo baviti astronomijom i pogledajte njegove fantastične skice koje realno prikazuju kako se objekti vide kroz teleskop.

U Bobinoj kuhinji pročitajte recenzije teleskopa. Preporučam da pročitate test Bresser/Lidl 70/700 refraktora, SkyWatcher 300mm dobsona, SkyWatcher StarTravel 120 refraktora, a ponovite i tekst o dalekozorima u astronomiji.

DSLR šum i raw konverzija (Capture NX-D)

Astrofotografije sa DSLR fotoaparatima uvijek treba snimiti u RAW formatu. Osim bilježenja najveće moguće količine podataka, jedino će se u raw formatu moći promijeniti neke postavke bez trajnog uništavanja podataka. Problem je što postoje mnogi raw konverteri – Adobe Camera Raw, Raw Therapee, DXO Optics, Photo Ninja…ima ih mnogo. Uzmemo li u obzir da astronomski programi poput Deep Sky Stackera i PixInsighta također mogu raditi raw konverziju, nagradno pitanje je – koji softver odabrati?

Iako je PixInsight definitivno vodeći softver za kalibraciju i obradu astrofotografija sa specijaliziranim astronomskim CCD kamerama, mislim da je za DSLR astrofotografiju bolje koristiti posebni raw konverter. Naime, Deep Sky Stacker i PixInsight tretiraju DSLR raw fileove poput CCD kamera, što je daleko od istine. Svaki DSLR raw file sadrži u sebi nekakvu “obradu” podataka, dakle podaci nisu linearni kao sa astro kamerama. Drugo, gubimo “moć” manipulacije podacima kao što su korekcije balansa bijele boje, vinjetiranja, distorzije, aberacije i to prije nego li je datoteka uopće konvertirana u univerzalno čitljivi format.

Moderni DSLR fotoaparati (osobno koristim Nikon D5100 koji se na tržištu pojavio 2011. godine) više nemaju amp glow problema kao (pra)stari digitalci i smanjuje se potreba za posebnim dark frameovima. Čak je možda i bolje da se ne koriste!

Zašto? Digitalni šum ovisi o temperaturi senzora – što je toplije, veći je šum. Čim dulje fotografirate, senzor se zagrijava, tijekom noće mijenja se temperatura ambijenta, itd. Da, možete koristiti bias, ali opet, na kojoj temperaturi, koja osjetljivost…? Hoće li korekcija imati smisla ili će samo stvoriti dodatne probleme? Moj savjet je da zaboravite na bias, dark i flat u potpunosti.

Najveći problem kod DSLR aparata za astrofotografiju je šum koji se pojavljuje u obliku šarenih “fleka” koje se obično javljaju uvijek na istom mjestu. To sam pokušao dočarati na ovom primjeru (obrađeno da bude jasnije):

Single frame vs. 6x dither stack

Single frame vs. 6x “dither” stack

Na jednoj fotografiji vide se “mrlje” gdje jedna vuče na crveno, druga na plavo, treća na zeleno… Rješenje je vidljivo na sljedećoj sličici animacije nakon kombiniranja samo 6 fotografija (što više to bolje!) u PixInsightu. Važno je da svaka sljedeća snimka bude pomaknuta za nekoliko desetaka piksela (eng.: dither) u odnosu na prethodnu! Posljedica je da će se mrlje izjednačiti i dobiti ćemo jednoličn(ij)u pozadinu.

To je odličan trik i za CCD astrofotografiju, no ostaje pitanje može li se nešto poboljšati prilikom konverzije iz raw u tiff za daljnju obradu? Budući da za (širokokutnu) astrofotografiju koristim Nikon DSLR, moj odabir konvertera definitivno je Nikonov Capture NX-D.

Ono što slijedi opis je postavki za Nikon Capture NX-D softver – koristite li neki drugi DSLR ili raw konverter, ipak pogledajte tekst i slike kako bi dobili predožbu o tome što je sve moguće napraviti prije konverzije iz raw formata!

Za primjer sam uzeo širkokutne snimke Oriona (Nikon D5100, ISO 1600, 2 min, barndoor). Postavke naravno ovise o tome kako su podešene u samom aparatu, no u NX-D softveru možemo neke stvari promijeniti. Za početak kliknite “Noise Reduction” i “Camera and Lens Corrections” kao na slici ispod.

Orion_default_postavkeStrelicom sam označio postavke na koje je potrebno obratiti pažnju, a na žalost njih nema u drugim raw konverterima – tamo ćete morati sami eksperimentirati sa postavkama smanjivanja šuma. Potrudite se kod ovog koraka i pokušajte pronaći balans između “peglanja” šuma i zadržavanja detalja (količine zvijezda, boje maglica…).

Defaultna postavka noise reductiona (na mom aparatu; pogledati najgornju strelicu na slici iznad) je “faster” sa vrijednosti “8”. Povećavanjem vrijednosti i šum se smanjuje, a odabirom opcije “better quality” znatno se smanjuje neravnomjernost (flekavost?) pozadine:

01_faster8-20-betterFantastična opcija Capture NX-D konvertera je mogućnost “astro noise reduction”. Kad se uključi, softver prepoznaje sve hot piksele i automatski ih briše, bez potrebe za dark frameom! Može se koristiti na svim verzijama noise reductiona, pa čak i kad je isključen! Slika ispod je 2x povećana kako bi se lakše uočili hot pikseli:

03_astroNajbolja opcija za redukciju šuma u NX-D je “better quality 2013” s kojom su sačuvane najsitnije zvijezde, a pozadina neba je i dalje jednolična. Na toj opciji je moguće posebno namjestiti luminance i color intenzitet smanjenja šuma. Default je 50, meni je izgledalo bolje na 30/30. Iako ovo vrijedi za NX-D, dobro je vidjeti kako razne postavke utječu na šum i sitne zvijezde na fotografiji:

04_better2013Eksperimentirajte sa postavkama i podesite ih po vlastitom nahođenju. Ako se radi samo jedna fotka, npr. noćno nebo sa pejsažem, osobno bih malo pojačao redukciju šuma. Nakon ovog “igranja” sa smanjenjem šuma bilo bi dobro izoštravanje na fotografiji staviti na minimum, odnosno vrijednost “0” ako će se fotografije kasnije stackirati u Deep Sky Stackeru ili PixInsightu. Na taj način će se dodatno smanjiti šum, a eventualno izoštravanje će biti kvalitetnije napraviti nakon stackiranja.

06_sharpenSvi objektivi na rubovima vidnog polja imaju optičke pogreške. Na ovim fotografijama objektiv je bio zatvoren na f/5.6, no ipak su zvijezde na rubovima malo izdužene, ali imaju i kromatske pogreške. Svjetlost različitih valnih duljina kao da ima malo različitu žarišnu duljinu pa je vidljivo da crvena boja “bježi”. Uz pomoć NX-D softvera problem se doslovno rješava uz jedan klik na opciju “Lateral Color Aberration”! Vrlo jednostavno, a efektno rješenje koje je nemoguće reproducirati u PixInsightu osim uz puno muke! Uz to, moguće je smanjiti i “klasičnu” kromatsku aberaciju “Axial Color Aberration”, odnosno činjenicu da različite valne duljine imaju žarište na različitim udaljenostima. Efekt nije jako izražen na f/5.6, ali na većim otvorima se više primjećuje, pa uključite i tu opciju.

07_korekcijeOsim ovih korekcija savjetujem da uključite i korekciju vinjetiranja. Na većim otvorima objektiva rubovi su znatno tamniji od sredine. Kada već postoji opcija u raw konverteru, iskoristite ju prije no što krenete u stackiranje i obradu. To je od velike važnosti ako imate samo jednu fotku astronomskog pejzaža koji se obično fotka na maksimalnom otvoru objektiva! Ove do sada navedene postavke mogu se namještati i u drugim raw konverterima, no čini mi se da NX-D to radi najbolje za Nikon fotoaparate i objektive – dovoljno je poklikati par kvačica i problem je riješen!

07_korekcije_postavkeSlijedi namještanje balansa bijele boje da bi nebo bilo neutralno. Ovo je dovoljno raditi “odokativno”, no ipak nije loše povećati histogram za malo bolju preciznost. U NX-D je dovoljno napraviti “undock” panela sa histogramom:

12_Orion_WB_undockTreba nastojati da se sve krivulje “poklope”. U ovom slučaju bilo je dovoljno namjestiti balans bijele boje, no ponekad ćete se možda morati igrati sa krivljuama.

13_Orion_WB_adjustBalans se može namjestiti i kasnije, ali ipak je to bolje napraviti prije konverzije kako bi se sačuvalo čim više podataka. Zbog toga je važno provjeriti da se nisu izgubili neki detalji u sjenama. NX-D ima jednostavnu opciju provjere – dovoljno je kliknuti desni gumb i označiti “Show Lost Shadows” ili stisnuti shift + S. U ovom slučaju se vide izgubljeni dijelovi na donjem rubu što je posljedica modifikacije fotoaparata. Tamo ionako nema informacije pa taj dio nije važan.

17_Orion_lost-shadowsBudući da fotografije ionako nisu više “lienarne” kao na CCD kamerama, po želji se može malo namjestiti kontrast. To je najbolje napraviti na LCH (lightness, chroma, hue) panelu, naravno pazeći da se ne gube podaci. U ovom koraku sam također malo dodao saturacije (chroma).

15_Orion_LCHNa kraju treba sve promjene primjeniti i na ostale fotografije iz serije Za to je dovoljno u “adjustments” panelu odabrati “copy adjustments”, zatim odabrati ostale fotografije i na njima primjeniti “paste adjustments”:

20_Orion_copy-adjustmentsZa kraj jedna zanimljivost – za usporedbu sam napravio dvije konverzije – jedna sa uključenom redukcijom šuma (noise reduction; NR) u NX-D softveru, a jednu bez (ali i dalje uz korekcije aberacija i balansa bijelog). Svih šest fotografija je registrirano i stackirano najednak način u PixInsightu, s time da sam na stacku bez redukcije šuma koristio PixInsightov ACDNR algoritam za smanjenje šuma. Uz malo pažnje kod namještanja postavki moguće je dobiti rezultat koji je možda čak i bolji za smanjenje šuma od Nikonovog softvera! Naopomena je da se ovdje radi o samo šest fotografija – sa više njih bio bi bolji rezultat (manje šuma), a koristi li se samo jedna fotografija (npr. za astrofotografske pejzaže) mislim da je bolje koristiti radukciju šuma prije konverzije. Također još jednom naglašavam da je važno svaki sljedeći kadar pomaknuti za nekoliko desetaka piksela u odnosu na prethodni.

Orion_NR_usporedba

Geminidi – najbolji godišnji meteorski show!

Kada u ne-astronomskom društvu krene priča o “zvijezdama padalicama”, uvijek se spomenu perzeidi, popularni meteorski potok kojeg redovno viđamo svake godine istih dana u kolovozu. Razumljivo je da su popularni budući da se mogu vidjeti za vrijeme toplih i vedrih ljetnih noći kada su mnogi na odmoru i to još na moru ili otocima gdje je manje svjetlosno onečišćenje.

Ipak, znatno bogatiji meteori su geminidi u prosincu. Maksimum pada obično između 13. i 15. prosinca svake godine. Dok perzeidi za vrijeme maksimuma imaju ZHR od 60 do preko 100, vrijednosti geminida se kreću od 120 do 200 (pogledajte profil aktivnosti 2011. godine).

Kako gledati geminide?

Kao i perzeidi, geminidi su dobili ime po zviježđu u kojem se nalazi radijant – Blizancima. Nije važno znati prepoznati gdje se točno nalazi zviježđe budući da se meteori mogu pojaviti bilo gdje na nebu. Važno je da imate bistro nebo i čim manje svjetlosnog onečišćenja pa ćete vidjeti više meteora. Svjetlost Mjeseca također smanjuje broj vidljivih zvijezda, pa tako i meteora.

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Za promatranje geminida vam nisu potrebna nikakva optička pomagala! Dobra stvar kod geminida je da se zviježđe Blizanaca može vidjeti već u ranim večernjim satima pa meteorska aktivnost kreće već oko 21h. Ipak, meteori će postati brojniji tek nakon ponoći, sa maksimumom oko 2-3 po noći. Uzmite u obzir da se ZHR vrijednosti odnose na idealne uvjete, pa je realno očekivati dva ili tri puta manji broj vidljivih meteora. Meteori nisu pravilno raspoređeni u svojoj putanji oko Sunca pa se može dogoditi da ugledate 2-3 meteora kratko jedan za drugim, a zatim 5 ili 10 minuta niti jedan. Zato odvojite barem jedan sat za promatranje! Mnogo puta sam čitao komentare ljudi razočaranih meteorima da bi saznao da su gledali iz centra grada ili prije ponoći ili odustali nakon 10 minuta promatranja.

Budući da je prosinac, obavezno se dobro obucite! Pri tome jedna debela jakna nije dovoljna – stavite na sebe čim više slojeva odjeće! Ja obično stavim tri majice, košulju i dvije jakne te dva ili tri sloja na noge. Karimat ili dva plus vreća za spavanje i spremni ste za nebeski show!

Želite li fotkati meteore, proučite ovaj tekst.

Što su geminidi?

Geminidi su vrlo zanimljivi meteori. Primjećeni su prvi puta tek 1862. godine kada je aktivnost bila znatno slabija (ZHR 10-20). Svake godine postajali su sve brojniji da bi danas bili bogatiji od perzeida, što je vrlo kratko razdoblje u astronomskim terminima (perzeidi su prvi puta viđeni prije 2000 godina!).

Uzrok meteora obično su čestice kometa koje izgaraju u visokim slojevima atmosfere (40-80 km) kada putanja Zemlje prolazi kroz putanju kometa. U slučaju geminida, tijelo koje je izvor čestica nije komet već asteroid 3200 Phaeton!

Još uvijek nije potpuno jasno što se događa sa Phaetonom da proizvodi toliki broj čestica. Postoji hipoteza da je došlo do udara sa nekim drugim tijelom, da je Phaeton zapravo “ugasli komet”, no neke snimke su pokazale trag čestica koji se javlja za vrijeme periheliona. Phaeton prolazi zaista jako blizu Suncu, no mjerenja pokazuju da je broj izbačenih čestica u tom trenutnu vrlo malen, tako da ostaje misterij što se zapravo događa sa Phaetonom.

U svakom slučaju, ako bude vedro, skupite hrabrosti i dovoljno odjeće i obavezno ih pogledajte! A sljedeći puta kada u društvu počne priča o meteorima recite svima da geminidi jedu perzeide za doručak 😉

Što je pomrčina Mjeseca i kako ju fotografirati?

Pomrčina Mjeseca dešava se kada Mjesec uđe u Zemljinu sjenu, što se zbiva samo kada su Sunce, Mjesec i Zemlja točno poravnati. Pomrčina se dakle može dogoditi samo za punog Mjeseca (uštapa), no ne dešava se svaki puta jer zbog nagnutosti mjesečeve orbite ne dolazi uvijek do takvog poravnanja. Ipak, svakih nekoliko godina možemo uživati u ovoj pojavi. Za razliku od potpune pomrčine Sunca koju je moguće vidjeti samo sa uskog područja totaliteta, pomrčina Mjeseca vidljiva je gotovo sa cijele zemljine polutke koja je tada u mraku. Tijek pomrčine odvija se relativno sporo pa se u događaju može uživati i po nekoliko sati.

Geometrija pomrčine Mjeseca

Geometrija pomrčine Mjeseca

Pomrčina počinje ulaskom Mjeseca u zemljinu polusjenu, no zatamnjenje je vrlo blago i primjećuje se tek kada se Mjesec više približi zemljinoj sjeni. Djelomična pomrčina započinje ulaskom Mjeseca u zemljinu sjenu, a potpuna pomrčina kada je Mjesec u potpunosti u sjeni.

Pomrcina-skica-tekst

Tijek potpune pomrčine Mjeseca

Za vrijeme totaliteta Mjesec nije sasvim crn već poprima crvenkastu boju. Tome je zaslužna zemljina atmosfera koja lomi sunčevu svjetlost pa tako niti na Zemlji ne nastaje odmah mrak kada Sunce zađe ispod horizonta već znatno kasnije. Da se nalazite na Mjesecu za vrijeme pomrčine i pogledate Zemlju, odjednom bi vidjeli sve zalaske i izlaske Sunca te crvenkasno obasjanu atmosferu!

Pomrčinu Mjeseca nije teško fotografirati. Može se koristiti bilo koji fotoaparat, kompaktni ili refleksni, no u prednosti su oni koji imaju mogućnost ručnog namještanja postavki. Mjesec je relativno malen, zauzima svega 0.5° na nebu, pa će automatika biti prevarena tamnom noćnom scenom što će rezultirati preeksponiranjem mjesečeve površine i gubitkom detalja. Uzmite u obzir da je na Mjesecu – dan! Da bi se na površini vidjeli detalji (mora i krateri) biti će vam potrebne postavke aparata slične kao da fotografirate dnevnu scenu. Što više pomrčina napreduje i ekspozicije će trebati produljiti.

Iako se faze djelomične pomrčine mogu fotografirati bez upotrebe stativa, preporučam da ga koristite jer će za totalitet trebati eksponirati i nekoliko sekundi.

Koliko će se Mjesec zatamniti tijekom totaliteta ovisi o tome koliko mu putanja prolazi blisu središta sjene, ali i kakva je zemljina atmosfera u tom trenutku. Veća količina čestica u atmosferi uzrokovati će tamniju pomrčinu. Francuski astronom Danjon osmislio je jednostavnu skalu intenziteta L (luminoziteta) pomrčine:

  • L = 0 – Vrlo tamna pomrčina, Mjesec jedva vidljiv, naročito u maksimumu.
  • L = 1 – Tamna pomrčina s jedva vidljivim detaljima; Mjesec tamnosmeđe boje.
  • L = 2 – Tamno crvena boja Mjeseca, nešto svjetlija na rubovima sjene.
  • L = 3 – Mjesec boje opeke, svijetli rub sjene.
  • L = 4 – Svijetla pomrčina bakrene boje, na rubu sjene sjajnija, plavičastih tonova.

Brzi savjeti:

  • koristite odgodu okidanja i kod refleksnih aparata mirror lock up da se ne zatrese aparat i zamuti fotografiju
  • ne pretjerujte sa ISO osjetljivošću kako ne bi bilo previše digitalnog šuma
  • zatvorite objektiv na f/5.6, f/8 ili f/11 kako bi fotografija bila čim oštrija
  • fotkajte u raw formatu da kasnije po potrebi možete raditi korekcije

Tablica ekspozicija (izvor MrEclipse.com):

PomrcinaMjeseca_ekspozicije_bojaPreuzmite printer friendly PDF.

Puno je načina na koji možete fotografirati pomrčinu. Ako koristite širokokutni objektiv, slika Mjeseca će biti malena, no zato možete na jednu fotografiju složiti kompozit cijelog tijeka pomrčine. Budite pažljivi u kadriranju – ako je pomrčina na početku noći, ostavite mjesta na desno i gore jer će se tako kretati Mjesec kada bude se dizao iznad horizonta. Oko ponoći gibati će se gotovo pravocrtno prema desno, a pred jutro zalaziti će na zapadu odozgo prema dolje desno, kao što je bio slučaj na ovoj mojoj fotografiji pomrčine iz 2008. godine:

Pomrčina MjesecaPažljivo proračunajte vremenski razmak između pojedinih fotografija. Ja sam fotkao u intervalima od 6 minuta. Pojedinačne fotografije kasnije posložite jednu na drugu u nekom od programa za obradu ili u besplatnim programima za fotkanje tragova zvijezda kao što su Startrails i StarStaX.

Za detaljnije fotografije Mjeseca potrebno je koristiti teleobjektiv ili teleskop. Međutim, oprez – zbog rotacije Zemlje prividno se kreću i objekti na noćnom nebu, a s njima i Mjesec. Što je žarišna duljina veća, to će i pomak biti vidljiv na kraćim ekspozicijama. Sa teleobjektivom od 300mm pomak je vidljiv na ekspozicijama od 1-2 sekunde. To znači da treba postaviti veću ISO osjetljivost ili povećati otvor objektiva. Ne zaboravite na čvrsti stativ i odgodu okidanja!

No čak i sa 300mm objektivom Mjesec će biti relativno malen na fotografiji. Da bi bio zbilja veći na fotografiji morat ćete koristiti žarišnu duljinu (ili ekvivalent) od otprilike 1000mm.

Mjesec i planeti. Nikon D600 (full frame) + 300mm teleobjektiv.

Mjesec i planeti. Nikon D600 (full frame) + 300mm teleobjektiv.

Mjesec snimljen teleskopom - žarišna duljina 1340mm, Nikon D5100 (1.5 crop faktor).

Mjesec snimljen teleskopom – žarišna duljina 1340mm, Nikon D5100 (1.5 crop faktor).

Na skici pogledajte kako se mijenja veličina Mjeseca u odnosu na žarišnu duljinu objektiva. Lijevi broj je žarišna duljina full frame fotoaparata, desni se odnosi na 1.5x crop senzor digitalnog refleksnog fotoaparata.

Veličina Mjeseca u odnosu na žarišnu duljinu objektiva.

Veličina Mjeseca u odnosu na žarišnu duljinu objektiva.

Za fotografiranje totaliteta na većim žarišnim duljinama trebati će vam motorizirana ekvatorijalna montaža za teleskop. U protivnom će slika Mjeseca biti mutna zbog rotacije Zemlje. Ne brinite ako nemate moćni teleobjektiv ili ekvatorijalnu montažu – moderni digitalci imaju visoku rezoluciju pa slobodno izrežite (crop) samo Mjesec iz kadra i biti će to odlična fotografija za web i društvene mreže!

Zgodna ideja je napraviti kolaž pomrčine Mjeseca posložen u odnosu na sjenu našeg planeta tako da možemo vidjeti njen oblik. Donju fotografiju napravili su braća Cikota u Višnjanu za vrijeme pomrčine 2007. godine.

lunar_eclipse_vo_20070302_c1m

(c) Stefan & Aleksandar Cikota

U obradi fotografija ipak budite razumni i nemojte lijepiti izrezani Mjesec na širokokutnu fotku – svima koji su pročitali ovaj tekst biti će jasno da se radi o fotomontaži! 😉

Copy-paste novinarima i svima koji smatrate da vam je tekst bio dovoljno informativan, molim donirajte koju kunicu za trud 😉

Fotografiranje meteora

Meteori, zvijezde padalice, vrlo su specifičan nebeski spektakl – na inače prividno statičnom nebu javljaju se kratki, ponekad vrlo sjajni i dugački bljeskovi uzrokovani izgaranjem sitnih zrnaca visoko u zemljinoj atmosferi (30 – 80 km visine). Mogu se vidjeti svake noći no od posebnog interesa su noći zvijezda padalica poput popularnih “suza sv. Lovre” (pročitajte kako su dobili baš taj naziv ) u kolovozu ili malo manje popularnih, ali bogatijih geminida u prosincu.

Postavke fotoaparata:

  • Manual (M) mod (uključujući balans bijelog i fokus)
  • širokokutni objektiv
  • maksimalan otvor objektiva
  • visoke ISO vrijednosti (1600 ili više)

Zahtjevi za fotografiranje meteora drukčiji su od klasične astrofotografije. Bljesak meteora vrlo je kratkotrajan tako da produljivanje ekspozicije neće pomoći. Naravno, potrebno je fotoaparat postaviti na čvrsti stativ, ali najvažniji zahtjevi su svjetlosno jaki objektiv (što manji f-broj) i visoka ISO osjetljivost. Zoom objektivi su u ovom slučaju nepoželjni jer samo oni najskuplji su brži od f/3.5. Računajte da objektiv sa f/2 otvorom prima 4x više svjetlosti od f/4 objektiva! ISO osjetljivost ovisi o vrsti fotoaparata – neka bude najveća moguća na kojoj možete tolerirati digitalni šum. Uzmite u obzir da je digitalni šum izraženiji na višim temperaturama okoline, pa ćete zimi možda moći koristiti veće ISO vrijednosti.

Sjajni perzeid, 2016. - Fujifilm X70, 28mm, f/2.8, ISO 3200, 30s.

Sjajan perzeid, 2016. – Fujifilm X70, 28mm, f/2.8, ISO 3200, 30s.

Što se tiče vremena eksponiranja, dovoljne su ekspozicije do 30 sekundi. Meteori ionako zabljesnu u djeliću sekunde, a sa duljim ekspozicijama samo ćete povećati digitalni šum. Dobro je imati programabilni okidač (ili takvu opciju u fotoaparatu) te postaviti uzastopno okidanje fotografija. Kasnije te fotografije možete kombinirati u fotografiju tragova zvijezda s meteoima ili timelapse video.

Perzeid sa Petrove Gore, 2012.

Perzeid sa Petrove Gore, 2012. Nikon D5100, 24mm f/4, 30s, ISO 2000

Meteori ostavljaju vrlo dugačke tragove pa treba koristiti širokokutne objektive, otprilike do ekvivalenta od 50mm kako bi imali što više šanse da meteor prođe kroz vidno polje. Fotografirate li meteorski potok, najviše šanse da uhvatite meteor imate na udaljenosti od otprilike 90° od radijanta. Odlučite li se snimati radijant imati ćete manje šanse snimiti meteor, ali ako ih uhvatite nekoliko, makar i slabijih, biti će odlično vidjeti kako prividno dolaze iz jedne točke na nebu. Odaberite noć kada je maksimum aktivnosti te po mogućnosti kada ne smeta svjetlost Mjeseca.

Radijant perzeida (2016.) snimljen ultra širokokutnim objektivom.

Radijant perzeida (2016.) snimljen ultra širokokutnim objektivom za vrijeme iznimne aktivnosti.

Golim okom na tamnom nebu možda ćete vidjeti velik broj meteora, no samo oni najsjajniji ostaviti će trag na fotoaparatu. Budite uporni jer jedan spektakularan meteor biti će dovoljan da se isplati cijelonoćno smrzavanje pod vedrim nebom. Odaberite kadar u kojem će biti dio zemaljskog pejzaža kako bi fotografija bila zanimljiva – planine, ruševine, seosko imanje…obiđite lokacije po danu prije samog pokušaja fotografiranja meteora. Jednom kada se odlučite za najbolji kadar najbolje je da ga ne mijenjate – meteori mogu zabljesnuti bilo gdje na nebu, bez obzira što se vama čini da prolaze tik izvan vidnog polja fotoaparata. Zbog toga je važno imati širokokutni objektiv, tako da se snima čim veći dio neba.

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Star party promatranja perzeida sa Petrove gore, 2015.

Gornja fotografija snimljena je širokokutnim objektivom uz ekspozicije od 30 sekundi i ISO 3200. Kombinirana je jedna fotografija zvjezdanog neba sa mnoštvom ostalih fotografija gdje se vidi hodanje posjetitelja star partya i zasebno svaki od snimljenih meteora.

Za ostale postavke pročitajte tekst o jednostavnoj fotografiji gdje je sve detaljno objašnjeno. Ukratko, sve postavke moraju biti ručno podešene, od izoštravanja pa do balansa bijele boje. Razmislite o snimanju timelapse videa, naročito ako imate jako širokokutni objektiv – na ubrzanoj snimci meteori će djelovati još brojniji.

 

Zablude oko povećanja na teleskopima

Jedna o najvećih zabluda u astronomiji tiče se povećanja na teleskopima i dalekozorima. U stvari radi se o informacijama koje novi astronomi amateri upijaju, a nažalost nemaju iskustva da bi mogli razlučiti što je korisno. Najrasprostranjeniji klišej je da se objekti dubokog neba najbolje vide na malenim, a planeti na velikim povećanjima. Teleskop svojim promjerom uvijek prima jednaku, ograničenu količinu svjetlosti, pa je istina da će slika biti svjetlija na manjem povećanju jer je svjetlost (magice, galaksije…) koncentrirana na manjoj površini. Upotrijebi li se veće povećanje, jednaka količina svjetlosti raspršiti će se na većoj površini i objekt će biti tamniji. Isto vrijedi i za planete, no oni su u pravilu jako svijetli – kod njih je važno staviti što veće moguće povećanje kako bi mogli razlučiti sitne detalje.

U ovoj jednadžbi izostavlja se najvažniji čimbenik, a to je kontrast. U astronomskim promatranjima, kontrast je ono što čini sliku ne samo ugodnom za gledanje već omogućuje promatranje detalja koje inače ne bi mogli lako uočiti. Ljudsko oko naime ne reagira linearno na razinu osvjetljenja. Da vas ne gnjavim sa stručnim detaljima koje vjerojatno ni sam ne bi uspio dobro objasniti, uzmimo u obzir par primjera. Ukoliko krenete uspoređivati dva jaka izvora svjetlosti, sasvim sigurno ćete uspjeti odrediti koji od njih je sjajnji, ali biti će vam izuzetno teško pogoditi koliko je jedan sjajniji o drugog! S druge strane, ako promatrate dva slabašna izvora u mraku, lako ćete moći pogoditi da je jedan izvor, recimo, dvostruko sjajniji. Ta preciznost najbolje dolazi do izražaja kod astronoma amatera koji vizualno određuju promjene sjaja promjenjivih zvijezda – lakše je preciznije odrediti razliku između dvije tamne nego između dvije sjajne zvijezde.

Prilikom promatranja objekata dubokog neba važno je uzeti u obzir kontrast objekta u odnosu na pozadinsko osvjetljenje neba. Promatranjem objekata na malim povećanjima ne povećava se samo sjaj objekta već i pozadinski sjaj neba postaje veći! Time se smanjuje kontrast između objekta i neba te slika izgleda “zamuljana”. Upotrijebi li se veće povećanje, smanjiti će se prividni sjaj objekta, ali i neba u pozadini čime će se postići povećanje kontrasta. Na taj način moguće je vidjeti više detalja na objektu, te lakše uočiti one tamne dijelove koji su se na manjem povećanju stopili sa pozadinom. Osim toga, na većim povećanjima moći ćete vidjeti tamnije zvijezde – budući da su one uvijek točkasti izvori svjetlosti, sjaj će im biti jednak na bilo kojem povećanju dok će se osvjetljenje neba raspršiti na većom površini i time smanjiti. Uzmite to u obzir ukoliko npr. budete pokušavali vidjeti otvoreni skup Tombaugh 4 kojem su sve zvijezde ispod 14. magnitude!

Najjednostavniji način za određivanje povećanja sa optimalnim kontrastom je koristeći vrijednost izlaznog otvora (izlazne pupile ili na engleskom “exit pupil” ). Jedino uz pomoć te vrijednosti dobiti će se jednak kontrast neovisno o instrumentu kojeg koristite! Izlazni otvor računa se tako da se podijeli promjer teleskopa u milimetrima sa povećanjem. Na slici je simulacija pogleda na grupu galaksija M 65, M 66 i NGC 3628 (poznati “Leo Triplet” u zviježđu Lava) kroz teleskop promjera 127 mm i žarišne duljine 1000 mm. Primjetite kako je na većem povećanju lakše uočiti tamne zvijezde te je puno lakše uočiti gdje je rub galaksija, usprkos tome što su tamnije nego na povećanju od 40x!

Koji izlazni otvor upotrijebiti ovisi o mnogo stvari. Na kontrast će velikog utjecaja imati kvaliteta vašeg teleskopa. Osobno, iznenadilo me kako lijepo izgledaju deep sky objekti u malim apokromatskim refraktorima – to ne znači da su objekti bili jako sjajni, nego su dolazili do izražaja  na manjim povećanjima zbog većeg kontrasta. Upravo zbog toga često ćete za promatranje nekog velikog objekta upotrijebiti manji teleskop – najbolji primjer je galaksija M 31 koja izgleda spektakularno u dalekozoru velikom promjera, dok će na malom povećanju u velikom teleskopu izgledati kao nezanimljiva ogromna siva mrlja.

Naravno, kvaliteta neba je presudna – ako promatrate iz mjesta sa velikim svjetlosnom onečišćenjem tamni objekti biti će zauvijek izgubljeni u svjetlini pozadine. Iz vlastitog iskustva primjetio sam da deep sky objekte najbolje vidim kada je izlazni otvor između 1.5 i 2 mm. Dalekozori, zbog toga što se koriste oba oka, jednaki efekt imaju sa izlaznim otvorom koji je otprilike dvostruko veći, dakle 4 mm.

Vrsta objekta također diktira odabir odgovarajućeg izlaznog otvora. Malene galaksije lako podnose veća povećanja, a planetarne maglice bez problema možete promatrati sa povećanjima koje bi inače koristili za planete! Njihova svjetlost koncentrirana je na jako maloj površini i jedino ćete na velikim povećanjima moći vidjeti neke detalje, npr. krakove maglice Saturn. Mnogo puta sam se uvjerio da je plamnetarnu maglicu M 57 (Ring Nebula) najbolje promatrati na povećanju od barem 200x (detaljne izvještaje sa promatranja sa različitim teleskopima usporeite na DeepSkyPediji).

Velike, difuzne maglice (npr. Veil, North America, Eagle Nebula) posebna su priča. Izuzetno su osjetljive na kvalitetu neba i često je potrebno upotrijebiti filter (UHC, OIII) da bi se uopće vidjele. U tom slučaju povećanje ne igra toliku ulogu, čak štoviše, dobro je upotrijebiti manje povećanje. No to su ipak posebni slučajevi i svaka od ovih maglica imati će neku drukčiju optimalnu kombinaciju teleskopa okulara i filtera.

Kod promatranja planeta obrnuta je stvar jer se očekuju silni detalji na povećanjima od 200-300x, nakon čega slijedi razočaranje – sve je mutno i ništa se ne vidi! Pravilo kod promatranja planeta glasi – upotrijebiti najmanje moguće povećanje na kojem će se ugodno moći vidjeti svi detalji koji su u tom trenutku vidljivi. Detalji na planetima uglavnom su puno slabijeg kontrasta u odnosu na ono što astronom amater početnik očekuje. Osim toga, turbulencije dodatno zamućuju detalje i u oba slučaja biti će potrebno upotrijebiti manje povećanje kako bi željeni planet mogli ugodno promatrati bez zamaranja oka. Dok promatrate planet važno ja ne naprezati oko budući da je potrebno proći dosta vremena da se naviknete na kontrast i počnete uočavati detalje. Tek nakon 5-10 minuta oko će vam se naviknuti na uvjete i detalji će polako postati sve vidljiviji.