Promatranje Sunca, 12.3.2011.

Jučer je bio prekrasan topao sunčan dan i naprosto je mamio da izvuče teleskop na sunce! Osim toga, Sunce je napokon pokazalo svoje pjege – fotografije koje su se ovih dana viđale po forumima i newsgrupama su zaista impresivne. Nisam imao namjeru fotografirati pjege jer niti sam imao dovoljno vremena niti je kamera bila kod mene. A baš i zbog toga je bio veći gušt ležerno postaviti teleskop ispred zgrade i na miru promatrati. Osim toga, hto sam isprobati Thousand Oaks filter za Sunce kojeg sam nabavio za pomrčinu početkom godine, no nisam ju uspio vidjeti zbog naoblake.

Na početku je slika bila dosta mutna, trebalo je vremena da se teleskop temperira. Za otprilike pola sata fino se moga vidjeti granulacija, a dvije grupe pjega su pokazale sitne detalje. Jedna grupa je bila zaista velika i razvedena, druga manja i kompaktna bez manjih pjega. Thousand Oaks filter mi se čini sličan Baaderovom po detaljima koje može pokazati. Slika je narančasta, možda čak i malo previše, preferirao bih žuću nijansu. U odnosu na Baader blokira više svjetla, što mi se sviđa.

Samnom je bila i Laura koja je također guštala na Suncu, provjeravala što radi moj mačak Šuki (valjao se u hladovini), a ponekad i bacila pogled kroz teleskop:

Tijekom promatranja je dosta puhalo, ali kombinacija Giro-3 montaže i stativa od HEQ5 je izdržala nalete vjetra. Da, slika se tresla, no dosta brzo bi se smirila. Zaista sam zadovoljan sa tom kombinacijom, brzo se može prenijeti i postaviti i sad više nema izgovora da se na brzinu nešto ne pogleda na nebu 😉

Jupiter 7.8.2009.

Bio sam na Sljemenu sa ciljem snimanja Jupitera. Nisam ga pošteno snimio još od 2006. sa Japetića pa je bilo vrijeme da ispravim “nepravdu” prema najvećem planetu Sunčevog sustava 😉 Ovaj puta, umjesto web kamere koristio sam Imaging Source kameru. Iako imaju isti čip, ova kamera omogućava 30-60 FPS-a pri punoj kvaliteti snimke. Ostatak setupa je standardan, dakle Intes MN-71 (7″ mak-newt) i 5x Powermate što daje cca 5500mm žarišne duljine.

Jupiter_sve

Tijekom večeri sam snimio puno filmića, ali u ovom kolažu predstavljam samo 6 komada gdje se vidi rotacija Jupitera u periodu u kojem sam snimao. Prva snimka je nešto mutnija – Jupiter je bio nisko, a ni teleskop nije bio potpuno aklimatiziran. Kasnije je seeing bio jako dobar i ovo je definitivno najveća količina detalja koje sam do sada izvukao iz Jupitera! Svaki od ovih rezultata je kombinacija 600-800 frameova iz 1.5 minutnog AVI-ja koji ima ukupno oko 2500 frameova.

Snimao bih i dulje da nisam kod kuće bio (opet) zaboravo protuuteg! Ovako sam balansirao sa vrećicom u kojoj je bilo 2 litre Pepsija i antifriz..što baš i nije bilo previše stabilno 🙂 Snimanje sam htio ponoviti i sljedeću noć, ali me tada izdao kontroler za fokuser, došli su i oblaci i sve je neslavno propalo 🙁 Ipak, sa ovim snimkama sam jako zadovoljan! Vjerujem da je bilo presudno to što sam se odlučio ići na Sljeme – vjetar je puhao sa sjevera, pa pretpostavljam da bi bilo jakih turbulencija da sam ostao u gradu.

Potpuna pomrčina Sunca, Novosibirsk, 1.8.2008.

Nakon dugo mjeseci iščekivanja, napokon je osvanuo dan kada je trebalo krenuti na avion koji će nas odvesti preko Moskve u Novosibirsk. Već na početku se moglo vidjeti da će putovanje biti avantura – naime, Mirko je gotovo ostao u Zagrebu, kada smo ga već bili otpisali i čekali u redu za bus koji vozi do aviona, on se uspio checkirati u zadnjim minutama! Naš Kizo je u međuvremenu već bio uletio jednoj nedužnoj ruskinji…

Odlazak sa zagrebačkog aerodroma

Put do Moskve je trajao mirno, sve do nešto grubljeg sletanja. Aerodrom Sheremetjevo 1, odnosno terminal gdje smo čekali let za Novosibirsk, nije ništa o čemu bi posebno mogao pričati, osim da je cuga vrlo skupa. Nakon što su nas pregledali temeljito tako da smo morali skidati cipele, prebacili smo se u drugi dio gdje je piva bila nešto jeftinija 😉 i gdje smo upoznali ruskog pivskog favorita, Sibirsku koronu!

Čekanje u Moskvi na let za Novosibirsk
Čekanje u Moskvi na let za Novosibirsk

Let do Novosibirska je trajao 4 sata, za razliku od 3 sata do Moskve, pa je bilo vremena i za odspavati i naviknuti se na vremensku razliku (Novosibirsk je +5 sati u odnosu na Zagreb). Avion koji nas je vozio je stvarno mrcina, ogromni Il-86, stara, pouzdana, ali vrlo bučna kanta. Od stjuardesa smo pomalo “učili” ruski, koji je u mnogim stvarima vrlo sličan hrvatskome pa smo tako jeli “kuricu” i pili “kafe”.

Naš Ilyushin 86 na aerodromu u Novosibirsku
Naš Ilyushin 86 na aerodromu u Novosibirsku

Prije spuštanja u Novosibirsk pogled kroz prozor nije bio obečavajući – oblaci dokle god seže pogled! Tek pred samo sletanje vidjeli smo tlo, nepreglednu jednoličnu zelenu masu. Aerodrom Tolmachevo djeluje prilično moderno, iako smo prtljagu čekali dobrih 40 minuta. Isto toliko čekao je i Artem, naš domaćin koji nam je sredio apartman u kojem smo odsjeli, kao i prijevoz za koji je organizirao svoje prijatelje. Već tu smo vidjeli da su novosibirščani vrlo dobri domaćini.

Put do apartmana upoznao nas je sa gradom – ogromne, široke ulice kojima se vozi kaotično budući da nemaju ucrtane trake, posvuda okolo novogradnje od kojih mnoge izgledaju napravljene na brzinu ili nedovršene, a podsjećaju na modernije (novo)zagrebačke mamutice i nebodere. Naš trosobni apartman je bio na dvanaestom katu nebodera gdje se činilo da ih je osim našeg nastanjeno možda još četiri.

Mirko, Luka, Kizo i Ogi ispred ulaza u naš neboder
Mirko, Luka, Kizo i Ogi ispred ulaza u naš neboder

Dok su se neki htjeli odmoriti, ja sam odlučio otići preko puta ceste u shopping centar “Sibir Mall” koji je očito tek nedavno otvoren. Kao i sve ostalo u Rusiji – ogroman je!!! Trebalo mi je deset minuta da se od ulaza spustim tri etaže i dođem do supermarketa. A supermarket, takvog nema u Hrvatskoj i bližoj okolici! Sigurno je barem duplo veći od, npr. Interspara u Avenue Mall-u u Zagrebu. Nevjerojatno.

Međutim tu je bio prvi problem. Budući da ulaz u naš apartman dijelimo sa još jednim pokraj nas, djevojka iz dotičnog je izašla i zaključala glavna vrata – od kojih nismo imali ključ! Tako da je ekipa bila zarobljena u apartmanu dok sam ja ostao vani 🙂 Potrajalo je par sati dok gospodična nije došla i otključala – momci su u međuvremenu unutra kartali, a ja se šetao po supermarketu.

Budući da je sljedeći dan bila pomrčina, u 20:30 je bio dogovor (koji su organizirali forumaši sa novosibirskguide.com) na glavnom trgu gdje ju otići gledati. Iako vrijeme nije obećavalo, mi smo odlučili pomrčinu promatrati na glavnom, Lenjinovom Trgu, iza kipova Lenjina i drugova.

Lenjinov Trg u Novosibirsku dan prije pomrčine
Lenjinov Trg u Novosibirsku dan prije pomrčine

Na dan pomrčine, ujutro smo posjetili poznati zoološki vrt u Novosibirsku – ogroman je, ima se stvarno šta za vidjeti, ali nažalost napravljen je u starom stilu, odnosno sve životinje se nalaze u kavezima iza debelih gustih rešetaka.

Sibirski tigar na +28 celziusa
Sibirski tigar na +28 celziusa

Na Lenjinov Trg smo stigli točno za vrijeme prvog kontakta. Već je bilo dosta ljudi, a mi smo postavili opremu odmah iza skulptura, kako smo se i dogovorili. Za divno čudo, iako je ujutro bilo oblačno, do početka prvog kontakta se potpuno razvedrilo i cijelo vrijeme smo imali kristalno bistro nebo! Imali smo nevjerojatnu sreću jer se odmah navečer ponovno naoblačilo i kasnije nas je putem stalno pratila naoblaka i kiša.

U iščekivanju totaliteta
U iščekivanju totaliteta

Što se više bližilo vrijeme totaliteta, to je više ljudi dolazilo na trg. Atmosfera je bila fantastična, došlo je sigurno više od 5.000 ljudi, vladala je euforija i trenutak do totaliteta je prošao kao u snu. Što je Mjesec više zakrivao Sunce, to je magija postajala veća – sumrak kakav nigdje drugdje ne možete vidjeti, brutalno oštra svjetlost koja je intenzivirala kontraste i pojačala boje kao da se neko nadnaravno biće igra sa nama u Photoshopu. Postajalo je sve hladnije iako je od silnog uzbuđenja malo tko to primjetio – i napokon, zadnji bljesak i crna rupa na nebu obrubljena mliječnoblijelom koronom koja kao da je treperila i pozdravljala nas. Obližnje točkice, Merkur i Venera, podsjetili su nas da se radi “samo” o Suncu preko kojega prelazi naš vjerni pratilac. Povici oduševljenja prolomili su se kroz cijeli trg – činilo se kao da se prostiru u valu koji prati kretanje mjesečeve sjene. Nijemi kipovi starih revolucionara stajali su beznačajni u ovom svevemenskom trenutku.

Iako je ovo već moja treća pomrčina, i ove dvije minute prošle su u trenu. Stigao sam sve, malo snimiti kamerom okolo, ufotkati širokokutnu snimku, pogledati kroz dalekozor nježnu strukturu korone koja niti na jednoj fotografiji ne može izgledati tako dobro kao uživo..i opet mi je bilo premalo, i opet se čuo gotovo očajni uzvik rulje nakon što je nebo ponovo pokazalo Sunce. Subjektivno, pomrčina je trajala koliko vam je trebalo da pročitate zadnju rečenicu ovog teksta. Iako se ova ekspedicija prije početka činila kao ludost, podsjetili smo se zašto ganjamo tu malenu mjesečevu sjenu – ovaj jedinstveni fenomen zavređuje da se vidi barem jedno u životu, makar u Sibiru, Novom Zelandu, Tunguziji, Uskršnjim otocima. I onda još jednom. I još jednom, i još jednom 😉

Da, svaka pomrčina je fantastično i potpuno drukčije iskustvo i nakon ove, meni treće, mislim da sam se navukao. Jer, kada bih inače u životu išao u Novosibirsk…ili čak Moskvu? Pomrčina traje samo dvije minute i prekrasan je događaj, ali doživljaj upotpunjavaju i ostale “sitnice” – naročito dobri ljudi u Novosibirsku. Imao sam nezgodu i u 23h na izlasku iz metroa su me svom snagom u glavu pogodila poprilično teška izlazna vrata pa sam prilično krvario. Lokalni par koji se našao u blizini me odveo na hitnu i čekali su samnom sve do ponoći dok me nisu očistili i dali injekciju protiv tetanusa. A naši domaćini, Pjotr i ekipa su mi pomogli naći jeftinu avionsku kartu za Moskvu (bio sam zaboravio pasoš u apartmanu i morao propustiti povratni let!), proveli skoro cijeli dan samnom i još mi kupili votku i kavijar…i naravno, ne treba zaboraviti sve one lijepe i nasmiješene djevojke koje se šeću Novosibirskom 😉

Nakon Novosibirska, Moskva je djelovala…pa zapravo kao veliki užurbani glavni grad, što je jest. Dočekala me u 23h navečer u nekom pustom željezničkom dijelu, a moj pokušaj traženja metroa završio je tako da me ispred dotičnoga napao čopor pasa lutalica (metro je naravno bio zatvoren). No srećom u Moskvi je već bio ostatak ekspedicije koji je iz hostela pozvao taksi da me spasi 🙂

Radni dan u Moskvi
Radni dan u Moskvi

Ostatak dana u Mosvki proveli smo klasično turistički. Muzej astronautike je nažalost bio zatvoren zbog renovacije, ali bilo je lijepo vidjeti iznad njega impresivni svemirski obelisk, postavljen u čast prvog leta u svemir Jurija Gagarina. Crveni trg je naravno impresivan, kao i ogromna robna kuća Gum u kojoj se sada prodaje ekskluzivna zapadnjačka roba. Mješavina zapada i stare ostavštine prisutna je svuda, pa tako u ulici Stari Arbat prolazite pokraj Hard Rock Caffea i McDonaldsa da bi došli do jednog od ogromnih, gotovo gotičkih, Staljinovih nebodera.

Lenjin i skateri
Lenjin i skateri

U Gorki parku moguće je vidjeti Buran koji trenutno služi za zabavu, uz ostale slične sadržaje. U blizini je katerala Krista Spasitelja, ponovo postavljena prije svega nekoliko godina jer ju je bivši režim srušio do temelja. Jedan od originalnih reljefa sa katedrale se može vidjeti na zidinama manastira Donskoi, kod fantastičnog starog groblja na kojem je, dan nakon što sam ga obišao, pokopan Solženjicin.

Groblje u manastiru Donskoi
Groblje u manastiru Donskoi

U Moskvi smo se nažalost zadržali prekratko, ali i ovako smo puno toga vidjeli i doživjeli. No, naljepše uspomene ostati će nam iz Novosibirska, zahvaljujući (još) jednoj viđenoj pomrčini i prekrasnim, toplim ljudima iz hladnog Sibira.

Tomi sa lijepim novosibirščankama
Tomi sa lijepim novosibirščankama

Ostatak fotografija pogledajte u mojoj Picasa web galeriji.

Pomrčina Mjeseca, 21.2.2008.

Jučerašnja potpuna pomrčina nije baš bila povoljna za područje Hrvatske. Sa početkom parcijalne pomrčine oko 2:50 i totalitetom oko 4:00 ujutro po lokalnom vremenu, samo su najuporniji odlučili biti budni. Najviše zbog razloga što će sljedeća potpuna pomrčina biti tek u prosincu 2010. godine! Odlučio sam da ću se ipak probuditi na vrijeme jer ipak nisam toliko lijen da čekam gotovo tri godine na sljedeću priliku za fotografiranje 🙂 Odlučio sam se na jednostavan pristup, bez previše opreme (što je značilo da sam jedva uspio svu aparaturu u jednom pokušaju dovući do auta). Dalekozor za vizualno promatranje, srednjeformatni fotoaparat Mamiya Super 23 (kojeg mi je nesebično posudio Korado Korlević) za fotografiranje sekvence pomrčine i termosica sa čajem (Towkok Assam, preporučam).

Snimanje sekvence pomrčine je uvijek zanimljivije ako je u fotografiji uključen okoliš – panorama grada, prirode i sično. Iako je pomrčina bila u ranim jutarnjim satima, to je zapravo značilo da će Mjesec biti relativno nisko i da će se lako uklopiti u fotografiju sa “zemaljskim” elementima. Odlučio sam se snimati sa sjevernog nasipa Save (pokraj Močvare) jer je na mostu previše puhalno – a već je i bez vjetra noć bila jako hladna.

Mamiya_Super_23

Mamiya Super 23 je odličan srednjeformatni fotoaparat (format 6×9) sa izmjenjivim držačem filma i naravno objektivima. No budući da sam navikao na fotoaparate kojima se mijenja samo objektiv, uredno sam prvi dio pomrčine snimio na metalnu pločicu koja štiti da svjetlost ne dođe do filma kada držač nije na aparatu 😀 U prijevodu – svjetlost nije stigla do filma i ništa se nije snimilo! 😀

Pomrčina MjesecaSekvencu faza pomrčine Mjeseca sam snimio u razmacima od 6 minuta. Ekspozicije sam odredio prema tablici sa web stranice Mr. Eclipse. Na parcijalnim dijelovima odmah nakon kraja totaliteta sam produžio vrijeme ekspozicije za još jednu blendu – trebao sam tako do kraja pomrčine jer su smetali tanki oblaci i nažalost sekvenca ne izgleda ujednačeno.

Svejedno, zadovoljan sam rezultatom jer sam barem nešto uspio snimiti 🙂 Nažalost, rasvjeta na nasipu za koju sam mislio da će biti “fotogenična” je ispala prilično ružna. Ipak, pomrčina je bila zanimljiva..počevši od činjenice da sam se probudio oko 2h ujutro vjerojatno među prvima u ZG 🙂 pa do joggera na nasipu koji su me u 5 ujutro pitali je li to sad možda pomrčina. I na kraju, naravno, odličan jutarnji burek kojeg je donio Dag nakon što je on pofotkao pomrčinu sa Cmroka 😉